Asylum

Ako se ikad požališ da su ti grudi male, da imaš nekoliko kilograma viška ili pulover koji se nosio prošle godine i više nije moderan, razmisli isplati li se brinuti zbog toga?
Postoje žene koje nemaju ni grudi, ni kosu, ni modernu odjeću, a koje su, poput mene, sretne što su uopće žive.
Sve ste lijepe, bez obzira imate li povećane usne ili najmoderniji pulover.
Ne dopustite da vam itko govori drugačije...
(Majka koja je prošla tešku borbu s rakom dojke)

wtf wrote:Zaista me tvoj povratak razveselio.
Kao da, ....sam ponovno dobila volju za biti Ja :)
Još naziv teme, juhuuuu..tu pripadam :D

Dobrodošla u moj azil, mjesto gdje i ja mogu biti ja i smijem govoriti svojim jezikom. I iako je azil, lijepo je ne biti sam.

Isus tjera trgovce iz hrama, mogao bi i ti. Iz svoga srca


U današnjem evanđelju Isus tjera trgovce iz hrama. Apostol Pavao kaže da je naše tijelo hram Duha Svetoga. Bilo bi dobro da i mi iz tog svog hrama potjeramo zloću, ogovaranja, ne opraštanje, oholost. Bilo bi dobro da redovito čistimo taj naš hram i ne dopustimo da ono što bi trebalo biti uredno - zapustimo. To je poput one situacije gdje mnogi brinu o vanjštini automobila, a ne paze na motor, ne servisiraju ga redovito. Koliko god bio takav automobil lijep - nema dobru budućnost. Biblija kaže da Bog ne gleda kao ljudi na vanjštinu nego na naše srce. U ovoj korizmi zavirite i vi u svoje srce. I očistite što treba očistiti.

Marin Miletić

wtf wrote:

Speare Shaker wrote:

wtf wrote:

I još živi u strahu od kazne Božje..

Bog ne kažnjava. A još manje osuđuje.

Nego?
Što znači konačni sud?
Ili, po djelima/nedjelima, bit' ćete sortirani?
Misao, riječ, djelo....kakvi su koeficijenti za svakog, mislim što se tiče ulaska u Raj?
S obzirom na tvoje napisano...svi idemo u Raj?

Ne idemo svi u raj, jer je to nemoguće.
Svijet je inherentno nesavršen pa je po definiciji nemoguće da u njemu neće biti nikakve nesavršenosti da baš ne kažem nikakvog otpada.
U kršćanskoj teologiji se takvo učenje i vjerovanje u sveopće spasenje svih bića, uključujući tu i demone pa i Lucifera samog, smatra herezom poznatom kao apokatastazis.
U korijenu takvog vjerovanja je zabluda o savršenosti svijeta koja je inherentno panteističke prirode i koja zapravo Boga poistovjećuje sa svijetom, a ako je Bog savršen, onda je naravno i svijet. Panteizam je nespojiv sa kršćanstvom, bez obzira što se u povijesti zna nači itekako puno primjera kršćana koji su bili i panteisti.
Konačni sud je samo ljudski inherentno antropomorfni opis Boga i Božjeg djelovanja koji nastoji objasniti što se događa nakon nužne propasti svijeta odnosno cijelog svemira.
Mainstream fizika već dosta dugo vremena ima prevladavajući stav kako će neprestanim širenjem svemira doći do njegovog hlađenja do te razine kada nikakva zbivanja neće biti moguća zbog sve manje prisutne energije koja bi omogućila ta zbivanja.
To je potpuno u skladu sa Drugim zakonom termodinamike i njegovim konačnim zaključkom o neprestanom rastu prosječne entropije u svemiru koja će na kraju dovesti do njegove termodinamičke smrti.
Kada će se to dogoditi, još nije jasno, ali procjene se kreću na nekih 10 na 65 ili 10 na 100 godina.
Dakle, konačni sud je zapravo metafora neke vrste svođenja računa stanja cijelog svijeta od kojeg neće ostati nikakva materija, ali hoće informacije o njoj i to kodirane na nama teško zamisliv način u tko zna kojim medijima.
U biti je riječ o prilično modernom stavu, jednom od onih neobjašnjivih kreativnih uzleta misli primitivnih ljudskih zajednica.

Speare Shaker wrote:

wtf wrote:

Speare Shaker wrote:

wtf wrote:

I još živi u strahu od kazne Božje..

Bog ne kažnjava. A još manje osuđuje.

Nego?
Što znači konačni sud?
Ili, po djelima/nedjelima, bit' ćete sortirani?
Misao, riječ, djelo....kakvi su koeficijenti za svakog, mislim što se tiče ulaska u Raj?
S obzirom na tvoje napisano...svi idemo u Raj?

Ne idemo svi u raj, jer je to nemoguće.
Svijet je inherentno nesavršen pa je po definiciji nemoguće da u njemu neće biti nikakve nesavršenosti da baš ne kažem nikakvog otpada.
U kršćanskoj teologiji se takvo učenje i vjerovanje u sveopće spasenje svih bića, uključujući tu i demone pa i Lucifera samog, smatra herezom poznatom kao apokatastazis.
U korijenu takvog vjerovanja je zabluda o savršenosti svijeta koja je inherentno panteističke prirode i koja zapravo Boga poistovjećuje sa svijetom, a ako je Bog savršen, onda je naravno i svijet. Panteizam je nespojiv sa kršćanstvom, bez obzira što se u povijesti zna nači itekako puno primjera kršćana koji su bili i panteisti.
Konačni sud je samo ljudski inherentno antropomorfni opis Boga i Božjeg djelovanja koji nastoji objasniti što se događa nakon nužne propasti svijeta odnosno cijelog svemira.
Mainstream fizika već dosta dugo vremena ima prevladavajući stav kako će neprestanim širenjem svemira doći do njegovog hlađenja do te razine kada nikakva zbivanja neće biti moguća zbog sve manje prisutne energije koja bi omogućila ta zbivanja.
To je potpuno u skladu sa Drugim zakonom termodinamike i njegovim konačnim zaključkom o neprestanom rastu prosječne entropije u svemiru koja će na kraju dovesti do njegove termodinamičke smrti.
Kada će se to dogoditi, još nije jasno, ali procjene se kreću na nekih 10 na 65 ili 10 na 100 godina.
Dakle, konačni sud je zapravo metafora neke vrste svođenja računa stanja cijelog svijeta od kojeg neće ostati nikakva materija, ali hoće informacije o njoj i to kodirane na nama teško zamisliv način u tko zna kojim medijima.
U biti je riječ o prilično modernom stavu, jednom od onih neobjašnjivih kreativnih uzleta misli primitivnih ljudskih zajednica.

Što se tiče zaključka da Bog ne osuđuje, postoji sjajan primjer iz Novog Zavjeta.
Kada pismoznanci i farizeji dovode Isusu ženu zatečenu u preljubu i traže od Isusa da ju osudi, jer se takve po Mojsijevom zakonu kamenuje, Isus to odbija učiniti. Uobičajeno se misli da joj je oprostio grijehe, ali u Ivanovom evanđelju nema niti naznake o tome.
On ju je jednostavno ODBIO OSUDITI i to je najavio svjetini koja se skupila sa onom poznatom tko je bez grijeha neka prvi baci kamen.
Odličan primjer neosuđivanja kao temeljnog principa božanskog djelovanja.
Antropomorfna poimanja Boga i božanskog djelovanja to ne mogu shvatiti, jer ako ljudi sude, zašto to ne bi i Bog?
Zato jer se Bog ne ugleda na ljude u svojem djelovanju. Ljudi se također ne ugledaju na Boga nego se samo ugledaju na božansko djelovanje u skladu sa njihovim antropomornim opisima stvorenim od ljudi, što znači da se ugledaju na ljudske opise božanskog djelovanja odnosno u druge ljude.
Pa tko nas onda "sortira" pa i osuđuje na boravak na smetilištu svijeta i cijelog svemira da baš ne kažem pakao?
Mi sami.
Svojim mislima, riječima, djelima i propustima za svoga života na ovom svijetu.
Isto vrijedi i za raj.

Nije u redu.


Nije u redu da te napadaju, da te osuđuju i okrivljavaju. Nije pravedno.


I gledam te kako klečiš i vapiš na koljenima, suze koje već stvaraju lokve, rijeke, mora.... I pitaš me: "Zašto?"


Zašto te cijeli život ljudi ranjavaju? Zašto nosaš tolike rane iz svoje prošlosti? Pukotine u srcu? Zašto su te drugi maltretirali, na tebe se iskaljivali, činili ti nepravdu? Zašto cijeli život slušaš kako ti govore da nisi vrijedna? Zašto im vjeruješ?


Ljudi su jako pametni, mudri i sposobni u tebi nalaziti mane i upirati u njih prstom. Jako su sposobno prebacivati svoju krivnju na tebe. Jako su snažni, sigurni i čvrsti kada gledaju sve što u tebi ne valja. Jako dobro vide ono što te čini nevrijednom.


A sad ti ja kažem: Nisu u pravu. To nisu mane. To je dragocjeno kamenje.


Njima je to ružno, ali oni to ne razumiju, a ni ti. Kako ne vidiš? Nisi ti gruba; ti si čvrsta i direktna. Nisi ti bojažljiva; ti si pažljiva. Nisi ti preosjetljiva i impulzivna; ti si strastvena.


To nisu tvoje mane. To su nebrušeni dijamanti. Onda zašto to ljudi ne vide?


Jer su slijepi. Samo vide blago kad im zabliješti. A ti si moje blago. Hoćeš mi dopustiti da te brusim? Evo, da počnem...


Želim ti dati jedan dar koji će ti pomoći da budeš snažna, ali ovaj dar zahtijeva jednu zamjenu... Molim te, daj mi svoje srce. Kad mi ga daš, malo će te boljeti, jer ću ga razbiti, ali ne boj se! Odmah ću na mjesto tvog srca staviti svoje srce.


Želim ti dati svoje srce da naučiš ljubiti baš te koje te mrze, napadaju, osuđuju i ranjavaju. Sjeti se, i mene su tako ranjavali, zato znam što prolaziš. Moje se srce zna kako nositi s tim. Uzmi moje srce. Neka te ono ispunjava ljubavlju pravom, istinskom. Ona koja prašta, koja priznaje, koja ne pamti zlo i pruža novu priliku. Uzmi moje srce i ljubi ih, jer zbilja ne znaju što čine. Oprosti im, jer ja tebi sve praštam.


Dušo, ne možeš spasiti svijet. Ne možeš promijeniti osobu i maknuti njenu sljepoću. Ne možeš, jer to nije tvoja uloga; to je moja uloga. Pusti da ja rješavam njihove dugove, da ih klesam, da ih brusim, da ih spašavam.


Želim ti dati još jedan dar. Ovaj dar dolazi s prvim...


Želim ti dati svoje oči. Hoćeš mi dati svoje? Želim da ovim očima vidiš dubinu iza njihovog osuđivanja. Draga, oni su u boli. Oni pate. Ima tisuću razloga zašto netko čini zlo, ali u jedno budi sigurna: to proizlazi iz jedne duboke čežnje za ljubavlju i za osjećajem vrijednosti u čovjeku koji je prazan, izgubljen, izranjen, i koji ne vidi svoju vrijednost. Zato on na silu pokušava stvoriti svoju vrijednost na krive načine. Nespretan je. To ne znači da je loš čovjek, niti da je manje vrijedan od tebe. Ali je ranjen. Dajem ti svoje oči da to vidiš, da ga možeš razumjeti i da mu možeš lakše oprostiti, ali i da ga možeš ljubiti. Jer ljubav nije voljeti one koje ti čine dobro, već ljubiti one koje te mrze... Želim ti dati takvo srce.


Želim da uz moje oči i moje srce, uzmeš moju kožu. Moja koža je bila izranjena, izrezana i izudarana, ali vidi je sada! Potpuno nova, čvrsta i snažna. Imam ožiljke, ali to su znakovi borbe i ljubavi. Želim da uzmeš moju kožu i da mi dadeš svoju, ona koja te čini osjetljivom, ranjivom i kroz koju drugi lako dolaze do tvog mira i razaraju ga.


Želim da budeš nedodirljiva. Želim te učiniti snažnom da nikad ne izgubiš svoj mir, da uvijek budeš staložena. Čak i kada se kule ruše oko tebe, kad te gađaju kamenjem, kad te bičuju. Želim da budeš toliko okružena štitom mojeg Duha, da ne osjetiš nikakve udarce, da vidiš samo istinu, da razumiješ i ljubiš one koje te gađaju da te obore. Ne daj se.


Moja si. Moja si ratnica. Moje blago. Ti si vrijedna.


Želim ti dati svoje ruke, da gradiš nove kule. Neka se ruše, ti ih gradi. Gradi moju Crkvu. Gradi krov nad onima koji te ranjavaju, nad onima koji se oporavljaju od svojih rana i bolesti, jer oni nisu snažni kao ti. Tebe sam izliječio. Vjeruj u to. Uzmi svoju postelju, ustani se i kreni naprijed.


Želim ti dati i ovu misao: Ti si iznimno vrijedno i dragocjeno biće. U sebi držiš neizmjerno blago i jako prodorno svjetlo. Nemoj dopustiti da te itko razuvjeri, niti ti samu sebe. Sve na tebi je savršeno: Tvoje tijelo, tvoja kosa, tvoje lice, tvoji talenti, tvoja osobnost i karakter. Ja sam te takvu napravio. Misliš li da sam pogriješio? Ili stavio nečeg viška? Ili zaboravio nešto dodati? Ne, nisam. Ali znaj ovo...


Kad osjetiš da nešto na tebi ne štima, da ti je manjka nečeg, sjeti se da jedino što ti možda nedostaje u tom trenutku sam JA.


Vrati mi se opet tada, baci se na koljena, isplači sve te lokve i mora, i znaj da ću te uvijek brusiti i popravljati. Jer si moja i ničija druga. I nitko te ne voli više nego ja, i nikoga ne boli tvoja bol i nepravda kao što mene boli. Jer te ljubim. Jer si moja.


I želim ti dati dar.


Tvoj voljeni,
Suputnik [Krist] u Emaus
Naslov: "Želim ti dati dar"

Mudrost je znati prepoznati što je ispravno. 
Hrabrost je donijeti odluku. 
Snaga je u njoj ustrajati. 
Strpljenje je spremnost čekati plodove.


Stjepan Ivan Horvat

Vama, ženama diljem svijeta, moj najsrdačniji pozdrav!


Želim se obratiti izravno svakoj ženi, kako bi s njom promotrio njezine probleme i položaj žene u našem vremenu, zaustavljajući se posebno na glavnoj temi dostojanstva i prava žena u svjetlu Božje Riječi. Polazna točka ovog dijaloga ne može biti ništa drugo, nego: hvala.
Hvala tebi, ženo-majko, koja si krilo ljudskog bića u radosti i muci toga jedinstvenog iskustva, po kojemu si Božji osmijeh djetetu koje dolazi na svijet, vodilja njegovih prvih koraka, podrška njegovu rastu, uporišna točka na životnom putu. Hvala tebi, ženo-suprugo, koja neopozivo združuješ svoju sudbinu sa sudbinom muškarca u odnosu uzajamnog darivanja, u službi zajedništva i života. Hvala tebi, ženo-kćeri i ženo-sestro, koja obiteljskoj jezgri i cjelokupnom društvenom životu daruješ bogatstva svoje senzibilnosti, intuicije, velikodušnosti i ustrajnosti. Hvala tebi, ženo-radnice, zaposlenoj u svim područjima društvenog života, ekonomskog, kulturnog, umjetničkog, političkog, za doprinos neophodan u razvoju kulture sposobne spojiti razum i osjećaje, u poimanju života uvijek otvorenog smislu za „misterij“, u izgradnji najbogatijih političkih i ekonomskih struktura čovječanstva. Hvala tebi, posvećena ženo, koja se po uzoru na najveću među ženama, Majku Krista, utjelovljene Riječi, poslušno i vjerno otvaraš Božjoj ljubavi, pomažući Crkvu i cijelo čovječanstvo da prema Bogu živi „zaručničkim“ odazivom, koji najčudesnije izražava zajedništvo koje On želi uspostaviti sa svojim stvorenjem. Hvala tebi, ženo, zbog same činjenice što si žena! S percepcijom svojstvenom tvojoj ženstvenosti, ti obogaćuješ razumijevanje svijeta i doprinosiš punoj istini ljudskih odnosa.(sv. Ivan Pavao II.)


Svim pripadnicama ljepšeg spola nek je sretan naš dan!

[MEĐUNARODNI DAN ŽENA]


Drage prijateljice,


danas se prisjećamo jednog događaja koji je postao simbol borbe za vaša ženska prava. I što god mislili o nekim ideološkim korištenjima ovog događaja, on je imao i ima vrlo važnu ulogu u prepoznavanju jedne od temeljnih kršćanskih istina, koju smo nažalost i mi sami u Crkvi zaboravili i nismo u skladu s njom živjeli, a to je istina da svi ljudi – žene i muškarci – imaju jednako dostojanstvo. Ona je nešto što smo dužni propovijedati, ali još više nešto u skladu s čim moramo živjeti svoje odnose. Ta istina od svih nas zahtijeva zalaganje za zaštitu jednakog dostojanstva i jednakih prava svih ljudi, a što uključuje i jednako dostojanstvo i jednaka prava i vas žena. Ona nas obvezuje na napuštanje različitih stereotipa koji se protive toj jednakosti i stvaranje ozračja u kojemu će se moći čuti vaš glas i problemi s kojima se susrećete u Crkvi, društvu, ali i u svojim obiteljskim zajednicama. Potreban nam je hrabar iskorak kojega, upravo na primjeru odnosa prema vama i problemima koji vas muče, papa Franjo, u post-sinodalnoj pobudnici Christus vivit br. 42, objašnjava razlikovanjem između bojažljive i žive Crkve. Prema njemu, „Crkva koja je odviše bojažljiva i strukturirana može vječito biti kritična prema diskursima o obrani prava žena i stalno ukazivati na potencijalne opasnosti i zablude takvih zahtjeva.“ Za razliku od ovakve Crkve, kojoj nažalost često i sami pripadamo, „živa Crkva može reagirati tako da posveti pozornost legitimnim zahtjevima onih žena koje traže veću pravdu i jednakost. Ona može podsjetiti na povijest i prepoznati dugu nit autoritarnosti muškaraca, podložnosti, raznih oblika porobljavanja, zlostavljanja i maskulinističkog nasilja. S tim gledištem ona i sama može podupirati zahtjeve za poštivanjem ženskih prava i ponuditi uvjerljivu potporu većoj uzajamnosti između muškaraca i žena, premda se ne slaže sa svime što neke feminističke skupine predlažu.“


U duhu ovih misli koje pretvaram u želju da naša Crkva prestane biti bojažljiva Crkva i postane živa Crkva koja se ne boji ni jedne teme kad je u pitanju zaštita dostojanstva i jednakih prava svakog čovjeka, žene i muškarca, želim zahvaliti svima vama ženama koje bespoštedno darujete sebe i svoje snage, kako u osobnom tako i u društvenom životu, dajući značajan doprinos promjenama i razvoju Crkve i društva. Hvala vam za bezbroj načina na koji nam svjedočite evanđelje i što u Crkvi zauzeto djelujete na različitim područjima i u različitim službama. Zalaganje za vašu veću uključenost u donošenje odluka u Crkvi i u društvu te za vašu prisutnost na položajima odgovornosti, kao i za jednaku plaću za isti rad, znači zalaganje ne samo za vas, nego za sve nas, za boljitak Crkve i društva. To je zadaća koju smo svi pozvani vršiti želimo li s vama biti i ostati živa Crkva i društvo koje ima budućnost.


Sretan vam Dan žena!


U Rijeci, 8. ožujka 2021.


Mate Uzinić

Ženo, stavi Boga u svoje srce i pronađi se u Božjem srcu!


Ženo, nemoj da te dira tuđa zloba, zavist, pretvaranje, gluma. Budi ono što jesi i čuvaj one lijepe emocije u sebi kao svetinju.


Nemoj da te povrijedi to što te netko ne zna cijeniti i što gleda samo ono što si ti izvana. Veličina je u tebi! Neizmjerna veličina. Život je prekratak da pristaješ uz nešto čega nisi vrijedna, koliko god nekada novaca u to potrošeno. Ne trebaš se dokazivati nikome, nositi ono što nose i drugi, izlaziti na mjesta na koja izlaze drugi, govoriti ono što govore drugi. Imaj svoju priču i piši je onako kako ti želiš, osjećaš i zaslužuješ. Što te briga što će drugi reći. Budi svoja, jedinstvena i neponovljiva!


Ženo, više čini ono što te čini sretnom i usrećit ćeš mnoge oko sebe. A svima onima koji su te povrijedili, omalovažili ili podcijenili poželi sretan put i kreni za svojim snovima, kreni tamo kamo osjećaš da vrijedi ići. Kreni s osmijehom na licu bez obzira što ti život donio. Kreni kao najhrabriji borac jer to i jesi. Pronađi nekoga vrijednog truda, nekoga tko će se istim žarom boriti za tebe. Vidjet ćeš, ljepota tvoje duše zablistat će već danas. Vidjet ćeš i uživati u njoj, uživati u svakom trenutku kojega ti život donose. Pusti ono što je bilo! Ženo, stavi Boga u svoje srce, pronađi se u Božjem srcu i budi sretnica koja svojim postojanjem čini ovaj svijet čini boljim mjestom za život.


Mario Žuvela

Hvala Ti Gospodine za još jedan dan.
Hvala za današnji kruh koji si mi dao
i za sve čime uzdržavam svoj život.
Hvala Ti za sve dobro
što si mi danas iskazao,
za kušnje kroz koje si me provlačio
i za još jedan dan
da ga mogu proživjeti Tebi na slavu.
Hvala za pomoć
koju si mi pri radu i u životu pružao.
Hvala za ljude koje susretoh,
za one s kojima dijelim tegobe proteklog dana,
za sve HVALA!
U ruke Tvoje, Gospodine, predajem duh svoj.
Tebi prikazujem svoje spavanje
i svaki trenutak ove noći.
Molim Te da nada mnom bdiješ,
da me štitiš, braniš i čuvaš
da se mogu u miru odmoriti.
Stoga se stavljam u Tvoje Presveto Srce
i pod plašt Majke Marije
da me ona s tobom pomiri,
Tebi preporuči, Tebi izruči.
Neka Tvoji sveti anđeli budu uza me
i neka me noćas čuvaju.
Udijeli mi Gospodine,
mirnu noć i dobar san
da se mogu dobro odmoriti
i sutra prihvatiti
svjesnije i savjesnije Tvoju volju.
A Tvoj sveti blagoslov neka me prati.
Amen


Stjepan Ivan Horvat

Bog ne štiti od patnje, Bog štiti u patnji


I tako, ovaj tjedan novi magnet. Molimo se Gospodinu da bude Danijeli nalaz dobar. Od ponedjeljka smo opet na kemo. Kažu mi ljudi da se dive našoj hrabrosti. Meni u misli dolaze riječi velikog teologa Künga koji je rekao da Bog ne štiti od patnje nego Bog štiti u patnji. Moja obitelj je pod plaštem Božjeg milosrđa. Gotovo svaki dan pričamo s djecom otvoreno o svemu. Tako i o životu, smrti, vječnosti i predanju. Za nas život ima smisao umnažanja darova, čestitosti, poštenog odnosa. One Isusove: čini drugome ono što želiš da drugi tebi čini. Tako mi živimo. 


I samo želimo biti zahvalni. Na svakom satu. Na svakom danu. Tjednu. Mjesecu. Na danu i noći. Grlimo se i volimo. Danas svjedočimo ono što smo živjeli prije i što ćemo živjeti svaki naredni dan. U svim danima i mjesecima. Ovdje i ondje u vječnosti. Zahvaljujemo Bogu na svakoj suzi, patnji koja nas je izgradila, zahvaljujemo i na radosti, putovanjima, ljubavi, emociji, na zabavi. Na svemu. Mi ovdje nastavljamo našu borbu. Jer drugačije ne znamo niti želimo. Život je borba, a mi se nikada ne predajemo. 
Jednog dana kada budemo šetali ulicama nebeskog Jeruzalema bit ćemo svjesni koliko smo se nepotrebno stresirali nebitnim, a koliko je važnije bilo paziti na ono što nas je činilo - ljudima. Nas kršćane - učenicima Isusa, djecom Božjom. Ljubav, dragi moji. Ona istinska punina, ona djelotovorna i vječna - Ljubav.

Marin Miletić

Jedan od najvećih izazova u životu je biti sobom u svijetu koji pokušava sve učiniti da bi bio kao ostali.

E. E. Cummings

"Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima."
Često čujemo da je vjera privatna stvar i da joj je mjesto unutar četiri kućna zida. Često se vjernicima prigovara kad govore o svom postu, svojim dobrim djelima, svojoj vjeri. Poseban primjer za to je poznati riječki vjeroučitelj. Kod svake objave netko ga obaspe uvredama i savjetima o privatnosti vjere. Ali kad bismo se povukli nakon takvih savjeta iznevjerili bismo jedinog pravog Učitelja. Postali bismo bljutava sol, čađava svjetiljka, sramota svom pozivu vjernika, ruglo nevjernicima i žalost Učitelju. Pa kako je rekao naš poznati Sluga Božji: nismo pozvani da dimimo nego da gorimo!

"Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet po njemu spasi (Iv 3, 17)”. Tko vjeruje u Isusa i živi po vjeri bit će spašen i živjet će vječno nakon smrti, a tko ne vjeruje, ne treba mu suditi, jer se sam osudio “što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.” (Iv 3,18). Isus svakome daje slobodu, da izabere svjetlost ili tamu, Božji zakon ili bezakonje. Grešan život smatra se najvećom zaprekom vjeri. Isus poručuje: “Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti neka bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena (Iv 3, 20-21)”.

Kada me snađe patnja, onda mi ona više ne stvara gorčinu niti uživam veliku utjehu; mnome je ovladao mir i ravnoteža duha koja proizlazi iz spoznaje istine. Kako bi mi mogao nauditi život u okruženju neprijaznih srdaca kada imam puninu radosti u vlastitoj duši? Ili, kakva mi korist od ljubaznosti tuđih srdaca ako ne posjedujem Boga u vlastitoj nutrini? Kada imam Boga u duši, tko mi može
naškoditi?
Sveta Faustina Kowalska  (Dnevnik 455)