Asylum

Možemo reći da je čitavi Stari zavjet jedno dugo iščekivanje, iščekivanje dolaska Isusa Krista kojega Izaija i Ivan, svaki na svoj način, najavljuju, a Krstitelj ga ima sreću i susresti.
Vjerujem da smo se svi zapitali je li ovo moguće što piše prorok Izaija? Je li moguće da vuk i janje u miru idu zajedno, da ris i kozlić žive zajedno, da lav i tele pasu zajedno, da ih dijete vodi, da krava i medvjedica pasu zajedno, da lav jede slamu kao govedo? Da dijete ruku zavlači u leglo zmijinje?
Takav svijet i poredak u svijetu vidi prorok Izaija. To je vizija svijeta proroka Izaije koju će donijeti izdanak iz panja Jišajeva. Na tom „Izdanku“ počivat će duh Gospodnji, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjega. Nije li ovo čista utopija? Da, braćo i sestre, ovo je za ljude utopija, ali za Boga nije.
Dobro je znao i Izaija da se ovo njegovo proroštvo, njegova vizija, neće nikada ostvariti na zemlji, ali je ipak zapisao ovu svoju nadu i vjeru. Vjerovao je, ne čovjeku i njegovu poretku, nego Bogu, a Bogu je sve moguće pa i ovo što nam se čini utopijom. Izaija je vjerovao da i „suhi panj“ Duhom Božjim može dati da isklija Mladica. Jer što je drugo bilo čovječanstvo doli suhi panj nakon grijeha naših praroditelja – Adama i Eve. I baš iz tog suhog panja, od čovjeka, isklijat će Mladica. Vjerovao je da Djevica može roditi. Vjerovao je da je to što Djevica nosi Plod Duha Svetoga, da je taj Plod „s nama Bog“ – Emanuel. Iz tog zamrlog čovječanstva isklijava Spasitelj svijeta uzimajući smrtno ljudsko tijelo koje će položiti na križ, ali isto tako, to smrtno i mrtvo tijelo Bog će uskrisiti i tako „suhom panju“ – čovječanstvu – vratiti i dati život i to život vječni. Vjerovao je Izaija Bogu i njegovim obećanjima. Vjerovao je, ne u čovjeka i njegovu moć, nego u Boga i Onoga koga će Bog poslati. Vjerovao je u svojoj viziji u Mesiju koji sve pomiruje.

Bio jednom jedan otok na kojem su živjeli svi osjećaji i ljudske vrijednosti : Dobra Volja, Tuga, Znanje i među ostalima i Ljubav.


Jednoga su dana shvatili da će njihov otok potonuti, te su pripremili svoje brodove kako bi ga napustili. Jedino je Ljubav željela ostati do posljednjeg trenutka. Kada je otok bio tren do potonuća, Ljubav je odlučila tražiti pomoć. Bogatstvo je prolazilo u blizini i Ljubav je upitala: 'Bogatstvo, možeš li me povesti sa sobom?' 'Ne mogu, mnogo je zlata i srebra na mom brodu, nemam mjesta', odgovorilo je Bogatstvo.


Ljubav tada odluči pitati Ponos koji je prolazio na veličanstvenom brodu. 'Ponose, preklinjem te, možeš li me povesti sa sobom?' 'Ne mogu ti pomoći, Ljubavi,' odgovori Ponos, 'ovdje je sve savršeno, mogla bi mi uništiti brod!'


Tada je Ljubav zamolila Tugu, koja je prolazila kraj otoka: 'Tugo, molim te, povedi me sa sobom!' 'Oh, Ljubavi,' odgovori Tuga, 'tako sam tužna da ne mogu.'


Kad je Dobra Volja prolazila kraj otoka, bila je toliko zadovoljna da nije ni čula Ljubav kako je doziva.


Tada Ljubav začuje neki glas: 'Dođi, Ljubavi, ja ću te povesti sa sobom!' Bio je to starac u malenom čamcu. Kada su stigli do kopna, Ljubav se iskrca, a starac ode. Ljubav je bila toliko sretna da je zaboravila pitati starca za ime. Ljubav je silno željela znati o kome se radilo te upita Znanje: 'Znanje, ti sigurno znaš tko me spasio?' 'To je bilo Vrijeme', odgovori Znanje . 'Vrijeme?' upitala je Ljubav: 'Pa zašto bi me Vrijeme spasilo?'


Znanje odgovori: 'Zato što je samo Vrijeme sposobno procijeniti koliko je Ljubav važna u životu.

Nitko nije savršen i nitko nikada neće biti. 
Nitko nema lak život, svatko ima probleme. 
Nikad ne znaš kroz što ljudi prolaze. 
Svako se bori na svoj način, vodi svoj jedinstveni rat. 
Zato prestani... prije nego počneš osuđivati, kritizirati ili ismijavati druge.
Nemaš pravo ni ti, kao ni ja.

Sakriveni bol

Netko sa svojim bolom ide
Ko sa otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi.

Rad'je ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadršće, zadršće u njoj kadikad,
Ali u riječi se ne javi nikad.

Duša ga u se povuče i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega bačen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.


Dobriša Cesarić

"I njih je stvorila ista Božja ruka puna ljubavi koja je i nas stvorila ... naša je dužnost štititi ih i promicati njihovu dobrobit" - sveta Majka Terezija iz Kalkute
Prije nego što je umrla 1997. godine, Majka Terezija sa sobom je nosila malu sliku svetog Franje Asiškog, zaštitnika životinja. „Volim svetog Franju Asiškog“, rekla je, „jer je imao veliku ljubav prema životinjama. Znao je razgovarati s njima i igrati se s njima - i grdio ih ako su nekome naudili. I ja volim životinje. Životinje su tako jednostavne kreacije Božje ljepote. "

Ovako je sveta Majka Terezija govorila o njima:


"Zašto trebamo voljeti životinje?
Zato jer vam daju sve, a ništa ne traže zauzvrat.
Zato jer su pred čovjekom s oružjem bespomoćne i ne mogu se braniti.
Zato jer su vječna djeca, jer ne znaju što je mržnja ili rat.
Zato jer ne znaju za novac i sretni su kad imaju sklonište i mjesto gdje se mogu sakriti od hladnoće.
Zato jer razumiju sve ne govoreći ništa, jer im je pogled čist kao i duša.
Zato jer ne poznaju zavist ni ogorčenost, jer im oprost urođen.
Zato jer znaju voljeti odano i vjerno.
Zato jer žive bez luksuznog doma.
Zato jer prepoznaju i cijene poštovanje.
Zato jer su živa bića.
Iz ovog i tisuću drugih razloga zaslužuju našu ljubav. Kad bismo ih naučili voljeti onako kako zaslužuju, bili bismo bliže Bogu."

Istina i Ljubav


Pitanje koje se često nameće jest odakle Crkvi pravo govoriti o Istini i širiti Istinu. 


Pilatovski društvo pere ruke pitajući se što je istina. Istina ima bezbroj, nema istine, relativna je.


Nije. 


Istina je jedna. Ona je za svako biće njegova savršenost, njegova ljepota, jednost. 


Svako biće teži usavršavanju. Savršenstvu. Kršćanstvo veli da to savršenstvo ne možemo postići u ovom životu. Jer završava smrću. Porazom svakog bića. Ništenjem svakog bića. 


Kršćanstvo veli da je istina uskrsnuće. Ono je novost svakog bića. Istina je uskrsnuće i novi život kojem se nadamo. Ono ne ništi ovaj život, nego nadopunjuje i daje biću da ga Bog usavrši. Ne ja sam do savršenstva, nego Bog. 


Tako vjerujemo. Istinu smijemo naviještati. I živjeti. Živjeti tako da u svakom vidimo dijete Božje. 
Ako tako ne živimo nismo ljudi istine.


Zašto smo prozivani oko teme života, teme vjeronauka, teme sakramentalnog života? Jer takav život naviješta Istinu, blago i ponizno, ljubeći bližnjega kao samoga sebe.

Istina i pravda su putokazi nama koji odabiremo put čuvanja i obrane vrjednota, hrabro ostajući tamo gdje se mnogi ne usude proći.


Ivo Rastočić

Jednoga dana, miš je gledao kroz pukotinu na zidu farmera i njegovu ženu kako otvaraju paket. Kakvu hranu bi to moglo sadržavati? – pitao se. Ali kad je otkrio da je u pitanju mišolovka, bio je užasnut. Trčeći kroz dvorište upozoravao je ostale : “U kući je mišolovka! U kući je mišolovka!”


Kokoš reče: “Gospodine Miš, to je ozbiljan problem za tebe, ali nema baš nikakve posljedice po mene“, i nastavi kljucati i čeprkati po dvorištu.


Miš se okrene svinji i vikne: “Mišolovka je u kući! MIšolovka je u kući!”


Prase je suosjećalo: “Vrlo mi je žao, gospodine Miš, ali ja tu ne mogu ništa učiniti.


Srećom ni ne tiče me se.”


Miš tada krene prema kravi: “Mišolovka je u kući! MIšolovka je u kući!„


Krava reče: “Oh, gospodine Miš, žao mi je zbog tebe, ali s mog nosa neće faliti koža.”


Tako se miš vratio pognute glave u kuću kako bi se sam suočio s mišolovkom.


Te noći začuo se čudan zvuk mišolovka je uhvatila svoj plijen


Farmerova žena požurila je vidjeti što se uhvatilo. U mraku nije vidjela da je mišolovka uhvatila rep otrovne zmije. Zmija ju je ugrizla. Farmer ju je brzo odvezao u bolnicu i kući se vratila s vrućicom.


Znamo da se vrućica liječila svježom kokošjom juhom, pa je farmer zaklao kokoš.


Ali bolest njegove žene se nastavila pa su je došli posjetiti prijatelji i susjedi.


Da bi ih nahranio, farmer je zaklao prase. Žena se, nažalost, nije se oporavila. Došlo je toliko ljudi na njen sprovod, da je farmer morao zaklati kravu kako bi osigurao dovoljno mesa za sve njih.


Miš je sve gledao s velikom tugom kroz pukotinu u zidu. Zato, kad idući put čuješ da se netko suočio s problemom i misliš da te se ne tiče, sjeti se – kad je jedan od nas ugrožen, svi smo u opasnosti.

Vrijeme milosti
Korizma je darovano vrijeme
kad bismo, kao vjernici,
trebali preispitati svoj odnos
prema Bogu
i bližnjem.
Vrijeme je tišine,
skidanja prašine,
preispitivanja vrijednosti,
međuljudskih odnosa,
prihvaćanja vlastitih nedostataka,
tuđih propusta,
zlobe koja nas umara,
velikih kušnji,
čišćenja duše,
ali ujedno je i prigoda
da život učinimo
blagoslovljenim mjestom
ujedinjujući svoju patnju
s Kristovom žrtvom.
Ako samo prislonimo
svoj križ
uz Isusov križ,
bit će nam lakše
podnijeti sve,
jer križ se nosi
samo do vrha Gore
odakle se promatra
vječnost.

fra Zvonko Benković

Milijuni mladih u cijelom svijetu danas obilježava Međunarodni dan prevencije vršnjačkog nasilja, poznat kao „Dan ružičastih majica“ izvorno „Pink Shirt Day“, a obilježava se od 2007. godine, zadnju srijedu u veljači. Sve je počelo 2007. godine kada je Chuck McNeill u Kanadi bio izložen vršnjačkom nasilju te fizički i psihički zlostavljan u školi, zbog dolaska u ružičastoj majici. Ispostavilo se da je majica bila simbol podrške dječaka svojoj majci koja je bolovala od karcinoma dojke. Njegovi školski kolege odlučili su podići svoj glas protiv nasilnika i solidarizirati se sa zlostavljanim dječakom tako što su se sutradan u školi pojavili u ružičastim majicama. Ovu inicijativu su pokrenuli 17-godišnji učenici David Shepherd i Travis Price, koji su tiskali 50 ružičastih majica i podijelili ih drugima. Ovaj plemeniti potez podrške kolegi odjeknuo je širom svijeta i ukazao na ovaj problem. Od tada, ružičasta majica postala je simbol borbe protiv nasilja u školama.

Zagrljaj je mjesto za odmor


ponekad samo na sekundu,
da osjetimo blizinu,
jer već nedostaje


na minutu,
kad se skupi tereta,
kad tješiš
kad nemaš drugih riječi,
samo da bude dobro


na sat
kad je bol velika
i muka ne popušta,


za cijeli dan
kad se srce lomi
i boli do iznemoglosti


za cijeli život,
jer je besplatan,
jer osjećamo sigurnost,
jer smo voljeni,
jer nas netko voli,
jer od njega se živi,
jer smo ih toliko propustili,
jer mnogi dragi ljudi više nisu tu,
jer moramo i sami od nečega živjeti.


fra Zvonko Benković

Ne postoje slučajni susreti, ljudi na putu našega života ne pojavljuju se tek tako. Svaki čovjek nam je darovan radi nečega. Neki će nas obogatiti, upotpuniti, pokazati nam nešto ili učiniti svjesnijima nečega. Preko ljudi nam život daje tisuće šansi da postanemo boljim osobama...

Monica A. Oleksa

- Voliš li me Božo?
- Pa... moguće, pamćenje me više ne služi.