Zamke uma

http://www.24sata.hr/psihologija/zamke-uma-rupe-u-sjecanju-mozak-ispuni-izmisljotinama-459141

Uvjereni smo u snagu uma, no svaki čovjek rupe u pamćenju popunjava pretpostavkama koje su smislene, ali puno bliže fikciji nego stvarnim događajima

Znanstvenici vjeruju da je ljudski mozak najsloženija tvorevina u poznatom svemiru, no iznenađujuće često griješi. Ne opažamo ono što nam je pred očima, vidimo nešto čega nema, pogrešno shvaćamo pitanja i zadatke, a sjećanja su nam puna rupa koje popunjavamo uz pomoć mašte i pretpostavki. 
Svi će vam reći da se sjećanju ne može vjerovati, no kad to kažu ne misle na svoje, nego na tuđa sjećanja. Većinom smo sigurni u pouzdanost svog pamćenja, no znanstvenici su pokusima utvrdili da je ono često neprecizno i zbrkano. Ulric Neisser, kognitivni psiholog sa Sveučilišta Emory u SAD-u, proveo je višegodišnje istraživanje o sjećanju studenata na eksploziju svemirske letjelice Challenger u siječnju 1986., u kojoj su svi astronauti poginuli. 

Većinom smo sigurni u pouzdanost svog pamćenja, no znanstvenici su pokusima utvrdili da je ono često neprecizno i zbrkano.

Dan nakon tragedije podijelio je upitnik skupini od 106 studenata, koji su odgovorili gdje su i s kime su bili i što su radili kad su čuli vijest. Neisser je spremio odgovore da bi dvije i pol godine kasnije istim studentima postavio ista pitanja. Između starih i novih odgovora bilo je vrlo malo sličnosti. Studenti su zaboravili većinu činjenica o danu kad je eksplodirao Challenger, osim osnovnih podataka o katastrofi. Ispravnost sjećanja kod prosječnog je studenta bila niža od 50 posto, a četvrtina je dala potpuno pogrešne odgovore. 
Dreamstime
No, na pitanje koliko su sigurni u svoja sjećanja o tom danu, studenti su na skali od jedan do pet zabilježili prosjek od 4,17. Između ispravnosti sjećanja i samouvjerenosti nije bilo nikakvih dodirnih točaka. S obzirom na brojnost iskustava koje doživljavamo mozak je razvio strategije upravljanja sjećanjima. Zahvaljujući tim strategijama, pohranjujemo samo dijelove iskustava, a rupe u sjećanju popunjavamo pretpostavkama koje nam se čine smislenima, ali mogu biti potpuno pogrešne.  
Znanost je otkrila da je na pamćenje moguće utjecati sugestijom. U jednom su pokusu istraživači uvjerili ženu da se kao dijete izgubila u trgovačkom centru. Ne samo što im je povjerovala, već je počela iznositi detalje o starici koja joj je navodno pomogla da pronađe roditelje i o štencima izloženima u trgovinama pored kojih je prolazila. Njen je um spontano stvarao sadržaj da bi upotpunio lažno sjećanje koje su joj usadili istraživači. 

 Neke psihijatrijske grane tvrde da naš um potiskuje sjećanja na traume da bi nam olakšao život. 

Znanstvenici su ju toliko uspješno uvjerili u tobožnju epizodu iz djetinjstva da se našla u čudu kad su joj na koncu otkrili da su ju obmanuli u sklopu eksperimenta o lažnim sjećanjima. Nije im vjerovala sve dok nije nazvala roditelje, koji su joj potvrdili da se nikada nije izgubila u shopping centru. Neke psihijatrijske grane tvrde da naš um potiskuje sjećanja na traume da bi nam olakšao život. No, potisnuta sjećanja ne iščezavaju, nego nastavljaju djelovati iz podsvijesti uzrokujući neurozu i druge smetnje. 
Themoviedb
Vodeći se pretpostavkom da osvještavanje potisnutih sjećanja može dovesti do izlječenja, neki psihoterapeuti potiču pacijente da se prisjete onog što su navodno zaboravili. Nažalost, takva terapija ponekad navodi pacijente da se “prisjete” nepostojećih iskustava. Medicinska je radnica Nadean Cool iz Wisconsina 1986. potražila pomoć psihijatra Kennetha Olsona zbog anksioznosti. Ovaj ju je podvrgao hipnozi ne bi li joj pomogao da osvijesti, kako je vjerovao, potisnute traume koje su joj uzrokovale anksioznost. 

Neki psihoterapeuti potiču pacijente da se prisjete onog što su navodno zaboravili. 

Tijekom terapije, ona se “sjetila” da je bila članica sotonističkog kulta, jela meso novorođenčadi, sudjelovala u prinošenju ljudskih žrtava i imala spolne odnose sa životinjama. Uvjerena da su njena sjećanja stvarna, gđica. Cool doživjela je težak šok, no kad se povjerila bližnjima, oni su joj objasnili da ništa od navedenog nije istina. Shvativši da joj je terapeut sugestijom usadio lažna sjećanja, tužila ga je i 1997. godine dobila 2,4 milijuna dolara odštete.

Evo zašto vam se neka pjesma stalno vrti u glavi

Je li vam se ikada neka pjesma satima vrtjela u mislima iako ste je se pokušavali osloboditi na sve načine? Odzvanja vam u glavi kad parkirate, nehotice ju pjevušite za radnim stolom, zviždite ju u kupaonici, lupkate prstima u njenom ritmu za vrijeme sastanka. Što je najgore, možda vam se uopće ne sviđa - ili vam se prestala sviđati nakon prvih nekoliko sati torture. Istraživači sa Sveučilišta u Dartmouthu utvrdili su da slušanje dijela poznate pjesme aktivira dio moždane kore zadužen za sluh i da ta struktura dugo ostaje aktivna ako nismo zaokupljeni nečim drugim. 
Mozak nastavlja “pjevati” pjesmu i nakon što glazba prestane svirati. Grupa je znanstvenika nastojala pronaći rješenje nakon što jedan od njih nije mogao izbiti pjesmu Spice Girlsa iz glave. Nakon dugog proučavanja, objavili su sljedeći savjet: da biste se oslobodili glazbenog uljeza morate se usredotočiti na mentalnu aktivnost srednje težine kao što je rješavanje anagrama i čitanje romana ili jednostavno nekoliko minuta slušati drugu pjesmu. 

Ponekad osjećate bol iako nema razloga za to

Jeste li ikad vidjeli kako je netko slomio ruku i osjetili bol iako je vaša ruka bila čitava? Ili ste samo čuli priču o nekome tko se ozlijedio i doživjeli bol kao da ste vi unesrećeni? To se zove bol iz suosjećanja. Znanstvenici su proučili ovu pojavu uz pomoć magnetske rezonancije da utvrde kako mozak reagira kada vidimo nekoga tko pravi grimasu, a kako kad sami pravimo jednaku grimasu. 
Otkrili su da se u oba slučaja u mozgu odvija jednaka aktivnost. Znanstvenici vjeruju da imamo neurone koji poput zrcala odražavaju ono što uočimo kod drugih ljudi. Zrcalni su neuroni odgovorni za bol iz suosjećanja i općenito za empatiju. Nedavno je istraživanje na Oksfordskom Sveučilištu otkrilo da osjet boli ovisi o onome što vidimo. Znanstvenici su utvrdili da pacijenti koji su pretrpjeli ozljedu osjećaju manju bol nakon što su pogledali svoju ranu kroz obrnutu stranu dalekozora i vidjeli je umanjenu. 
Ne samo što im se bol smanjila, nego im je i oteklina splasnula. Također, utvrđeno je da intenzitet boli raste ako gledamo u ozlijeđeno mjesto, a opada ako skrenemo pogled. Idući put kad se udarite u nožni prst ili se porežete, učinite si uslugu i gledajte u drugom smjeru. Mozak nas u svim tim slučajevima zavarava, a bol je intenzivnija.  

Nekoliko puta ponovljena laž postaje istina  

Ankete su pokazale da petina Amerikanaca misli da je njihov predsjednik musliman. Iako su mediji nebrojeno puta prikazali Baracka Obamu kako polaže zakletvu na Bibliju, pohodi crkvu, pije alkohol i jede svinjetinu, skoro je 20 posto građana uvjereno da je musliman. 
To je posljedica ustrajne propagande njegovih protivnika, koji su tisuće puta iznijeli lažan podatak da je musliman ne bi li naveli većinom kršćanske glasače da mu uskrate glas. Propaganda se oslanja na tehniku uvjeravanja ponavljanjem. “Ako dovoljno često ponavljate laž, ljudi će povjerovati u nju”, rekao je nacistički ministar propagande Joseph Goebbels.

eto, svi lažemo sebe i druge...koji je onda uopće smisao istine..tako lako postajemo žrtve manipulacije okrutnijih od okrutnih mozgova..

eo kao u slučaju emigranta i da su oni neophodni i dobri za Evropu, te da se radi većinom o profesorima, učiteljima i doktorima

Megi, zabrinut sam za tebe.

maggie13 wrote:http://www.24sata.hr/psihologija/zamke-uma-rupe-u-sjecanju-mozak-ispuni-izmisljotinama-459141

Uvjereni smo u snagu uma, no svaki čovjek rupe u pamćenju popunjava pretpostavkama koje su smislene, ali puno bliže fikciji nego stvarnim događajima

Poznati eksperiment iz forenzične psihologije. Profesor dolazi na sat i iz torbe počinje vaditi razne predmete: sendvič, foto aparat, pribor za pisanje, pištolj, škare, naočale...itd. Odjednom u predavaonu ulazi bijesan student i počne vikati na profesora. Profesor u samoodbrani uzme pištolj koji je upravo izvadio iz torbe, ali mu ga student otme i upuca ga. Odjednom se profesor diže s poda pred zabezeknutim studentima i objašnjava da je sve bilo unaprijed pripremljeno. Zadatak je da studenti sada opišu što se točno dogodilo. Preko 70 % studenata piše da je bijesni student napao profesora i izvadio pištolj iz džepa :D

Davno prije takvih psiholoških eksperimenata Krleža je napisao "Na Rubu Pameti". Neimenovani glavni lik, advokat u velikoj firmi se na večeri kod vlasnika Domaćinskog u jednom trenutku ne složi sa šefom oko incidenta kad je ovaj ubio neke seljake jer su mu provalili u klet i pri tom vadi srebrnu tabakeru da zapali cigaretu. Domaćinskijevi jelohranitelji se u tom trenutku bacaju na njega, a svi gosti kasnije na policiji izjavljuju da je glavni lik romana na Domaćinskog potegao pištolj (srebrna tabakera).

Neki poznati filozofi se inače već jedno vrijeme bave pitanjem da li zapravo živimo u virtualnoj stvarnosti i ima li načina da se to dokaže ako je stvarno istina.

asilovski wrote:eo kao u slučaju emigranta i da su oni neophodni i dobri za Evropu, te da se radi većinom o profesorima, učiteljima i doktorima

To je definitivno oblik submisivne manipulacije--ustvari, nije više ni submisivna..prešla je taj stadij i postala otvorena..najvažnije je naučit nekoga da ne misli, ne razmišlja, ne uspoređuje i ne percipira, već da slijepo prati, oponaša, prihvaća..

veber wrote:Megi, zabrinut sam za tebe.

Ne trebaš biti..pijem čaj, grijem se..

ostap.phender wrote:

maggie13 wrote:http://www.24sata.hr/psihologija/zamke-uma-rupe-u-sjecanju-mozak-ispuni-izmisljotinama-459141

Uvjereni smo u snagu uma, no svaki čovjek rupe u pamćenju popunjava pretpostavkama koje su smislene, ali puno bliže fikciji nego stvarnim događajima

Poznati eksperiment iz forenzične psihologije. Profesor dolazi na sat i iz torbe počinje vaditi razne predmete: sendvič, foto aparat, pribor za pisanje, pištolj, škare, naočale...itd. Odjednom u predavaonu ulazi bijesan student i počne vikati na profesora. Profesor u samoodbrani uzme pištolj koji je upravo izvadio iz torbe, ali mu ga student otme i upuca ga. Odjednom se profesor diže s poda pred zabezeknutim studentima i objašnjava da je sve bilo unaprijed pripremljeno. Zadatak je da studenti sada opišu što se točno dogodilo. Preko 70 % studenata piše da je bijesni student napao profesora i izvadio pištolj iz džepa :D

Davno prije takvih psiholoških eksperimenata Krleža je napisao "Na Rubu Pameti". Neimenovani glavni lik, advokat u velikoj firmi se na večeri kod vlasnika Domaćinskog u jednom trenutku ne složi sa šefom oko incidenta kad je ovaj ubio neke seljake jer su mu provalili u klet i pri tom vadi srebrnu tabakeru da zapali cigaretu. Domaćinskijevi jelohranitelji se u tom trenutku bacaju na njega, a svi gosti kasnije na policiji izjavljuju da je glavni lik romana na Domaćinskog potegao pištolj (srebrna tabakera).

Neki poznati filozofi se inače već jedno vrijeme bave pitanjem da li zapravo živimo u virtualnoj stvarnosti i ima li načina da se to dokaže ako je stvarno istina.

Što je uopće stvarnost na kraju..ono što je doista 'opipljivo' i dokazivo činjenično, ili ono što mi doživljavamo stvarnošću..gdje je razlika i granica, kad počinje jedno, a završava drugo, kolike su i kakve zloupotrebe manipulacije..čitav niz otvorenih pitanja..

maggie13 wrote:

ostap.phender wrote:

maggie13 wrote:http://www.24sata.hr/psihologija/zamke-uma-rupe-u-sjecanju-mozak-ispuni-izmisljotinama-459141

Uvjereni smo u snagu uma, no svaki čovjek rupe u pamćenju popunjava pretpostavkama koje su smislene, ali puno bliže fikciji nego stvarnim događajima

Poznati eksperiment iz forenzične psihologije. Profesor dolazi na sat i iz torbe počinje vaditi razne predmete: sendvič, foto aparat, pribor za pisanje, pištolj, škare, naočale...itd. Odjednom u predavaonu ulazi bijesan student i počne vikati na profesora. Profesor u samoodbrani uzme pištolj koji je upravo izvadio iz torbe, ali mu ga student otme i upuca ga. Odjednom se profesor diže s poda pred zabezeknutim studentima i objašnjava da je sve bilo unaprijed pripremljeno. Zadatak je da studenti sada opišu što se točno dogodilo. Preko 70 % studenata piše da je bijesni student napao profesora i izvadio pištolj iz džepa :D

Davno prije takvih psiholoških eksperimenata Krleža je napisao "Na Rubu Pameti". Neimenovani glavni lik, advokat u velikoj firmi se na večeri kod vlasnika Domaćinskog u jednom trenutku ne složi sa šefom oko incidenta kad je ovaj ubio neke seljake jer su mu provalili u klet i pri tom vadi srebrnu tabakeru da zapali cigaretu. Domaćinskijevi jelohranitelji se u tom trenutku bacaju na njega, a svi gosti kasnije na policiji izjavljuju da je glavni lik romana na Domaćinskog potegao pištolj (srebrna tabakera).

Neki poznati filozofi se inače već jedno vrijeme bave pitanjem da li zapravo živimo u virtualnoj stvarnosti i ima li načina da se to dokaže ako je stvarno istina.

Što je uopće stvarnost na kraju..ono što je doista 'opipljivo' i dokazivo činjenično, ili ono što mi doživljavamo stvarnošću..gdje je razlika i granica, kad počinje jedno, a završava drugo, kolike su i kakve zloupotrebe manipulacije..čitav niz otvorenih pitanja..

Kako sada stvari stoje, stvarnost koju doživljavamo je u potpunosti rezultat percepcije našeg mozga. A i sam mozak je onda rezultat percepije...čega? Ukleti krug, kako god da okreneš. This mortal coil...

maggie13 wrote:

veber wrote:Megi, zabrinut sam za tebe.

Ne trebaš biti..pijem čaj, grijem se..

Ma ne to.
U zadnje vrijeme ne otvaras nikaj vezano uz sex.
Brine me to.

kako nije, viš da ovom temom je*e u mozak....

maggie13 wrote:

Evo zašto vam se neka pjesma stalno vrti u glavi

Je li vam se ikada neka pjesma satima vrtjela u mislima iako ste je se pokušavali osloboditi na sve načine? Odzvanja vam u glavi kad parkirate, nehotice ju pjevušite za radnim stolom, zviždite ju u kupaonici, lupkate prstima u njenom ritmu za vrijeme sastanka. Što je najgore, možda vam se uopće ne sviđa - ili vam se prestala sviđati nakon prvih nekoliko sati torture. Istraživači sa Sveučilišta u Dartmouthu utvrdili su da slušanje dijela poznate pjesme aktivira dio moždane kore zadužen za sluh i da ta struktura dugo ostaje aktivna ako nismo zaokupljeni nečim drugim. 
Mozak nastavlja “pjevati” pjesmu i nakon što glazba prestane svirati. Grupa je znanstvenika nastojala pronaći rješenje nakon što jedan od njih nije mogao izbiti pjesmu Spice Girlsa iz glave. Nakon dugog proučavanja, objavili su sljedeći savjet: da biste se oslobodili glazbenog uljeza morate se usredotočiti na mentalnu aktivnost srednje težine kao što je rješavanje anagrama i čitanje romana ili jednostavno nekoliko minuta slušati drugu pjesmu. 

Mogao bih ovdje ispričati jedan moj događaj (često mi se slično događa).
Ukratko:
Nakon jedne proslave moga rođendana (u službi!), na kojem je bilo  stotinjak ljudi, dogodila mi se ova epizoda,
koje se sjećam i danas veoma živo. Zabava je bila fantastična. Znam da me se sjetio i jedan moj prijatelj,
koji živi cca 150 km dalje,  koji mi je poslao demižonku prvovrsnog vina...Kažem, zabava je bila fantastična, a posebno
se mi svidjelo da nije bilo pijanih(niti jednog)...samo pjesma, ples, veselje...
Po zaključku smo posmremili ostatke i polako se razišli...
Idem prema parkingu i u glavi mi se okreće jedna veoma poznata, meni najdraža operna arija...
Zviždukam je, sjedam u auto, palim...a radio mi se automatski upali...I čujem najavu arije, koju sam upravo fićukao...
Stižem doma,parkiram,  arija ide prema svom završetku (finale)....
Počeo sam plakati kao malo dijete, ustvari ridati...Trebalo mi je pola sata da dođem k sebi.
Po mom dubokom uvjerenju arija mi je bila poruka...Često mi se događaju ovakve i slične epizode, koje mi daju odgovore na
moje trenutne dileme.
O ovakvim stvarima mi je neugodno pričati. Tek ponekad ih podijelim ako procjenim da imam prave sugovornike.
Vjerujem da se i drugima slično događa, ali su premalo pozorni na njih...

ostap.phender wrote:

maggie13 wrote:

ostap.phender wrote:

maggie13 wrote:http://www.24sata.hr/psihologija/zamke-uma-rupe-u-sjecanju-mozak-ispuni-izmisljotinama-459141

Uvjereni smo u snagu uma, no svaki čovjek rupe u pamćenju popunjava pretpostavkama koje su smislene, ali puno bliže fikciji nego stvarnim događajima

Poznati eksperiment iz forenzične psihologije. Profesor dolazi na sat i iz torbe počinje vaditi razne predmete: sendvič, foto aparat, pribor za pisanje, pištolj, škare, naočale...itd. Odjednom u predavaonu ulazi bijesan student i počne vikati na profesora. Profesor u samoodbrani uzme pištolj koji je upravo izvadio iz torbe, ali mu ga student otme i upuca ga. Odjednom se profesor diže s poda pred zabezeknutim studentima i objašnjava da je sve bilo unaprijed pripremljeno. Zadatak je da studenti sada opišu što se točno dogodilo. Preko 70 % studenata piše da je bijesni student napao profesora i izvadio pištolj iz džepa :D

Davno prije takvih psiholoških eksperimenata Krleža je napisao "Na Rubu Pameti". Neimenovani glavni lik, advokat u velikoj firmi se na večeri kod vlasnika Domaćinskog u jednom trenutku ne složi sa šefom oko incidenta kad je ovaj ubio neke seljake jer su mu provalili u klet i pri tom vadi srebrnu tabakeru da zapali cigaretu. Domaćinskijevi jelohranitelji se u tom trenutku bacaju na njega, a svi gosti kasnije na policiji izjavljuju da je glavni lik romana na Domaćinskog potegao pištolj (srebrna tabakera).

Neki poznati filozofi se inače već jedno vrijeme bave pitanjem da li zapravo živimo u virtualnoj stvarnosti i ima li načina da se to dokaže ako je stvarno istina.

Što je uopće stvarnost na kraju..ono što je doista 'opipljivo' i dokazivo činjenično, ili ono što mi doživljavamo stvarnošću..gdje je razlika i granica, kad počinje jedno, a završava drugo, kolike su i kakve zloupotrebe manipulacije..čitav niz otvorenih pitanja..

Kako sada stvari stoje, stvarnost koju doživljavamo je u potpunosti rezultat percepcije našeg mozga. A i sam mozak je onda rezultat percepije...čega? Ukleti krug, kako god da okreneš. This mortal coil...

Da, dođemo do mentalne verzije 'tko je stariji, kokoš ili jaje', tj.gdje je početak, a gdje kraj, odnosno, što je pravo mjerilo..kako kažeš, začarani krug, ukleti krug..around and around..

Ero wrote:

maggie13 wrote:

Evo zašto vam se neka pjesma stalno vrti u glavi

Je li vam se ikada neka pjesma satima vrtjela u mislima iako ste je se pokušavali osloboditi na sve načine? Odzvanja vam u glavi kad parkirate, nehotice ju pjevušite za radnim stolom, zviždite ju u kupaonici, lupkate prstima u njenom ritmu za vrijeme sastanka. Što je najgore, možda vam se uopće ne sviđa - ili vam se prestala sviđati nakon prvih nekoliko sati torture. Istraživači sa Sveučilišta u Dartmouthu utvrdili su da slušanje dijela poznate pjesme aktivira dio moždane kore zadužen za sluh i da ta struktura dugo ostaje aktivna ako nismo zaokupljeni nečim drugim. 
Mozak nastavlja “pjevati” pjesmu i nakon što glazba prestane svirati. Grupa je znanstvenika nastojala pronaći rješenje nakon što jedan od njih nije mogao izbiti pjesmu Spice Girlsa iz glave. Nakon dugog proučavanja, objavili su sljedeći savjet: da biste se oslobodili glazbenog uljeza morate se usredotočiti na mentalnu aktivnost srednje težine kao što je rješavanje anagrama i čitanje romana ili jednostavno nekoliko minuta slušati drugu pjesmu. 

Mogao bih ovdje ispričati jedan moj događaj (često mi se slično događa).
Ukratko:
Nakon jedne proslave moga rođendana (u službi!), na kojem je bilo  stotinjak ljudi, dogodila mi se ova epizoda,
koje se sjećam i danas veoma živo. Zabava je bila fantastična. Znam da me se sjetio i jedan moj prijatelj,
koji živi cca 150 km dalje,  koji mi je poslao demižonku prvovrsnog vina...Kažem, zabava je bila fantastična, a posebno
se mi svidjelo da nije bilo pijanih(niti jednog)...samo pjesma, ples, veselje...
Po zaključku smo posmremili ostatke i polako se razišli...
Idem prema parkingu i u glavi mi se okreće jedna veoma poznata, meni najdraža operna arija...
Zviždukam je, sjedam u auto, palim...a radio mi se automatski upali...I čujem najavu arije, koju sam upravo fićukao...
Stižem doma,parkiram,  arija ide prema svom završetku (finale)....
Počeo sam plakati kao malo dijete, ustvari ridati...Trebalo mi je pola sata da dođem k sebi.
Po mom dubokom uvjerenju arija mi je bila poruka...Često mi se događaju ovakve i slične epizode, koje mi daju odgovore na
moje trenutne dileme.
O ovakvim stvarima mi je neugodno pričati. Tek ponekad ih podijelim ako procjenim da imam prave sugovornike.
Vjerujem da se i drugima slično događa, ali su premalo pozorni na njih...

Nekima se događa..meni se događa ponekad..vjerojatno i češće, samo uglavnom propustim zamijetiti uslijed preopterećnosti kobnim ponavljanjem..
Kad čovjek uhvati trenutak, zbilja te dirne, uđeš na tren u neku drugu dimenziju..

Ja, još malo, i skroz ću zaboraviti da sam ikad bio četnik.

crvenkasti wrote:Ja, još malo, i skroz ću zaboraviti da sam ikad bio četnik.

Molim bez ideoloških i ostalih ograničavajućih samoodređivanja...slobodno se izjasni kao glup-pametan,lud-mentalno zdrav, bistar-mutan, pun-šupalj,etc..imaš sirok izbor..
Hvala.

maggie13 wrote:Što je uopće stvarnost na kraju..ono što je doista 'opipljivo' i dokazivo činjenično, ili ono što mi doživljavamo stvarnošću..gdje je razlika i granica, kad počinje jedno, a završava drugo, kolike su i kakve zloupotrebe manipulacije..čitav niz otvorenih pitanja..

stvarnost je sve ono sto mozes osjetiti osjetilima, a dozivljavanje toga sto percepciras je tvoja refkeksija na tu stvarnost i ona je individualna i subjektivna.
Jesam li pogodio

prckov wrote:

maggie13 wrote:Što je uopće stvarnost na kraju..ono što je doista 'opipljivo' i dokazivo činjenično, ili ono što mi doživljavamo stvarnošću..gdje je razlika i granica, kad počinje jedno, a završava drugo, kolike su i kakve zloupotrebe manipulacije..čitav niz otvorenih pitanja..

stvarnost je sve ono sto mozes osjetiti osjetilima, a dozivljavanje toga sto percepciras je tvoja refkeksija na tu stvarnost i ona je individualna i subjektivna.
Jesam li pogodio

Lijepo si to napisao, ali dileme ostaju...koliko su osjetila pouzdana,na kakvim osnovama leži percepcija ( sociološko-kulturološkim, prvenstveno)..sve je tu subjektivno, bojim se..

maggie13 wrote:..koliko su osjetila pouzdana,

Ljudska osjetila su neopuzdana, zato smo razvili senzore i uređaje koji obavljaju bolji posao.

U pravu si, biti glup nije ograničavajuće. Naprotiv.

Btw, tema i jest o iskrivljenim sjećanjima, uvjerenjima i izmijenjenim stanjima u mozgu.

Ja se u mozgu osjećam kao da sam generacijama Hrvat.
Sad vidim da je to normalno i da je masovno.

dawson wrote:

maggie13 wrote:..koliko su osjetila pouzdana,

Ljudska osjetila su neopuzdana, zato smo razvili senzore i uređaje koji obavljaju bolji posao.

Precizniji i pouzdaniji su svakako..jedini problem, kod nekih mjerenja naročito, leži u tome što je i njih smislio/izradio nepouzdani ljudski um, sklon samoobmanama.