Katolicizam...

Page 21 of 21 Previous  1 ... 12 ... 19, 20, 21

Go down

Re: Katolicizam...

Post by metilda on 1/12/2018, 04:10

Ignacijevske duhovne vježbe u svakodnevnom životu
 
Život koji diktira današnji svijet nestabilan je, sve relativizira, sve vrednote dovodi u pitanje, čovjeka ostavlja na pličini…Dok se u prijašnjim vremenima, unatoč poznavanju moralnih principa, griješilo, danas se niječu i sami moralni principi i tako je čovjek sve više prepušten svojim nagonima. Sve više se udaljava od ljudskih vrednota i ljudskog dostojanstva i sve se više približava načinu življenja životinjskog svijeta.
 
U takvom pomanjkanju čvrstih životnih vrijednosti i načela čovjekov život kakav živi i u koji ulaže sve svoje napore vrlo je nesiguran, ovisi o nekome i nečemu izvan njega. Svijest o nesigurnosti i nestabilnosti tjera ga da «iskoristi svaku priliku, svaki trenutak» da uzme sve od života da bi ga sebi što više olakšao. Istodobno sve više osjeća nutarnju prazninu, besmisao i bljutavost takvog života.
 
Kad takvo duhovno stanje primijenimo na vjersko, duhovno područje, na čovjekov odnos prema Bogu ta se nesigurnost manifestira u želji za instant vjerskim iskustvima, da me ovdje i sada Bog voli, da ovdje i sada doživim plodove svoje vjere – kao da već sada nakon određenih vjerskih čina imam pravo doživjeti puninu života, onu koju nam je Bog obećao tek poslije smrti, u vječnosti. Kada čovjek doživi neka snažnija iskustva nastoji živjeti od tih iskustava uvjeren da živi od vjere, ali on zapravo i ne primijeti da se više ne oslanja na Božju riječ, nego na svoje iskustvo. Kako takva iskustva s vremenom slabe, blijede, gube svoju snagu djelovanja tako i čovjek opet upada u tamu nesigurnosti, sumnje. U tom stanju krize opet traži neka nova snažna instant iskustva da i dalje hrane i ispunjaju njegovu nutarnju prazninu. Iz takvog stava lako poseže za istočnjačkim metodama koje otprilike jednako tako djeluju. Daju čovjeku trenutačnu sigurnost i samopouzdanje.
 
Popratna pojava takve instant duhovnosti je senzacionalizam: gradim na onom što čujem, vidim, osjećam. Dopuštam i želim da nešto što je jače od mene, mene dotakne, pokrene, ako treba i prisili da idem naprijed prema novim senzacijskim iskustvima. Odatle danas kod mnogih vjernika tolika potreba za osjetnim iskustvima, da se u molitvi i crkvi dobro osjećaju; za iscjeljenjima od raznih fizičkih psihičkih i duhovnih bolesti; nutarnjim ozdravljenjima, počivanjima u duhu…
 
Pri tom čovjek i ne primijeti da se sve više veže uz takva iskustva, da sve više postaje ovisnik o njima i ljudima koji mu pružaju takva iskustva, ni ne primijeti kako se sve više udaljava od kršćanske i ljudske zrelosti i vjere u Boga i Božju riječ. Sve više se udaljava od dubokog osobnog susreta s Bogom i prepoznavanja svog osobnog puta Bogu. Čovjek vjeruje da će netko drugi ili nešto drugo učiniti ono što on sam osobno mora učiniti. Olako povjeruje da netko drugi ili nešto drugo ima snage mene preobraziti, ostvariti (lakovjernost), bez mog osobnog, dubokog, radikalnog angažiranja. Kako negdje duboko u svijesti nosi sumnju jesu li sva ta iskustva stvarno od Boga i vode li ga Bogu čovjek snažno naglašava da mu je „to i to rekao Bog, da ga je Duh sveti potaknuo da radi to i to. Ponavljanjem takvih fraza želi u sebi podržavati sigurnost koja se, nažalost, ne temelji na Božjoj prisutnosti, na Božjem djelovanju, na Božjoj riječi, nego na vlastitim osjećajima i iskustvima. Tako čovjek i dalje ostaje zatvoren u sebe, vrti se oko sebe i ne upućuje se prema Bogu.
 
Danas se, općenito govoreći, puno čita Sveto Pismo. Što je vrlo pozitivno i što nas upućuje na Izvore vjere i osobnog odnosa s Bogom. No kod nekih vjernika to je čitanje povezano s nakanom da otkrije ono što njima baš sada i ovdje odgovara. Oni tumače Božju riječ kako njima trenutno i u konkretnom raspoloženju odgovara. Jednostavno nemaju raspoloženja da čitaju i primaju riječ Božju kao takvu, s porukom koju ta riječ nosi u sebi.
 
Oni Božju riječ i njezinu poruku tumače kroz svoje osjećaje i svoje potrebe, a da pri tom nisu ni svjesni da su zatvoreni u svoje biće, u svoj svijet, u svoj ego.
 
Možemo zaključiti da takvi stavovi čovjeka ostavljaju na površnom doživljavanju svoje životne i vjerske stvarnosti. Ne dopuštaju Bogu da ih uvede u svoje svijet, da im se objavi kako on hoće. Tako nemaju mogućnosti da se iznutra, radikalno promijene – ne prema svojim skrivenim zamišljajima i željama – nego prema Božjoj Zamisli.
 
Smisao i cilj Duhovnih Vježbi u Svakodnevnom životu
 
Možemo ga izreći kao i samu bit Ignacijevske duhovnosti:
 
Čovjek treba u svemu tražiti i u svemu naći Boga. U svemu tražiti, pronaći i ispuniti Volju Božju. Bog mu treba biti na prvom mjestu. A onda prema Njemu odrediti mjesto pojedinom Božjem stvorenju u svom životu.
 
Duhovne vježbe u svakodnevnom životuDa bi to čovjek mogao ostvariti treba prije svega htjeti uspostaviti osobni, duboki, iskreni odnos prema Bogu. A taj odnos se zasniva na tome da prihvatim Božju sliku o meni, da prihvatim Božji plan s mojim životom, da prihvatim neprestan, trajan proces promijene svoga bića kako ga Bog svojim duhom ostvaruje u meni. Samo prihvaćanjem Božje slike o sebi čovjek stvara realnu sliku o sebi. Samo prihvaćanjem Božje slike o sebi čovjek ide pravim životnim putem ususret Bogu.
 
Da bi čovjek tu sliku stalno usavršavao i išao putem Božje zamisli potrebno je da bude spreman stalno, čvrsto surađivati s Milošću, da bude spreman stalno se mijenjati, da bude spreman stalno dopuštati Bogu da ga mijenja prema svojem Božanskom naumu.
 
U tom stvaranju prave slike o sebi potrebno je dopuštati Bogu da je stalno ostvaruje; potrebno je uložiti maksimalni napor da čovjek napusti sebe, svoj Ja kao svoje središte i stavi Boga u središte svoga bića.
 
Taj proces je bolan. Iziskuje neprestane napore, odricanja, žrtve, umiranja sebi. Sveci su to znali. Današnji kršćani to manje znaju, jer nisu u to upućeni. A mnogi i neće da to znaju. Oni biraju i uživaju u uputama svojih simpatizera koji ih upućuju na instant duhovnost. Upravo stoga kod mnogih vjernika unatoč «snažnih iskustava» duhovne stvarnosti izostane pravi duhovni proces rasta, izostane prava promjena života. Pa i kad govore i kad su uvjereni da se iskreno žele promijeniti oni se u stvari «žele mijenjati» onako kako oni to žele, a ne kako to Bog želi. A to u biti znači ne mijenjati se, «ostati svoj na svome».
 
Ignacijevske duhovne vježbe takvom čovjeku s takvim mentalitetom i takvim mentalnim sklopom mogu stvarno puno pomoći, jer mu one pokazuju pravi put u Božju istinu, u Božji svijet i u svjetlu te Božje istine mogu lako raskrinkati svoju prividnu iskrenost i prividnu želju za promjenom koju Bog od nas traži i koju moramo ostvariti u ovom zemaljskom životu.
 
Da bi kršćanin to postigao treba stvarno obaviti duhovne vježbe: treba dopustiti da ga zahvati proces duhovnih vježbi; da je spreman sudjelovati na Božjem djelovanju u njemu. Treba biti spreman u vjeri prihvatiti Boga onako kako mu se objavljuje.I sebe u novom Božjem svjetlu. I sve oko sebe treba gledati Božjim očima.
 
Da bi čovjek to mogao ostvariti, da bi se mogao otvoriti Božjem djelovanju, kaže sv. Ignacije „treba se odreći sebe“ (DV 21); treba u vjeri dopustiti Bogu da raspolaže njegovim životom po svojoj svetoj Volji.
 
Kad čovjek ostvari tu promjenu prema Bogu, on konačno može uspostaviti prave odnose prema drugim ljudima. On je slobodan i njegov Ja mu ništa ne priječi da drugoga primi kakav jest i da se dadne u službu tome drugome i tako mu pomogne da ostvari svoje biće prema Božjoj zamisli.
 
Iz ove dvije bitne promjene prirodno slijedi i promjena stava prema poslu i uopće prema čovjeku djelovanju: čovjek više ne gleda prvenstveno što će on dobiti, kako će se poslom okoristiti, nego mu je u prvom planu briga što će i kako će što više učiniti na slavu Božju i na pravo, vječno dobro drugih ljudi.
avatar
metilda

Female
Posts : 8607
2015-10-10

Age : 58

Back to top Go down

Re: Katolicizam...

Post by metilda on 1/12/2018, 22:36

PUT DO SLOBODE SRCA


12 stepenica u opraštanju

Oprostiti nije lako. Nije dosta to htjeti. Opraštanje je umijeće. Jedan duhovni pisac kaže: „Možemo nasljedovati Božje praštanje samo vrlo izdaleka. Valja se nadati da će Bog, ako se budemo s njime družili, možda malo utjecati na nas!“


Tajna umijeća opraštanja jest u tome da se shvati kako se oproštenje ne može svesti na čin volje ili na moralnu dužnost jer ono je rezultat procesa koji uključuje sve dimenzije ljudskog postojanja. Znati oprostiti znači osloboditi se mračnog nemira što ga nosi zlopamćenje i učiniti oproštenje izvorom i sredstvom psihološkoga i duhovnoga rasta. U tome vam mogu pomoći konkretni duhovni savjeti koje donosimo u nastavku.


1. Ne osvećivati se


Jasno je da prva stepenica u opraštanju, ako to doista želimo, mora biti prekid s osvetničkim akcijama. I ne samo u činima, nego i u mislima. Potrebno je preusmjeriti i svoje misli i svoje ruke od bilo kakve radnje koja bi bila nanošenje zla drugoj strani.

2. Priznati svoju povrijeđenost


Neki u svojoj oholosti govore da oni ne mogu biti povrijeđeni, da se njima nije ništa dogodilo, da su oni jaki i dominantni. Tko ustraje u nijekanju da je povrijeđen i ranjen neće nikad moći oprostiti.


3. Podijeliti s nekim svoju povrijeđenost


Razlog je da vidiš da nisi ti jedini na svijetu i da i drugi imaju slične probleme kao ti. Kada dijeliš nisi više sam i drugi nosi tvoj teret. Ovo nikako ne znači ogovaranje, preuveličavanje ili klevetanje.


4. Dobro sagledati svoj gubitak i prežaliti ga


Razborito uvidjeti što si sve izgubio uvredom i koji su tvoji gubici. Moraš ih konkretizirati da vidiš što trebaš prežaliti, jer ako gubitke ne prežališ nikad nećeš moći oprostiti. Ovo uključuje i prestanak stalnog prekoravanja i pravljenja od sebe umjetne žrtve – potrebno je zaustaviti se na tome da se živi kao žrtva, da se stalno nad sobom jadikuje i, s druge strane, čak i uživa u stanju žrtve koja se može stalno žaliti i drugoga optuživati.


5. Prihvatiti srdžbu i želju za osvetom


To ne znači prihvatiti jedan od sedam glavnih grijeha i „provoditi ga“, nego svoje unutarnje stanje, stanje unutrašnje razdraženosti. Isto tako da postoji u meni želja za osvetom, pogotovo ako se prvi put javlja. Čovjek koji je nikad nije imao teško će to sebi priznati. Bojat će se i taj strah će razarati opraštanje.


6. Oprostiti samome sebi


To je temeljna točka opraštanja. Moraš skinuti sebe s pijedestala svoje umišljenosti i vječnog pitanja: Kako se to meni dogodilo? Ili: Zašto se to meni događa? To trebamo činiti i uz Božju pomoć, jer bez Božjeg milosrđa nije moguće.


7. Razumjeti onoga tko te povrijedio


To ne znači opravdati ga, a još manje osloboditi ga krivnje, to znači baciti na nj bistriji pogled da se dohvate sve dimenzije njegove osobe i motivi njegove pogreške. To nije moguće ako se uspješno ne prođu prethodne faze.


8. Otkriti smisao povrede


To znači nadići čisto psihološko gledište povrede i otkriti pozitivno značenje povrede ili pak dati joj neki smisao. Što ćeš naučiti od ove nepravde, od ove uvrede, od ove izdaje, od ove nevjernosti? Kako je kaniš upotrijebiti da rasteš i da se ostvariš u dubini? Kako možeš postati sličniji Kristu nepravedno osuđenom?

Često ona ima učinak otrježnjenja i boljeg upoznavanja samoga sebe.


9. Upoznati sebe kao onoga koji je dostojan oproštenja i komu je već oprošteno


Mnogi misle da im Bog ne može oprostiti grijehe, pa prestanu ići u crkvu i na ispovijed. No, Bog je prvo nas ljubio… Slično je i u odnosima između ljudi. Treba posvijestiti činjenicu da je u prošlosti i tebi već više puta oprošteno i da je to opet moguće. S oproštenjem je ovdje kao i s ljubavlju, osoba koja je nesposobna prepustiti se da bude ljubljena ili da se osvjedoči da to jest, ne može dati ljubav drugome.


10. Prestati pod svaku cijenu htjeti oprostiti

To će reći pouzdavati se samo u svoje sile, tj. treba se odreći želje da budeš jedini činitelj svoga oproštenja i prema tome osobne moći koju ti ono donosi, jer tako oproštenje može prijeći u oholost, a onda smo opet na području grijeha.


11. Otvoriti se milosti oproštenja


Otvoriti se Bogu, koji je milosrdan, rado prašta i izvor je svake ljubavi. Jedan duhovni pisac kaže: „Možemo nasljedovati Božje praštanje samo vrlo izdaleka. Valja se nadati da će Bog, ako se budemo s njime družili, možda malo utjecati na nas!“


12. Odlučiti okončati odnos ili obnoviti ga


Oproštenje nije isto što i pomirenje u tome smislu da je nužno vratiti se prijašnjim odnosima u kojima postoji opasnost ponovno biti povrijeđen. Oproštenje je u prvom redu raspoloženje srca koje je sada otvoreno za više mogućnosti i na novim temeljima želi graditi budućnost. Zato će čovjek koji je oprostio i koji nema više mržnje u srcu, u suradnji s dobrim duhom, tj. s Božjim poticajima u vlastitoj nutrini, moći lako razlučiti što mu je činiti: okončati odnos ili obnoviti ga.
I kada to učini bit će radostan, pa će moći i proslaviti svoje oproštenje.
avatar
metilda

Female
Posts : 8607
2015-10-10

Age : 58

Back to top Go down

Re: Katolicizam...

Post by metilda on 2/12/2018, 09:49

Preko naših dragih svećenika „bolesnici nastoje dotaknuti Isusa „jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala“ (Lk. 6, 19). Ali, moramo znati da je milosrdni Isus prisutan „u svojim sakramentima“, gdje nas „nastavlja „doticati“ da nas izliječi.“ Katekizam katoličke crkve dalje naglašava; „Duh Sveti nekima daje poseban dar ozdravljanja da se preko njih očituje milost Uskrsloga.“ Nisu svi pozvani da ozdravljaju, kako Katekizam navodi „Duh sveti „nekima“ daje posebni dar ozdravljanja“. Isus Krist, Sin Boga živoga naređuje apostolima, a preko njih i svojim svećenicima kojima daje poseban dar ozdravljanja „Bolesne liječite!“ (Mt. 10, 8).


Fra Ivo Pavić, naš dragi franjevac, koji često moli za ozdravljenje, ovaj put među okupljenima imao je poveći broj ljudi koji su imali ozbiljnih problema sa demonskim opsjednućem. Dok je naš dragi fra Ivo molio, snažno, hrabro i u vjeri za to vrijeme čuli su se užasni krikovi, urlanja i režanja. Što nam jasno daje do znanja da su bolesti mogla doći preko raznih uroka, čaranja, bajanja….te zbog odlazaka raznim vračarima i iscjeliteljima po novac, zdravlje i moć.



avatar
metilda

Female
Posts : 8607
2015-10-10

Age : 58

Back to top Go down

Re: Katolicizam...

Post by metilda on 4/12/2018, 09:00

ROĐENI ZA VJEČNOST

VIDEO Potresno priznanje pred TV kamerama: ‘Evo zbog čega ne pristajem na pobačaj iako će moja beba u trbuhu sigurno umrijeti’
Susret sa smrću, pogotovo kada se radi o nama bliskim osobama, sigurno će nas učiniti tužnima, vjerojatno i očajnima, ali zbog toga ne bismo trebali očajavati. Naša vjera nas uči kako je Isus spasitelj, koji se rodio, trpio, umro i uskrsnuo da bi nama podario vječni život
Brooke Martin zaposlena je na američkoj televiziji Wish TV, sa sjedištem u državi Indiani, i nedavno je s kolegama podijelila radosnu vijest kako očekuje bebu. Međutim, ubrzo nakon toga doznala je kako se bebin mozak prestao razvijati te da dijete očekuje sigurna smrt, koja će nastupiti ili u maternici ili nedugo nakon poroda, donosi Aleteia. Bebi je službeno dijagnosticirana anencefalija, odnosno teška urođena malformacija koja pogađa djecu tako da im nedostaju veliki dijelovi mozga i lubanje.  Brooke je nakon toga donijela hrabru odluku i na televiziji posvjedočila kako neće napraviti pobačaj jer je dijete dar, a njegova duša besmrtna. Dodala je kako vjeruje da će je jednom zagrliti u vječnosti.
 
Kada pobliže analiziramo ovu izjavu, onda zaključujemo kako je ova hrabra žena poručila da smo svi rođeni za vječnost. Svatko od nas će se jednom suočiti sa smrću, neki još u majčinoj utrobi, drugi u djetinjstvu, a neki u dubokoj starosti. Susret sa smrću, pogotovo kada se radi o nama bliskim osobama, sigurno će nas rastužiti, vjerojatno i učiniti očajnima, ali zbog toga ne bismo trebali biti beznadni. Naša vjera nas uči kako se Isus, naš spasitelj, rodio, trpio, umro i uskrsnuo da bi nama podario vječni život.
 
Upravo je zbog toga Brooke sa svojim suprugom odlučila odbiti pobačaj. „Saznali smo kako nosim djevojčicu koja nema nikakvu šansu ostati živom i nastaviti svoj zemaljski život. Odlučili smo kako nećemo prekidati trudnoću sve dok je ona živa“, objašnjava Brooke. Svoju bebu su nazvali Emma Noel, što je jedna od ženskih inačica biblijskog imena Emanuel koje znači „Bog je s nama“.
Ključna dimenzija ove priče jest da će, usprkos statistikama i liječničkim prognozama, malena Emma Noel živjeti u vječnosti, gdje nema bolesti i tuge. Brojni pro-choice aktivisti slučajeve anencefalije koriste kako bi promicali pravo na pobačaj, ali hrabra Brooke ih je demantirala. Svojim činom je dokazala svoju vjernost Bogu i poručila kako niti jedan čovjek nema pravo odlučivati o sudbini duše koja je pozvana na život vječni. “S jedne strane smo slomljeni, a s druge strane smo sigurni kako Bog ima plan za naše dijete. Život ponekad može biti jako bolan. Molite se za nas”, poručuje Brooke.
 

 
avatar
metilda

Female
Posts : 8607
2015-10-10

Age : 58

Back to top Go down

Re: Katolicizam...

Post by metilda on 4/12/2018, 09:36

Piše fra Josip Ikić

Nakon govornih karizmi sv. Pavao navodi tri karizme otkrivenja: riječ spoznanja, riječ mudrosti i razlikovanje duhova. Karizma spoznanja razlikuje se od dara znanja koji nam Duh Sveti daruje u sakramentu sv. potvrde. Karizmatski dar spoznanja jest zapravo riječ spoznaje, riječ otkrivenja do koje dolazimo po Duhu, a ne svojim razumom (usp. 1 Kor 12,6). Naime, Duh nam daje neku spoznaju o Riječi Božjoj, o bližnjemu ili o nama samima, i to radi izgradnje Crkve i proslave Boga

U Starom zavjetu ima mnogo primjera kako pojedini izabranici Božji dobivaju riječi spoznanja i riječi mudrosti, kao što su prorok Daniel i njegova tri prijatelja (usp. Dn 1,17). Nakon Isusovoga uzašašća Duh Sveti dijeli svoje izvanredne darove krštenima po svome izboru i volji. Tako je i s ovom karizmom. Iako je riječ spoznanja rijedak dar, ipak je jako koristan prilikom duhovnih razgovora, za vrijeme sv. ispovijedi i molitve za ozdravljenje i oslobođenje.

 
Dar spoznanja ili dar čitanja ljudskoga srca imali su mnogi glasoviti ispovjednici, kao npr. Padre Pio. O tomu svjedoče i tisuće pokornika koji su se kod njega ispovijedali.  Mnogi su se temeljito ispovjedili, obratili i promijenili život zahvaljujući toj karizmi ovoga sveca. Ova karizma ima značajnu ulogu i u službi ozdravljanja i oslobođenja. Za vrijeme molitvenoga susreta Duh Sveti može uputiti riječ spoznanja za određenu osobu ili za više ljudi. Osoba koja dobije riječ spoznanja, ako je prikladno, uglavnom ovako kaže: Na ovome susretu ima osoba koja… Tada riječ spoznanja prisutnima pomaže  ojačati vjeru i otvoriti srca kako bi lakše primili ozdravljenje ili oslobođenje koje im Gospodin želi udijeliti. 

Nadalje, riječ spoznanja može pokazati dublje uzroke stanja određenoga bolesnika; može pozvati na intenzivniji molitveni život; može ukazati na neki vid Božjega nauma za budućnost osobe na koju se odnosi. Riječ spoznanja često se izriče i pomoću biblijskih slika. Takve slike pomažu osobi na koju se odnose da lakše i slobodnije prihvati poruku. Važno je da se riječ spoznanja iznosi s ljubavlju i poštovanjem tako da osoba kojoj je upućena ne bude pod pritiskom, nego da je prihvati na onaj način kako joj odgovara ili da je odbije u slobodi. Neke riječi spoznanja nisu autentične, nisu od Duha Svetoga. Stoga i ovu karizmu treba provjeravati. Zato se preporučuje, kad god je moguće, da dvije osobe mole u paru za pojedinca jer tada se lakše može provjeriti vjerodostojnost moguće riječi spoznanja. Evo nekoliko primjera primjene ove karizme.
 
O. James Manjackal, karizmatik iz Indije, dok moli za bolesne na sv. misama ili seminarima, dobiva spoznaju (kroz riječ ili sliku) od koje bolesti tko boluje i onda moli na tu nakanu i javno kaže: NN, Isus te ozdravlja od te i te bolesti… Te spoznaje pomažu bolesnicima da lakše povjeruju da ih Isus ozdravlja od konkretnih bolesti. 

Časna sestra Briege Mckenna, OSC, dobila je karizmu liječenja nakon što je čudesno ozdravila,  ali o tome nikome nije govorila. Na jednom je molitvenom sastanku neki mladić dobio riječ spoznanja da se među prisutnima nalazi osoba koja je zadobila čudesno ozdravljenje od artritisa, ali i dar liječenja te da Isus poziva tu osobu da počne koristiti dar liječenja. Sestra je tada javno potvrdila da se to odnosi na nju, ali se opravdavala da ne može koristiti dar liječenja jer pripada sestrama klarisama, koje ne mogu ići po svijetu. Ipak, poslušavši poticaje Duha Svetoga, zatražila je i dobila dozvolu od svojih poglavarica pa od tada ide po svijetu naviještajući Radosnu vijest i liječeći bolesne u ime Isusovo. O tome piše u svojoj knjizi Čudesa se događaju.
avatar
metilda

Female
Posts : 8607
2015-10-10

Age : 58

Back to top Go down

Re: Katolicizam...

Post by metilda on 6/12/2018, 00:14

Četvrtak. Ugasi televiziju. Ponekad ona radi u tvojoj kući cijeli dan. Kaži djeci da su tv reklame stvorene zato da u tebi probude pohlepu. Danas je Sv. Nikola. Ne zaboravi. On nije tražio, on je davao. U svome domu imaš barem tri stvari koje ti ne trebaju! Daj ih nekome. Gospode, oslobodi me od pohlepe!
avatar
metilda

Female
Posts : 8607
2015-10-10

Age : 58

Back to top Go down

Re: Katolicizam...

Post by metilda on 6/12/2018, 01:10

6. prosinca Crkva liturgijski časti svetoga Nikolu, biskupa iz Mire, zaštitnika putnika, djece, pomoraca, djevojaka, siromaha i studenata, uzora milosrđa i darežljivosti.






O svetom Nikoli imamo malo vjerodostojnih podataka, ali je on do danas ostao vrlo omiljen svetac, posebno među djecom, pa je razumljivo kako su oko njega vezane i mnogobrojne legende i priče, koje imaju za cilj potaknuti i djecu i odrasle na darežljivost i milosrđe, što su bile glavne odlike toga sveca.

Ni podaci o godini njegova rođenja i njegove smrti nisu općeprihvaćeni, nego postoje značajnija odstupanja. Tako neki drže da je rođen u Patari (Demre) u današnjoj Turskoj oko 270. god., dok drugi radije navode da je riječ o drugoj polovici 3. st., bez preciziranja, treći da se rodio između 255. i 270. god., itd. Navodi se ponekad u njegovom životopisu kako je rođen u obitelji bogatih roditelja koji dugo vremena nisu mogli imati djecu, a onda su bili blagoslovljeni budućim svecem, te su mu dali ime Nikola, po istoimenom stricu koji je bio biskup u gradu Miri. Roditelji su mu zarana umrli, a Nikola je postao svećenik, te je prodao svu svoju imovinu i podijelio siromasima.

Predaja kaže kako je radije volio samozatajni život pomaganja drugima i nipošto nije htio prihvatiti poziv da postane biskup, te je prvom pokušaju, nakon što mu je umro stric, uspio umaknuti i otišao u Svetu Zemlju gdje je živio isposničkim skrovitim životom, ali nakon što je umro stričev nasljednik, a on se taman vratio u grad, stjecajem okolnosti, ili točnije po Božjoj namisli, bio je biskupom izabran baš Nikola. Naime, kler se bio dogovorio da će onaj svećenik koji sutradan prvi uđe u crkvu postati biskup, a, bez ikakvog znanja o toj odluci, prvi svećenik koji je ujutro pohitao na molitvu Gospodinu bio je upravo Nikola.

Kao biskup u gradu Miri pokazao je veliku brigu i ljubav prema siromašnima, a pripisuju mu se i mnoga čudesa. Umro je 6. prosinca, ali se točna godina njegove smrti bitno razlikuje od izvora do izvora. Tako neki navode da se to zbilo 327. godine, drugi 343. god., treći oko 350. god. itd., ali svi izvori potvrđuju da je umro u Miri, gdje je i sahranjen, a njegovo je tijelo kasnije, u 11. stoljeću, zbog turskih osvajanja, preneseno u Italiju, u grad Bari, gdje se razvilo i značajno svetište.

Iako je život svetoga Nikole ovijen mnogobrojnim nevjerodostojnim podacima, valja naglasiti da je po svojem milosrdnom djelovanju i ljubavi prema najugroženijima nadahnuo mnoge kroz povijest, a nadahnjuje i danas, o čemu svjedoče mnogobrojne legende i priče o tom svecu, od kojih su neke prilično stare, dok su druge nastale u novija vremena. U tom smislu, iako njih treba prihvatiti s rezervom, a to se posebno odnosi na novije legende koje svetoga Nikolu pretvaraju u Djeda Božićnjaka i Djeda Mraza, s izrazitim konzumerističkim konotacijama, ipak treba istaknuti vrijednost i takvih priča, posebno s pedagoške strane, jer naglašavaju milosrđe i ljubav prema bližnjima, čime se svetac itekako odlikovao.

Najpoznatija legenda tvrdi da je u gradu Miri živio otac s trima kćerima koje su stasale za udaju, ali je on, nakon što je stjecajem okolnosti ostao bez nekada časne službe i tako osiromašio, ostao i bez ikakve mogućnosti da im daruje miraz, pa je u svojoj nevolji došao i na pomisao da kćeri pridonose kućnom budžetu prodajući svoje tijelo. Saznavši za to i htijući spasiti djevojke od takvih poniženja, biskup Nikola je u tri navrata kroz prozor ubacio vrećicu sa zlatnicima i time omogućio djevojkama dostojan miraz i dobru udaju. Takva je legenda bitno pridonijela da se sačuva običaj po kojemu djeca uoči Nikolinja čiste svoje čizmice i stavljaju ih u prozor, a s nadom da sveti Nikola, dok bude hodao svijetom i raznosio darove, stavi kakvu sitnicu i u njihovu čizmu.

Nešto manje poznata legenda kaže kako je jednom dječaku zapela riblja kost u grlu, a sveti ga je Nikola blagoslovom izliječio. Druga legenda tvrdi kako je u Miri živio opaki gostioničar koji je krao i ubijao djecu i njihovo meso posluživao gostima. Sveti ga je Nikola otkrio i u njegovom podrumu pronašao troje ubijene djece koje je povratio u život načinivši znak križa iznad njihovih mrtvih tijela. Stoga se časti kao zaštitnik djece.

Postoji i legenda prema kojoj je sveti Nikola, dok je kao svećenik išao na put u Svetu Zemlju, bio na brodu s ostalim putnicima, a kad je nastala velika oluja, on ju je utišao i spasio putnike od sigurne smrti. S obzirom na tu legendu, razumljivo je što se časti kao zaštitnik putnika i mornara, a također je i razumljiv običaj da mnoge luke na svijetu imaju njegovu sliku.

Bez obzira što te i druge legende o svetom Nikoli nemaju sigurnu povijesnu potvrdu, valja uočiti njihovu odgojnu vrijednost, a koja se lijepo može uklopiti u svaki kršćanski obiteljski odgoj, potičući djecu da se trude biti dobra i milosrdna, upravo kako je to nekada bio i sam sveti Nikola.

U ikonografiji se sveti Nikola obično prikazuje s trima vrećicama zlatnika ili trima zlatnim kuglama, a koje upućuju na njegovo milosrdno djelo pomaganja trima djevojkama. Češće se prikazuje i sa sidrom ili lađom u pozadini, a što je simbolično povezano s čudom stišavanja oluje. Ponekad ga umjetnici prikazuju i kako mu malo dijete ljubi ruku ili kako je zajedno s troje dječice u kablu.
Svetoga Nikolu časte i Istočna i Zapadna Crkva, a štuje se kao zaštitnik Rusije, Grčke i Sicilije, a uz to što je zaštitnik djece, pomoraca i putnika, štuje se i kao zaštitnik zatvorenika, nekadašnjih lopova, pekara, pivara, čistača cipela, ubojica pokajnika, mladenaca, udavača, hodočasnika itd.

Njegovo ime je grčkog podrijetla i sastavljeno je od dviju riječi: nika – pobjeda i laos – narod, i može se prevesti s pobjednik u narodu, pa možemo zaključiti kako je sveti Nikola svojim životom i nadahnućem koje je ostalo do danas, onaj koji je Božjom snagom i pomoći pobijedio mnoga hladna srca i omogućio da se barem na njegov spomendan malo više širi dobrota i ljubav, kako u obitelji tako i u društvu.
avatar
metilda

Female
Posts : 8607
2015-10-10

Age : 58

Back to top Go down

Re: Katolicizam...

Post by metilda on 7/12/2018, 10:03

Adventski kalendar - petak

Polako. Uspori život. Krist čeka! Ako ne staneš, ne možeš ga doživjeti. Danas ga pitaj da te ozdravi od duhovne, fizičke, mentalne....bolesti. Pitaj ga. Čut će te sigurno! Kriste, oslobodi me svagdanje napasti sata i vremena, žurbe i trčanja! 


https://blog.dnevnik.hr/gospa-moja/2012/12/1631259149/adventski-kalendar-misli-za-svaki-dan.html?page=blog&id=1631259149&subpage=0&subdomain=gospa-moja
avatar
metilda

Female
Posts : 8607
2015-10-10

Age : 58

Back to top Go down

Re: Katolicizam...

Post by metilda on 7/12/2018, 19:00

Savjest između slobode i zapovijedi
 
Savjest se najčešće označava kao sposobnost umnog uviđanja kojom je čovjek u stanju ocijeniti moralnu vrijednost svojih čina. Kada bismo pokušali to pobliže označiti, uočili bismo kako je to veoma teško. Ali, ipak, s druge strane, mi znamo što je savjest, i to na temelju vlastitog iskustva: kada nešto učinimo loše, savjest nas prekorava, učinimo li dobro, savjest to odobrava. No, postavlja se pitanje osjeća li svaki čovjek da ima savjest, ili je to osobina samo nekih ljudi.

Kratak povijesni pregled poimanja savjesti

Etnologija nam pokazuje da ćudoredna, moralna svijest (savjest) postoji i kod najprimitivnijih plemena, koja se izražava otprilike ovako: kad netko učini nešto loše (za kršćane – grijeh), tada je nemiran u srcu, strah ga je da ne umre. Ako npr. pogledamo u Knjigu mrtvih starih Egipćana, uočavamo kako je puna misli o dužnostima. Slično se naglašavanje ćudorednog ponašanja vidi i u Budinu nauku: za svoje dobre čine čovjek treba biti nagrađen, a za zle kažnjen (u vidu ponovnih rađanja, reinkarnacija).
 
I stari grčki filozofi i pjesnici, poput Sokrata, Platona, Homera, Eshila i Sofokla, naglašavaju da je Bog ili da su bogovi čuvari ćudorednog zakona. Stoici će nešto poslije naučavati da živjeti dobro znači živjeti po naravi (čovjekov um određuje što je dobro, a što zlo; nije potrebna neka posebna Božja zapovijed).
 
Na najizričitiji se način o savjesti govori u Svetom pismu, gdje se pokazuje da je najveća čovjekova nevolja grijeh, čovjek bez Boga umire (usp. posebno Ps 55).
 
I kasnije su mnogi pisci, poput Shakespearea, Dantea, Hugoa, Goethea, Schillera, Tolstoja, Dostojevskog i mnogih drugih veoma uvjerljivo pisali o osjećaju savjesti.
 
Chateaubriand npr. sigurnost postojanja savjesti izražava ovako:
 
“Svaki čovjek ima u svom srcu sudište, gdje počinje suditi sama sebe, čekajući da vrhovni sudac potvrdi tu presudu… Zašto probija glas iz krvi, riječ iz kamena? Tigar razdere svoj plijen i spava. Čovjek postane ubojica i bdije. Traži pusta mjesta, a ipak ga samoća plaši; povlači se oko grobova, a ipak se grobova boji… Kao da mu se osjeti zaoštravaju, kako bi ga mučili… O savjesti! nisi li ti fantom mašte ili strah pred kaznom ljudi? Čujem u svom srcu, na dnu jedan glas, koji viče tako jako protiv same pomisli na takvu pretpostavku da ni časa ne mogu sumnjati u stvarnost savjesti.”
 
Sav nam taj povijesni pregled o poimanju savjesti pokazuje da je misao o postojanju savjesti stara koliko i čovjek, odnosno da nema čovjeka bez savjesti. Zato je savjest usko vezana uz Boga.
 
Savjest kao Božji dar

Nema sumnje kako savjest utječe na misao o Bogu. Naime, sve civilizacije tijekom povijesti vjeruju u Boga (iako se on shvaća na različite načine); nema ni jednog naroda na svijetu koji bi bio nereligiozan. To znači da je čovjek tzv. biće religije, ima potrebu otkriti postoji li Bog, kakav je u sebi, kakav je u odnosu prema ljudima…
 
Ta se misao o Bogu usko veže uz savjest: čovjek se boji da će Nekome odgovarati za učinjene grijehe, jednako kao što očekuje nagradu za dobra djela. Zato mi, kao kršćani, vjerujemo da je tu normu ponašanja – savjest – u čovjeka ugradio sam Bog, kako bi mu pomogao da se lakše opredijeli za Boga, za slobodu.
 
Često čovjeku nije dovoljna savjest da bi moralno živio. Naime, može namjerno postupiti i protiv zapovijedi savjesti. No, na takav način postaje neslobodan, osjeća se grešnim. Zato je Bog (a kasnije to čini i Crkva) čovjeku dao i neke zapovijedi, tzv. norme ponašanja (npr. Deset Božjih zapovijedi, Dvije zapovijedi ljubavi, Zlatno pravilo, crkveni zakoni…), koje čovjeku trebaju biti pomoć da bi postigao svoju punu slobodu. Dakle, Božji i crkveni zakoni nipošto nemaju ulogu onemogućiti nečije slobodno djelovanje, nego, naprotiv, omogućiti, i to u svoj punini.
 
Postavlja se pitanje u kojem su međusobnom odnosu norma, sloboda i savjest?
 
Međusobni odnos norme (Božjih i crkvenih zapovijedi), slobode i savjesti

Naša sloboda, kao što smo već naglasili, ne označava samovolju, nego je savjest ona koja prosuđuje granice slobode. Drugim riječima, svaki čovjek zna da dobro treba činiti, a zlo izbjegavati. Kada prekrši taj jasan glas u sebi, shvaća da je prekoračio granice slobode.
 
Možemo reći da je savjest nekakvo unutarnje svjetlo, duševni organ u čovjeku koji ima trostruku funkciju: a) najprije čovjeku omogućuje da razlikuje dobro i zlo. Osim toga, b) savjest uvijek osobu upućuje da učini dobro, a izbjegne zlo; nikada obrnuto. I na kraju c) ukoliko osoba učini dobro, posluša savjest, osjećat će se smireno i slobodno, a ukoliko ju ne posluša, postaje nezadovoljna, neslobodna. To znači da je savjest pomoć i putokaz čovjeku u ostvarenju istinske slobode.
 
Drugim riječima, kada čovjek izađe iz okvira savjesti koja ga upućuje samo na dobro, i učini zlo, njegova ga savjest upozorava kako je prekoračio granicu slobode. Čovjek je, dakle, slobodan dokle god čini dobro. Onoga trenutka kada počinje činiti zlo, njegova ga savjest počinje osuđivati i više nije slobodan, nego zarobljen, nemiran.
 
U tom je smislu prava granica slobode život po Božjim zakonima, odnosno istinski je slobodan samo onaj tko izvršava Božje zapovijedi, i to zato što ga na to upućuje njegova savjest.
 
Postavlja se pitanje zašto nemaju svi ljudi jednako izoštrenu savjest? Tako dolazimo do pitanja ispravne i krive savjesti.
 
Ispravna i kriva savjest

U konkretnim životnim situacijama uočavamo kako savjest kod nekih ljudi nikada ne gasne, a kod drugih bude uspavana i zasvijetli tek od vremena do vremena. S obzirom na to, uviđamo da nemaju svi ljudi jednaku savjest. Neki, naime, osjećaju grižnju zbog objektivno malog prijestupa, pa i onda kada osoba nije objektivno kriva, dok drugi mirno spavaju i onda kada učine nešto prilično veliko. Štoviše, kod nekih je ljudi savjest toliko iznakažena da oni više ne mogu razlikovati dobro i zlo, pa čak i do te mjere da kada čine zlo misle kako čine dobro.
 
To nam pokazuje da postoji više vrsta savjesti, a kakva će čija biti najviše ovisi o odgoju i njegovanju savjesti. Najprije ćemo, stoga vidjeti kako se savjest odgaja, a potom ćemo donijeti prikaz nekih vrsta savjesti, te na kraju što treba činiti kako bi savjest ostala zdravo mjerilo prosuđivanja moralnosti naših čina.
 
Odgoj savjesti
 
Savjest nije nešto statično, nego je to veoma dinamična stvarnost. Kako raste pojedinac, tako raste (mada ponekad taj rast znači nazadak) i savjest. To izgleda otprilike ovako:
 
Prvi oblik savjesti pronalazi se već kod male djece. Već ona dobro znaju kad su učinili nešto loše, pa se zato boje kazne, i kad su učinili nešto dobro, pa očekuju nagradu. U to vrijeme roditelji imaju veliku ulogu, posebno majka. Naime, ako u obitelji postoje zdravi odnosi, gdje ljubav, međusobno poštovanje, pravda, religioznost i slično nisu nešto strano, to će djetetu svakako pomoći u postizanju prave savjesti.
 
Nakon toga, kod veće djece savjest prerasta u novi stupanj, tzv. autoritativnu savjest. Riječ je o tome da se dijete poistovjećuje s primjerom svojih roditelja i drugih dragih osoba, odnosno smatra da roditelji dobro čine, pa tako treba i on.
 
Međutim, pokoji put roditelji nemaju ispravnu ili dovoljno ispravno oblikovanu savjest. Zato će dijete, kada dođe u mladenačku dob, oblikovati svoju savjest preispitivanjem postojećih moralnih vrijednosti. Nastaje tzv. kritička savjest, po kojoj će mladi barem načelno odbacivati nemoralne društvene postupke, a unutrašnje se odlučivati prema moralnim.
 
Tako dolazimo do završnog stupnja savjesti, kada osoba pronalazi i oblikuje zrelu, osobnu savjest.
 
Ukoliko, pak, netko u svom psihološkom sazrijevanju ne prođe pravi put oblikovanja navedenih stupnjeva savjesti, vjerojatno je kako će se ona krivo oblikovati. Zato ćemo sada pogledati neke vrste savjesti i njihove osobitosti.
 
Vrste savjesti
 
Nježna savjest. To je veoma osjetljiva savjest. Čovjek koji ima nježnu savjest jasno uočava što je dobro, a što zlo i spremniji je činiti dobro nego drugi.
 
Tjeskobna savjest. Čovjek koji ima tjeskobnu savjest stalno misli na ono što mu je zapovjeđeno, boji se od neizvršavanja zapovijedi, boji se kazne. Mnogo više misli o zlu koje nastoji izbjeći, nego o dobru koje bi trebalo postići.
 
Licemjerna (farizejska) savjest. Čovjek koji ima licemjernu savjest više misli na postizanje dobra kao izraza vanjštine, a daleko manje na dobro u sebi. To je osoba koja se ponaša veoma moralno, ali to čini više zbog drugih, nego zbog Boga ili sebe.
 
Zamršena savjest. Riječ je o takvim situacijama gdje čovjek vidi grijeh što god da učini ili propusti nešto učiniti. U takvim situacijama, čin treba odgoditi, a ako to nije moguće, učiniti ono što se čini manje zlo, a ako ni to nije moguće, onda što god čovjek učinio nije grijeh.
 
Skrupulozna savjest. Čovjek koji ima skrupuloznu savjest je u stvari psihički bolesna osoba. Riječ je o osobama koje u svemu vide svoj grijeh i smatraju da nikada ne mogu učiniti neko dobro. Oni su najčešće teret i sebi i drugima.
 
Kriva savjest. Riječ je o krivo formiranoj savjesti, gdje su u odgoju učinjeni veliki propusti, kada netko misli da je nešto grijeh, a nije, ili obrnuto, kada netko misli da grijeh nije grijeh (npr. danas mnogi umjetnu oplodnju ne smatraju grijehom, a tome su uzrok internet, novine, TV, stavovi okoline o toj stvarnosti).
 
Laksna savjest. Riječ je o takvoj savjesti gdje osoba olako prelazi preko svojih grijeha, bez većeg uznemiravanja (npr. čovjek se “privikao” otuđivati neke stvari iz tvornice u kojoj radi).
 
Te i druge nespomenute vrste savjesti pokazuju da se u čovjeku mogu izgraditi i krivi stavovi. To znači da u situacijama bez neke veće zamršenosti može djelovati načelo: Dobro činiti, zlo izbjegavati, ali u nekim složenijim situacijama to, dakle, ne mora svakom čovjeku biti sasvim jasno.
 
Zbog toga se, ukoliko se želi postići čista savjest, savjest treba odgajati i samoodgajati. Za to je u prvom redu zadužen sam pojedinac: on prije svih treba voditi računa o izgradnji svojeg moralnog ponašanja, nastojeći ga uzdići na višu duhovnu razinu pristupanjem sakramentu pokore. Osim njega, utječu i roditelji, svećenici, profesori, vjeroučitelji, društvo…
 
Spomenut ćemo još problematiku koja se odnosi na nesavladio pogrešnu savjest i na savladivo pogrešnu savjest, te vidjeti kada je nemoralan čin ujedno i grešan čin.
 
Nesavladivo pogrešna savjest i savladivo pogrešna savjest
 
Kada govorimo o tzv. nesavladivo pogrešnoj savjesti, pri tome mislimo na situacije kada netko iz opravdanih razloga, npr. jer mu nikada to nitko nije rekao, misli da nije grijeh nešto što to uistinu je.
 
Npr. žena je dala da joj liječnik ugradi spiralu, jer zbog zdravlja ne smije roditi više nijedno dijete. Ona nije nikada čula da Crkva zabranjuje korištenje spirale, i to zbog razloga jer i unatoč takvoj zaštiti žena može zatrudnjeti, a tada će spirala izazvati abortus. Naprotiv, žena je u razgovoru sa svojim prijateljicama čula kako mnoge od njih koriste to sredstvo, i pri tome misle kako ono samo sprječava začeće. Žena je dakle u zabludi, tj. misli kako ugradnja spirale nije grijeh, iako to je.
 
Nalazi se, dakle, u nesavladivom neznanju, koje ostaje takvim jer žena uopće ni ne pomišlja da bi to mogao biti grijeh. Prestat će biti nesavladivo samo ako od nekoga čuje kako spirala može uzrokovati pobačaj.
 
Drugim riječima, žena ima nesavladivo pogrešnu savjest. I za takvu savjest kažemo da je norma moralnog djelovanja, po načelu da svatko treba raditi po svojoj savjesti, kakva god ona bila, a to konkretno znači da, sve dok žena ne zna da je korištenje spirale grijeh, ona ne griješi.
 
Sasvim je drukčije sa savladivo pogrešnom savješću. Tu je riječ o situacijama kada netko misli kako nešto što je grijeh nije grijeh, ali ipak nije siguran, te do rješenja može doći relativno lako, npr. da pita svećenika ili teologa, da pročita o tome u katoličkom tisku ili na katoličkim portalima itd., i sazna je li to grijeh ili ne.
 
Npr. neplodni je bračni par odlučio do djeteta doći putem umjetne oplodnje. U tome ne vide ništa nemoralno, ali nisu posve sigurni je li to grijeh ili ne, jer su načuli da Katolička Crkva ne odobrava umjetnu oplodnju. Unatoč tračku sumnje, ipak su odlučili tako doći do potomstva…
 
U tom bi slučaju muž i žena imali grijeh, jer je riječ o savladivo pogrešnoj savjesti. Trebali su, naime, upitati svećenika ili na drugi način saznati odgovor na pitanje je li umjetna oplodnja grijeh ili nije, ali to nisu učinili. Prema tome, dakle, savladivo pogrešna savjest nikada ne može biti norma moralnog djelovanja, odnosno kada bi netko tako činio, to bi mu bio grijeh.
 
Potrebni uvjeti da bi neki čin bio grijeh

Svemu rečenom valja nadodati i kako su nužna tri uvjeta kako bi netko za svoj izvanjski nemoralni postupak imao unutrašnji grijeh. To su: razum, slobodna volja i pristanak.
 
Razum. To znači da ne mogu imati grijeh djeca koja nisu došla do upotrebe razuma, koja nisu sposobna rasuđivati, osobe poremećena uma, senilne osobe i slično.
 
Slobodna volja. Potrebno je da osoba u trenutku činjenja grijeha apsolutno raspolaže i svojom slobodnom voljom, odnosno da nije npr. u stanju mjesečarenja, drogirana, pod djelovanjem lijekova, pod snažnim utjecajem srdžbe ili strasti i slično.
 
Pristanak. Također je potrebno da se osoba slobodno opredijeli za činjenje grijeha. Ako ju npr. netko pištoljem natjera da to učini, to znači da ona ne pristaje izvršiti čin koji nasilnik od nje traži, ali zbog straha od smrti to ipak čini. U tom slučaju osoba ne griješi, jer taj čin nije izraz njezina htijenja nego prisile.
 
Ukoliko nedostaje jedan od tih faktora, grijeh ne postoji. No, to treba ispravno shvatiti. Npr. ne mora značiti da  netko tko u pijanom stanju slučajno ubije nekoga nije sagriješio. Nije izravno moralno odgovoran za ubojstvo, ali je itekako odgovoran za pijano stanje u koje se doveo.
 
Mr. Snježana Majdandžić-Gladić
avatar
metilda

Female
Posts : 8607
2015-10-10

Age : 58

Back to top Go down

Re: Katolicizam...

Post by metilda on 8/12/2018, 07:57

život nije važan
a ni smrt nije
ima nešto važnije
od obojeg
spoznaj što je to i budi
avatar
metilda

Female
Posts : 8607
2015-10-10

Age : 58

Back to top Go down

Re: Katolicizam...

Post by metilda on 9/12/2018, 09:03



Bože, budi sa mnom dok započinjem hod novog došašća. Pomozi mi da se približujem tebi i tvome planu za mene. Amen. 


Svemogući Bože, mi s vjerom iščekujemo Kristov dolazak.
Udijeli, molimo te, da mu idemo ususret pravednim životom te nas, kad dođe, postavi sebi s desne i uvede u kraljevstvo nebesko. 
Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.
avatar
metilda

Female
Posts : 8607
2015-10-10

Age : 58

Back to top Go down

Re: Katolicizam...

Post by metilda Yesterday at 14:50

2. nedjelja došašća (C) – homilija








Uvod i pokajnički čin








Danas nam Ivan Krstitelj poručuje: “Pripravite put Gospodinu!” Gospodin je blizu. U ovom vremenu došašća Crkva se sjeća prvog Gospodinovog dolaska, kada se Sin Božji rodio kao čovjek od Djevice Marije. No u isto vrijeme kršćani iščekuju drugi Kristov dolazak na koncu vremena, kada se u potpunosti bude ostvarilo Kraljevstvo Božje. Mi danas, okupljeni oko stola riječi i stola Tijela i Krvi Kristove, želimo biti spremni za Gospodinov prolaz koji se na poseban način očituje u slavljenju ovih otajstava. Zato ćemo se pokajati za sve svoje grijehe i propuste.

  • Gospodine, ti nas pozivaš da ustrajemo u molitvi, a mi se pravdamo da nemamo vremena. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti nam nudiš svoju milost i svoju snagu, a mi se utječemo stvarima koje nas udaljavaju od tebe. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da tebe nasljedujemo u ljubavi, a mi smo toliko puta sebični i samoživi. Gospodine, smiluj se!







Nacrt za homiliju








Kada se gradi neka građevina, znatan dio i vremena i truda i novca troši se na projektiranje. Nevještom oku to može izgledati nepotrebnim gubitkom i novca i vremena. Jer – tako može izgledati – važno je ono što se gradi, papiri su nebitni. Međutim za onoga koji je imalo u tome poslu jasno je da je bilo kakva ozbiljnija gradnja nezamisliva bez nacrta. Prvo treba promisliti, građevinu zamisliti, odrediti, planirati, nacrtati, da bi kasnije čovjek jasno znao kako treba izvoditi posao. Tako slično govori danas Ivan Krstitelj (Lk 3, 1-6): “Pripravite put Gospodinu!” Kako to učiniti? Čini mi se da nam u tome smislu apostol Pavao daje dragocjene upute (Fil 1, 4-6.8-11).



Uvijek se u svakoj svojoj molitvi za vas s radošću molim








Pavao upravo gori nježnom ljubavlju za svoje vjernike u Solunu. Gleda na njih kao na svoju djecu koju je rodio za Evanđelje. Zato im nježno piše: Uvijek se u svakoj svojoj molitvi za vas s radošću molim zbog vašeg udjela u evanđelju od onoga prvog dana sve do sada. Evo što čini roditelj: s radošću se moli za svoju djecu. Važan je to poziv za nas. Molitva. Čini nam se da je jedan od prvih ciljeva koji je samo sebi postavilo potrošačko društvo upravo ovo: zarobiti i naše vrijeme i naše oči i uši i naše srce. Ono nas upravo želi prinuditi da gledamo, slušamo i u srcu nosimo samo ono o čemu govori potrošačko društvo i industrija zabave (pa i politika je jedna velika igra, u kojoj bismo trebali gledati i razmišljati kako bi htjeli oni koji žele zavladati našim umom i srcem). Tako tradicionalna obitelj gdje su se određene vrednote doslovno prenosile s koljena na koljeno sve više gubi na utjecaju. Zato je za nas vjernike, sada, još više nego prije, važna i prevažna molitva. Molitva je trenutak kada uranjamo u Božju riječ, u Božji svijet, kada dopuštamo Bogu da nas prosvjetljuje, ispunja, mijenja. Velik neprijatelj molitve je naša užurbanost i naša opsjednutost uvjerenjem kako nemamo vremena. Zato – osobito u ovome vremenu došašća – važno je da sami sebi osigurano i prostor i vrijeme za molitvu. To, naravno, može biti ono ustaljeno vrijeme: jutro i večer, ali može biti vrijeme koje provodimo na putu na posao. Možemo, na primjer, doći u crkvu u određeno vrijeme prije nedjeljne mise i stajati pred Gospodinom. To mogu biti kratke molitve, to može biti tisuće načina na koje tražimo Boga i njegovu blizinu, na koje Bogu govorimo i osluškujemo njegovu riječ. Možda je upravo ovo vrijeme došašća prigoda da unaprijedimo i poboljšamo svoju molitvu, na uštrb jeftinih zabava i glupog gubljenja vremena. Ta će duhovna higijena biti dragocjena i za nas i za osobe s kojim živimo.



Onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga








Naše je nastojanje oko napredovanja u duhovnom životu često nalik neuspješnim pokušajima dijete za skidanje prekomjerne težine. Pokušamo, malakšemo i – odustajemo, uvjereni da to prelazi naše snage. Zato nas Pavao dalje ohrabruje. Veli svojim vjernicima, ali i nama: Onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga. I to uvijek treba imati na pameti. Tako Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima govori kao je on – bivši progonitelj – postao apostolom zajedno sa svim ostalim “redovitim” apostolima upravo zahvaljujući milosti Kristovoj: Milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom (1 Kor 15,10). To je poziv i ohrabrenje i za sve nas. S pravom nam se čini kako je visok cilj pred nama: biti savršena slika Kristova, voljeti i praštati kako je on to činio, vršiti volju Božju u potpunosti, kako je on to činio, predavati sami sebe iz ljubavi prema svojim bližnjima, kako je on to činio, biti savršena slika Kistova u ovome svijetu. Međutim, Bog je onaj koji djeluje u nama i po nama. U nama je Božja sila i snaga. Ne bismo, naime, trebali pogrešno vjerovati da su velikani, poput Pavla i ostalih apostola bili ljudi besprijekorni i bez grijeha. Nisu. Međutim, oni su u velikoj mjeri dopuštali da Božja milost u njima i po njima djeluje, oni su u velikoj mjeri više vjerovali Božjoj snazi u sebi nego li vlastitoj slabosti i grešnosti. Oni su, posve realno i skromno govorili i priznavali da u njima i po njima djeluje Božja snaga. I zato su bili veliki i zato su uzidani u temelje Crkve. Više su vjerovali Bogu nego snazi i zamamnosti ovoga svijeta. Jer Bog je uvijek jači od svakoga zla i Bog svojom svetošću i ljubavlju pobjeđuje svaku bijedu sebičnosti, mržnje i svakog drugog grijeha, baš kako David pjeva nakon što je izmakao smrti: S Bogom svojim preskačem zidine (2 Sam 22,30)



Da ljubav vaša sve više i više raste (…) te mognete prosuditi što je najbolje








Tko može najbolje prosuđivati: onaj tko ima bistro oko, tko je razborit. Tko može najbolje prosuđivati o duhovnim stvarima, o odnosu između čovjeka i Boga, čovjeka i čovjeka. Svakako, onaj tko je razborit, ali još mnogo više onaj koji ljubi, jer ljubav je od Boga. Evo što veli Pavao:I molim za ovo: da ljubav vaša sve više i više raste u spoznanju i potpunu pronicanju te mognete prosuditi što je najbolje da budete čisti i besprijekorni za Dan Kristov, puni ploda pravednosti po Isusu Kristu – na slavu i hvalu Božju. Poziva, dakle, vjernike da neprestano rastu u ljubavi. A znademo što ljubav znači i treba značiti u svakodnevnom životu. Ona znači praštanje, strpljivost, milosrđe, zaštita slabih i nemoćnih, prihvaćanje svakog čovjeka bez obzira na njegovu grešnost i njegove ljudske slabosti. Onaj tko stvarno voli, taj sebe predaje za druge, taj je nalik Kristu koji, iz ljubavi prema Bogu Ocu i prema čovjeku, sebe sama predaje. U našem životu ljubav znači redovito puno strpljivosti, pažnje, lijepog ponašanja, susretljivosti, praštanja. Svjesni smo veoma dobro gdje bismo mogli i trebali imati više ljubavi. I sada dolazi ono najvažnije: čovjek koji ljubi dobiva bistar pogled da može prosuđivati što je najbolje. Ljubav je najbolji, najjednostavniji i najizravniji put do Boga. Tko ljubi, zadobiva pravu Božju mudrost, postaje stvarno bogolik (jer je Bog ljubav), postaje dragocjen i svojoj obitelji i svojim bližnjima, on postaje blagoslov za svoj narod, domovinu i cijeli svijet. U tome se smislu možemo i trebamo potruditi u ovom svetom vremenu. U molitvi, pouzdajući se u Božju pomoć, želimo se prvenstveno truditi oko međusobne ljubavi. Samo tako ćemo oplemeniti same sebe i one oko sebe.







Dr. Zvonko Pažin



Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu
avatar
metilda

Female
Posts : 8607
2015-10-10

Age : 58

Back to top Go down

Re: Katolicizam...

Post by Sponsored content


Sponsored content


Back to top Go down

Page 21 of 21 Previous  1 ... 12 ... 19, 20, 21

Back to top


 
Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum