Events
Publications
Latest imagesISTINE I LAŽI
ex-iskon-pleme :: Društvo :: Povijest
Page 7 of 16
Page 7 of 16 • 
1 ... 6, 7, 8 ... 11 ... 16
Re: ISTINE I LAŽI
by immortal Mon 3 Aug - 18:45
Znači da si zadovoljan?bogomdani wrote:Kakogod..sada se mazimo i tepamo si..mortal-joint wrote:bogomdani wrote:Paq zasto bih te napao??..Nema razloga.....njemacka kultura??'..TO ne postoji..bas sam se osobno uvjerio u to..Ili su mirni i tihi roboti dok rade,a mirni su jer se boje policije vise nego vraga,ili su prezderane i pijane Cvinje,koje pisaju sebi i povracaju po stopalima...Normale nema..Cuj ,njemacka kultura..
...kad dojdem u RH,uvjerim se da bi ste im patent kulture mogli za debele novce prodati...
Zašto bi me napao??? A da pogledaš prvih nekoliko stranica ove teme? Možda bolje ne.
Jesi šta zaradio?? Napredovao ili nazadovao na poslu?? Kako danas gledaju na ži.... hm mislim Hrvate??normalno,necu raditi za dzabe..napredovao,dovrsio Šule i krajem prosle godine B2,a potom i konacno svoju financijsku bransu...Kako gledaju na Ži??..Slusaju ih..dobri su Svabi radnici...Hrvate??e to moras pitati nekog Hrvata..
immortal- Posts : 23140
2014-04-16
Re: ISTINE I LAŽI
by immortal Mon 3 Aug - 19:05
albatros wrote:Neoustaški revizionizam je ponovo na djelu.
ZAPOČINJEM S OBJAVOM STRATIŠTA I GROBIŠTA KOJA SU IZA SEBE OSTAVILI KOMUNISTIČKI ZLOČINCI – VRŠEĆI GENOCID NAD HRVATSKIM NARODOM !!!!!
pa ćeš imati priliku sam zaključiti što je zločin, a što ne
S WIKIPEDIJE
Strategija jugoslavenskih komunista
...potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi.
Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije.Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku.
Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom... Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere... Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira...
Križni put
Pod imenom Križni put (1945.) podrazumjevaju se marševi smrti i komunistički teror uglavno nad Hrvatima 1945. i kasnije. Većina zarobljenika ubijena je tjekom marševa kroz SFR Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima tijekom slijedećih mjeseci.Zbog strategije prešućivanja samo je mali dio tih grobišta istražen i obilježen.
Zarobljenički i koncentracijski logori
Komunistička vlast je nakon završetka rata uz njemačku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj i Vojvodini Hrvate izlagala sustavnoj represiji. U prvim mjesecima nakon preuzimanja vlasti (koje su komunisti eufemistički nazvali oslobođenje) uhitili ili likvidirali velik broj intelektualaca i drugih ne-komunista. Partizanska vojska u Hrvatskoj je od rujna 1944. do svibnja 1945. upravljala u Hrvatskoj s 19 koncentracijskih logora, u kojima je Titov režim držao zatočeno desetke tisuća hrvatskih civila i manji dio vojnih ratnih zarobljenika. Među poznatije zarobljeničke i koncentracijske logore spadaju:- Logor Knićanin,
- Radni logor Valpovo,
- Sabirni logor Josipovac
- Politički logor Goli otok.
Aleksandar Ranković, ministar unutarnjih poslova i šef vojne i tajne policije 1.veljače 1951.godine, u beogradskoj skupštini podnio je izvješće. U njemu među ostalim stoji:
„Kroz naše zatvore je prošlo između 1945. i 1951. 3,777,776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586,000 narodnih neprijatelja.”(Aleksandar Ranković, iz izvještaja u beogradskoj skupštini, Politika, Beograd, 1.veljače 1951., str.1)
immortal-
Posts : 23140
2014-04-16
Lokacija: : CROATIA
Re: ISTINE I LAŽI
by immortal Mon 3 Aug - 19:08
naravno!danni1 wrote:Jbga, krajnje je vrijeme da se razotkriju komunističke laži i propaganda.albatros wrote:Neoustaški revizionizam je ponovo na djelu.
immortal-
Posts : 23140
2014-04-16
Lokacija: : CROATIA
Re: ISTINE I LAŽI
by immortal Sun 16 Aug - 22:01
_________________
Bože čuvaj svoj narod u cijelom svijetu.
Daj da na vrijeme razotkriveni i pokošeni budu mučitelji naši i krvnici.
immortal-
Posts : 23140
2014-04-16
Lokacija: : CROATIA
Re: ISTINE I LAŽI
by immortal Sun 16 Aug - 22:05
http://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma/2009/06/1626395811/tito-njegovi-apsurdi-i-nase-zablude.html
[size=39]CRNI BLOG KOMUNIZMA[size=35]http://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma[/size][/size]
TITO - NJEGOVI APSURDI I NAŠE ZABLUDE
Jugoslavenski "Führer" maršal Tito
S obzirom da mas-mediji u Republici Hrvatskoj, u pravilu glavni urednici, i neki urednici, novinarke i novinari, kolumnisti, te vladajući političari i državni dužnosnici na čelu sa predsjednikom Republike Hrvatske, Stjepanom Mesićem, posljednjih nekoliko godina sramotno oživljavaju kult ličnosti pokojnog komunističkog diktatora i masovnog ubojice Josipa Broza – Tita, u ovome osvrtu riješit ćemo na osnovi dokazanih činjenica, dakle, na osnovi arhivske građe iz arhiva u Moskvi i arhiva iz Beograda neke Titove apsurde i neke zablude kojima robujemo, ali ne radi nepopravljivih titoista, nego radi hrvatske mladeži.
Završit ću ovaj osvrt sa mišljenjem dokazanog antifašista (anti-hitlerovca) i demokrata, Konrada Adenauera, predsjednika zapadnonjemačke vlade i jednim od moralnih utemeljitelja Europske unije, o Titu.
Međutim, počinjem ovaj osvrt sa izjavom poznatog svjetskog britanskog glumca iz Hollywooda, Richarda Burtona, o Titu. Naime, Richard Burton glumio je „druga“ Tita u jugoslavenskom partizanskom filmu 'Sutjeska', dakle, u igranom filmu o povijesnom događaju ofenzive sila Osovine protiv Titovih partizanskih snaga u Drugom svjetskom ratu na području Bosne i Crne Gore, 1943. godine. Richard Burton je o obožavanom šefu jugoslavenskih komunista priznao da se, igrajući Tita u partizanskom filmu „Sutjeska“ proveo kao bos po trnju:
- Moje tumačenje njegova lika moja je najgora uloga. Znate, glumcu je iznimno teško tumačiti lik nekog drugog glumca.
Reći, tvrditi za nekog političara i državnika da je glumac, kao što je Richard Burton rekao za Josipa Broza – Tita, nije pohvalna činjenica. Richard Burton ipak nije jebivjetar nego stručnjak za glumu.
Naša zabluda o Titu je ta da mislimo kako je bio iskren, da nije glumio nego da je bio iskreni komunist iz ideala, i iskreni partizanski borac i vođa, iskreni zaštitnik radničkih prava, iskreni državnik Jugoslavije, na kraju krajeva da je bio iskreni Jugoslaven, i iskren čovjek.
Međutim, on je samo iskreno glumio iskrenog čovjeka, a u stvarnosti je bio pokvaren, i karakteristika koja ga prati je, da je bio notorni lažljivac.
Međutim, unatoč povijesnim činjenicama koje su poznate Stjepanu Mesiću i političkoj eliti u Republici Hrvatskoj, notornog lažljivca i pokvarenjaka Tita se uzdiže u nebesa, i tako se s najvišeg državnog položaja u Hrvatskoj u stilu propagande laže da se Tito navodno u Drugom svjetskom ratu borio za slobodu, i da se na čelu borbe za slobodu nalazila jugoslavenska komunistička partija, što je notorna laž, dok je istina da se na čelu Komunističke partije Jugoslavije nalazio Tito, i da se borio za vlast, a ne za slobodu naroda.
Titovo djelo je u konačnici on sam – on je sebe stvorio, a socijalističku Jugoslaviju koju je stvorio sam je uništio jer kao apsolutistički nedemokratski vladar ponašao se kao francuski kralj Louis XIV po načelu „Država - to sam ja“, i shodno tome je ispalo „Poslije mene – potop“.
Naime, ono što je Tito stvorio, nije u konačnici Jugoslavija, nego on sam, i kad je on nestao, nestala je i njegova tvorevina koju je koristio kao sredstvo za postizanje cilja, a cilj je njegova vlast. Sve drugo je Tita manje zanimalo, čak i žene su ga manje zanimale od vlasti, i nije u borbi za vlast trpio nijednog konkurenta, te nije imao suradnike u vlasti nego poslušnike dok je suradnike dao ubijati ili u najblažem slučaju ih je odstranio iz javnosti.
Tito je politiku učio od sovjetskih boljševika, i shodno tome se i sam ponašao kao boljševik, a uzor mu je do kraja života bio Staljin, i shodno tome se ponašao staljinistički otkad je kao šef zagrebačkog mjesnog komiteta komunističke partije 1927. ultimativno zahtijevao staljinizaciju KPJ, i time došao u fokus samoga Staljina; čim je nakon svoje robije došao u Moskvu, počeo je 4. ožujka 1934. pisati Staljinovoj tajnoj policiji karakteristike o vodećim jugoslavenskim komunistima u Moskvi. Kao bi povijest o njemu ispala bolje, dao je nakon Drugog svjetskog rata krivotvoriti ključne dokumente koje je sam pisao; krivotvorenje se u vrijeme Jugoslavije zvala „autorizacija“, tako da je Tito autorizirao sve ključne dokumente, kao na pr. proglas koji je pisao nakon napada Njemačke na SSSR od 22. lipnja 1941. kada je iz proglasa dao izbrisati ključnu riječ koja ga je kompromitirala, naime, izbacio je riječ koja ga je povezala sa činjenicom da je gotovo dvije godine podržavao pakt između Hitlera i Staljina od 23. kolovoza 1939. godine. (Izvorni dokument pronađen je u arhivu u Beogradu.)
Prvi program s kojim je osvojio prvi svoj položaj u životu, položaj šefa zagrebačkih komunista, bio je staljinizacija. Posljednji njegov program koji je ugradio u državne institucije SFR Jugoslavije 1974. bio je staljinizam, i apsurd nije da je umro kao Staljin, obožavan od milijuna zavedenih ljudi propagandom ispranih mozgova, nego je apsurd što i danas postoje ljudi koji vole i poštuju Tita koji je, da apsurd bude veći, pobio više antifašista nego fašisti, ali svejedno državni vrh Republike Hrvatske preporučuje Tita hrvatskom stanovništvu kao navodno najveću hrvatsku povijesnu ličnost i kao navodno najevećeg hrvatskog državnika u povijesti. Veća prevara od prevare koju je Tito počinio je prevara titoista koji danas lažu hrvatsku i svjetsku javnost.
Kad se pogleda tko je od vladajućih političara u RH najviše vodio titoističku propagandu, naime, Stjepan Mesić i Vladimir Šeks, i kad se njih dvojica poveže s osnovanom sumnjom da su bili doušnici bivše jugoslavenske komunističke tajne policije, dakle, udbaši, onda mnoge stvari postaju jasnije zašto i danas nakon Tita – Tito.
Naime, Jugoslavija se davno raspala, prije 19 godina, u međuvremenu je stvorena hrvatska, ne jugoslavenska, država, u međuvremenu imamo hrvatske državnike i hrvatske povijesne ličnosti, hrvatske branitelje i na tisuće poginulih i ranjenih Hrvata u prošlom ratu, imamo i hrvatske ratne junake i junačke ratne priče, kao što je obrana Vukovara, imamo Hrvatsku vojsku i ratne jedinice Zbora narodne garde i policije, ali glavna tema medija su proslave obljetnica partizanskih jedinica iz Drugog svjetskog rata, pod pokroviteljstvom predsjednika Mesića, i glavna vijest u medijima je jugoslavenski, a ne hrvatski državnik Tito, glavna medijska prezentacija je bivša Jugoslavija, a ne sadašnja Hrvatska, glavna medijska vijest je Tito, jedan diktator koji je umro prije 29 godina, i sada neka netko kaže da to nije namještaljka pripadnika tajne službe, bivših udbaša koji mora da su plaćenici nekih stranih službi i režima u svijetu, jer nije nepoznato da su mnogi nekadašnji kagebeovci za dobre novce radili nakon pada berlinskog zida za zapadne tajne službe i tzv. međunarodne korporacije ili u službi krupnog kapitala.
Tito - antifašističko božanstvo
Richard Burton bio je suprug od poznate seksepilne američke glumice Elisabeth Taylor, a njezina talijanska kolegica Sophia Loren bila je gošća u Titovoj vili na Brijunima, međutim, apsurd je što je Tito vilu na Brijunima poklonio u vlasništvo, ni manje ni više nego svom kolegi, državniku, diktatoru i masovnom zločincu, etiopskom caru Haile Selasiju, a ovaj je Titu pak dao izgraditi dvorac u glavnom gradu Etiopije, u Adis Abebi. To proizlazi iz povijesne dokumentacije 'Titove' pismohrane u Beogradu koja je bila državna tajna. Popis svih vila, voznog parka, zlatnog nakita i drugih materijalnih vrijednosti, koji je bio državna tajna, u usporedbi s popisom drugih državnika onoga i našega doba govori nam da je Tito imao više vila i veći vozni park od engleske kraljice i od bilo kojeg europskog državnika, a kad je Tito išao na službena putovanja, sa sobom je nosio sanduke sa poklonima od zlata kojima je izdašno darivao svoje ugostitelje. Apsurd je da nije Tito zaradio sanduke zlata koje je dijelio stranim državnicima, nego radnička klasa. Apsurd je i da je Tito dostigao mirovinu još u ožujku 1945. godine, nekoliko mjeseci prije nego je službeno počeo svoj staž jugoslavenskog državnika koji će trajati 35 godina; naime, u ožujku 1945. mu je jugoslavenski mirovinski fond u Beogradu udijelio potvrdu o neprekinutom radnom stažu od 1907. godine, dakle, staž od punih 38 godina otkad je počeo 1907. pohađati šegrtsku školu, te mu je u staž ubrojeno i vrijeme robije nakon što je kao terorist osuđen 1928. u Zagrebu, i vrijeme kada je nakon robije boravio u centrali Kominterne u Moskvi gdje je sovjetskoj tajnoj policiji cinkao svoje jugoslavenske drugove, tridesetih godina 20. stoljeća, i naravno staž u partizanima u Drugom svjetskom ratu. Najduži službeni put maršala Tita iznosio je inače 95 dana u komadu, i to u Indiju i Burmu, a prilikom polaska brodom jer Tito načelniku službe sigurnosti Jugoslavije izdao naredbu da obavezno s njim na put moraju ići i kavezi za egzotične životnje tipa majmuna, leoparda, papiga i drugih koje je mislio loviti i lovio u Jugoslaviji prijateljskim azijskim zemljama u koje je putovao. Pri tome je svom šefu sigurnosti izrazio zabrinutost hoće li ga u Indiji pozdraviti istim intenzitetom kao u Burmi.
Titov službeni biograf, Vladimir Dedijer, koji je bio maršalov čovjek od povjerenja s kojim je razgovarao stotine sati, i koji je Titu bio sklon i vjeran kao pas, izrekao je za crvenog firera sve samo ne pohvalnu karakteristiku, prepričavši njihov razgovor iz 1950. godine: rekao je da ga je Tito pitao, što ga to tako gleda, a Vladimir Dedijer na to kaže:
„Gledam te, evo, već 13 godina i nikako da budem načisto s tvojim likom. Na trenutke imaš vrlo blage, meke crte, a na trenutke vrlo oštre.“
Kad se Dedijerov opis Tita usporedi sa karakteristikom koju je o obožavanom jugoslavenskom božanstvu izrekao dr. Silvin Eiletz, u zagrebačkom Globusu ove godine, da je „Tito kao osoba bio i dobar i zao, dakle, da je shizofrena osoba“, što ovom istraživaču o Titu nije bilo teško utvrditi s obzirom da je stručnjak jer je bečki psiho-analitičar, a svjetska kolijevka Freudove psihoanalize leži u Beču. Međutim, vodeći političari u Hrvatskoj, i medijska javnost tvrde da „je Tito bio dobar“, a oni koji su malo oprezniji, iako su u dubini srca Titovi obožavatelji, kažu da je Tito jedna kontroverzna povijesna ličnost, ali nitko ne želi reći da je bio shizofrena osoba, iako čak i Dedijerov opis Tita upućuje na takvu dijagnozu. Međutim, titiostima u Republici Hrvatskoj Tito je i dalje genij, i „antifašistički brand Hrvatske u svijetu“.
Titov apsurd je da je uspio zavarati sve oko sebe osim svog tvorca i mentora – vođu sovjetskih boljševika i komunističkog tiranina Staljina. Staljin je točno znao tko je njegov „Valter“. Znao je da je Valteru u listopadu 1944. uputio pomoć od gotovo pola milijuna vojnika Crvene armije koja je jugoslavenskog doušnika sovjetske tajne službe ustoličila na vlast u Beogradu.
Naša je zabluda što vjerujemo kako je samo ustaškog Pogavnika Pavelića neka strana sila ustoličila na vlast, dok je istina da je i Tita ustoličila strana sila na vlast.
U rezoluciji Informbiroa iz 1948. godine, koja je bila povod razlazu Staljina i Tita, Staljin svog doušnika podsjeća tko ga je ustoličio na vlast u Beogradu, 1944. godine.
Ono što još saznajemo iz tajnih arhiva bivše Jugoslavije je, da je Tito nakon ustoličenja na vlast od Staljina dobio vojnu pomoć od koje se čovjeku može samo zavrtjeti u glavi, koju Pavelić nikada u tom obliku nije dobio od Hitlera, a kamoli od Mussolinija, a ta Staljinova pomoć Titu je uključivala blizu 500 borbenih zrakoplova i na stotine tenkova, topova i drugog ratnog materijala. Titoisti se inače rugaju tome da je Pavelić došao na vlast, ne samo uz pomoć Mussolinija i Nijemaca, nego i tome da je na vlast u Zagreb došao tek pet dana nakon proglašenja NDH od 10. travnja 1941. godine, ali povijesna je istina da se Tito nalazio u Rumunjskoj kad je Crvena armija potisnula njemačku vojsku iz Beograda, i tek nekoliko dana nakon toga je Tito u čamcima ratne mornarice Crvene armije došao Dunavom u Beograd i preuzeo vlast, odabravši si dvorac Karađorđevića kao svoju rezidenciju, dakle, da vlast odmah u startu ima kraljevsi background, kao što mu je život nakon toga bio doslovno kraljevski i carski, u biti faraonski ako ćemo se držati doslovno činjenica.
Većina hrvatske javnosti misli, zahvaljujući jugokomunističkoj propagandi mas-medija u Republici Hrvatskoj, kako je Republika Hrvatska visoko zadužena zemlja s vanjskim dugom od 40 milijardi eura, dok je vanjski dug Republike Hrvatske u stvarnosti 10 milijardi eura, a da je bivša Jugoslavija dugovala tek 20 milijardi eura, dakle, stvara se lažni dojam da je bilo bolje u bivšoj Jugi nego danas u Hrvatskoj, dok dokumenti iz povijesnih arhiva govore crno na bijelo da je Zapad, prije svega da su SAD upumpale u Titovu Jugoslaviju, ni manje ni više nego točno 102 milijarde US$. 102 milijarde dolara koje je Zapad na ovaj ili onaj način poklonio nekadašnjoj tamnici naroda kao bespovratnu pomoć, kao što danas Izrael od Sjedinjenih Američkih Država dobiva svake godine najmanje jednu millijardu dolara bespovratne vojne i druge pomoći tako je i bivša Jugoslavija dobivala, osim što je 20 milijardi dolara pisan kao dug plus kamate koje su kod zapadnih banaka bile taman tako visoke da ni generacije taj dug ne bi otplatile da se Jugoslavija nije raspala.
Kad je riječ o standardu koji je u Titovoj Jugoslaviji navodno bio bolji nego danas u Republici Hrvatskoj, onda dokumenti iz arhiva govore da je pred kraj Titove vlasti bilo u bivšoj Jugoslaviji 800 tisuća nezaposlenih, i najmanje toliko ih je radilo gao 'gastarbajteri' u inozemstvu, a prema istraživanju beogradskog Centra za radničko samoupravljanje trećina zaposlenih u društvenom sektoru, oko 1,8 milijuna ljudi, samo je prividno radila, a sveukupno gotovo 3,5 milijuna radnika titoistički jugoslavenski socijalistički sustav nije bio u stanju racionalno iskoristiti.
Titova Jugoslavija je 1976. godine za otplatu kredita i kamata davala koliko „za isplatu cjelokupnog mirovinskog i socijalnog osiguranja“.
U to vrijeme je izvoz Jugoslavije u SSSR porastao sa 29,55% na 48,52 posto, a na konvertibilna zapadna tržišta je pao sa 35,8 na 23%. To je, dakle, taj prosperitet bivše Titove Jugoslavije o kojemu danas govore neznalice, ali i pokvarenjaci i idijoti koji nas očito smatraju bedacima.
Ovom prilikom nećemo o tome kako je osamdesetih godina u Titovoj Jugoslaviji bio manjak struje, kako su domaćinstva navečer živjela u mraku jer je Jugoslavija svoju proizvodnju struje izvozila u inozemstvo radi otplate kredita i kamata, i da su se ljudi mogli u svojim automobilima voziti samo svaki drugi dan, ovisno o tome je li im automobilske registarske tablice, koje su imale crvenu zvijezdu petokraku, što nisu imale ni sovjetske ni albanske diktatora Envera Hodže, počinju s parnim ili neparnim brojem.
U svakom slučaju, Jugoslavija je pred kraj Titove vladavine dostigla sa Sovjetskim Savezom onu robnu razmjenu koju je imala uoči razlaza Staljina s Titom, 1948. godine, dok je Jugoslavija dostigla poloprivrednu proizvodnju prijeratne ondašnje Kraljevine Jugoslavije iz 1939. godine tek 1956. godine, ali ne zbog Drugog svjetksog rata nego zato što je Titova vlast od 1945. do 1950. totalno uništila seljaštvo podržavljenjem poljoprivrednog zemljišta i pljačkanjem seljaka kao i njihovim batinjanjem i nemalim brojem ubojstava seljaka i njihovih članova obitelji. Titova poslijeratna Jugoslavija imala je vjerojatno manju poljoprivrednu proizvodnju od NDH, dok je u prvih pet godina titoistički režim pobio više ljudi nego fašistički režim za četiri godine od 1941. do 1945. na području bivše Jugoslavije. Koncentracijski logori su se u Titovoj Jugoslaviji zvali „centri za društveno korisni rad“, i teror u njima nije bio manji od terora u gulagu u Sovjetskom Savezu. (Tako nam govore Titovi dokumenti iz arhiva.)
Nakon razlaza Staljina s Titom, SAD su Jugoslaviji dale 1952. bespovrtnu vojnu pomoć od 500 ratnih zrakoplova, od toga polovica mlaznih, na stotine tenkova, topova i na tisuće tona pšenice i svake druge vrste pomoći.
Titov apsurd je da je kao komunistički čelnik pridružio dvije godine poslije, 1954. godine, Jugoslaviju Sjevernoatlantskom vojno-političkom savezu ili NATO-paktu, potpisavši specijalnu suradnju o tome sa članicama saveza NATO, Grčkom i Turskom. Na upit zamjenika Državnog tajnika SAD, kome bi se u slučaju sukoba priključio, Zapadu ili Sovjetskom Savezu, Titov izaslanik Koča Popović rekao je da ideološka razlika nije problem. (Toliko o Titovim načelima.)
Tito je lagao kad god je stigao, i svoje je podanike također učio laganju, i to još u partizanima. Za vrijeme rata je vođa jugoslavenske revolucije poslao u Moskvu oko 5 tisuća šifriranih poruka, a prvu poruku u ratu je poslao nakon što je iz Moskve dobio 22. lipnja 1941. zapovjed da digne oružani ustanak. U mnogim depešama je Tito naprosto lagao Staljina o stanju na terenu, jer je na pr. za pogibiju pet njemačkih vojnika napisao da su partizani pobili 50, za jedan uništeni njemački tenk da su uništili jedan tenkovski bataljun, a 1944. je u Moskvu javio veliku laž da je ustaški režim u NDH pobio „460.000 Srba“, i to je prva laž na temu 'Jasenovca“ koja je potekla od Tita, i na osnovi te laži je Tito bio glavni promotor svađa između Srba i Hrvata, jer je vladao na rimskom načelu divide et impera – podijeli i vladaj!
U svom djetinjstvu je Tito bio ministrant u kumrovečkoj župi, i vjernik, dok su u Drugom svjetskom ratu njegovi partizani ubili točno 630 svećenika Katoličke crkve u Hrvatskoj i BiH, a nakon rata je njegova vlast uhitila zagrebačkog nadbiskupa Stepinca i nevinog ga osudila na montiranom sudskom procesu u staljinističkom stilu, i na koncu pogubila na podmukao način – trovanjem do smrti! Zato titoisti, kao vjerni staljinisti, što je Tito bio od rane mladosti, vole druga Tita, i pošto drže vlast u Hrvatskoj, ne daju Trg maršala Tita, ponosni na sva ubojstva koja je ovaj naredio i zapovjedio, jer kao „antifašist“ smio je sve, i dozvoljeno mu je sve.
Žrtve 'druga' Tita
U eri kada cijela se svjetska javnost zgraža nad Titovim masovnim ubojstvima u Barbarinom rovu Hude Jame kod Laškog u Sloveniji, iz 1945. godine, predsjednik Mesić hvali Tita, i vodi hrvatsku javnost na Velebit, da čita bukvicu o ustaškoj jami Jadovno u kojoj da leže žrtve ustaškog režima, kako nas Mesić poučava, a do danas, dakle, u posljednjih 68 godina ni hrvatska ni svjetska javnost nije vidjela niti jedan jedini kostur ili posmrtni ostatak žrtve fašizma iz te jame, niti jedan !!! A da je i vidjela, a nije, nije vrijeme govorit o ustaškim zločinima o kojima se govorilo pola stoljeća kako se komunistima već dizala ona stvar, nego je vrijeme govorit o onim zločinima o kojima se pola stoljeća moralo uslijed Titove „demokracije“ šutjeti, a to su komunistički i partizanski zločini jugoslavenskih komunista znani kao titoisti.
Evo još jedan podatak iz tajnih arhiva bivše Jugoslavije, danas objavljeni, naime, Tito je zapovjed za masovne zločine nad zarobljenim civilima i ratnim zarobljenicima iz 1945. godine izdao u Beogradu, na Dedinju, u svojoj (otetoj) rezidenciji 'Beli dvor', i to zapovjedniku 3. odjela vojne tajne policije Ozne, potpukovniku Jefti Šašiću kojega je dao probuditi usred noći dok je ovaj partizanski komandant imao običaj spavati sa pištoljem pod jastukom:
- „Druže Maršale, javljam se po vašem naređenju! Raportira potpukovnik Jefto Šašić.
Na njegovo iznenađenje Tito ga nije pogledao nego je mahnito hodao po sobi gore-dole, a ispod njegovih vojničkih čizama čula se škripa dvorskog parketa.
- Dali smo im priliku da se predaju, reći će Tito između 9. i 12. svibnja 1945. i nastavio-i da oni koji nisu okrvavili ruke budu amnestirani! Berlin je pao, a oni nam se ne predaju! Kao da ga je tek tada primijetio, pogledao je Šašića pravo u oči i u grču progovorio:
- Pobiti!
Šašić je netremice gledao u Tita, a on mu je dižući ruku u pravcu zapada naredio:
- Kreni u Sloveniju i Austriju, i prenesi ovu naredbu komandantima naših armija!“
(Izvor: svjedočenje Jefte Šašića prenijeto beogradskom autoru knjige o Titu, Peri Simiću.)
Tako će sredinom svibnja i dalje u lipnju 1945. Titove jedinice pobiti na desetke i desetke tisuća ratnih zarobljenih i zarobljenih civila koji su bili u pratnji antikomunstičke hrvatske vojske. Ubrzo će i Tito krenuti put Zagreba na genocidni sastanak i u obilazak masovnih stratišta i kontrolu ubijanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagrebu i okolici, te u Sloveniji, gdje je u Ljubljani održao sa svojim vojnim zapovjednicima i dužnosnicima komunističke partije još jedan genocidni sastanak; na oba genocidna sastanka u detalje je dogovorena likvidacija najmanje nekoliko desetaka tisuća ratnih zarobljenika i zarobljenih civila, kao i lokacije tajnih grobišta i jama. Za razliku od velebitske „ustaške jame“, o kojoj nam nije predočena niti jedna žrtva fašizma, hrvatska i svjetska javnost vidjela je žrtve komunizma iz maceljskih jama, zatim iz jame Jazovke, iz protutenkovskog rova kod Maribora, te iz rudnika Barbarin rov i drugih komunističkih stratišta. Sada vjerujte Mesiću, a ne svojim očima!
Što nam o Titu još govore arhivi? Na primjer kako je Tito rekao Churchillu prilikom njihova prva susreta u Italiji, 1944. godine, da je cilj njegove partizanske borbe „uspostavit demokraciju u Jugoslaviji“, a sovjetski dokumenti predstavljaju dokaze kako su se Tito i Staljin smijali na sastanku u Kremlju, 1946. godine o tome kako su izigrali Churchilla i u Jugoslaviji uspostavili komunističku diktaturu, te je Staljin u jednom trenutku predložio Tita za svog nasljednika. Staljin je obožavao svog vrlo sposobnog doušnika, i na kremaljskom sastanku poslije rata vlastoručno ga obuhvatio i podigao u zrak od sreće. Naravno, prilikom dolaska Titove delegacije u Moskvu (koja je bila najčešća destinacija njegovih službenih posjeta u inozemstvu) je za supruge sovjetskih dužnosnika iz Beograda stigla ekstra pošiljka od nekoliko sanduka sa zlatom i briljantima optočenim satovima dok je Jugoslavija istovremeno plaćala preko milijardu ondašnjih dinara boravak divizija Crvene armije u Jugoslaviji, a sovjetski vojni instruktori u Jugoslaviji su imali trostruko do deseterostruko veće plaće od oficira JNA.
U ovom osvrtu izdvojit ću još tri najstresnija trenutka u Titovu životu; prvi je bio u ruskom ratnom zarobljeništvu u Prvom svjetskomr atu kada ga je jedan čuvar opalio sa bičem 30 puta po leđima, zatim drugi stresni trenutak kada mu je šef Komunističke internacionale u Moskvi, Dimitrov, priopćio 1938. godine, nakon što je Tito cinkao sovjetskoj tajnoj policiji oko 100 dužnosnika KPJ, kako Kominterna u njega nema povjerenje, i treći puta je imao vrlo stresne životne trenutke za vrijeme njemačkog desanta na Drvar, 25. svibnja 1944. godine, kada je dalekozorom sa terase ispred drvarske pećine ugledao njemačke vojnike u njegovom američkom Jeepu, koji mu je britanska vojna misija poklonila, kako se kreću prema njemu, pa je počeo mahnito pucati iz snajpera koji mu je poklonio član sovjetske vojne misije pri politbirou CK KPJ u Drvaru, ali ga je njegova pratnja uspjela nagovoriti da mu je bolje ako počne odmah bježati nego poslije jer da poslije može biti kasno; jedan sovjetski zrakoplov je Tita nakon desetak dana 'bežanije' pokupio na kupreškom polju i otpeljao u Italiju, a britanski razarač ga poslije prebacio na otok Vis. Sa Visa se jedne mrkle noći, bez signalizacije na zrakoplovu, uputio u Moskvu, a iz Moskve poslije u Rumunjsku otkud je pratio „oslobođenje“ Jugoslavije, odnosno za početak Srbije i Beograda, od strane, ne „Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije“ nego sovjetske Crvene armije, i to 467 tisuća vojnika Crvene armije koji su sudjelovali u završnim operacijama potiskivanja njemačke vojske iz Srbije i Beograda; to je bilo više vojnika nego koliko je Osovina imala prilikom napada na Jugoslaviju od 6. travnja 1941. godine, ili Natopakta prilikom napada na tzv. SR Jugoslaviju iz 1999. godine.
A Konrad Adenauer je ikoni njemačke socijaldemokracije i nekadašnjem prijeratnom komunistu Willyu Brandtu, rekao da je Tito najobičniji razbojnik:
„Kad je bivši njemački kancelar Konrad Adenauer zamolio svg nasljednika Willya Brandta da mu kaže što uistinu misli o Titu, nastao je tajac. Brandt je pokušao iznijansirati odgovor, a Adenauer ga je prekinuo:
- Ostavite se toga, želim vam reći što ja mislim: to je jedan sasvim običan razbojnik!“
(Izvor: Knjiga „Velika obmana“, Beograd, 1990., str. 433)
Titov kult se inače počeo stvarati u partizanima, tamo negdje 1943. godine oko sjednice tako zvanog Avnoja kada se Tito oficirima-polaznicima oficirske partizanske škole potpisao na potvrde o obavljenom tečaju kao „maršal“, iako je tek poslije na komunističkoj skupštini AVNOJ imenovan za maršala, dakle, za najviši vojnički čin. Prilikom potpisivanja pridruženja Jugoslavije Natopaktu je Tito u Ateni potpisivao u svojoj maršalskoj uniformi, sa Staljinovim ordenjem na prsima, dok je kao zmija noge od javnosti, posebno od srpske javnosti čuvao austrougarsko odličje za borbe u Prvom svjetskom ratu na tlu Srbije. Do 1944. godine mnogi partizani uopće nisu ni znali kako se Tito u stvarnosti zove, a ni danas titoistima nije bitno njegovo pravo ime nego samo njegovo konspirativno ime koje mu je dala Kominterna, Tito, kao i čin maršala u kojemu je zapovijedio ubojstvo hrvatskog naroda (genocid) čiji je izrod.
Druže Tito - vrijeme je da kreneš na smetlište povijesti!
Izvor: knjiga Pere Simića pod naslovom „TITO – fenomen stoljeća“, Zagreb, 2009.
[size=39]CRNI BLOG KOMUNIZMA[size=35]http://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma[/size][/size]
nedjelja, 14.06.2009.
TITO - NJEGOVI APSURDI I NAŠE ZABLUDE
Jugoslavenski "Führer" maršal Tito
S obzirom da mas-mediji u Republici Hrvatskoj, u pravilu glavni urednici, i neki urednici, novinarke i novinari, kolumnisti, te vladajući političari i državni dužnosnici na čelu sa predsjednikom Republike Hrvatske, Stjepanom Mesićem, posljednjih nekoliko godina sramotno oživljavaju kult ličnosti pokojnog komunističkog diktatora i masovnog ubojice Josipa Broza – Tita, u ovome osvrtu riješit ćemo na osnovi dokazanih činjenica, dakle, na osnovi arhivske građe iz arhiva u Moskvi i arhiva iz Beograda neke Titove apsurde i neke zablude kojima robujemo, ali ne radi nepopravljivih titoista, nego radi hrvatske mladeži.
Završit ću ovaj osvrt sa mišljenjem dokazanog antifašista (anti-hitlerovca) i demokrata, Konrada Adenauera, predsjednika zapadnonjemačke vlade i jednim od moralnih utemeljitelja Europske unije, o Titu.
Međutim, počinjem ovaj osvrt sa izjavom poznatog svjetskog britanskog glumca iz Hollywooda, Richarda Burtona, o Titu. Naime, Richard Burton glumio je „druga“ Tita u jugoslavenskom partizanskom filmu 'Sutjeska', dakle, u igranom filmu o povijesnom događaju ofenzive sila Osovine protiv Titovih partizanskih snaga u Drugom svjetskom ratu na području Bosne i Crne Gore, 1943. godine. Richard Burton je o obožavanom šefu jugoslavenskih komunista priznao da se, igrajući Tita u partizanskom filmu „Sutjeska“ proveo kao bos po trnju:
- Moje tumačenje njegova lika moja je najgora uloga. Znate, glumcu je iznimno teško tumačiti lik nekog drugog glumca.
Reći, tvrditi za nekog političara i državnika da je glumac, kao što je Richard Burton rekao za Josipa Broza – Tita, nije pohvalna činjenica. Richard Burton ipak nije jebivjetar nego stručnjak za glumu.
Naša zabluda o Titu je ta da mislimo kako je bio iskren, da nije glumio nego da je bio iskreni komunist iz ideala, i iskreni partizanski borac i vođa, iskreni zaštitnik radničkih prava, iskreni državnik Jugoslavije, na kraju krajeva da je bio iskreni Jugoslaven, i iskren čovjek.
Međutim, on je samo iskreno glumio iskrenog čovjeka, a u stvarnosti je bio pokvaren, i karakteristika koja ga prati je, da je bio notorni lažljivac.
Međutim, unatoč povijesnim činjenicama koje su poznate Stjepanu Mesiću i političkoj eliti u Republici Hrvatskoj, notornog lažljivca i pokvarenjaka Tita se uzdiže u nebesa, i tako se s najvišeg državnog položaja u Hrvatskoj u stilu propagande laže da se Tito navodno u Drugom svjetskom ratu borio za slobodu, i da se na čelu borbe za slobodu nalazila jugoslavenska komunistička partija, što je notorna laž, dok je istina da se na čelu Komunističke partije Jugoslavije nalazio Tito, i da se borio za vlast, a ne za slobodu naroda.
Titovo djelo je u konačnici on sam – on je sebe stvorio, a socijalističku Jugoslaviju koju je stvorio sam je uništio jer kao apsolutistički nedemokratski vladar ponašao se kao francuski kralj Louis XIV po načelu „Država - to sam ja“, i shodno tome je ispalo „Poslije mene – potop“.
Naime, ono što je Tito stvorio, nije u konačnici Jugoslavija, nego on sam, i kad je on nestao, nestala je i njegova tvorevina koju je koristio kao sredstvo za postizanje cilja, a cilj je njegova vlast. Sve drugo je Tita manje zanimalo, čak i žene su ga manje zanimale od vlasti, i nije u borbi za vlast trpio nijednog konkurenta, te nije imao suradnike u vlasti nego poslušnike dok je suradnike dao ubijati ili u najblažem slučaju ih je odstranio iz javnosti.
Tito je politiku učio od sovjetskih boljševika, i shodno tome se i sam ponašao kao boljševik, a uzor mu je do kraja života bio Staljin, i shodno tome se ponašao staljinistički otkad je kao šef zagrebačkog mjesnog komiteta komunističke partije 1927. ultimativno zahtijevao staljinizaciju KPJ, i time došao u fokus samoga Staljina; čim je nakon svoje robije došao u Moskvu, počeo je 4. ožujka 1934. pisati Staljinovoj tajnoj policiji karakteristike o vodećim jugoslavenskim komunistima u Moskvi. Kao bi povijest o njemu ispala bolje, dao je nakon Drugog svjetskog rata krivotvoriti ključne dokumente koje je sam pisao; krivotvorenje se u vrijeme Jugoslavije zvala „autorizacija“, tako da je Tito autorizirao sve ključne dokumente, kao na pr. proglas koji je pisao nakon napada Njemačke na SSSR od 22. lipnja 1941. kada je iz proglasa dao izbrisati ključnu riječ koja ga je kompromitirala, naime, izbacio je riječ koja ga je povezala sa činjenicom da je gotovo dvije godine podržavao pakt između Hitlera i Staljina od 23. kolovoza 1939. godine. (Izvorni dokument pronađen je u arhivu u Beogradu.)
Prvi program s kojim je osvojio prvi svoj položaj u životu, položaj šefa zagrebačkih komunista, bio je staljinizacija. Posljednji njegov program koji je ugradio u državne institucije SFR Jugoslavije 1974. bio je staljinizam, i apsurd nije da je umro kao Staljin, obožavan od milijuna zavedenih ljudi propagandom ispranih mozgova, nego je apsurd što i danas postoje ljudi koji vole i poštuju Tita koji je, da apsurd bude veći, pobio više antifašista nego fašisti, ali svejedno državni vrh Republike Hrvatske preporučuje Tita hrvatskom stanovništvu kao navodno najveću hrvatsku povijesnu ličnost i kao navodno najevećeg hrvatskog državnika u povijesti. Veća prevara od prevare koju je Tito počinio je prevara titoista koji danas lažu hrvatsku i svjetsku javnost.
Kad se pogleda tko je od vladajućih političara u RH najviše vodio titoističku propagandu, naime, Stjepan Mesić i Vladimir Šeks, i kad se njih dvojica poveže s osnovanom sumnjom da su bili doušnici bivše jugoslavenske komunističke tajne policije, dakle, udbaši, onda mnoge stvari postaju jasnije zašto i danas nakon Tita – Tito.
Naime, Jugoslavija se davno raspala, prije 19 godina, u međuvremenu je stvorena hrvatska, ne jugoslavenska, država, u međuvremenu imamo hrvatske državnike i hrvatske povijesne ličnosti, hrvatske branitelje i na tisuće poginulih i ranjenih Hrvata u prošlom ratu, imamo i hrvatske ratne junake i junačke ratne priče, kao što je obrana Vukovara, imamo Hrvatsku vojsku i ratne jedinice Zbora narodne garde i policije, ali glavna tema medija su proslave obljetnica partizanskih jedinica iz Drugog svjetskog rata, pod pokroviteljstvom predsjednika Mesića, i glavna vijest u medijima je jugoslavenski, a ne hrvatski državnik Tito, glavna medijska prezentacija je bivša Jugoslavija, a ne sadašnja Hrvatska, glavna medijska vijest je Tito, jedan diktator koji je umro prije 29 godina, i sada neka netko kaže da to nije namještaljka pripadnika tajne službe, bivših udbaša koji mora da su plaćenici nekih stranih službi i režima u svijetu, jer nije nepoznato da su mnogi nekadašnji kagebeovci za dobre novce radili nakon pada berlinskog zida za zapadne tajne službe i tzv. međunarodne korporacije ili u službi krupnog kapitala.
Tito - antifašističko božanstvo
Richard Burton bio je suprug od poznate seksepilne američke glumice Elisabeth Taylor, a njezina talijanska kolegica Sophia Loren bila je gošća u Titovoj vili na Brijunima, međutim, apsurd je što je Tito vilu na Brijunima poklonio u vlasništvo, ni manje ni više nego svom kolegi, državniku, diktatoru i masovnom zločincu, etiopskom caru Haile Selasiju, a ovaj je Titu pak dao izgraditi dvorac u glavnom gradu Etiopije, u Adis Abebi. To proizlazi iz povijesne dokumentacije 'Titove' pismohrane u Beogradu koja je bila državna tajna. Popis svih vila, voznog parka, zlatnog nakita i drugih materijalnih vrijednosti, koji je bio državna tajna, u usporedbi s popisom drugih državnika onoga i našega doba govori nam da je Tito imao više vila i veći vozni park od engleske kraljice i od bilo kojeg europskog državnika, a kad je Tito išao na službena putovanja, sa sobom je nosio sanduke sa poklonima od zlata kojima je izdašno darivao svoje ugostitelje. Apsurd je da nije Tito zaradio sanduke zlata koje je dijelio stranim državnicima, nego radnička klasa. Apsurd je i da je Tito dostigao mirovinu još u ožujku 1945. godine, nekoliko mjeseci prije nego je službeno počeo svoj staž jugoslavenskog državnika koji će trajati 35 godina; naime, u ožujku 1945. mu je jugoslavenski mirovinski fond u Beogradu udijelio potvrdu o neprekinutom radnom stažu od 1907. godine, dakle, staž od punih 38 godina otkad je počeo 1907. pohađati šegrtsku školu, te mu je u staž ubrojeno i vrijeme robije nakon što je kao terorist osuđen 1928. u Zagrebu, i vrijeme kada je nakon robije boravio u centrali Kominterne u Moskvi gdje je sovjetskoj tajnoj policiji cinkao svoje jugoslavenske drugove, tridesetih godina 20. stoljeća, i naravno staž u partizanima u Drugom svjetskom ratu. Najduži službeni put maršala Tita iznosio je inače 95 dana u komadu, i to u Indiju i Burmu, a prilikom polaska brodom jer Tito načelniku službe sigurnosti Jugoslavije izdao naredbu da obavezno s njim na put moraju ići i kavezi za egzotične životnje tipa majmuna, leoparda, papiga i drugih koje je mislio loviti i lovio u Jugoslaviji prijateljskim azijskim zemljama u koje je putovao. Pri tome je svom šefu sigurnosti izrazio zabrinutost hoće li ga u Indiji pozdraviti istim intenzitetom kao u Burmi.
Titov službeni biograf, Vladimir Dedijer, koji je bio maršalov čovjek od povjerenja s kojim je razgovarao stotine sati, i koji je Titu bio sklon i vjeran kao pas, izrekao je za crvenog firera sve samo ne pohvalnu karakteristiku, prepričavši njihov razgovor iz 1950. godine: rekao je da ga je Tito pitao, što ga to tako gleda, a Vladimir Dedijer na to kaže:
„Gledam te, evo, već 13 godina i nikako da budem načisto s tvojim likom. Na trenutke imaš vrlo blage, meke crte, a na trenutke vrlo oštre.“
Kad se Dedijerov opis Tita usporedi sa karakteristikom koju je o obožavanom jugoslavenskom božanstvu izrekao dr. Silvin Eiletz, u zagrebačkom Globusu ove godine, da je „Tito kao osoba bio i dobar i zao, dakle, da je shizofrena osoba“, što ovom istraživaču o Titu nije bilo teško utvrditi s obzirom da je stručnjak jer je bečki psiho-analitičar, a svjetska kolijevka Freudove psihoanalize leži u Beču. Međutim, vodeći političari u Hrvatskoj, i medijska javnost tvrde da „je Tito bio dobar“, a oni koji su malo oprezniji, iako su u dubini srca Titovi obožavatelji, kažu da je Tito jedna kontroverzna povijesna ličnost, ali nitko ne želi reći da je bio shizofrena osoba, iako čak i Dedijerov opis Tita upućuje na takvu dijagnozu. Međutim, titiostima u Republici Hrvatskoj Tito je i dalje genij, i „antifašistički brand Hrvatske u svijetu“.
Titov apsurd je da je uspio zavarati sve oko sebe osim svog tvorca i mentora – vođu sovjetskih boljševika i komunističkog tiranina Staljina. Staljin je točno znao tko je njegov „Valter“. Znao je da je Valteru u listopadu 1944. uputio pomoć od gotovo pola milijuna vojnika Crvene armije koja je jugoslavenskog doušnika sovjetske tajne službe ustoličila na vlast u Beogradu.
Naša je zabluda što vjerujemo kako je samo ustaškog Pogavnika Pavelića neka strana sila ustoličila na vlast, dok je istina da je i Tita ustoličila strana sila na vlast.
U rezoluciji Informbiroa iz 1948. godine, koja je bila povod razlazu Staljina i Tita, Staljin svog doušnika podsjeća tko ga je ustoličio na vlast u Beogradu, 1944. godine.
Ono što još saznajemo iz tajnih arhiva bivše Jugoslavije je, da je Tito nakon ustoličenja na vlast od Staljina dobio vojnu pomoć od koje se čovjeku može samo zavrtjeti u glavi, koju Pavelić nikada u tom obliku nije dobio od Hitlera, a kamoli od Mussolinija, a ta Staljinova pomoć Titu je uključivala blizu 500 borbenih zrakoplova i na stotine tenkova, topova i drugog ratnog materijala. Titoisti se inače rugaju tome da je Pavelić došao na vlast, ne samo uz pomoć Mussolinija i Nijemaca, nego i tome da je na vlast u Zagreb došao tek pet dana nakon proglašenja NDH od 10. travnja 1941. godine, ali povijesna je istina da se Tito nalazio u Rumunjskoj kad je Crvena armija potisnula njemačku vojsku iz Beograda, i tek nekoliko dana nakon toga je Tito u čamcima ratne mornarice Crvene armije došao Dunavom u Beograd i preuzeo vlast, odabravši si dvorac Karađorđevića kao svoju rezidenciju, dakle, da vlast odmah u startu ima kraljevsi background, kao što mu je život nakon toga bio doslovno kraljevski i carski, u biti faraonski ako ćemo se držati doslovno činjenica.
Većina hrvatske javnosti misli, zahvaljujući jugokomunističkoj propagandi mas-medija u Republici Hrvatskoj, kako je Republika Hrvatska visoko zadužena zemlja s vanjskim dugom od 40 milijardi eura, dok je vanjski dug Republike Hrvatske u stvarnosti 10 milijardi eura, a da je bivša Jugoslavija dugovala tek 20 milijardi eura, dakle, stvara se lažni dojam da je bilo bolje u bivšoj Jugi nego danas u Hrvatskoj, dok dokumenti iz povijesnih arhiva govore crno na bijelo da je Zapad, prije svega da su SAD upumpale u Titovu Jugoslaviju, ni manje ni više nego točno 102 milijarde US$. 102 milijarde dolara koje je Zapad na ovaj ili onaj način poklonio nekadašnjoj tamnici naroda kao bespovratnu pomoć, kao što danas Izrael od Sjedinjenih Američkih Država dobiva svake godine najmanje jednu millijardu dolara bespovratne vojne i druge pomoći tako je i bivša Jugoslavija dobivala, osim što je 20 milijardi dolara pisan kao dug plus kamate koje su kod zapadnih banaka bile taman tako visoke da ni generacije taj dug ne bi otplatile da se Jugoslavija nije raspala.
Kad je riječ o standardu koji je u Titovoj Jugoslaviji navodno bio bolji nego danas u Republici Hrvatskoj, onda dokumenti iz arhiva govore da je pred kraj Titove vlasti bilo u bivšoj Jugoslaviji 800 tisuća nezaposlenih, i najmanje toliko ih je radilo gao 'gastarbajteri' u inozemstvu, a prema istraživanju beogradskog Centra za radničko samoupravljanje trećina zaposlenih u društvenom sektoru, oko 1,8 milijuna ljudi, samo je prividno radila, a sveukupno gotovo 3,5 milijuna radnika titoistički jugoslavenski socijalistički sustav nije bio u stanju racionalno iskoristiti.
Titova Jugoslavija je 1976. godine za otplatu kredita i kamata davala koliko „za isplatu cjelokupnog mirovinskog i socijalnog osiguranja“.
U to vrijeme je izvoz Jugoslavije u SSSR porastao sa 29,55% na 48,52 posto, a na konvertibilna zapadna tržišta je pao sa 35,8 na 23%. To je, dakle, taj prosperitet bivše Titove Jugoslavije o kojemu danas govore neznalice, ali i pokvarenjaci i idijoti koji nas očito smatraju bedacima.
Ovom prilikom nećemo o tome kako je osamdesetih godina u Titovoj Jugoslaviji bio manjak struje, kako su domaćinstva navečer živjela u mraku jer je Jugoslavija svoju proizvodnju struje izvozila u inozemstvo radi otplate kredita i kamata, i da su se ljudi mogli u svojim automobilima voziti samo svaki drugi dan, ovisno o tome je li im automobilske registarske tablice, koje su imale crvenu zvijezdu petokraku, što nisu imale ni sovjetske ni albanske diktatora Envera Hodže, počinju s parnim ili neparnim brojem.
U svakom slučaju, Jugoslavija je pred kraj Titove vladavine dostigla sa Sovjetskim Savezom onu robnu razmjenu koju je imala uoči razlaza Staljina s Titom, 1948. godine, dok je Jugoslavija dostigla poloprivrednu proizvodnju prijeratne ondašnje Kraljevine Jugoslavije iz 1939. godine tek 1956. godine, ali ne zbog Drugog svjetksog rata nego zato što je Titova vlast od 1945. do 1950. totalno uništila seljaštvo podržavljenjem poljoprivrednog zemljišta i pljačkanjem seljaka kao i njihovim batinjanjem i nemalim brojem ubojstava seljaka i njihovih članova obitelji. Titova poslijeratna Jugoslavija imala je vjerojatno manju poljoprivrednu proizvodnju od NDH, dok je u prvih pet godina titoistički režim pobio više ljudi nego fašistički režim za četiri godine od 1941. do 1945. na području bivše Jugoslavije. Koncentracijski logori su se u Titovoj Jugoslaviji zvali „centri za društveno korisni rad“, i teror u njima nije bio manji od terora u gulagu u Sovjetskom Savezu. (Tako nam govore Titovi dokumenti iz arhiva.)
Nakon razlaza Staljina s Titom, SAD su Jugoslaviji dale 1952. bespovrtnu vojnu pomoć od 500 ratnih zrakoplova, od toga polovica mlaznih, na stotine tenkova, topova i na tisuće tona pšenice i svake druge vrste pomoći.
Titov apsurd je da je kao komunistički čelnik pridružio dvije godine poslije, 1954. godine, Jugoslaviju Sjevernoatlantskom vojno-političkom savezu ili NATO-paktu, potpisavši specijalnu suradnju o tome sa članicama saveza NATO, Grčkom i Turskom. Na upit zamjenika Državnog tajnika SAD, kome bi se u slučaju sukoba priključio, Zapadu ili Sovjetskom Savezu, Titov izaslanik Koča Popović rekao je da ideološka razlika nije problem. (Toliko o Titovim načelima.)
Tito je lagao kad god je stigao, i svoje je podanike također učio laganju, i to još u partizanima. Za vrijeme rata je vođa jugoslavenske revolucije poslao u Moskvu oko 5 tisuća šifriranih poruka, a prvu poruku u ratu je poslao nakon što je iz Moskve dobio 22. lipnja 1941. zapovjed da digne oružani ustanak. U mnogim depešama je Tito naprosto lagao Staljina o stanju na terenu, jer je na pr. za pogibiju pet njemačkih vojnika napisao da su partizani pobili 50, za jedan uništeni njemački tenk da su uništili jedan tenkovski bataljun, a 1944. je u Moskvu javio veliku laž da je ustaški režim u NDH pobio „460.000 Srba“, i to je prva laž na temu 'Jasenovca“ koja je potekla od Tita, i na osnovi te laži je Tito bio glavni promotor svađa između Srba i Hrvata, jer je vladao na rimskom načelu divide et impera – podijeli i vladaj!
U svom djetinjstvu je Tito bio ministrant u kumrovečkoj župi, i vjernik, dok su u Drugom svjetskom ratu njegovi partizani ubili točno 630 svećenika Katoličke crkve u Hrvatskoj i BiH, a nakon rata je njegova vlast uhitila zagrebačkog nadbiskupa Stepinca i nevinog ga osudila na montiranom sudskom procesu u staljinističkom stilu, i na koncu pogubila na podmukao način – trovanjem do smrti! Zato titoisti, kao vjerni staljinisti, što je Tito bio od rane mladosti, vole druga Tita, i pošto drže vlast u Hrvatskoj, ne daju Trg maršala Tita, ponosni na sva ubojstva koja je ovaj naredio i zapovjedio, jer kao „antifašist“ smio je sve, i dozvoljeno mu je sve.
Žrtve 'druga' Tita
U eri kada cijela se svjetska javnost zgraža nad Titovim masovnim ubojstvima u Barbarinom rovu Hude Jame kod Laškog u Sloveniji, iz 1945. godine, predsjednik Mesić hvali Tita, i vodi hrvatsku javnost na Velebit, da čita bukvicu o ustaškoj jami Jadovno u kojoj da leže žrtve ustaškog režima, kako nas Mesić poučava, a do danas, dakle, u posljednjih 68 godina ni hrvatska ni svjetska javnost nije vidjela niti jedan jedini kostur ili posmrtni ostatak žrtve fašizma iz te jame, niti jedan !!! A da je i vidjela, a nije, nije vrijeme govorit o ustaškim zločinima o kojima se govorilo pola stoljeća kako se komunistima već dizala ona stvar, nego je vrijeme govorit o onim zločinima o kojima se pola stoljeća moralo uslijed Titove „demokracije“ šutjeti, a to su komunistički i partizanski zločini jugoslavenskih komunista znani kao titoisti.
Evo još jedan podatak iz tajnih arhiva bivše Jugoslavije, danas objavljeni, naime, Tito je zapovjed za masovne zločine nad zarobljenim civilima i ratnim zarobljenicima iz 1945. godine izdao u Beogradu, na Dedinju, u svojoj (otetoj) rezidenciji 'Beli dvor', i to zapovjedniku 3. odjela vojne tajne policije Ozne, potpukovniku Jefti Šašiću kojega je dao probuditi usred noći dok je ovaj partizanski komandant imao običaj spavati sa pištoljem pod jastukom:
- „Druže Maršale, javljam se po vašem naređenju! Raportira potpukovnik Jefto Šašić.
Na njegovo iznenađenje Tito ga nije pogledao nego je mahnito hodao po sobi gore-dole, a ispod njegovih vojničkih čizama čula se škripa dvorskog parketa.
- Dali smo im priliku da se predaju, reći će Tito između 9. i 12. svibnja 1945. i nastavio-i da oni koji nisu okrvavili ruke budu amnestirani! Berlin je pao, a oni nam se ne predaju! Kao da ga je tek tada primijetio, pogledao je Šašića pravo u oči i u grču progovorio:
- Pobiti!
Šašić je netremice gledao u Tita, a on mu je dižući ruku u pravcu zapada naredio:
- Kreni u Sloveniju i Austriju, i prenesi ovu naredbu komandantima naših armija!“
(Izvor: svjedočenje Jefte Šašića prenijeto beogradskom autoru knjige o Titu, Peri Simiću.)
Tako će sredinom svibnja i dalje u lipnju 1945. Titove jedinice pobiti na desetke i desetke tisuća ratnih zarobljenih i zarobljenih civila koji su bili u pratnji antikomunstičke hrvatske vojske. Ubrzo će i Tito krenuti put Zagreba na genocidni sastanak i u obilazak masovnih stratišta i kontrolu ubijanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagrebu i okolici, te u Sloveniji, gdje je u Ljubljani održao sa svojim vojnim zapovjednicima i dužnosnicima komunističke partije još jedan genocidni sastanak; na oba genocidna sastanka u detalje je dogovorena likvidacija najmanje nekoliko desetaka tisuća ratnih zarobljenika i zarobljenih civila, kao i lokacije tajnih grobišta i jama. Za razliku od velebitske „ustaške jame“, o kojoj nam nije predočena niti jedna žrtva fašizma, hrvatska i svjetska javnost vidjela je žrtve komunizma iz maceljskih jama, zatim iz jame Jazovke, iz protutenkovskog rova kod Maribora, te iz rudnika Barbarin rov i drugih komunističkih stratišta. Sada vjerujte Mesiću, a ne svojim očima!
Što nam o Titu još govore arhivi? Na primjer kako je Tito rekao Churchillu prilikom njihova prva susreta u Italiji, 1944. godine, da je cilj njegove partizanske borbe „uspostavit demokraciju u Jugoslaviji“, a sovjetski dokumenti predstavljaju dokaze kako su se Tito i Staljin smijali na sastanku u Kremlju, 1946. godine o tome kako su izigrali Churchilla i u Jugoslaviji uspostavili komunističku diktaturu, te je Staljin u jednom trenutku predložio Tita za svog nasljednika. Staljin je obožavao svog vrlo sposobnog doušnika, i na kremaljskom sastanku poslije rata vlastoručno ga obuhvatio i podigao u zrak od sreće. Naravno, prilikom dolaska Titove delegacije u Moskvu (koja je bila najčešća destinacija njegovih službenih posjeta u inozemstvu) je za supruge sovjetskih dužnosnika iz Beograda stigla ekstra pošiljka od nekoliko sanduka sa zlatom i briljantima optočenim satovima dok je Jugoslavija istovremeno plaćala preko milijardu ondašnjih dinara boravak divizija Crvene armije u Jugoslaviji, a sovjetski vojni instruktori u Jugoslaviji su imali trostruko do deseterostruko veće plaće od oficira JNA.
U ovom osvrtu izdvojit ću još tri najstresnija trenutka u Titovu životu; prvi je bio u ruskom ratnom zarobljeništvu u Prvom svjetskomr atu kada ga je jedan čuvar opalio sa bičem 30 puta po leđima, zatim drugi stresni trenutak kada mu je šef Komunističke internacionale u Moskvi, Dimitrov, priopćio 1938. godine, nakon što je Tito cinkao sovjetskoj tajnoj policiji oko 100 dužnosnika KPJ, kako Kominterna u njega nema povjerenje, i treći puta je imao vrlo stresne životne trenutke za vrijeme njemačkog desanta na Drvar, 25. svibnja 1944. godine, kada je dalekozorom sa terase ispred drvarske pećine ugledao njemačke vojnike u njegovom američkom Jeepu, koji mu je britanska vojna misija poklonila, kako se kreću prema njemu, pa je počeo mahnito pucati iz snajpera koji mu je poklonio član sovjetske vojne misije pri politbirou CK KPJ u Drvaru, ali ga je njegova pratnja uspjela nagovoriti da mu je bolje ako počne odmah bježati nego poslije jer da poslije može biti kasno; jedan sovjetski zrakoplov je Tita nakon desetak dana 'bežanije' pokupio na kupreškom polju i otpeljao u Italiju, a britanski razarač ga poslije prebacio na otok Vis. Sa Visa se jedne mrkle noći, bez signalizacije na zrakoplovu, uputio u Moskvu, a iz Moskve poslije u Rumunjsku otkud je pratio „oslobođenje“ Jugoslavije, odnosno za početak Srbije i Beograda, od strane, ne „Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije“ nego sovjetske Crvene armije, i to 467 tisuća vojnika Crvene armije koji su sudjelovali u završnim operacijama potiskivanja njemačke vojske iz Srbije i Beograda; to je bilo više vojnika nego koliko je Osovina imala prilikom napada na Jugoslaviju od 6. travnja 1941. godine, ili Natopakta prilikom napada na tzv. SR Jugoslaviju iz 1999. godine.
A Konrad Adenauer je ikoni njemačke socijaldemokracije i nekadašnjem prijeratnom komunistu Willyu Brandtu, rekao da je Tito najobičniji razbojnik:
„Kad je bivši njemački kancelar Konrad Adenauer zamolio svg nasljednika Willya Brandta da mu kaže što uistinu misli o Titu, nastao je tajac. Brandt je pokušao iznijansirati odgovor, a Adenauer ga je prekinuo:
- Ostavite se toga, želim vam reći što ja mislim: to je jedan sasvim običan razbojnik!“
(Izvor: Knjiga „Velika obmana“, Beograd, 1990., str. 433)
Titov kult se inače počeo stvarati u partizanima, tamo negdje 1943. godine oko sjednice tako zvanog Avnoja kada se Tito oficirima-polaznicima oficirske partizanske škole potpisao na potvrde o obavljenom tečaju kao „maršal“, iako je tek poslije na komunističkoj skupštini AVNOJ imenovan za maršala, dakle, za najviši vojnički čin. Prilikom potpisivanja pridruženja Jugoslavije Natopaktu je Tito u Ateni potpisivao u svojoj maršalskoj uniformi, sa Staljinovim ordenjem na prsima, dok je kao zmija noge od javnosti, posebno od srpske javnosti čuvao austrougarsko odličje za borbe u Prvom svjetskom ratu na tlu Srbije. Do 1944. godine mnogi partizani uopće nisu ni znali kako se Tito u stvarnosti zove, a ni danas titoistima nije bitno njegovo pravo ime nego samo njegovo konspirativno ime koje mu je dala Kominterna, Tito, kao i čin maršala u kojemu je zapovijedio ubojstvo hrvatskog naroda (genocid) čiji je izrod.
Druže Tito - vrijeme je da kreneš na smetlište povijesti!
Izvor: knjiga Pere Simića pod naslovom „TITO – fenomen stoljeća“, Zagreb, 2009.
_________________
Bože čuvaj svoj narod u cijelom svijetu.
Daj da na vrijeme razotkriveni i pokošeni budu mučitelji naši i krvnici.
immortal-
Posts : 23140
2014-04-16
Lokacija: : CROATIA
Re: ISTINE I LAŽI
by immortal Sun 16 Aug - 22:07
http://www.hsp1861.hr/vijesti6/050615gj.htm
Hrvatsko slovo: 20. 05. 2005.
Može li boljševik i masovni ubojica biti antifašist
Ratni zločini maršala Tita
U povodu 60. obljetnice bleiburških žrtava jugokomunističkog tiranina, 25. obljetnice diktatorove smrti, i 14. obljetnice zagrebačkog Trga maršala Tita u samostalnoj Republici Hrvatskoj, upoznajemo hrvatsku javnost sa do sada skoro nepoznatim povijesnim činjenicama o tome što je Josip Broz Tito radio u Drugom svjetskom ratu, kako bi vlasti naše Republike danas mogle odgovoriti zašto se Hrvatska poziva na balkanskog boljševika koji nije bio antifašist nego komunist i masovni ubojica.
Za što se bore partizani?
O Titovom ratnom putu najbolje svjedoče partizanski dokumenti poput proglasa KPJ iz 1941. pod naslovom: “Za što se bore partizani u Bosni i Hercegovini” (Original preveden sa srpskog na hrvatski jezik.) Ovaj dokument predstavlja Titovu boljševičku Oktobarsku revoluciju protiv demokracije. U proglasu Tito brani barbarski režim Sovjetskog Saveza od «invazije fašističkih barbara» i poziva sve «opljačkane narode», ne samo na «uništenje fašističke oružane sile», nego i na «obračun i uništenje svakog člana pete kolone», na «pljenidbu cjelokupne imovine kako bi se ostvarila «narodna demokracija i istinski narodni oblik vladavine» nakon rata kako «nikada više ne bi došlo do rata» i kako bi «narodi živjeli zajedno u bratstvu». Kako su narodi živjeli u bratstvu i kako je izgledala «narodna demokracija» vidjelo se na primjerima u Mađarskoj 1956. kada su tenkovi sovjetskih komunista gazili mađarski narod, ili 1968. kada je taj isti «tenkovski komunizam» pregazio volju češkog i slovačkog naroda za slobodom od totalitarnog komunizma. U propagandi u Lenjinovom stilu su jugokomunisti u proglasu čak upozorili «jugoslavenske narode» u Bosni i Hercegovini, koje nazivaju «bosanskim seljacima i radnicima», da se moraju sami boriti za «oslobođenje od fašizma», a «najmanje iščekivati da budu oslobođeni od neke imperijalističke sile» kao na pr. Velike Britanije. Titovi partizani su dakle već na početku rata bili uvjereni da pobjeda antihitlerovske Savezničke koalicije Velike Britanije i Sovjetskog Saveza u Europi znači u biti pobjedu komunizma. Takvo shvaćanje je među jugokomunistima zato bilo jako izraženo, što su komunističke partije iz 37 zemalja svijeta 1920. na II kongresu Komunističke internacionale (Kominterna) u Moskvi bespogovorno prihvatile Lenjinov program «21 točka» o «Svjetskoj revoluciji». Zlo u liku i djelu Vladimira Iljiča Lenjina i Oktobarske revolucije trebalo je po zamisli boljševika zavladati svijetom još za Lenjinova života, ali zbog oružane intervencije Zapada 1918. u Sovjetskom Savezu je plan o izvozu revolucije odgođen. Moskva je Oktobarsku revoluciju počela ponovo izvoziti u svijet za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tako je i bilo, s obzirom kako je nakon 1945. pola Europe bilo zarobljeno u totalitarnom komunizmu.
Zločini po Partijskim naputcima
Nadalje se u partizanskom proglasu spominje kako «radničke mase» neće dozvoliti «povratak na kapitalizam» koji da «je doveo do fašizma». Povijesna istina je, međutim, da je komunizam uzrok pojavi fašizma, a kapitalizam bez socijalne pravde (liberalizam) je uzrok pojavi komunizma. Vodstvo Titove komunističke partije usred rata upozorava da (zapadni) «kapitalisti rade skriveno protiv sovjetske Rusije, protiv partizana i komunističke partije» KPJ, koja da vodi «narodni ustanak». U isto vrijeme dok Titova propaganda napada britanske antifašističke saveznike, ioptužuje ih da su protiv «NOB», britanski saveznici opskrbljuju komunističku Titovu vojsku oružjem. Partizansko vodstvo priznaje u proglasu da je htjelo »iskrenu suradnju sa četnicima i zajedničku borbu, drugarsko zajedništvo(...)» Na kraju se u partizanskoj propagandi laži i poluistina spominje i jedna povijesna činjenična istina, da se jugokomunistička Prva proleterska brigada sastojala isključivo od srpskih i crnogorskih partizana, «koji» da «nisu protiv četnika(...)Svi se oni bore paralelno sa Crvenom armijom, sa slavnom vojskom sovjetskih radnika i seljaka koja će jedinstveno i samostalno svim narodima Jugoslavije donijeti oslobođenje(...)Neki nisu svjesni da se jedino sa sovjetskom Rusijom može osigurati budućnost (...)» Partizanski list «Hercegovac»,kojega su uređivali srpski partizani, piše o (...)«borbi protiv okupatora, ustaša i pete kolone, i izdajnika i krvnika /jugoslavenskih/ naroda – četnika»(...) Spominjanjem oružane borbe protiv pete kolone partizani priznaju napade na seosko katoličko i muslimansko stanovništvo po istočnoj Bosni od strane Druge partizanske proleterske brigade. U službenim partizanskim priopćenjima se čak i priznaju partizanski zločini. Partizanske novine objavile su 1. svibnja 1942. godine slijedeće: «Dana 16. travnja su partizanske snage napale ustašku posadu u Jezeranama. Borba se vodila cijeli dan po ulicama mjesta kao i na obroncima brežuljaka okolo /mjesta/. Sve zgrade u kojima su se nalazili okupatori su zapaljene. Partizani su sa otvorenog herojski jurišali na kuće, pod najtežom neprijateljskom vatrom se penjali na krovove kako bi ih zapalili benzinskim flašama. (...) Titovi ratni zločini započeli su Partijskim naputcima prilikom inspekcije komunističkog ustanka od 22. lipnja 1941. od strane predstavnika «rukovodstva» politbiroa CK KPJ u Hrvatskoj krajem srpnja 1941. godine, kada Edvard Kardelj šalje izvješće Titu u kojemu, između ostalog, javlja kako je poučio rukovodstvo CK KPH o pravilnoj taktici ustanka u dvije etape, I taktika sabotaže, II gerilska taktika oružane borbe; u vezi prve etape sabotaža, visoki jugokomunistički funkcioner traži od komunista u Hrvatskoj da trebaju «izazvati represalije... u ratu se ne smijemo plašiti uništenja čitavih sela, teror će bezuvjetno dovesti do oružane akcije.» (To je isti zločinački stav kakav je 1917. imao Lenjin.) Terorističke akcije postavljanja bombi, kao na pr. u zagrebačku glavnu poštu u Jurišićevoj ulici, miniranje željezničke pruge Zagreb-Zemun, ili pokolj 130 hrvatskih seljaka 2. kolovoza 1941. u sjeverozapadnim bosanskim selima Krnjeuša i Vrtoče i drugi teroristički napadi doveli su početkom 1942. do prve konkretne gerilske akcije kada je partizanska II proleterska brigada napala i zauzela grad Rogaticu u istočnoj Bosni nakon čega je 500 stanovnika Rogatice pred «narodnom vlašću» izbjeglo u Foču. Druga velika konkretna oružana akcija Titovih snaga uslijedila je u noći sa 15. na 16. svibanj 1942. kada su srpski partizani sa Kozare napali opkoljeni grad Prijedor u sjeverozapadnoj Bosni. Nakon što je grad pao u partizanske ruke (partizani bi rekli da je grad «oslobođen») uslijedio je teror protiv civilnog stanovništva:
Četiri masovne grobnice i dvije rezervne
U nepunih mjesec dana okupacije je partizanski režim ubio 229 građana Prijedora, a sveukupno je u gradu i okolici ubijeno preko 400 civila, i to na način da su hapšeni i pritvoreni u zatvoru policijske stanice u Prijedoru. Potom su zatvorenici pojedinačno izvođeni pred partizanski revolucionarni tribunal i redom osuđeni na smrt. Partizani su «osuđenike» strijeljali do smrti kod sela Čirkin-polje-Pašinac, zvano Glavica, 3 km od Prijedora prema planini Kozari, i bacili u četiri iskopane masovne grobnice. Dana 10. lipnja 1942. je 4. gorski zdrug oružanih snaga NDH, pod zapovjedništvom generala Čanića, oslobodio Prijedor, nakon čega je sudsko-medicinsko povjerenstvo iz Zagreba izvršilo iskapanje 4 masovne grobnice i forenzički obradilo sve žrtve imenom i prezimenom. Istražitelji su naišli i na dvije pripremljene prazne masovne grobnice koje bi bile popunjene da «peta kolona» nije prekinula partizanski teror u Prijedoru. O partizanskim ratnim zločinima svjedočili su preživjele žrtve, poput načelnika policijske stanice u Prijedoru, g. Hakije Jusufagića, koji je bio pao u partizansko zarobljeništvo u kojemu je čekao smrtonosno suđenje, i preživjeli civil, Alija Jahić (23 godine star). Zarobljeni počinitelji-svjedoci bile su slijedeće partizanke: Mira Cikotić (30 god.), rođena Pralica iz Bosanske Dubice i udata za prijeratnog predsjednika općinskog suda u Prijedoru, Božu Cikotu, čija je supruga dakle bila članica revolucionarnog suda za vrijeme partizanske okupacije. Zatim, partizanka Mara Došen (45) iz Sanskog Mosta, i Jela Rodić (23) iz Čirkin-polja koja je u svom selu sudjelovala u strijeljanju zarobljenika. Komandant partizana s Kozare bio je izvjesni «Šoša», a njegov vrhovni komandant bio je Josip Broz Tito. Iste godine su partizani zauzeli Derventu i ubili 30 zarobljenih pripadnika ustaške posade i sveukupno likvidirali 300 građana, a prilikom povlačenja su Titove snage zapalile Derventu koja je po izjavama svjedoka sličila groblju. U siječnju 1943. je Titov režim, nakon što su partizani iz «udarne» XIII proleterske brigade «Rade Končar» zauzeli mjesto Sošice na planini Žumberak, između Karlovca i Zagreba, na smrt osudio i do smrti strijeljao 218 zarobljenih vojnika oružanih snaga NDH. O izvršenim egzekucijama je zapovjedništvo brigade depešom obavijestila svog vrhovnog komandanta, Josipa Broza Tita. (Jedan od trojice potpisnika depeše bio je i politički komesar Vladimir Bakarić, poslijeratni visoki funkcioner KPJ i Socijalističke Republike Hrvatske.) I na kraju, da ne preskočimo 1944. godinu, navesti ćemo i za tu ratnu godinu jedan primjer ratnog zločina za koji je odgovoran maršal Tito:
Prvi partizanski juriš na grad Travnik u srednjoj Bosni izveli su 15. studenog 1943. godine (dva tjedna pred komunističku skupštinu AVNOJ i obnovu Jugoslavije), srpska 6. lička brigada i Bosanski korpus, sveukupno 10 tisuća jugoslavenskih partizana nasuprot 2,5 tisuće hrvatskih branitelja u 6. domobranskoj konjičkoj pukovniji, Zagrebačkoj pukovniji, Travničkoj posadnoj bojni i Kupreškoj bojni. Napad je počeo ispaljivanjem 1000 granata na grad iz 26 topova i talijanskih tenkova koje su fašisti nakon kapitulacije Italije prepustili komunistima. Juriš je odbijen, a gubici na hrvatskoj strani iznosili su 34 mrtva i 120 ranjenih branitelja. Dana 4. siječnja 1944. je crveni maršal od zapadnih anglo-američkih Saveznika zatražio zračnu podršku, koju je i dobio: u zračnom napadu američkog ratnog zrakoplovstva bačeno je na grad Travnik 500 avio-bombi koje su ubile 120 građana Travnika (od ustaških vojnika nije nitko poginuo). Tijekom 1944. se Travnik nalazio pod partizanskom blokadom, sve do 19. listopada 1944. kada su su partizani izvršili novi juriš na Travnik, ovaj puta u jačini divizija. Travnik je osvojen 22. listopada. Izginula je većina hrvatskih branitelja, među njima i zapovjednik obrane, pukovnik Bona Bunić, zvan «Vitez Zrinski od Travnika». Zajedno s njim je poginulo 30 časnika Hrvatskih oružanih snaga NDH. Hrvatski bojovnici su iz stroja izbacili oko 4 tisuće jugoslavenskih partizana. Dan nakon pobjede i «oslobođenja» Travnika uslijedila je partizanska osveta: «Narodno-oslobodilačka vojska Jugoslavije», kako su partizani nakon Avnoja od 29. «novembra» 1943. godine preimenovali svoje oružane formacije, poubijala je 70 ranjenika iz travničke bolnice, među njima nekoliko civila i dvije časne sestre. Sve zarobljene ustaše (vojnike Ustaške vojnice) su partizani skinuli do gola i zaklali. Partizani su ubili i šest učenika nadbiskupske gimnazije u Travniku, a 24. listopada 1944. su Titovi partizani ubili oko 800 građana Travnika i nešto zarobljenih hrvatskih vojnika koje su zatvorili u gradsko sklonište i minirali. Dana 8. siječnja 1945. godine su hrvatske snage oslobodile Travnik od krvave okupacije jugoslavenskih partizana, da bi Travnik 22. veljače 1945. opet pao u kandže crvenih fašista. Za vrijeme ponovnog osvajanja Travnika od strane partizana je taj stari srednjovjekovni grad do temelja izgorio. Partizanski «oslobodioci» su 22.2.1945. maltretirali profesore i učenike isusovačke gimnazije u Travniku, ubili njih 13, a također su ubili 11 civila i dva zarobljena časnika hrvatske vojske. Politička policija KPJ (Ozna) izdala je nakon druge okupacije Travnika slijedeće javno priopćenje: «Opće je poznato da je travnička gimnazija u staroj Jugoslaviji bila rasadnik ustaštva i odgojitelj omladine ustaštvu.» 26.6.1946. okružni sud u Sarajevu izvršio je po nalogu jugokomunista konfiskaciju imovine Nadbiskupske velike gimnazije u Travniku (presuda br. 487/46). Optužba je bila zbog «kaznenih djela protiv naroda i države», čl. 3 točka 6 i 9 kaznenog zakona Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Posljednja lažna propaganda jugokomunističkog režima protiv Isusovaca u Bosni objavljena je u sarajevskom političkom dnevniku «Oslobođenje» 31.1.1989. na str. 15 iz pera Đure Kozarca.
Demaskirani tzv. «Narodno-oslobodilački pokret» i «NOB»
Gospodin Joško Radica dao je u dokumentiranoj knjizi «Sve naše Dakse – hrvatski jug u vrtlogu Drugog svjetskog rata i jugokomunističke strahovlade» (Matica hrvatska Dubrovnik, 2003.) prikaz lažnog Titovog antifašizma, analizirajući na osnovi partizanskih dokumenata tzv. «Narodno-oslobodilačke odbore» (NOO). Partizanska «civilna» vlast u obliku odbora NOO je osnivala KPJ (i KPH) na tzv. «oslobođenoj teritoriji» gdje su primjenjivani revolucionarni tzv. Fočanski propisi. U odbore NOO je Partija «kooptirala» članove komunističke partije i izvanstranačke osobe. Kako bi prikrila nadmoćni broj članova KP u NOO, Partija je zabranila objavljivanje popisa NOO u kojima je bila zavedena i stranačka pripadnost. «Narodno-oslobodilački odbori» su vršili vlast, ali praktički u ime komunističke partije, tako da se ne može govoriti o narodno-oslobodilačkim odborima, pogotovo ne stoga što su ti odbori organizirali i revolucionarne sudove na kojemu su sudili pripadnicima hrvatskog naroda. Time definitivno otpada oznaka partizanskog pokreta NOP kao antifašističkog pokreta, a tzv. Narodno-oslobodilačka borba» (NOB) nije bila borba za oslobođenje hrvatskog naroda nego borba za nasilni dolazak jugokomunista na vlast i borba protiv «klasnog neprijatelja».
Trg maršala Tita – trg jugoslavenskog diktatora i komunističkog tiranina
Vrhunac ratnih zločina partizana («Bleiburg» i marševi smrti na Križnom putu 1945.) ne treba ovom prilikom posebno isticati, osim da je Titova Jugoslavenska armija u Mariboru 1945. likvidirala 50 tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i časnika, čime je to mjesto zločina, nažalost, najveće mjesto zločina u Europi. Međutim, javnosti manje poznati povijesni detalj je mjesto partizanskog ratnog zločina u Maceljskoj šumi kraj Krapine gdje je 60 pripadnika vojne Ozne, svi redom partizani hrvatske nacionalnosti iz Krapine, strijeljalo do smrti i poklalo 12 tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i časnika, 650 hrvatskih radnika i članova njihovih obitelji (žene i djeca) iz Slavonije, koji su se u svibnju 1945. vraćali sa privremenog rada iz vichyjevske Francuske i slučajno se zatekli na mjestu zločina, zatim, strijeljana skupina zarobljenih njemačkih vojnika, i strijeljanje do smrti 20 svećenika i franjevaca Zagrebačke nadbiskupije. (Kardinal Kuharić služio je 9. lipnja 1991. u Macelju misu zadušnicu za žrtve jugokomunizma.) Komandant tri jugoslavenska koncentracijska logora kraj Krapine (logori u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretje, u Oroslavju i Đurmancu) i zapovjedni izvršitelj egzekucija u Maceljskoj šumi, koji je svaku kolonu od po 100 zarobljenika osobno pratio do mjesta egzekucije, nikada nije odgovarao zaratne zločine i dan danas živi u Zagrebu, na slobodi, i uživa privilegije i sve blagodati naše Republike za koju je u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. život dalo otprilike onoliko hrvatskih branitelja koliko je Titova Ozna pobila u mjesecima svibnju i lipnju 1945. godine u Maceljskoj šumi i u Mirkovcu. Neposredni pretpostavljeni šefovi komandanta vojne Ozne u Krapini 1945. bili su šef Ozne za Hrvatsku, Ivan Krajačić «Stevo», šef Ozne za Jugoslaviju, Aleksandar Ranković, i glavni komandant «Vrhovnog štaba», maršal Josip Broz Tito. I na samom kraju je pitanje za naše vlasti o uklanjanju Trga maršala Tita u Zagrebu, i drugdje u Hrvatskoj, suvišno odnosno to je stvar političke kulture da se promijeni ime tog trga, a važnije od promjene komunističkih imena trgova i zakonsko uklanjanje partizanskih spomenika je suština da Republika Hrvatska prestane službeno voditi Josipa Broza Tita kao predstavnika antifašizma, a ako gore spomenuti razlozi nisu dovoljni, onda slijedi izbor političkih ubojstava i smrtonosnih atentata koje je Tito počinio: ubojstvo ratnog sekretara KPH, Andrije Hebranga u beogradskom zatvoru Glavnjača, trovanje do smrti Zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, blaženog Alojzija Stepinca, zatim, izručenje tiraninu Staljinu generalnog sekretara mađarske komunističke partije i reformiranog komunistu Imru Nagya, koji je za vrijeme mađarskog ustanka protiv sovjetske okupacije 1956. potražio politički azil u jugoslavenskom veleposlanstvu u Budimpešti, a nakon izručenja je strijeljan do smrti, i na kraju, zapovijed o ubojstvu hrvatskog demokrate Bruna Bušića, kojega je po Titovu nalogu ubila 1977. u Parizu jugoslavenska Udba.
Vlasti Repubublike Hrvatske moraju odvojiti žito od kukolja odnosno antifašizam od jugokomunizma (titoizma), i suditi partizanskim ratnim zločincima, jer je to spiritus movens demokracije i vladavine prava u pravnoj državi Hrvatskoj, što će dovesti do katarze odnosno otrežnjenja od zabluda titoizma odnosno socijalizma ili totalitarnog komunizma. A pošto se naše vlasti pozivaju na papu Ivana Pavla II Karola Woytilu, blago preminuo u Gospodinu, evo što je prijatelj Hrvatske rekao i poručio našim vlastima za vrijeme svog 100. pastoralnog i državničkog putovanja: «U ovoj zemlji, jednako kao i u nekim susjednim zemljama, još uvijek su nazočni bolni tragovi nedavne prošlosti. Neka se oni koji imaju vlast na građanskom i vjerskom području ne umaraju liječiti rane uzrokovane okrutnim ratom i uklanjati posljedice totalitarnog sustava, što je previše vremena nastojao nametnuti ideologiju suprotnu čovjeku i njegovu dostojanstvu» (Ivan Pavao II, Hrvatska, 2003.) /Goran Jurišić, ovlašteni zastupnik Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma/
Izvori:
- «Trinaesta proleterska u Narodnooslobodilačkoj borbi», Zagreb, 1957.
- «Srednja Bosna – Ne zaboravimo hrvatske žrtve 1941. – 1950. /1992. – 1995.», profesor mr. sc. Vjenceslav Topalović, Zagreb, 2001.
- «Sve naše Dakse – hrvatski jug u vrtlogu Drugog svjetskog rata i jugokomunističke strahovlade», Joško Radica, Matica hrvatska Dubrovnik, 2003.
- «Greueltaten und Verwüstungen der Aufrührer im Unabhängigen Staat Kroatien», Hrvatski bibliografski institut u Zagrebu, 1942.
_________________
Bože čuvaj svoj narod u cijelom svijetu.
Daj da na vrijeme razotkriveni i pokošeni budu mučitelji naši i krvnici.
immortal-
Posts : 23140
2014-04-16
Lokacija: : CROATIA
Re: ISTINE I LAŽI
by immortal Mon 17 Aug - 18:50
[size=12]http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php/feljtoni/2388-titina-precizna-naredba-potpukovniku-ozne-jefti-aiu-pobiti
Titina precizna naredba potpukovniku Ozne Jefti Šašiću: „Pobiti!“
[/size]Tito je kao vrhovni zapovjednik vojske NOB-a odgovoran za sve što je ta vojska učinila od Bleiburga do Križnoga puta
Publicist Slavko Goldstein u predgovoru Đilasove knjige „Vlast i Pobuna“ piše da je najvažnije odluke uvijek «donosio Josip Broz Tito, obično uz prethodne dogovore s trojicom najbližih suradnika (Kardelj, Ranković, Đilas)». Likvidacije protivnika nakon rata nesumnjivo spadaju u kategoriju «najvažnijih odluka». O odnosu Tite prema likvidacijama S. Goldstein kaže: «Tito je znao za likvidacije ili je naknadno za njih saznavao; katkad je i negodovao zbog pretjeranosti, ali ništa ozbiljno nije poduzeo da ih preduhitri ili naknadno kazni počinitelje».
Slovenska povjesničarka Jerca Vodušek Starič, kojoj bi teško bilo pripisati neobjektivnost, s obzirom na to da su joj i otac i majka bili partizanski prvoborci, smatra da je za zločine u Hudoj Jami krivac Tito. Simo Dubajić ne dvoji da je odluku o ubojstvima donio Tito. Na pitanje Nikolaja Tolstoja, je li naredba za likvidaciju došla od Tite osobno, Dubajić odgovara: «Naravno. Niko nije mogao doneti takvu odluku, osim njega».Janez Stanovnik, predsjednik Saveza boraca Narodnooslobodilačke vojske Slovenije, također Titu drži odgovornim za pokolje: «Pokolji do kojih je došlo nakon Drugog svjetskog rata događali su se po zapovjedi Josipa Broza Tita». Zdenko Zavadlav, zamjenik načelnika OZN-e za područje Maribora, koji je bio zadužen za organizaciju likvidacije zarobljenika, o masovnim likvidacijama kaže: «Naredba je stigla s vrha, a zna se gdje je bio vrh i tko je bio na njegovu čelu. Rečeno nam je: ‘Neprijatelja ubijati bez suđenja, jer revolucija još traje’! Rekli su nam da je rat bio prva faza revolucije, a ono poslije rata da je druga faza». Albert Svetina, prvi partijski sekretar OZN-e za Sloveniju od 1944. do svibnja 1945., navodi kako je na Kočevskom Rogu ubijeno najmanje 40.000 ljudi te ističe kako su svi u Ozni znali za masovne likvidacije.
Zločin Bleiburga ne može se ničim opravdati
Ivan Fumić, predsjednik Saveza antifašističkih boraca, na jednu je primjedbu novinaraAndrije Tunjića («Lani ste mi rekli da je Tito kriv za Bleiburg, a onda ste sve to za tri dana opovrgnuli») u razgovoru 2000. odgovorio: «I tada sam rekao, a i danas tvrdim da je Tito kao vrhovni zapovjednik vojske NOB-a odgovoran za sve što je ta vojska učinila, pa i za Bleiburg. Ali, u smislu položaja na kojem je bio! Zločin Bleiburga ne može se ničim opravdati. To je bio zločin nad zarobljenim pripadnicima oružanih snaga Hrvatske i civilima. Zarobljen čovjek mora biti legalno suđen, a ne likvidiran».
Na Titinu krivnju ukazuje i izjava koju je dao pred sveučilištem u Ljubljani nakon masovnih likvidacija, gdje je pred tisućama ljudi izjavio: «Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda, dostignula ih je već golemu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći». Đilas o ovomu Titinu govoru piše: «Titu se u tom govoru 'omaklo' i priznanje da se pobijene zarobljenike kontrarevolucionarne skupine – 'kvislinge je' - kako se on izrazio – 'stigla ruka pravde'. Tada su ta masovna streljanja manje skrivana – bila su 'prirodnija' i 'logičnija'. A svakako je s njima u vezi i Staljinova pohvala, koju je izrekao koreći Poljake: Tito je junačina (molodjec): on nema problema s neprijateljima – sve ih je pomlatio (perebil). – To mi je prepričao diplomata iz poljske delegacije, u vožnji od Bleda za Ljubljanu, u leto 1946. godine».
Uostalom, zaključuje Đilas, u «partiji, odnosno u partijskom vrhu, nije bilo nikakvih bitnih razlika, pogotovu ne u pitanjima učvršćivanja vlasti, jačanja partije i proširivanja njene dominacije. Nije bilo razlika ni u progonima kontrarevolucionara i istrebljivanju kolaboranata».
O Titinoj krivnji svjedoči i depeša načelnika OZN-e Ministarstva narodne obrane DF Jugoslavije Aleksandra Rankovića koju je 15. svibnja uputio za Hrvatsku s porukom: «Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje ZGB-a od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima. Zaboravljate da u Zagrebu sada ima skoro milion stanovnika i da se tu slegao sav ustaški aparat koji je bježao iz unutrašnjosti pred našom vojskom». A. Ranković kao načelnik OZN-e bio je izravno odgovoran Titi, tako da ovu depešu zasigurno nije uputio bez prethodnog savjetovanja s Titom.
Bogato „iskustvo” likvidacija iz SSSR-a
Prema istraživanju beogradskoga autora Pere Simića, Tito je načelniku Trećeg, kontraobavještajnog odjeljenja Ozne, potpukovniku Jefti Šašiću, dao vrlo preciznu usmenu naredbu, koju je ovaj bio dužan prenijeti komandantima jugoslavenskih armija. Ona je glasila: «Pobiti!».
Izjave samih visokih komunističkih dužnosnika, dakle, nesumnjivo ukazuju da je Tito bio naredbodavac zločina. Uostalom, Tito je u likvidaciji protivnika imao bogato iskustvo još iz svojih moskovskih dana, kad je kao agent Kominterne u SSSR-u dao likvidirati osam stotina jugoslavenskih komunista i socijalista. Smrt tisuća ljudi za Titu je, kao i za njegova naredbodavca i uzora u vrijeme rata, Staljina, bila samo statistika.
Među povjesničarima u Hrvatskoj, međutim, postoje i oni koji ne dvoje da je Tito zločinac, ali ga svejedno poštuju i protive se ukidanju njegova Trga. Tako, primjerice, dr. Tvrtko Jakovinaističe: «Tito je sasvim sigurno odgovoran za brojne zločine, ali ne mislim da nema pravo na trg». Umjesto osude, zločinac, dakle, zaslužuje Trg! No, svi ovi dokazi, i oni koje ovdje zbog ograničena prostora nije moguće navesti, nisu dovoljni ni Stjepanu Mesiću koji Titu proglašava «hrvatskim herojem». Isti je taj «hrvatski heroj» u govoru postrojbama JNA prilikom proslave dana Armije 22. prosinca 1971. u Rudom, tj. nekoliko tjedana nakon gušenja Hrvatskoga proljeća, rekao da će prije «Sava poteći uzvodno nego će Hrvati imati samostalnu državu».
Što je Tito mislio o nacionalnoj pripadnosti pokazuje nam njegov odgovor na pitanje osjeća li se Hrvatom: «Ja sam rođen tamo u Zagorju, ali pripadnost nekom narodu u socijalizmu više mnogo ne znači, a u budućnosti će to biti još manje važno u našem sistemu samoupravljanja, a također zahvaljujući i pokretu nesvrstanosti...». Visokoistaknuti jugoslavenski političar Raif Dizdarević na pitanje je li se Tito ikada osjećao Hrvatom odgovara: «Ne[,] nikad nije u tom kontekstu pokazivao nimalo hrvatstva. Uvijek je bio Jugoslaven i građanin svijeta». Prema tome, njegova izjava biskupu Salisu-Sewisu iz početka lipnja 1945., kad je – da nekako odobrovolji kaptolsko izaslanstvo koje je došlo prosvjedovati zbog uhićenja nadbiskupa Stepinca – da je Hrvat i katolik, najobičniji je trik: kao komunist, Tito nije mogao biti katolik, a kao Jugoslaven, nije htio biti Hrvat!
Broz, Bakarić i Krajačić 1945.
Teza, pak, da je Tito «Hrvatskoj vratio Istru», također je - povijesno gledano – u najmanju ruku dvojbena. Poslijeratnu kartu svijeta nije krojio Tito, već dogovor velikih svjetskih sila, baš kao i nakon Prvoga svjetskog rata, kada su zapadni demokrati počastili Italiju krupnim teritorijalnim proširenjima na račun hrvatskog teritorija. Kako navodi britanska povjesničarka Phyllis Auty, još 27. veljače 1941. britanska je vlada ovlastila ministra vanjskih poslova Anthonyja Edena da «nagovesti princu Pavlu da Jugoslavija, ako pređe na stranu saveznika, može da očekuje ispravljanje granica u pogledu Istre…».
Istru su dodijelili Amerikanci
Već sama ta činjenica nedvojbeno pokazuje da o poslijeratnoj sudbini Istre nije odlučivao Tito, već dogovor svjetskih sila. Prema mišljenju akademika Petra Strčića, Tito je od Amerikanaca «dobio Istru», nakon što su «Amerikanci saznali da je Tito u sukobu sa Staljinom». Bio Strčić u pogledu Amerikanaca i Staljina u pravu ili ne, već sama njegova formulacija da je Tito «dobio Istru», poprilično je rječita. Uključivanje Istre u okvir Jugoslavije bilo je, dakle, rezultat dogovora zapadnih saveznika i oblik kažnjavanja Italije što je 1939. opet, jednako kao 1914., stupila u rat na strani Njemačke.
A s uma ne treba smetnuti niti činjenicu da su nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. ona područja koja je Italija anektirala u svibnju 1941., ali i Istra, formalnopravno reinkorporirana u sastav NDH. Pavelić je 10. rujna 1943. potpisao državnopravnu izjavu kojom se Rimski ugovori iz svibnja 1941. – ugovori potpisani u vrijeme kad se je u NDH nalazilo 10 talijanskih divizija, a NDH još nije imala izgrađenu vlastitu vojsku, i koji su se od vlasti NDH i ovako tretirali kao provizorno rješenje - proglašavaju ništetnima (s djelovanjem ex tunc).
Vlasti NDH nastojale su tada odbaciti i Rapallski ugovor iz 1920. kao i Rimski ugovor iz 1924., te tako Hrvatskoj vratiti Istru, Rijeku i Zadar, dakle krajeve koje je Italiji predala Kraljevina SHS. Iako su Nijemci onemogućili faktično priključenje tih krajeva NDH, diplomatski napori hrvatskih vlasti urodili su određenim plodovima, pa su tako uz njemačko dopuštenje u Istri otvorene škole na hrvatskom jeziku, a osnovana je i istarska domobranska pukovnija. Vlasti NDH također su pokrenule i niz akcija da se u domovinu vrate Hrvati koji su od 1941. bili internirani i zatvoreni u talijanskim logorima i zatvorima.
Uzgred spomenimo da je nemalu ulogu u priključenju Istre Jugoslaviji – što se danas nikako slučajno prešućuje - odigralo katoličko svećenstvo u Istri, predvođeno svećenikom Božom Milanovićem. On je 31. srpnja 1945. inicirao sastanak u Pazinu na kojem je dvadesetak svećenika donijelo rezoluciju u kojoj se izjavljuje da «Istra iz etnoloških, geografskih i ekonomskih razloga mora biti definitivno priključena DF Jugoslaviji». Milanović je bio ispitivan pred Savezničkom komisijom za razgraničenje između Italije i Jugoslavije u Parizu, a toj komisiji uručio je i dokument pod nazivom «Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine».
Nemjerljiv doprinos svećenika Bože Milanovića
Porečko-puljski biskup Radossi na tu je spomenicu reagirao na način da je u opširnoj okružnici pobijao tvrdnje te spomenice. Župnik u Baderni i jedan od potpisnika spomenice Miroslav Bulešić u pismu biskupu dokazima je pobijao njegove tvrdnje u toj okružnici. Podatke koje su prikupili i savezničkoj strani dostavili istarski svećenici predvođeni Milanovićem, bili su jedan od glavnih razloga što su zapadni saveznici odlučili Istru priključiti Jugoslaviji, a ne Italiji. Prigodom boravka u Parizu na radu Mirovne konferencije, Milanović je od francuskoga katoličkog novinara Waltera Eberharda dobio sljedeće pitanje: «Zašto vi svećenici želite radije dospjeti pod komunističku Jugoslaviju, nego pod katoličku Italiju?».
Na to mu je Milanović odgovorio «da se državne granice određuju za stoljeća dok se režimi mijenjaju, a pod Italijom je u opasnosti život našeg naroda». Komunističke vlasti – čiji se relikti danas eufemistički nazivaju «antifašistima» - katoličkim su se svećenicima u Istri za doprinos u priključenju Istre Jugoslaviji zahvalile tako što su na brutalan način likvidirale Miroslava Bulešića – jednoga od potpisnika spomenice koja je odigrala ključnu ulogu u priključenju Istre Jugoslaviji. Riječ je o prilično ilustrativnome primjeru kako su od strane jugoslavenskih «antifašista» prolazili neboljševički borci protiv fašizma.
Tito je, međutim, kao glavni arbitar u svim važnijim unutarpolitičkim pitanjima svakako zaslužan za to što je Hrvatska poslije rata prilikom povlačenja granica ostala bez svojih teritorija. Crna Gora je tako prilikom razgraničenja dobila Boku kotorsku koja je povijesno, etnički, konfesionalno i kulturološki pripadala Hrvatskoj. BiH je dobila Neum i pristup Jadranu, iako je u njemu živjelo blizu 100 posto Hrvata – katolika. Istodobno je, međutim, izgubila drugi izlaz na more koji je austrougarska BiH imala, onaj u Sutorini. Time je uspostavljena hrvatsko-crnogorska granica u Boki kotorskoj, koja je u perspektivi ugrozila hrvatski suverenitet na Prevlaci.
Na istoku je Hrvatska također teritorijalno okljaštrena, jer je zahvaljujući radu tzv. Đilasove komisije ostala bez istočnoga Srijema. Tomu valja dodati i činjenicu da je iz sastava tadašnje NR Hrvatske istrgnuto 27 sela i pripojeno Sloveniji. Iako su dijelovi BiH po Sporazumu Cvetković-Maček pripadali Hrvatskoj, te iako je cijela BiH bila u sastavu NDH, ona je nakon rata ustrojena kao posebna republika. S druge pak strane, iako je nakon rata u Vojvodini bilo više Hrvata i Mađara nego Srba, zahtjevi da se Vojvodina ustroji kao zasebna republika bili su onemogućeni. Time je BiH trajno odsječena od Hrvatske, dok je daljnji slijed događaja doveo do toga da je Vojvodina postala sastavnim dijelom Srbije. Bilo je također i pokušaja da se od Hrvatske izuzme Dubrovnik i Ploče, no oni su na sreću propali.
_________________
Bože čuvaj svoj narod u cijelom svijetu.
Daj da na vrijeme razotkriveni i pokošeni budu mučitelji naši i krvnici.
immortal-
Posts : 23140
2014-04-16
Lokacija: : CROATIA
Re: ISTINE I LAŽI
by immortal Mon 17 Aug - 19:06
http://hu-benedikt.hr/?p=34212
NAJTUŽNIJI POPIS: Nikad ih ne zaboravimo – pročitajte imena ubijenih hrvatskih emigranata
1_352631
JEDAN OD NAJTUŽNIJIH POPISA IKADA: Ovo su imena svih hrvatskih emigranata koje je likvidirala zloglasna Udba! Ne dopustimo da se zaborave
Sličan scenarij odvijao se i u susjednoj Bosni i Hercegovini, a institucije vlasti u toj zemlji baš kao i u Hrvatskoj nisu spremne surađivati s njemačkim pravosuđem, kako bi se konačno rasvijetlile likvidacije hrvatskih emigranata u Njemačkoj, koje su počinili nakon Drugog svjetskog rata pripadnici obavještajnih službi bivše Jugoslavije.
Da je Udba ubijala hrvatske emigrante, javnost svjedoči i ovih dana dok se na sudu u Njemačkoj vodi proces protiv Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. No, Udba je ubijala i na hrvatskom tlu, o čemu svjedoče brojne priče objavljene među ostalim i na našem portalu. Sličan scenarij odvijao se i u susjednoj Bosni i Hercegovini, a institucije vlasti u toj zemlji baš kao i u Hrvatskoj nisu spremne surađivati s njemačkim pravosuđem, kako bi se konačno rasvijetlile likvidacije hrvatskih emigranata u Njemačkoj, koje su počinili nakon Drugog svjetskog rata pripadnici obavještajnih službi bivše Jugoslavije. A bilo ih mnogo! Donosimo vam popis ubijenih, ali i onih čija ubojstva srećom ipak nisu uspjela. Njihova imena vrijedi pročitati jer za zločine nikada nitko nije odgovarao.
UBIJENI:
1.) Dr. Ivan Protulipac 1946. u Italiji,
2.) Ilija Abramović 1948. u Austriji,
3.) Dinka Domančinović 1960. u Argentini,
4.) Mate Miličević 1966. u Kanadi,
5.) Marijan Šimundić 1967. u SR Njemačkoj,
6.) Jozo Jelić 1967. u SR Njemačkoj,
7.) Mile Jelić 1967. u SR Njemačkoj,
8.) Petar Tominac 1967. u SR Njemačkoj,
9.) Vlado Murat 1967. u SR Njemačkoj,
10.) Anđelko Pernar 1967. u SR Njemačko,
11.) Hrvoje Ursa 1968. u SR Njemačkoj,
12.) Đuro Kokić 1968. u SR Njemačkoj,
13.) Mile Rukavina 1968. u SR Njemačkoj,
14.) KrešimirTolj 1968. u SR Njemačkoj,
15.) Vid Maričić 1968. u SR Njemačkoj,
16.) Ante Znaor 1968. godine u Italiji,
17.) Josip Krtalić 1968. u Italiji,
18.) Nedjeljko Mrkonjić 1968. godine u Francuskoj,
19.) Pere Čović 1968. godine u Australiji,
20.) Mirko Čurić 1969. u SR Njemačkoj,
21.) Nahid Kulenović 1969. u SR Njemačkoj,
22.) Vjekoslav Luburić 1969. u Španjolskoj,
23.) Mijo Lijić 1970. u Švedskoj,
24.) Mirko Šimić 1971. u SR Njemačkoj,
25.) Ivo Bogdan 1971. u Argentini,
26.) Maksim Krstulović 1971. u Engleskoj,
27.) Drago Mihalić 1972. u SR Njemačkoj,
28.) Josip Senić 1972. u SR Njemačkoj,
29.) Dr. Branko Jelić 1972. u SR Njemačkoj,
30.) Stjepan Ševo 1972. u Italiji,
31.) Tatjana Ševo 1972. godine u Italiji,
32.) Rosemarie Bahrić 1972. u Italiji
33.) Josip Buljan-Mikulić 1973. u SR Njemačkoj,
34.) Mate Jozak 1974. u SR Njemačkoj,
35.) Ilija Vučić 1975. u SR Njemačkoj,
36.) Ivica Milošević 1975. u SR Njemačkoj,
37.) Nikola Martinović 1975. u Austriji,
38.) Matko Bradarić 1975. u Belgiji,
39.) Vinko Eljuga 1975. u Danskoj,
40.) Stipe Mikulić 1975. u Švedskoj
41.) Nikola Penava 1975. u SR Njemačkoj,
42.) Ivan Tuksor 1976. u Francuskoj,
43.) Ivan Vučić 1977. u SR Njeinačkoj,
44.) Jozo Oreč 1977. u JAR,
45.) Bruno Bušić 1978. u Francuskoj,
46.) Križan Brkić 1978. u SAD,
47.) Marijan Rudela 1979. u SAD,
48.) Zvonko Štimac 1979. u SAD
49.) Goran Šećer 1979. u Kanadi,
50.) Cvitko Cicvarić 1979. u Kanadi,
51.) Nikola Miličević 1980. u SR Njemačkoj,
52.) Mirko Desker 1980. u SR Njemačkoj,
53.) Ante Kostić 1981. u SR Njemačkoj,
54.) Mate Kolić 1981. u Francuskoj,
55.) Petar Bilandžić 1981. u SR Njemačkoj,
56.) lvan Jurišić 1981. u SR Njemačkoj
57.) Mladen Jurišić 1981. u SR Njemačkoj,
58.) Stanko Nižić 1981. u Švicarskoj,
59.) Ivo Furlić 1981. u SR Njemačkoj,
60.) Đuro Zagajski 1983. u SR Njemačkoj,
61.) Franjo Mikulić 1983. u SR Njemačkoj,
62.) Milan Župan 1983. u SR Njemačkoj,
63.) Stjepan Đureković 1983. u SR Njemačkoj,
64.) Slavko Logarić 1984. u SR Njemačkoj,
65.) Franjo Mašić 1986. u SAD,
66.) Damir Đureković 1987. u Kanadi,
67.) Ante Đapić, 1989. u SR Njemačkoj
NEUSPJELA UBOJSTVA
1.) Mate Frković 1948. u Austriji,
2.) Dr. Ante Pavelić 1957. u Argentini,
3.) Dr. Branko Jelić 1957. u SR Njemačkoj,
4.) Obitelj Deželić 1965. u SR Njemačkoj,
5.) Ante Vukić 1968. u SR Njemačkoj,
6.) Mirko Grabovac 1969. u SR Njemačkoj,
7.) Dr. Branko Jelić 1970. u SR Njemačkoj,
8.) Vlado Damjanović 1970. u SR Njemačkoj,
9.) Dr. Branko Jelić 1971. u SR Njemačkoj,
10.) Gojko Bošnjak 1972. u SR Njemačkoj,
11.) Nikola Vidović 1972. u Francuskoj,
12.) Dane Šarac 1973. u SR Njemačkoj,
13.) Gojko Bošnjak 1973. u SR Njemačkoj,
14.) Dane Šarac 1974. u Francuskoj,
15.) Stipe Bilandžić 1975. u SR Njemačkoj,
16.) Stipe Bilandžić 1977. u SR Njemačkoj,
17.) Franjo Goreta 1980. u SR Njemačkoj,
18.) Luka Kraljević 1982. u SR Njemačkoj,
19.) Luka Kraliević 1983. u SR Njemačkoj,
20.) Danica Glavaš 1986. u SAD,
21.) Ants Tokić 1988. u Australiji,
22.) Tomislav Naletelić 1988. u SR Njemačkoj,
23.) Nikola Štedul 1988. u Škotskoj
OTMICE
1.) Drago Jelik 1949. iz Italije,
2.) Krunoslav Draganović 1967. iz Italije,
3.) Vjenceslav Čižek 1977. iz Italije,
4.) Ivica Novaković 1987. iz SR Njemačke
NEUSPJELE OTMICE
1.) Dr. Branko Jelić 1950. iz SR Njemačke,
2.) Franjo Mikulić 1979. iz Francuske
NESTALI
1.) Zlatko Milković 1949. u Francuskoj,
2.) Zvonimir Kučar 1963. u Francuskoj,
3.) Geza Pašti 1965. u Francuskoj,
4.) Stjepan Crnogorac 1972. u Austriji
Autor: Iva Međugorac/dnevno.hr
NAJTUŽNIJI POPIS: Nikad ih ne zaboravimo – pročitajte imena ubijenih hrvatskih emigranata
1_352631
JEDAN OD NAJTUŽNIJIH POPISA IKADA: Ovo su imena svih hrvatskih emigranata koje je likvidirala zloglasna Udba! Ne dopustimo da se zaborave
Sličan scenarij odvijao se i u susjednoj Bosni i Hercegovini, a institucije vlasti u toj zemlji baš kao i u Hrvatskoj nisu spremne surađivati s njemačkim pravosuđem, kako bi se konačno rasvijetlile likvidacije hrvatskih emigranata u Njemačkoj, koje su počinili nakon Drugog svjetskog rata pripadnici obavještajnih službi bivše Jugoslavije.
Da je Udba ubijala hrvatske emigrante, javnost svjedoči i ovih dana dok se na sudu u Njemačkoj vodi proces protiv Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. No, Udba je ubijala i na hrvatskom tlu, o čemu svjedoče brojne priče objavljene među ostalim i na našem portalu. Sličan scenarij odvijao se i u susjednoj Bosni i Hercegovini, a institucije vlasti u toj zemlji baš kao i u Hrvatskoj nisu spremne surađivati s njemačkim pravosuđem, kako bi se konačno rasvijetlile likvidacije hrvatskih emigranata u Njemačkoj, koje su počinili nakon Drugog svjetskog rata pripadnici obavještajnih službi bivše Jugoslavije. A bilo ih mnogo! Donosimo vam popis ubijenih, ali i onih čija ubojstva srećom ipak nisu uspjela. Njihova imena vrijedi pročitati jer za zločine nikada nitko nije odgovarao.
UBIJENI:
1.) Dr. Ivan Protulipac 1946. u Italiji,
2.) Ilija Abramović 1948. u Austriji,
3.) Dinka Domančinović 1960. u Argentini,
4.) Mate Miličević 1966. u Kanadi,
5.) Marijan Šimundić 1967. u SR Njemačkoj,
6.) Jozo Jelić 1967. u SR Njemačkoj,
7.) Mile Jelić 1967. u SR Njemačkoj,
8.) Petar Tominac 1967. u SR Njemačkoj,
9.) Vlado Murat 1967. u SR Njemačkoj,
10.) Anđelko Pernar 1967. u SR Njemačko,
11.) Hrvoje Ursa 1968. u SR Njemačkoj,
12.) Đuro Kokić 1968. u SR Njemačkoj,
13.) Mile Rukavina 1968. u SR Njemačkoj,
14.) KrešimirTolj 1968. u SR Njemačkoj,
15.) Vid Maričić 1968. u SR Njemačkoj,
16.) Ante Znaor 1968. godine u Italiji,
17.) Josip Krtalić 1968. u Italiji,
18.) Nedjeljko Mrkonjić 1968. godine u Francuskoj,
19.) Pere Čović 1968. godine u Australiji,
20.) Mirko Čurić 1969. u SR Njemačkoj,
21.) Nahid Kulenović 1969. u SR Njemačkoj,
22.) Vjekoslav Luburić 1969. u Španjolskoj,
23.) Mijo Lijić 1970. u Švedskoj,
24.) Mirko Šimić 1971. u SR Njemačkoj,
25.) Ivo Bogdan 1971. u Argentini,
26.) Maksim Krstulović 1971. u Engleskoj,
27.) Drago Mihalić 1972. u SR Njemačkoj,
28.) Josip Senić 1972. u SR Njemačkoj,
29.) Dr. Branko Jelić 1972. u SR Njemačkoj,
30.) Stjepan Ševo 1972. u Italiji,
31.) Tatjana Ševo 1972. godine u Italiji,
32.) Rosemarie Bahrić 1972. u Italiji
33.) Josip Buljan-Mikulić 1973. u SR Njemačkoj,
34.) Mate Jozak 1974. u SR Njemačkoj,
35.) Ilija Vučić 1975. u SR Njemačkoj,
36.) Ivica Milošević 1975. u SR Njemačkoj,
37.) Nikola Martinović 1975. u Austriji,
38.) Matko Bradarić 1975. u Belgiji,
39.) Vinko Eljuga 1975. u Danskoj,
40.) Stipe Mikulić 1975. u Švedskoj
41.) Nikola Penava 1975. u SR Njemačkoj,
42.) Ivan Tuksor 1976. u Francuskoj,
43.) Ivan Vučić 1977. u SR Njeinačkoj,
44.) Jozo Oreč 1977. u JAR,
45.) Bruno Bušić 1978. u Francuskoj,
46.) Križan Brkić 1978. u SAD,
47.) Marijan Rudela 1979. u SAD,
48.) Zvonko Štimac 1979. u SAD
49.) Goran Šećer 1979. u Kanadi,
50.) Cvitko Cicvarić 1979. u Kanadi,
51.) Nikola Miličević 1980. u SR Njemačkoj,
52.) Mirko Desker 1980. u SR Njemačkoj,
53.) Ante Kostić 1981. u SR Njemačkoj,
54.) Mate Kolić 1981. u Francuskoj,
55.) Petar Bilandžić 1981. u SR Njemačkoj,
56.) lvan Jurišić 1981. u SR Njemačkoj
57.) Mladen Jurišić 1981. u SR Njemačkoj,
58.) Stanko Nižić 1981. u Švicarskoj,
59.) Ivo Furlić 1981. u SR Njemačkoj,
60.) Đuro Zagajski 1983. u SR Njemačkoj,
61.) Franjo Mikulić 1983. u SR Njemačkoj,
62.) Milan Župan 1983. u SR Njemačkoj,
63.) Stjepan Đureković 1983. u SR Njemačkoj,
64.) Slavko Logarić 1984. u SR Njemačkoj,
65.) Franjo Mašić 1986. u SAD,
66.) Damir Đureković 1987. u Kanadi,
67.) Ante Đapić, 1989. u SR Njemačkoj
NEUSPJELA UBOJSTVA
1.) Mate Frković 1948. u Austriji,
2.) Dr. Ante Pavelić 1957. u Argentini,
3.) Dr. Branko Jelić 1957. u SR Njemačkoj,
4.) Obitelj Deželić 1965. u SR Njemačkoj,
5.) Ante Vukić 1968. u SR Njemačkoj,
6.) Mirko Grabovac 1969. u SR Njemačkoj,
7.) Dr. Branko Jelić 1970. u SR Njemačkoj,
8.) Vlado Damjanović 1970. u SR Njemačkoj,
9.) Dr. Branko Jelić 1971. u SR Njemačkoj,
10.) Gojko Bošnjak 1972. u SR Njemačkoj,
11.) Nikola Vidović 1972. u Francuskoj,
12.) Dane Šarac 1973. u SR Njemačkoj,
13.) Gojko Bošnjak 1973. u SR Njemačkoj,
14.) Dane Šarac 1974. u Francuskoj,
15.) Stipe Bilandžić 1975. u SR Njemačkoj,
16.) Stipe Bilandžić 1977. u SR Njemačkoj,
17.) Franjo Goreta 1980. u SR Njemačkoj,
18.) Luka Kraljević 1982. u SR Njemačkoj,
19.) Luka Kraliević 1983. u SR Njemačkoj,
20.) Danica Glavaš 1986. u SAD,
21.) Ants Tokić 1988. u Australiji,
22.) Tomislav Naletelić 1988. u SR Njemačkoj,
23.) Nikola Štedul 1988. u Škotskoj
OTMICE
1.) Drago Jelik 1949. iz Italije,
2.) Krunoslav Draganović 1967. iz Italije,
3.) Vjenceslav Čižek 1977. iz Italije,
4.) Ivica Novaković 1987. iz SR Njemačke
NEUSPJELE OTMICE
1.) Dr. Branko Jelić 1950. iz SR Njemačke,
2.) Franjo Mikulić 1979. iz Francuske
NESTALI
1.) Zlatko Milković 1949. u Francuskoj,
2.) Zvonimir Kučar 1963. u Francuskoj,
3.) Geza Pašti 1965. u Francuskoj,
4.) Stjepan Crnogorac 1972. u Austriji
Autor: Iva Međugorac/dnevno.hr
_________________
Bože čuvaj svoj narod u cijelom svijetu.
Daj da na vrijeme razotkriveni i pokošeni budu mučitelji naši i krvnici.
immortal-
Posts : 23140
2014-04-16
Lokacija: : CROATIA
Re: ISTINE I LAŽI
by immortal Tue 18 Aug - 18:05
UBOJSTVO BRUNE BUŠIĆA
http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php/feljtoni/1644-bruno-bui-u-vrijeme-brunina-umorstva-u-parizu-su-bili-blagoje-zeli-jerko-dragin-maks-manfreda-pako-repui-vice-vukojevi
BRUNO BUŠIĆ - U vrijeme Brunina umorstva u Parizu su bili Blagoje Zelić, Jerko Dragin, Maks Manfreda, Paško Repušić, Vice Vukojević…
Kreirano utorak, 04. siječanj 2011. 23:22 | Objavljeno petak, 07. siječanj 2011. 00:00 | Ispis | E-mail
Među mogućim Bruninim ubojicama spominju se Natalie Adnet, Neven Baričević, Petar Brnadić, Slavko Buljat, Tvrtko Butković, Marinko Frka Petešić, Ante Kovač, Ivo Paparela, Stojan Rašić, Miljenko Šimičević Slave...
Iz ovoga što iznijeh vide se već razgovijetno bitne točke naše suradnje, Brune Bušića i mene, dakle, Židovskoga odbora, Lundskog vijećanja, Hrvatskog lista... O tomu potanko pišem u svojoj knjizi „Bruno Bušić, junak – prorok – mučenik“, koja, iz trivijalnih tehničkih razloga, nije mogla biti dovršena za ove dane, ali će mi biti drago pred vama ju predstaviti kasnije, kada se ponovno budemo vidjeli. U toj knjizi vraćam se na pojedinosti Brunina života i smrti, nastojim ga procijeniti kao osobu i kao nacionalnoga heroja, istražujem koliko li je u njemu desnog, a koliko lijevog, pitam se kako bi bio dočekan u Zagrebu da je doživio dospijeće na vlast svojega prijatelja Franje Tuđmana, napokon, iscrpno izlažem svoju suradnju s njim. Knjizi su pridodani i stanoviti dokumentarni dodatci, ali ne ću vam unaprijed odavati njihov sadržaj, da vam ne bi bilo nezanimljivo uzeti knjigu u ruke kada se, gotova, bude pojavila među vama.
A kada je Bruno Bušić umro pokošen jugoslavenskim nabojima, intenzivno se je dalo osjetiti kako je to sveta smrt. I samoga me se osobito duboko i snažno dojmilo kada sam ga vidio tamo u Parizu, na odru, prije samoga obreda sprovoda i pokopa, kako leži s bolnom grimasom na mrtvom licu, dok smo, prolazeći šutke i s najdubljim pijetetom, kakav ne pripada svakom umrlom, odavali posljednju počast heroju. Svaka je smrt sveta već kao misterij, kao nedokučivo otajstvo, ali ovdje se dogodila osobita, velika smrt.
Pao je kao junak i mučenik
Bruno je pao kao junak i mučenik, srodno onim starim kršćanima, koji su već kao mučenici (μάρτυροι, martiri, „svjedoci“) postajali svetima. Bruno je pao za Dom, u dvojakom smislu, u smislu uzroka i cilja: pao je zato jer se borio za Dom, pa je imao snositi posljedicu, ali napose i navlastito zato da bi Dom opstao, da bi cvao slobodan, da bi se proširio, da bi ojačao, da bi se proslavio. Pod cijenu da me se optuži (neopravdano!) za stanovito pretjeravanje, želim dakle ustvrditi kako je Bušićeva smrt bila velika, i u tom pogledu usporediva sa smrću Zrinskog – Frankapana u Wiener Neustadtu (Bečko Novo Mjesto), te Stjepana Radića u beogradskoj skupštini.
Ali je Radić, za razliku od Bušića, ustrajno koketirao s nekakvim jugoslavijama, a Petar Zrinski i šurjak mu Fran Krsto Frankapan pobunili su se protiv Beča radi staliških probitaka hrvatskoga plemstva (dabome, u tadašnjoj konstelaciji, političkoga naroda). Ni Radić niti dvojica plemenitaša nisu imali na umu oružani narodni otpor, prevrat, ustanak, revoluciju. Tako da je Brunina smrt, smrt borca, ratnika, odlučnoga za općenarodnu stvar progovorila jezikom neprijatelja, jezikom koji ovaj jedini razumije, zapravo bila replika smrti Eugena Kvaternika Rakovičkoga.
Tko je počinitelj?
Bruno Bušić tek je bio zašao u četrdesetu godinu života, umro je deset dana nakon rođendana, s 39 godina, poput skladatelja Frédérica Chopina, s kojim je neko vrijeme dijelio pariško groblje. Ne spominjem to zbog možebitnog Brunina odnošaja spram glazbe, nego kao usputnu podudarnost s čovjekom koji je, baš kao i Bruno, bio veliki domoljub, noseći u srcu svoj poljski narod u pariškom egzilu. I Bruno je, u politici, kao onaj u glazbi, bio nacional-romantik. Pao je za Dom i ugrađen je u vječnu hrvatsku povjesnicu kao plemenita žrtva.
Kada se, međutim, to dogodilo, smjesta je u hrvatskoj emigraciji započelo mozganje na temu: zašto je Bruno ubijen. Je li zato jer je pisao kritično o jugovini? Jer je okupljao mlade i zdrave snage? Jer je povezivao Domovinu s iseljenom Hrvatskom? Jer je polučio jedinstvo svega što je uistinu hrvatski disalo? Jer je pozivao na razvoj vlastitih snaga? Jer je organizirao nezakonite pothvate? Jer je planirao oružani otpor? Jer je odvraćao naivce da se priklone jednoj od strana tadašnjega podijeljenoga svijeta, koje su jednako podupirale nenarodnu, protuhrvatsku jugovinu? Jer je tražio prave saveznike u svijetu? Ili jer je, naprosto, bio karizmatski vođa, beskompromisni idealist i nepotkupljivi borac za Naciju i Državu?
I začas su se, kao da se odmah zaželjelo prkositi mrtvomu junaku što je zazivao jedinstvo, i oko te teme stvorile dvije stranke: jedna je tvrdila kako Jugoslavija nije mogla podnijeti Brunino raskrinkavajuće pisanje (jasno, ta je škola potekla iz redova emigrantskih minimalista, protivnika djelatne borbe!), a druga, da se ne ubija spisatelja, nego zagovaratelja i uporabitelja žešćih metoda. Ovako su zaključivali Brunini bliski suradnici, koji su dakako cijenili njegov spisateljsko-promičbeni rad, ali su ga slušali i učili se i na njegovim podukama kako ne će biti slobode za narod Hrvata bez prolijevanja krvi.
I tada sam bio mišljenja, a danas, temeljem protekle povijesti te nagomilanoga iskustva, mogu potkrijepiti to uvjerenje: Bruno je stradao jer je bio svestrani, cjelovit protivnik ogavne tvorevine, te borac za hrvatsku slobodu svim sredstvima, onako kako sam to sâm znao formulirati pozivom da se u našoj akciji koriste sva sredstva: i molitva i atentati, i letak i metak...
Ubijen na dan izbora pape Ivana Pavla II.
Nalog i odobrenje za likvidaciju Brune Bušića izdao je takozvani „savjet za zaštitu ustavnog poretka predsjedništva SFRJ“, pri čemu je, naravno, prvi čovjek toga predsjedništva, Broz-Tito, morao osobno dati odlučni poticaj. Dalje se zapovijed pomicala po ljestvici naniže, do ministra policije Franje Herljevića, i, još niže, do djelatnikâ jugo-mupa Stanka Čolaka te Miće Marčete, pa, na dnu, do samoga izvršitelja, zaplotnjačkog ubojice. Koncem rujna 1978. Bruno je bio u Parizu eda bi pripravio Sabor Hrvatskoga narodnog vijeća, koji se imao održati u Amsterdamu 20. i 21. toga mjeseca. Nije dočekao sabora, ubijen je hajdučki junak ulazeći u kuću svojega „jataka“ Petra Brnadića, 16. listopada, na dan izbora novoga pape Ivana Pavla II., nešto poslije 23 sata.
U vrijeme Brunina umorstva u Parizu se okupljala čudna jugoudbaška družba. Bili su tu udbaški bojovnik, Srbin Blagoje Zelić, načelnik riječke Udbe (SDB) Jerko Dragin, pa operativac SDB-a iz Zagreba Maks Manfreda, pa stanoviti Paško Repušić, kao i, prema nizu vrela, opskurni sumnjivac Vice Vukojević. Bušića je valjalo uhoditi, te o njegovu gibanju izvješćivati gazde Čolaka i Marčetu, koji su se, međutim, po svemu sudeći, tada također „zatekli“ u Parizu. Očito su barem neki od navedenih ovdje uistinu bili sa zadaćom da priprave likvidaciju.
Mnogo je riječi i papira potrošeno i na uobičajena emigrantska i uopće hrvatska nagađanja vezana za neke osobe s kojima je Bruno Bušić u zadnjem razdoblju života, navlastito zadnjih dana, suobraćao; navode se, uz ostala (ovdje abecednim redoslijedom), i imena Natalie Adnet, Neven Baričević, Petar Brnadić, Slavko Buljat, Tvrtko Butković, Marinko Frka Petešić, Ante Kovač, Ivo Paparela, Stojan Rašić, Miljenko Šimičević Slave... Ni za kojega od ovih nije sa sigurnošću ustvrđeno – unatoč nekim, ionako dvojbenim udbaškim izjavama, iznuđenima pod pritiskom ili danima radi zataškavanja stvarnoga stanja – da imaju ikakve uloge u pripravama te izvedbi umorstva Brune Bušića.
Glede pak osobe samoga egzekutora, o tome su se u zadnjim desetljećima artikulirale dvije hipoteze. Po jednoj, koju svim sredstvima zagovara i promiče Bože Vukušić, ubojica se zove Vinko Sindičić. Pristaše druge hipoteze uvjereni su kako je na Brunu pucala stanovita protuha imenom Jozo Miloš, kojemu je pomagao (izvijestivši ga podrobno i potanko o Bruninu gibanju) Pero Gudelj. Neko vrijeme u novoj Hrvatskoj, nakon 1990., možda je i taj i takav Gudelj nekomu ipak bio sumnjiv. Nama jest, odmah nakon atentata na Bušića pobjegao je u jugu.
Zagonetni Petar Gudelj
Neki naši ljudi (Milan Buškain...) nazivali su ga tamo, a on se samo prenemagao i lagao. No koncem 1991. on je otet, skupa s notornim udbašem, Srbinom Blagojem Zelićem. Organizirao je tu otmicu kontroverzni i višestruko sumnjivi Bože Vukušić, kojega je, po nekim inače vjerodostojnim izvorima, s doživotne robije zbog umorstva u Njemačkoj, već nakon nešto više od sedam godina, izvukao – Slavko Goldstein. Hrvatski su dečki obojicu ispitivali o okolnostima Brunine smrti i kada su ih „ispitali“, umjesto da ih, sigurno upletene, dostojno kazne, nakon četrdesetak dana oni su ih – velikodušno pustili na slobodu!
Ali problem je s nama Hrvatima u tomu da ćemo, ako baš nismo usred rata, prije dići ruku i na sebe ili na nekakvoga nedužnog Ciganina koji prodaje sagove – to se dogodilo našem Iki Livajiću! – nego li pošteno i časno smaknuti neprijatelja. Zelić (koji je, tijekom preslušavanja, krivnju prebacivao na Stanka Čolaka, ali sebe time nije uspio opravdati) poslije je umro, dočim Petar Gudelj (udbaško kodno ime: „Florijan“) i nadalje životari u Splitu, u nekoj oficiruši, a nečista mu je savjest možda ipak za sada najgora kazna.
Otmičarima je, međutim, očito bio cilj ekskulpirati prave ubojice i odhiniti kako su i ovi oteti potvrdili njihovu verziju da je Brunu ubio Sindičić. Sam Gudelj, u razgovoru s „Nedjeljnom Dalmacijom“ od 23. siječnja 1993., priglupo svraćajući pozornost sa svojega i Miloševog udjela u zločinu, relativizirajući izvalio je kako su Brunu mogli ubiti i on, Miloš, Arkan, Zelić, ili – Mladen Schwartz. „Mogli“ su, kako ne, „mogao“ je i Franjo Tuđman i Stipe Mesić, „mogli“ su i Jehovini svjedoci, vegetarijanci i marsijanci.
Miloš je jedno vrijeme bio pripadnik francuske Legije stranaca, a potom vagabund, besposličar i parazit. Trebao je obaviti važan posao, na čemu je zakazao i dopao zatvora i on i njegovi suradnici u tom pothvatu.
Sigurno je da ga Vinko Sindičić nije ubio
A drugi „osumnjičenik“, Vinko Sindičić, notorni udbaš rodom s Krka (Stara Baška), konobar i gostioničar, nadareni naivni slikar, poliglot, beskrupulozni, šarmantni hohštapler i blefer, čovjek je koji se je bez problema, spretno znao „uvaliti“ naivnim, lakovjernim Hrvatima, među njima na žalost i velikanu dr. Branku Jeliću... Sindičić vjerojatno ima prste u njegovom umorstvu, očito je ubio i obitelj Ševo u Italiji, Josipa Senića u Heidelbergu, pucao je, po svemu sudeći, na Stanka Nižića u Zürichu, Nahidbega Kulenovića u Njemačkoj, Nikolu Štedula u Škotskoj, i tko zna što sve još – to nije sadašnja tema.
Ali, Brunu Bušića, tvrdim to s priličnim uvjerenjem, ubio nije. Nekomu je naprosto bilo stalo da ga prikaže Bruninim ubojicom, pa da i njegova zbiljska umorstva, kao i zbiljski ubojice Brune Bušića, padnu u zaborav, što se je i dogodilo. A kakva se samo prašina digla oko njegova izručenja Hrvatskoj! Izaslanstvo hrvatskoga redarstva koje mu je otišlo u škotski zatvor vratilo se bez rezultata, jer da je dotičnik „bio agresivan“, pa dakle valjda u strahu nisu s njime mogli „pregovarati“ eda bi ga nagovorili da se dade izručiti Erhaziji!
Još studenoga 1992. Državno je odvjetništvo RH podnijelo kaznenu prijavu protiv Sindičića te predložilo pokretanje istražnoga postupka protiv njega; nakon puno okapanja i peripetija, izručen je novokomponiranoj hrvatskoj državi koncem 1998., nakon izdržane kazne u škotskom zatvoru zbog atentata na Štedula (s 15 godina kazna smanjena na 10). U svibnju 1999. podignuta je protiv njega optužnica, u studenome započela glavna rasprava pred zagrebačkim Županijskim sudom, a 23. ožujka 2000. sudac Damir Kos (onaj isti koji je, nekoliko godina prije, oslobodio i Paragu i drugove) oslobađa Sindičića u nedostatku dokaza. I doista nema nikakvih dokaza!
http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php/feljtoni/1644-bruno-bui-u-vrijeme-brunina-umorstva-u-parizu-su-bili-blagoje-zeli-jerko-dragin-maks-manfreda-pako-repui-vice-vukojevi
BRUNO BUŠIĆ - U vrijeme Brunina umorstva u Parizu su bili Blagoje Zelić, Jerko Dragin, Maks Manfreda, Paško Repušić, Vice Vukojević…
Kreirano utorak, 04. siječanj 2011. 23:22 | Objavljeno petak, 07. siječanj 2011. 00:00 | Ispis | E-mail
Među mogućim Bruninim ubojicama spominju se Natalie Adnet, Neven Baričević, Petar Brnadić, Slavko Buljat, Tvrtko Butković, Marinko Frka Petešić, Ante Kovač, Ivo Paparela, Stojan Rašić, Miljenko Šimičević Slave...
Iz ovoga što iznijeh vide se već razgovijetno bitne točke naše suradnje, Brune Bušića i mene, dakle, Židovskoga odbora, Lundskog vijećanja, Hrvatskog lista... O tomu potanko pišem u svojoj knjizi „Bruno Bušić, junak – prorok – mučenik“, koja, iz trivijalnih tehničkih razloga, nije mogla biti dovršena za ove dane, ali će mi biti drago pred vama ju predstaviti kasnije, kada se ponovno budemo vidjeli. U toj knjizi vraćam se na pojedinosti Brunina života i smrti, nastojim ga procijeniti kao osobu i kao nacionalnoga heroja, istražujem koliko li je u njemu desnog, a koliko lijevog, pitam se kako bi bio dočekan u Zagrebu da je doživio dospijeće na vlast svojega prijatelja Franje Tuđmana, napokon, iscrpno izlažem svoju suradnju s njim. Knjizi su pridodani i stanoviti dokumentarni dodatci, ali ne ću vam unaprijed odavati njihov sadržaj, da vam ne bi bilo nezanimljivo uzeti knjigu u ruke kada se, gotova, bude pojavila među vama.
A kada je Bruno Bušić umro pokošen jugoslavenskim nabojima, intenzivno se je dalo osjetiti kako je to sveta smrt. I samoga me se osobito duboko i snažno dojmilo kada sam ga vidio tamo u Parizu, na odru, prije samoga obreda sprovoda i pokopa, kako leži s bolnom grimasom na mrtvom licu, dok smo, prolazeći šutke i s najdubljim pijetetom, kakav ne pripada svakom umrlom, odavali posljednju počast heroju. Svaka je smrt sveta već kao misterij, kao nedokučivo otajstvo, ali ovdje se dogodila osobita, velika smrt.
Pao je kao junak i mučenik
Bruno je pao kao junak i mučenik, srodno onim starim kršćanima, koji su već kao mučenici (μάρτυροι, martiri, „svjedoci“) postajali svetima. Bruno je pao za Dom, u dvojakom smislu, u smislu uzroka i cilja: pao je zato jer se borio za Dom, pa je imao snositi posljedicu, ali napose i navlastito zato da bi Dom opstao, da bi cvao slobodan, da bi se proširio, da bi ojačao, da bi se proslavio. Pod cijenu da me se optuži (neopravdano!) za stanovito pretjeravanje, želim dakle ustvrditi kako je Bušićeva smrt bila velika, i u tom pogledu usporediva sa smrću Zrinskog – Frankapana u Wiener Neustadtu (Bečko Novo Mjesto), te Stjepana Radića u beogradskoj skupštini.
Ali je Radić, za razliku od Bušića, ustrajno koketirao s nekakvim jugoslavijama, a Petar Zrinski i šurjak mu Fran Krsto Frankapan pobunili su se protiv Beča radi staliških probitaka hrvatskoga plemstva (dabome, u tadašnjoj konstelaciji, političkoga naroda). Ni Radić niti dvojica plemenitaša nisu imali na umu oružani narodni otpor, prevrat, ustanak, revoluciju. Tako da je Brunina smrt, smrt borca, ratnika, odlučnoga za općenarodnu stvar progovorila jezikom neprijatelja, jezikom koji ovaj jedini razumije, zapravo bila replika smrti Eugena Kvaternika Rakovičkoga.
Tko je počinitelj?
Bruno Bušić tek je bio zašao u četrdesetu godinu života, umro je deset dana nakon rođendana, s 39 godina, poput skladatelja Frédérica Chopina, s kojim je neko vrijeme dijelio pariško groblje. Ne spominjem to zbog možebitnog Brunina odnošaja spram glazbe, nego kao usputnu podudarnost s čovjekom koji je, baš kao i Bruno, bio veliki domoljub, noseći u srcu svoj poljski narod u pariškom egzilu. I Bruno je, u politici, kao onaj u glazbi, bio nacional-romantik. Pao je za Dom i ugrađen je u vječnu hrvatsku povjesnicu kao plemenita žrtva.
Kada se, međutim, to dogodilo, smjesta je u hrvatskoj emigraciji započelo mozganje na temu: zašto je Bruno ubijen. Je li zato jer je pisao kritično o jugovini? Jer je okupljao mlade i zdrave snage? Jer je povezivao Domovinu s iseljenom Hrvatskom? Jer je polučio jedinstvo svega što je uistinu hrvatski disalo? Jer je pozivao na razvoj vlastitih snaga? Jer je organizirao nezakonite pothvate? Jer je planirao oružani otpor? Jer je odvraćao naivce da se priklone jednoj od strana tadašnjega podijeljenoga svijeta, koje su jednako podupirale nenarodnu, protuhrvatsku jugovinu? Jer je tražio prave saveznike u svijetu? Ili jer je, naprosto, bio karizmatski vođa, beskompromisni idealist i nepotkupljivi borac za Naciju i Državu?
I začas su se, kao da se odmah zaželjelo prkositi mrtvomu junaku što je zazivao jedinstvo, i oko te teme stvorile dvije stranke: jedna je tvrdila kako Jugoslavija nije mogla podnijeti Brunino raskrinkavajuće pisanje (jasno, ta je škola potekla iz redova emigrantskih minimalista, protivnika djelatne borbe!), a druga, da se ne ubija spisatelja, nego zagovaratelja i uporabitelja žešćih metoda. Ovako su zaključivali Brunini bliski suradnici, koji su dakako cijenili njegov spisateljsko-promičbeni rad, ali su ga slušali i učili se i na njegovim podukama kako ne će biti slobode za narod Hrvata bez prolijevanja krvi.
I tada sam bio mišljenja, a danas, temeljem protekle povijesti te nagomilanoga iskustva, mogu potkrijepiti to uvjerenje: Bruno je stradao jer je bio svestrani, cjelovit protivnik ogavne tvorevine, te borac za hrvatsku slobodu svim sredstvima, onako kako sam to sâm znao formulirati pozivom da se u našoj akciji koriste sva sredstva: i molitva i atentati, i letak i metak...
Ubijen na dan izbora pape Ivana Pavla II.
Nalog i odobrenje za likvidaciju Brune Bušića izdao je takozvani „savjet za zaštitu ustavnog poretka predsjedništva SFRJ“, pri čemu je, naravno, prvi čovjek toga predsjedništva, Broz-Tito, morao osobno dati odlučni poticaj. Dalje se zapovijed pomicala po ljestvici naniže, do ministra policije Franje Herljevića, i, još niže, do djelatnikâ jugo-mupa Stanka Čolaka te Miće Marčete, pa, na dnu, do samoga izvršitelja, zaplotnjačkog ubojice. Koncem rujna 1978. Bruno je bio u Parizu eda bi pripravio Sabor Hrvatskoga narodnog vijeća, koji se imao održati u Amsterdamu 20. i 21. toga mjeseca. Nije dočekao sabora, ubijen je hajdučki junak ulazeći u kuću svojega „jataka“ Petra Brnadića, 16. listopada, na dan izbora novoga pape Ivana Pavla II., nešto poslije 23 sata.
U vrijeme Brunina umorstva u Parizu se okupljala čudna jugoudbaška družba. Bili su tu udbaški bojovnik, Srbin Blagoje Zelić, načelnik riječke Udbe (SDB) Jerko Dragin, pa operativac SDB-a iz Zagreba Maks Manfreda, pa stanoviti Paško Repušić, kao i, prema nizu vrela, opskurni sumnjivac Vice Vukojević. Bušića je valjalo uhoditi, te o njegovu gibanju izvješćivati gazde Čolaka i Marčetu, koji su se, međutim, po svemu sudeći, tada također „zatekli“ u Parizu. Očito su barem neki od navedenih ovdje uistinu bili sa zadaćom da priprave likvidaciju.
Mnogo je riječi i papira potrošeno i na uobičajena emigrantska i uopće hrvatska nagađanja vezana za neke osobe s kojima je Bruno Bušić u zadnjem razdoblju života, navlastito zadnjih dana, suobraćao; navode se, uz ostala (ovdje abecednim redoslijedom), i imena Natalie Adnet, Neven Baričević, Petar Brnadić, Slavko Buljat, Tvrtko Butković, Marinko Frka Petešić, Ante Kovač, Ivo Paparela, Stojan Rašić, Miljenko Šimičević Slave... Ni za kojega od ovih nije sa sigurnošću ustvrđeno – unatoč nekim, ionako dvojbenim udbaškim izjavama, iznuđenima pod pritiskom ili danima radi zataškavanja stvarnoga stanja – da imaju ikakve uloge u pripravama te izvedbi umorstva Brune Bušića.
Glede pak osobe samoga egzekutora, o tome su se u zadnjim desetljećima artikulirale dvije hipoteze. Po jednoj, koju svim sredstvima zagovara i promiče Bože Vukušić, ubojica se zove Vinko Sindičić. Pristaše druge hipoteze uvjereni su kako je na Brunu pucala stanovita protuha imenom Jozo Miloš, kojemu je pomagao (izvijestivši ga podrobno i potanko o Bruninu gibanju) Pero Gudelj. Neko vrijeme u novoj Hrvatskoj, nakon 1990., možda je i taj i takav Gudelj nekomu ipak bio sumnjiv. Nama jest, odmah nakon atentata na Bušića pobjegao je u jugu.
Zagonetni Petar Gudelj
Neki naši ljudi (Milan Buškain...) nazivali su ga tamo, a on se samo prenemagao i lagao. No koncem 1991. on je otet, skupa s notornim udbašem, Srbinom Blagojem Zelićem. Organizirao je tu otmicu kontroverzni i višestruko sumnjivi Bože Vukušić, kojega je, po nekim inače vjerodostojnim izvorima, s doživotne robije zbog umorstva u Njemačkoj, već nakon nešto više od sedam godina, izvukao – Slavko Goldstein. Hrvatski su dečki obojicu ispitivali o okolnostima Brunine smrti i kada su ih „ispitali“, umjesto da ih, sigurno upletene, dostojno kazne, nakon četrdesetak dana oni su ih – velikodušno pustili na slobodu!
Ali problem je s nama Hrvatima u tomu da ćemo, ako baš nismo usred rata, prije dići ruku i na sebe ili na nekakvoga nedužnog Ciganina koji prodaje sagove – to se dogodilo našem Iki Livajiću! – nego li pošteno i časno smaknuti neprijatelja. Zelić (koji je, tijekom preslušavanja, krivnju prebacivao na Stanka Čolaka, ali sebe time nije uspio opravdati) poslije je umro, dočim Petar Gudelj (udbaško kodno ime: „Florijan“) i nadalje životari u Splitu, u nekoj oficiruši, a nečista mu je savjest možda ipak za sada najgora kazna.
Otmičarima je, međutim, očito bio cilj ekskulpirati prave ubojice i odhiniti kako su i ovi oteti potvrdili njihovu verziju da je Brunu ubio Sindičić. Sam Gudelj, u razgovoru s „Nedjeljnom Dalmacijom“ od 23. siječnja 1993., priglupo svraćajući pozornost sa svojega i Miloševog udjela u zločinu, relativizirajući izvalio je kako su Brunu mogli ubiti i on, Miloš, Arkan, Zelić, ili – Mladen Schwartz. „Mogli“ su, kako ne, „mogao“ je i Franjo Tuđman i Stipe Mesić, „mogli“ su i Jehovini svjedoci, vegetarijanci i marsijanci.
Miloš je jedno vrijeme bio pripadnik francuske Legije stranaca, a potom vagabund, besposličar i parazit. Trebao je obaviti važan posao, na čemu je zakazao i dopao zatvora i on i njegovi suradnici u tom pothvatu.
Sigurno je da ga Vinko Sindičić nije ubio
A drugi „osumnjičenik“, Vinko Sindičić, notorni udbaš rodom s Krka (Stara Baška), konobar i gostioničar, nadareni naivni slikar, poliglot, beskrupulozni, šarmantni hohštapler i blefer, čovjek je koji se je bez problema, spretno znao „uvaliti“ naivnim, lakovjernim Hrvatima, među njima na žalost i velikanu dr. Branku Jeliću... Sindičić vjerojatno ima prste u njegovom umorstvu, očito je ubio i obitelj Ševo u Italiji, Josipa Senića u Heidelbergu, pucao je, po svemu sudeći, na Stanka Nižića u Zürichu, Nahidbega Kulenovića u Njemačkoj, Nikolu Štedula u Škotskoj, i tko zna što sve još – to nije sadašnja tema.
Ali, Brunu Bušića, tvrdim to s priličnim uvjerenjem, ubio nije. Nekomu je naprosto bilo stalo da ga prikaže Bruninim ubojicom, pa da i njegova zbiljska umorstva, kao i zbiljski ubojice Brune Bušića, padnu u zaborav, što se je i dogodilo. A kakva se samo prašina digla oko njegova izručenja Hrvatskoj! Izaslanstvo hrvatskoga redarstva koje mu je otišlo u škotski zatvor vratilo se bez rezultata, jer da je dotičnik „bio agresivan“, pa dakle valjda u strahu nisu s njime mogli „pregovarati“ eda bi ga nagovorili da se dade izručiti Erhaziji!
Još studenoga 1992. Državno je odvjetništvo RH podnijelo kaznenu prijavu protiv Sindičića te predložilo pokretanje istražnoga postupka protiv njega; nakon puno okapanja i peripetija, izručen je novokomponiranoj hrvatskoj državi koncem 1998., nakon izdržane kazne u škotskom zatvoru zbog atentata na Štedula (s 15 godina kazna smanjena na 10). U svibnju 1999. podignuta je protiv njega optužnica, u studenome započela glavna rasprava pred zagrebačkim Županijskim sudom, a 23. ožujka 2000. sudac Damir Kos (onaj isti koji je, nekoliko godina prije, oslobodio i Paragu i drugove) oslobađa Sindičića u nedostatku dokaza. I doista nema nikakvih dokaza!
_________________
Bože čuvaj svoj narod u cijelom svijetu.
Daj da na vrijeme razotkriveni i pokošeni budu mučitelji naši i krvnici.
immortal-
Posts : 23140
2014-04-16
Lokacija: : CROATIA
Re: ISTINE I LAŽI
by immortal Tue 18 Aug - 18:07
_________________
Bože čuvaj svoj narod u cijelom svijetu.
Daj da na vrijeme razotkriveni i pokošeni budu mučitelji naši i krvnici.
immortal-
Posts : 23140
2014-04-16
Lokacija: : CROATIA
Re: ISTINE I LAŽI
by immortal Tue 18 Aug - 18:12
http://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/21247-tajna-jugoslavenskih-komunista-i-ozn-e-trava-na-brijunima-zasipana-hrvatskim-ubrom-
Tajna jugoslavenskih komunista:
Milan Čačić, otac prvog dopredsjednika Milanovićeve vlade, početkom sedamdesetih godina bio je tajnik Izvršnog vijeća Socijalističke Republike Hrvatske. Međutim, za razliku od svog tadašnjeg šefa Dragutin Haramija, koji je smijenjen u poznatim partijskim čistkama, karijera starijeg Čačića je, kao i karijera oca aktualnog predsjednika Ive Josipovića, nakon Brozovog puča u Karađorđevu, naglo krenula uzlaznom putanjom.
Istodobno, dok je Ante Josipović, otac aktualnom predsjednika Republike Hrvatske, voljom svoje ratne suradnice Milke Planinc, nakon sloma hrvatskog proljeća naglo „bljesnuo“ kao kadrovski sekretar CK SKH, svemoćni partijski kadrovici na čelu sa dvojcem Planinc-Josipović su Milana Čačića imenovali republičkim tužiteljem SR Hrvatske.
Potomci oficira OZN-e u vrhu današnje vlasti
Poznavatelje tadašnjih jugoslavenskih prilika to nikako ne iznenađuje. Naime, Malada-Planinc, Ante Josipović ali i Milan Čačić u prvim su poratnim godinama i te kako bili bliski zloglasnoj komunističkoj tajnoj policiji OZN-i. Milku-Maladu Planinc, nekadašnju pripadnicu 11. dalmatinske brigade, godinama se naime sumnjičilo za sudjelovanje u najokrutnijim komunističkim zločinima nakon II. svjetskog rata.
Slično je i s Antom Josipovićem, ocem aktualnog hrvatskog predsjednika, za koga određeni krugovi tvrde kako je, kao djelatnik OZN-e, odmah nakon II. svjetskog rata, sudjelovao u zataškavanju komunističkih zločina na području Vrgorca i zabiokovlja, da bi nakon toga obnašao odgovornu dužnost direktora poduzeća koje je zapravo bilo paravan za radni logor na Golom otoku.
>>Otac Ive Josipovića bio upravitelj Golog otoka?
Međutim, ime Milana Čačića, oca prvog dopredsjednika Vlade Radimira Čačića, do prije određenog vremena se nije, bar javno, spominjalo u ovom kontekstu. Međutim, prije nekoliko dana u Splitu sam imao prigodu razgovarati sa vitalnim osamdeset-trogodišnjakom koji je potvrdio iskaz Marka-Markusa Pleića, iz Ciste Velike kod Imotskoga, objavljen u Glasu koncila od 25. siječnja 2009. u kome je Pleić javno progovorio o postojanju plinske komore na Brijunima u kojoj su komunističke vlasti posmicale na desetke tisuća ratnih zarobljenika i političkih neistomišljenika.
Naš sugovornik je otišao korak dalje, izjavivši da ga je te 1949. na Brijunima kontrolirao oficir OZN-e Milan Čačić, za koga je prije nekoliko godina doznao da je otac Radimira Čačića.
- „Izdržavajući trogodišnju kaznu zatvora, donesenu pod optužbom prikrivanja narodnih neprijatelja, u proljeće 1949. prebačen sam na otok Brijuni, gdje smo radili na odvajanju pepela od ostataka ljudskih kostiju. Kao nadglednik kontrolirao nas je oficir OZN-e Milan Čačić, za koga sam tek prije nekoliko godina doznao da je rođeni otac poznatog političara Radimira Čačića“, kazao je tom prigodom naš sugovornik, moleći da ne objavimo njegov identitet jer se, kako kaže, boji da bi njegovi potomci mogli zbog njegove „duge jezičine“ imati neugodnosti.
Zatvorenici gradili Titovu Bijelu vilu na Brijunima
Puno detaljnije o ovome je prije nekoliko godina govorio Marko Pleić, koji je 1949. iz zatvora u Lepoglavi bio prebačen na Brijune, optužujući jugoslavenske komunističke vlasti za masovna spaljivanja ratnih zarobljenika u plinskim komorama:
Tito i Jovanka sa Liz Taylor i Richardom Burtonom na Brijunima
-„I danas se svega sjećam. Taj objekt nalazio se otprilike od 350 do 500 metara sjeveroistočno od Bijele vile. Krivudavim putem do te udoline najviše su stradavali istarski Talijani koji su tada optirali za Italiju. Nisu mogli izići van pa je tako po procjeni stradalo oko 30.000 Talijana i Hrvata od zloglasne Komunističke partije po diktaturi Josipa Broza Tita. Ondje je najvjerojatnije bila jugoslavenska partizanska i komunistička plinska komora. Uz Talijane ondje su spaljivani i Hrvati. Mnogi su nestali ondje, a za njihov se grob ne zna. Objekt se nije mogao vidjeti sa strane, tj. zapaziti dok se ne bi potpuno njemu približilo jer se nalazio u udolini okružen brežuljcima i šumom skoro sa svim strana osim jednoga uskog prolaza s južne strane, i to u krivudavim pristupnim putem«, kazao je tom prigodom Marko Plejić.
Ivo Josipović i Angelina Jolie na Brijunima
Govoreći o načinu na koji se uopće našao na izdržavanju zatvorske kazne na Brijunima Pleić je kazao:
-„Prvu godinu zatočeništva u Lepoglavi završio sam tečaj za građevinarstvo pa sam tako po premještaju na Brijune postavljen za pomoćnika poslovođi, bivšem partizanskom majoru Anti Široli. On je bio Istranin koji je tada bio na izgradnji Bijele vile koja je kasnije postala predsjednička rezidencija. Izvodili smo radove na tada zvanoj Titovoj a kasnije Bijeloj vili. U to vrijeme bilo nas je oko 120 kažnjenika iz kaznionice Lepoglava i Stara Gradiška koji smo radili na toj gradnji. Mnogi su se čudili kako sam ja tako mlad postavljen na takvo radno mjesto, dakle na mjesto pomoćnika poslovođe“.
Brijunska trava zasipana „hrvatskim đubretom“
Nastavljajući svoje potresno brijunsko svjedočenje Pleić je tom prigodom kazao:
-„Jednog dana bio sam sa skupinom zatvorenika na čišćenju jednog objekta koji je bio pun pepela. U njemu je po mojoj procjeni bilo između 700 i 800 kubičnih metara pepela. Taj objekt služio je prethodnom vlasniku otoka, Austrijancu koji se ubio u blizini današnje vile 1946, najvjerojatnije kao pomoćni objekt. Nas je tada vodio Dušan Šimić koji je mene zvao rođakom. Kad smo došli do tog objekta, zatvorenici su dobili zadaću prosijavati pepeo i razvoziti ga po brijunskim otocima i posipati ga po livadama. Tada sam s Dušanom Šimićem sjeo po strani pa mi je tzv. moj rođak rekao: 'A što će rasti trava na ovom hrvatskom đubretu!' Nakon tog njegova iskaza počeo sam prilaziti bliže ljudima koji su prosijavali pepeo. Oni su mi pokazivali ostatke prosijanog, a u tome je bilo najviše najtvrđih ljudskih kostiju među kojima su bile koljenice, zglobovi te žice i lanci. U blizini izlaznih vrata objekta iskopana je rupa veličine tri metra sa tri i ostatke su u nju zatrpali«, kazao je tom prigodom Marko Pleić.
Istražna tijela Republike Hrvatske svakako su dužna provjeriti ove navode a put do utvrđivanja činjenica svakako vodi preko "rupe veličine tri metra sa tri", koju je Pleić spomenuo u svome iskazu.
Tajna jugoslavenskih komunista:
Trava na Brijunima zasipana "hrvatskim đubrom"
Milan Čačić, otac prvog dopredsjednika Milanovićeve vlade, početkom sedamdesetih godina bio je tajnik Izvršnog vijeća Socijalističke Republike Hrvatske. Međutim, za razliku od svog tadašnjeg šefa Dragutin Haramija, koji je smijenjen u poznatim partijskim čistkama, karijera starijeg Čačića je, kao i karijera oca aktualnog predsjednika Ive Josipovića, nakon Brozovog puča u Karađorđevu, naglo krenula uzlaznom putanjom.
Istodobno, dok je Ante Josipović, otac aktualnom predsjednika Republike Hrvatske, voljom svoje ratne suradnice Milke Planinc, nakon sloma hrvatskog proljeća naglo „bljesnuo“ kao kadrovski sekretar CK SKH, svemoćni partijski kadrovici na čelu sa dvojcem Planinc-Josipović su Milana Čačića imenovali republičkim tužiteljem SR Hrvatske.
Potomci oficira OZN-e u vrhu današnje vlasti
Poznavatelje tadašnjih jugoslavenskih prilika to nikako ne iznenađuje. Naime, Malada-Planinc, Ante Josipović ali i Milan Čačić u prvim su poratnim godinama i te kako bili bliski zloglasnoj komunističkoj tajnoj policiji OZN-i. Milku-Maladu Planinc, nekadašnju pripadnicu 11. dalmatinske brigade, godinama se naime sumnjičilo za sudjelovanje u najokrutnijim komunističkim zločinima nakon II. svjetskog rata.
Slično je i s Antom Josipovićem, ocem aktualnog hrvatskog predsjednika, za koga određeni krugovi tvrde kako je, kao djelatnik OZN-e, odmah nakon II. svjetskog rata, sudjelovao u zataškavanju komunističkih zločina na području Vrgorca i zabiokovlja, da bi nakon toga obnašao odgovornu dužnost direktora poduzeća koje je zapravo bilo paravan za radni logor na Golom otoku.
>>Otac Ive Josipovića bio upravitelj Golog otoka?
Međutim, ime Milana Čačića, oca prvog dopredsjednika Vlade Radimira Čačića, do prije određenog vremena se nije, bar javno, spominjalo u ovom kontekstu. Međutim, prije nekoliko dana u Splitu sam imao prigodu razgovarati sa vitalnim osamdeset-trogodišnjakom koji je potvrdio iskaz Marka-Markusa Pleića, iz Ciste Velike kod Imotskoga, objavljen u Glasu koncila od 25. siječnja 2009. u kome je Pleić javno progovorio o postojanju plinske komore na Brijunima u kojoj su komunističke vlasti posmicale na desetke tisuća ratnih zarobljenika i političkih neistomišljenika.
Naš sugovornik je otišao korak dalje, izjavivši da ga je te 1949. na Brijunima kontrolirao oficir OZN-e Milan Čačić, za koga je prije nekoliko godina doznao da je otac Radimira Čačića.
- „Izdržavajući trogodišnju kaznu zatvora, donesenu pod optužbom prikrivanja narodnih neprijatelja, u proljeće 1949. prebačen sam na otok Brijuni, gdje smo radili na odvajanju pepela od ostataka ljudskih kostiju. Kao nadglednik kontrolirao nas je oficir OZN-e Milan Čačić, za koga sam tek prije nekoliko godina doznao da je rođeni otac poznatog političara Radimira Čačića“, kazao je tom prigodom naš sugovornik, moleći da ne objavimo njegov identitet jer se, kako kaže, boji da bi njegovi potomci mogli zbog njegove „duge jezičine“ imati neugodnosti.
Zatvorenici gradili Titovu Bijelu vilu na Brijunima
Puno detaljnije o ovome je prije nekoliko godina govorio Marko Pleić, koji je 1949. iz zatvora u Lepoglavi bio prebačen na Brijune, optužujući jugoslavenske komunističke vlasti za masovna spaljivanja ratnih zarobljenika u plinskim komorama:
Tito i Jovanka sa Liz Taylor i Richardom Burtonom na Brijunima
-„I danas se svega sjećam. Taj objekt nalazio se otprilike od 350 do 500 metara sjeveroistočno od Bijele vile. Krivudavim putem do te udoline najviše su stradavali istarski Talijani koji su tada optirali za Italiju. Nisu mogli izići van pa je tako po procjeni stradalo oko 30.000 Talijana i Hrvata od zloglasne Komunističke partije po diktaturi Josipa Broza Tita. Ondje je najvjerojatnije bila jugoslavenska partizanska i komunistička plinska komora. Uz Talijane ondje su spaljivani i Hrvati. Mnogi su nestali ondje, a za njihov se grob ne zna. Objekt se nije mogao vidjeti sa strane, tj. zapaziti dok se ne bi potpuno njemu približilo jer se nalazio u udolini okružen brežuljcima i šumom skoro sa svim strana osim jednoga uskog prolaza s južne strane, i to u krivudavim pristupnim putem«, kazao je tom prigodom Marko Plejić.
Ivo Josipović i Angelina Jolie na Brijunima
Govoreći o načinu na koji se uopće našao na izdržavanju zatvorske kazne na Brijunima Pleić je kazao:
-„Prvu godinu zatočeništva u Lepoglavi završio sam tečaj za građevinarstvo pa sam tako po premještaju na Brijune postavljen za pomoćnika poslovođi, bivšem partizanskom majoru Anti Široli. On je bio Istranin koji je tada bio na izgradnji Bijele vile koja je kasnije postala predsjednička rezidencija. Izvodili smo radove na tada zvanoj Titovoj a kasnije Bijeloj vili. U to vrijeme bilo nas je oko 120 kažnjenika iz kaznionice Lepoglava i Stara Gradiška koji smo radili na toj gradnji. Mnogi su se čudili kako sam ja tako mlad postavljen na takvo radno mjesto, dakle na mjesto pomoćnika poslovođe“.
Brijunska trava zasipana „hrvatskim đubretom“
Nastavljajući svoje potresno brijunsko svjedočenje Pleić je tom prigodom kazao:
-„Jednog dana bio sam sa skupinom zatvorenika na čišćenju jednog objekta koji je bio pun pepela. U njemu je po mojoj procjeni bilo između 700 i 800 kubičnih metara pepela. Taj objekt služio je prethodnom vlasniku otoka, Austrijancu koji se ubio u blizini današnje vile 1946, najvjerojatnije kao pomoćni objekt. Nas je tada vodio Dušan Šimić koji je mene zvao rođakom. Kad smo došli do tog objekta, zatvorenici su dobili zadaću prosijavati pepeo i razvoziti ga po brijunskim otocima i posipati ga po livadama. Tada sam s Dušanom Šimićem sjeo po strani pa mi je tzv. moj rođak rekao: 'A što će rasti trava na ovom hrvatskom đubretu!' Nakon tog njegova iskaza počeo sam prilaziti bliže ljudima koji su prosijavali pepeo. Oni su mi pokazivali ostatke prosijanog, a u tome je bilo najviše najtvrđih ljudskih kostiju među kojima su bile koljenice, zglobovi te žice i lanci. U blizini izlaznih vrata objekta iskopana je rupa veličine tri metra sa tri i ostatke su u nju zatrpali«, kazao je tom prigodom Marko Pleić.
Istražna tijela Republike Hrvatske svakako su dužna provjeriti ove navode a put do utvrđivanja činjenica svakako vodi preko "rupe veličine tri metra sa tri", koju je Pleić spomenuo u svome iskazu.
_________________
Bože čuvaj svoj narod u cijelom svijetu.
Daj da na vrijeme razotkriveni i pokošeni budu mučitelji naši i krvnici.
immortal-
Posts : 23140
2014-04-16
Lokacija: : CROATIA
Re: ISTINE I LAŽI
by immortal Tue 18 Aug - 18:23
http://www.sloboda.hr/antifasisti-zlocin-partizana-kocevski-rog-26-dalmatinska-divizija/
KAKO SU UBIJALI ANTIFAŠISTI:
Ispovijest partizana iz 26. dalmatinske divizije o pokolju hrvatskih zarobljenika kod Ljubljane i Kočevskog roga
Objava: 26.03.2015 | 11:31 Povijest
kočevski rog antifašisti partizani komunistički zločini ustaše domobrani 26. dalmatinska divizija
O stravičnim i masovnim partizanskim zločinima progovarali su i sami partizani. Za ove i slične postupke nažalost nitko nikada nije odgovarao.
Ispovijest Ivana Gugića, partizana 26. dalmatinske divizije o pokolju hrvatskih zarobljenika kod Ljubljane i Kočevskog roga.
UBIJANJA U KOČEVSKOM ROGU
Piše: Ivan Gugić, 14. kolovoza 1953.
“Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli.”
“Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu.”
“Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali.”
Rođen sam u Veloj Luci 1925. godine. Za vrijeme rata boravio sam kod kuće, kod svojih roditelja, sve dok me partizani nisu prisilno mobilizirali 10. rujna 1943. Bio sam u 26. dalmatinskoj partizanskoj diviziji, te sam bio određen na rad u engleskoj bolnici na Visu jer sam bio malodoban. U ožujku 1945. bio sam priključen XI. dalmatinskoj brigadi kod Gospića nakon pada tog grada. Odatle sam pošao u borbe kod Trsta, te nakon pada Trsta dalje uz Sočansku dolinu sve do sela Kranjske Gore, gdje smo stigli 15. ili 16. svibnja 1945. Ostao sam sa svojom jedinicom jedan dan, dok se nisu predale neke njemačke čete (Vlasovci u njemačkim uniformama). U Koruškoj sam ostao 6 dana, bio sam u Klagenfurtu i okolici. Tu sam bio prisutan, kad su engleske čete predavale hrvatske vojnike, koji su im se u vjeri bili predali te ih razoružane izručivali Titovim snagama. Nakon toga poslani smo vlakom u Jugoslaviju, kroz tunel u Jesenice, jer nam saveznici nisu više dozvoljavali ostati u Koruškoj. Nakon jednog dana prebacili smo se pješke u Kranj (oko 24. ili 25. svibnja). U Kranju, i to točnije u Primskovu, ostali smo opet jedan dan. Tada je stiglo naređenje od štaba 26. divizije štabu XI. dalmatinske brigade, da se izaberu iz cijele brigade, koja je imala 4 bataljuna, najpouzdaniji komunisti, kako časnici tako i vojnici, za neki povjerljivi zadatak. Od njih su stvorili posebnu četu. Odmah mi je tada povjerljivo saopćio moj mještanin D. J., potporučnik, da su ljudi izabrani za ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemačke vojske. Moja treća četa (i ja osobno) bili smo određeni za pratnju i osiguranje ove novoformirane jedinice, koja je brojala sedamdesetak ljudi. Zapovijedao im je kapetan Nikola Maršić iz okolice Makarske, nekad zamjenik komandanta 2. bataljuna, a komesar čete bio je Ivan Bokež, Crnogorac. Glavni komandant bio je major Simo Dubajić iz Kistanja kraj Šibenika, načelnik štaba IV. Armije, operativni odsjek.
U pratnji čete ubojica
Sutradan, 25. ili 26.svibnja 1945. krenula je ova ubilačka četa praćena od 3. čete 3. bataljuna u Ljubljanu, gdje smo se iskrcali iz kamiona u logoru pred Ljubljanom s drvenim barakama. Tamo je bila masa zarobljenika – vojnika i civila, dapače i žena i cijelih obitelji. Doznao sam, da se logor zove Št.Vid: tamo je bila biskupska gimnazija, a ograđen je bio žicom. Nama nisu dali pristupiti među logoraše, ali je ona izabrana četa ubojica ulazila u logor i pljačkala satove, nalivpera, prstenje, zlatninu itd. Mi smo znali da ih vode na ubijanje. Našu treću četu povezla su dva kamiona oko 10 sati istog dana za skupljanje i otpremu odjeće poubijanih zarobljenika. Vozili su nas 4-5 km u pravcu Tržaške ceste, koja ide prema Trstu. Išli smo najprije natrag prema Ljubljani 1.5 km, a potom smo skrenuli desno i nastavili širim poljskim putom oko 3 km. Tu smo došli do seljačke kuće u voćnjaku, iza koje je bila šumica i njiva, te neka jama oko 100 m daleko od kuće. Došavši na mjesto vidio sam grupu zarobljenika, oko 50 ljudi, gdje ih skidaju i vežu žicom za ruke dva po dva za mišice; te parove su opet povezali između sebe žicom. One, koji su padali od iznemoglosti ili straha, natovarili bi između dvojice jačih da ih nose do jame. Tukli su ih. Zapovijedali su im, da pjevaju: “Sjeno-slama, kuća-jama”. Zarobljenike su skidali i vezali oni isti, koji su ih i ubijali. Prevozili su ljude kamionima u pratnji slovenske kurirske jedinice pod komandom nekog visokog plavokosog kapetana, Slovenca, borca od 1941. sa spomenicom. Kamionima je stizala svaki sat otprilike jedna tura i to cijeli dan, svega oko 40 kamiona te su se navečer hvalili, da su ubili 800-1000 ljudi. Da se slabije čuje pucanje, stavljali su na engleske ručne strojnice od 20 metaka tzv. “glušnik” na cijevi.
kočevski rog antifašisti partizani komunistički zločini ustaše domobrani 26. dalmatinska divizija
>>> „U Jasenovcu sam 1946. pokapao na stotine ljudi koje su svakodnevno ubijali partizani!“
Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu. Te žrtve su bili Slovenci, te nešto Hrvata, i to svi odreda muškarci. Ja sam se oko 11 sati dovukao do jame i pogledao u nju, ali se nije ništa vidjelo. Zbog toga su mi Bokež i Maršić udarili po šamar i ja sam pao okrvavljen u nesvijest. Našoj pratećoj četi nije bilo dozvoljeno to gledati. Tu smo ostali do večeri i pakirali robu ubijenih. Vratili smo se oko 8 sati navečer u logor Št.Vid. Te večeri stiglo je naređenje majora Sime Dubajića, da se ubijanje više ne vrši kraj grada, jer tako narod može saznati tajnu. Govorilo se, da će jamu minirati zajedno s mrtvacima, da se tako pokopa tajna. Inače, za vrijeme ubijanja posipali su živim vapnom krv oko jame, da se muhe ne kupe i krv ne zaudara. Kreč je donio neki seljak.
Kočevski rog
Sutradan smo pošli vlakom u Kočevje, koje je bilo jako razrušeno. Mi smo se naselili u neku polurazrušenu kasarnu oko 800 m izvan grada, gdje su nekad bile njemačke čete. Ubilačka četa bila je stigla prije nas, ali ih nismo više vidjeli. Oni su po pripovijedanju drugova bili otišli u šumu, daleko dva-tri sata hoda, ali ja to točno ne znam. Znam samo, da su tamo bili partizanski logori za vrijeme rata. Ta šuma se zvala Kočevski Rog.
Zadatak moje čete je bio, da najprije u kasarnu primimo one, koje su dopratili slovenski kurirski odredi, koji su ujedno u sobama s njih skidali robu, tražili oružje i zlato – bilo je nakupljeno 5-6 kg zlata, a za dragocjenosti je bio odgovoran komesar 3. čete Ljubo Barbarić, Hvaranin. Mi smo slagali robu u bale i vozili na željezničku stanicu kamionom. Rekli su nam, da će se roba prerađivati u vojnička odijela. Naš zadatak je bio također čuvati zarobljenike do dolaska kamiona i tovariti ih na kamione. Zapovjednik čete bio je Pelješčanin Ivo Franković.
Ostali smo punih osam dana u Kočevju.
Stizalo je dnevno po 10 i više vlakova, s plombiranim (zatvorenim) vagonima, uvijek najmanje 10, a gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a možda i iz drugih krajeva. Skoro svi su bili vojnici-muškarci, ali i nekoliko žena, koje su silovali kod jame prije strijeljanja. Bilo je nešto i nedoraslih mladića od 15 do 16 godina te znam za slučaj, da je kapetan, plavokosi Slovenac spriječio strijeljanje jednog takvog dečka, valjda jer ga je poznavao. Od onih, koji su prošli kroz moje ruke, bilo je više Hrvata nego Slovenaca, te nekoliko srpskih četnika. Ne znam, koje su čete tu bile ubijane. Svih ubijenih, u dvije jame – bilo je 30 do 40 tisuća u 8 dana. Ubojice su u nedjelju polazile na Bled na odmor nakon osam dana ubijanja, pa je uoči toga, u subotu, bio priređen neki ples za njih. Na plesu su se hvalili, da su likvidirali 30, 40 tisuća neprijatelja u 8 dana.
Prema odijelima, koja smo spremali u Kočevju, bilo je preko 30.000 ubijenih. Mi smo poslali iz Kočevja preko 20 vagona robe; dnevno smo slali 2 do 3 vagona robe.
Žene su silovali kod jama
Glede žena mogu izjaviti, da sam ih vidio 10-15, ali ja sam za vrijeme svoje službe vidio tek jedan dio tih nesretnih zarobljenika, te je sigurno tih žena bilo više od 15. Njih nisu skidali kod naše kasarne nego, su ih do gubilišta vodili odjevene; silovali su ih kod jama i kasnije se tim djelom hvalili, napose neki Hvaranin Kačić Božo, po činu zastavnik. Žene su posebno jadno izgledale i neprestano su plakale. Bile su rastavljene od svojih muževa, koji su bili hrvatski časnici i kod Kočevja ubijeni. S njima nije bilo ni jedno dijete. Žene su bile odjevene u građanska odijela, a neke su nosile vojničke hlače i čizme, valjda radi lakšeg putovanja.
Nama uopće nisu dali doći blizu žena, jer su očito ubojice imali s njima svoje namjere. Osim žena vidio sam možda do 200 dječaka od 14-16 godina, koji su nosili uniforme ustaške mladeži. Njih su potukli sve, osim prije spomenutog dečka, spašenog od kapetana Slovenca. Svi su govorili, da su nevini i da nisu ništa učinili, a mnogi su i plakali.
kočevski rog antifašisti partizani komunistički zločini ustaše domobrani 26. dalmatinska divizija
>>> Partizanski pogon za silovanje djevojčica u Zagrebu: Mlade partizanke ženama rezale dojke, nabijale ih na kolac i mrcvarile do smrti
Vagoni sa zarobljenicima izgledali su strašno: pošto im nisu dali ići izvan vagona radi tjelesnih potreba, to su vagoni bili zagađeni i puni smrada. Nadalje nisu dobivali ni hrane ni vode na cijelom putovanju, a ne znam ni kako su ih hranili u logoru. Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli ili eventualno natovarili na leđa zdravijih i jačih zarobljenika. Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali, spominjući ženu, djecu, majku.. Neki su govorili, da su činili dobro i spašavali čak i partizane te molili, da ih poštede, ali nitko nije dobio milosti. Ispitivanja među zarobljenicima ili suđenja nije bilo: svi dovedeni u Kočevje imali su umrijeti. Zajedno su ubijani domobrani, ustaše, četnici, Rupnikovi vojnici i svi drugi. Bilo je čak i nešto malo njemačkih vojnika u uniformama, posebno časnika. Ubijena su tu i 2-3 ustaška pukovnika.
Čuo sam, da je više ljudi pobjeglo ispred same jame, kada su već vidjeli, da će za koji čas poginuti, te su onda riskirali život. Neki su se i spasili, ali su druge ubili partizani pucajući za njima.
Spašeni životi
Ja sam spasio nekoliko života i to u dva slučaja. Pred kasarnom u Kočevju opazio sam jedno poznato lice. Nisam znao u prvi čas, tko je pa sam ga zapitao: Otkud si ti? – On se sav tresao i nije mi odmah odgovorio. Pitao sam ga ponovno i ohrabrio ga, da bi on odgovorio: Ja sam Dalmatinac, s Korčule, iz Vele Luke. Kad sam ga pitao da li me poznaje, jer ja sam ga poznao, odgovorio je da me ne poznaje. Kad sam mu se predstavio, onda me prepoznao i poljubio, zaklinjući me, da ga spasim. Ja sam potom otišao kapetanu Bokežu i garantirao svojom glavom za njega, govoreći da su ga Nijemci na silu odvukli sa sobom prigodom napuštanja Korčule i dali u hrvatsku vojsku (imao je tada 15 godina). Kapetan mi veli: dobro, ali ako doznamo, da je on pomagao Nijemcima ili ustašama, onda ni tebi nema više glave.
M.S. je stalno išao sa mnom u mojoj četi. Petnaestog dana stigao je povoljan odgovor u Tetovo, gdje mi je tada četa bila premještena. Tu je mali oslobođen, ali je ostao u četi još dvije godine na odsluženju vojnog roka.
>>> Ovako su to radili partizani postrojbe Josipovićeva oca: “Ne kajem se što smo ubijali fratre hicima u leđa”
Drugi je slučaj ovaj: Isti M. S. me molio, da pomognem njegovom satniku I. G. iz Slavonskog Broda, koji je bio u vagonu s drugim vojnicima i strašno trpio žeđ. Ja sam zagrabio vode iz gustijerne u kantu i odnio do vagona, koji mi je pokazao moj mještanin M. S. Kako sam poznavao pratioce, pustili su me da priđem. Otvorio sam vagon i dao im piti. Kad se stražar odmakao dalje, ja sam pustio I. G. i druga četiri vojnika, koje je on izabrao, i oni su pobjegli preko željezničke pruge i neke livade u šumu prema jugu. Bila je već polutama, prvi suton i nisu ih primijetili. Prije bijega, u znak zahvalnosti, dao mi je neki zlatni lančić s vrata, srdačno mi zahvalio… Ja sam kasnije dobio petnaestak paketa iz Slavonskog Broda sa šunkama, brašnom, mašću, kobasicama…, a i mi smo njima poslali nešto ulja i smokava. Mogao mi je slati pakete, jer mu je M. S. poslao u Slavonski Brod moju kućnu adresu pa su paketi stizali najprije na oca, a kasnije na mene, kad sam poslije četiri godine došao kući 1949.(jer sam također odležao 6 mjeseci u vojnom zatvoru na Novoj vesi u Zagrebu).
Posebnu brigu posvetili zlatu
Nakon 8 dana prestalo je ubijanje. Čuo sam, da su neki ljudi u civilu došli, koji su trebali minirati pećine i prekriti masovne grobove, a nakon toga su preko toga strašnog mjesta položili i zelene grane. U subotu, zadnjeg dana ubijanja, došla je neka komisija viših oficira u uniformi, koju sam osobno vidio (bilo je 5-6 ljudi među kojima i pukovnik Dule Korać, Srbin s Korduna, te ostali potpukovnici i majori), a uz njih je bilo i 2-3 civila u dobrim odijelima. Kod nas u kasarni zaustavili su se jedva pola sata, a primio ih je Simo Dubajić i komesar Ivan Bokež. Oni su gledali, kako mi pakiramo odijela te su posebnu brigu posvetili skupljenom zlatu i na kraju ga ponijeli sa sobom. Predao im ga je Bokež, a da nama nisu ostavili niti jedno pero za pisanje. Bokež nije kasnije imao neprilike radi predanog zlata, što znači, da je predao zlato u ruke ovlaštenim ljudima.
Nakon toga otišli su u šumu, kod jama – masovnih grobova. Pri dolasku komisije sam doznao, da im je zadaća utvrditi kako je obavljen posao masovnog ubijanja i da li su dobro uklonjeni svi vidljivi tragovi masovnog ubijanja ljudi. Komisija nije dolazila natrag u Kočevje. Čule su se samo eksplozije iz šume (nekoliko njih uzastopce) te smo bili uvjereni, da se tim pokrivaju jame s tisućama mrtvih tijela.
Ubojice se odmarale na Bledu
Ubilačka četa otišla je u nedjelju ujutro vlakom na Bled preko Ljubljane (oko 7 sati). To sam kasnije doznao, kad su se ubojice vratile svojim četama u Makedoniju. Pričali su, da su bili dobro nagrađeni, da su dobili odmor na Bledu u nekom hotelu 10 ili 12 dana, da su bili vrlo dobro hranjeni i da su se sjajno zabavljali, jer su se kupali i imali čamce na raspolaganju, a svaku večer davana je za njih predstava. Svi su bili visoko odlikovani i svaki od njih je imao 2-3 odlikovanja, a imali su također i zlatne satove, fotografske aparate i slično. Medu tim najviše odlikovanim ubojicama bio je neki Čepić Ante iz Makarske, kurir štaba brigade, omladinski rukovodilac, star 21-22 godine. Poslije toga događaja mnoge od tih ubojica hvatali su živčani napadaji – takozvana partizanska bolest.
Moja 3. četa ostala je do nedjelje navečer u Kočevju, te je potom vlakom bila prebačena u Kranj, gdje smo ostali desetak dana i bili poslani dalje u Tetovo, u Makedoniju, kamo smo stigli 7. srpnja 1945.
Izvor: Hrvatski informativni centar
KAKO SU UBIJALI ANTIFAŠISTI:
Ispovijest partizana iz 26. dalmatinske divizije o pokolju hrvatskih zarobljenika kod Ljubljane i Kočevskog roga
Objava: 26.03.2015 | 11:31 Povijest
kočevski rog antifašisti partizani komunistički zločini ustaše domobrani 26. dalmatinska divizija
O stravičnim i masovnim partizanskim zločinima progovarali su i sami partizani. Za ove i slične postupke nažalost nitko nikada nije odgovarao.
Ispovijest Ivana Gugića, partizana 26. dalmatinske divizije o pokolju hrvatskih zarobljenika kod Ljubljane i Kočevskog roga.
UBIJANJA U KOČEVSKOM ROGU
Piše: Ivan Gugić, 14. kolovoza 1953.
“Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli.”
“Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu.”
“Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali.”
Rođen sam u Veloj Luci 1925. godine. Za vrijeme rata boravio sam kod kuće, kod svojih roditelja, sve dok me partizani nisu prisilno mobilizirali 10. rujna 1943. Bio sam u 26. dalmatinskoj partizanskoj diviziji, te sam bio određen na rad u engleskoj bolnici na Visu jer sam bio malodoban. U ožujku 1945. bio sam priključen XI. dalmatinskoj brigadi kod Gospića nakon pada tog grada. Odatle sam pošao u borbe kod Trsta, te nakon pada Trsta dalje uz Sočansku dolinu sve do sela Kranjske Gore, gdje smo stigli 15. ili 16. svibnja 1945. Ostao sam sa svojom jedinicom jedan dan, dok se nisu predale neke njemačke čete (Vlasovci u njemačkim uniformama). U Koruškoj sam ostao 6 dana, bio sam u Klagenfurtu i okolici. Tu sam bio prisutan, kad su engleske čete predavale hrvatske vojnike, koji su im se u vjeri bili predali te ih razoružane izručivali Titovim snagama. Nakon toga poslani smo vlakom u Jugoslaviju, kroz tunel u Jesenice, jer nam saveznici nisu više dozvoljavali ostati u Koruškoj. Nakon jednog dana prebacili smo se pješke u Kranj (oko 24. ili 25. svibnja). U Kranju, i to točnije u Primskovu, ostali smo opet jedan dan. Tada je stiglo naređenje od štaba 26. divizije štabu XI. dalmatinske brigade, da se izaberu iz cijele brigade, koja je imala 4 bataljuna, najpouzdaniji komunisti, kako časnici tako i vojnici, za neki povjerljivi zadatak. Od njih su stvorili posebnu četu. Odmah mi je tada povjerljivo saopćio moj mještanin D. J., potporučnik, da su ljudi izabrani za ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemačke vojske. Moja treća četa (i ja osobno) bili smo određeni za pratnju i osiguranje ove novoformirane jedinice, koja je brojala sedamdesetak ljudi. Zapovijedao im je kapetan Nikola Maršić iz okolice Makarske, nekad zamjenik komandanta 2. bataljuna, a komesar čete bio je Ivan Bokež, Crnogorac. Glavni komandant bio je major Simo Dubajić iz Kistanja kraj Šibenika, načelnik štaba IV. Armije, operativni odsjek.
U pratnji čete ubojica
Sutradan, 25. ili 26.svibnja 1945. krenula je ova ubilačka četa praćena od 3. čete 3. bataljuna u Ljubljanu, gdje smo se iskrcali iz kamiona u logoru pred Ljubljanom s drvenim barakama. Tamo je bila masa zarobljenika – vojnika i civila, dapače i žena i cijelih obitelji. Doznao sam, da se logor zove Št.Vid: tamo je bila biskupska gimnazija, a ograđen je bio žicom. Nama nisu dali pristupiti među logoraše, ali je ona izabrana četa ubojica ulazila u logor i pljačkala satove, nalivpera, prstenje, zlatninu itd. Mi smo znali da ih vode na ubijanje. Našu treću četu povezla su dva kamiona oko 10 sati istog dana za skupljanje i otpremu odjeće poubijanih zarobljenika. Vozili su nas 4-5 km u pravcu Tržaške ceste, koja ide prema Trstu. Išli smo najprije natrag prema Ljubljani 1.5 km, a potom smo skrenuli desno i nastavili širim poljskim putom oko 3 km. Tu smo došli do seljačke kuće u voćnjaku, iza koje je bila šumica i njiva, te neka jama oko 100 m daleko od kuće. Došavši na mjesto vidio sam grupu zarobljenika, oko 50 ljudi, gdje ih skidaju i vežu žicom za ruke dva po dva za mišice; te parove su opet povezali između sebe žicom. One, koji su padali od iznemoglosti ili straha, natovarili bi između dvojice jačih da ih nose do jame. Tukli su ih. Zapovijedali su im, da pjevaju: “Sjeno-slama, kuća-jama”. Zarobljenike su skidali i vezali oni isti, koji su ih i ubijali. Prevozili su ljude kamionima u pratnji slovenske kurirske jedinice pod komandom nekog visokog plavokosog kapetana, Slovenca, borca od 1941. sa spomenicom. Kamionima je stizala svaki sat otprilike jedna tura i to cijeli dan, svega oko 40 kamiona te su se navečer hvalili, da su ubili 800-1000 ljudi. Da se slabije čuje pucanje, stavljali su na engleske ručne strojnice od 20 metaka tzv. “glušnik” na cijevi.
kočevski rog antifašisti partizani komunistički zločini ustaše domobrani 26. dalmatinska divizija
>>> „U Jasenovcu sam 1946. pokapao na stotine ljudi koje su svakodnevno ubijali partizani!“
Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu. Te žrtve su bili Slovenci, te nešto Hrvata, i to svi odreda muškarci. Ja sam se oko 11 sati dovukao do jame i pogledao u nju, ali se nije ništa vidjelo. Zbog toga su mi Bokež i Maršić udarili po šamar i ja sam pao okrvavljen u nesvijest. Našoj pratećoj četi nije bilo dozvoljeno to gledati. Tu smo ostali do večeri i pakirali robu ubijenih. Vratili smo se oko 8 sati navečer u logor Št.Vid. Te večeri stiglo je naređenje majora Sime Dubajića, da se ubijanje više ne vrši kraj grada, jer tako narod može saznati tajnu. Govorilo se, da će jamu minirati zajedno s mrtvacima, da se tako pokopa tajna. Inače, za vrijeme ubijanja posipali su živim vapnom krv oko jame, da se muhe ne kupe i krv ne zaudara. Kreč je donio neki seljak.
Kočevski rog
Sutradan smo pošli vlakom u Kočevje, koje je bilo jako razrušeno. Mi smo se naselili u neku polurazrušenu kasarnu oko 800 m izvan grada, gdje su nekad bile njemačke čete. Ubilačka četa bila je stigla prije nas, ali ih nismo više vidjeli. Oni su po pripovijedanju drugova bili otišli u šumu, daleko dva-tri sata hoda, ali ja to točno ne znam. Znam samo, da su tamo bili partizanski logori za vrijeme rata. Ta šuma se zvala Kočevski Rog.
Zadatak moje čete je bio, da najprije u kasarnu primimo one, koje su dopratili slovenski kurirski odredi, koji su ujedno u sobama s njih skidali robu, tražili oružje i zlato – bilo je nakupljeno 5-6 kg zlata, a za dragocjenosti je bio odgovoran komesar 3. čete Ljubo Barbarić, Hvaranin. Mi smo slagali robu u bale i vozili na željezničku stanicu kamionom. Rekli su nam, da će se roba prerađivati u vojnička odijela. Naš zadatak je bio također čuvati zarobljenike do dolaska kamiona i tovariti ih na kamione. Zapovjednik čete bio je Pelješčanin Ivo Franković.
Ostali smo punih osam dana u Kočevju.
Stizalo je dnevno po 10 i više vlakova, s plombiranim (zatvorenim) vagonima, uvijek najmanje 10, a gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a možda i iz drugih krajeva. Skoro svi su bili vojnici-muškarci, ali i nekoliko žena, koje su silovali kod jame prije strijeljanja. Bilo je nešto i nedoraslih mladića od 15 do 16 godina te znam za slučaj, da je kapetan, plavokosi Slovenac spriječio strijeljanje jednog takvog dečka, valjda jer ga je poznavao. Od onih, koji su prošli kroz moje ruke, bilo je više Hrvata nego Slovenaca, te nekoliko srpskih četnika. Ne znam, koje su čete tu bile ubijane. Svih ubijenih, u dvije jame – bilo je 30 do 40 tisuća u 8 dana. Ubojice su u nedjelju polazile na Bled na odmor nakon osam dana ubijanja, pa je uoči toga, u subotu, bio priređen neki ples za njih. Na plesu su se hvalili, da su likvidirali 30, 40 tisuća neprijatelja u 8 dana.
Prema odijelima, koja smo spremali u Kočevju, bilo je preko 30.000 ubijenih. Mi smo poslali iz Kočevja preko 20 vagona robe; dnevno smo slali 2 do 3 vagona robe.
Žene su silovali kod jama
Glede žena mogu izjaviti, da sam ih vidio 10-15, ali ja sam za vrijeme svoje službe vidio tek jedan dio tih nesretnih zarobljenika, te je sigurno tih žena bilo više od 15. Njih nisu skidali kod naše kasarne nego, su ih do gubilišta vodili odjevene; silovali su ih kod jama i kasnije se tim djelom hvalili, napose neki Hvaranin Kačić Božo, po činu zastavnik. Žene su posebno jadno izgledale i neprestano su plakale. Bile su rastavljene od svojih muževa, koji su bili hrvatski časnici i kod Kočevja ubijeni. S njima nije bilo ni jedno dijete. Žene su bile odjevene u građanska odijela, a neke su nosile vojničke hlače i čizme, valjda radi lakšeg putovanja.
Nama uopće nisu dali doći blizu žena, jer su očito ubojice imali s njima svoje namjere. Osim žena vidio sam možda do 200 dječaka od 14-16 godina, koji su nosili uniforme ustaške mladeži. Njih su potukli sve, osim prije spomenutog dečka, spašenog od kapetana Slovenca. Svi su govorili, da su nevini i da nisu ništa učinili, a mnogi su i plakali.
kočevski rog antifašisti partizani komunistički zločini ustaše domobrani 26. dalmatinska divizija
>>> Partizanski pogon za silovanje djevojčica u Zagrebu: Mlade partizanke ženama rezale dojke, nabijale ih na kolac i mrcvarile do smrti
Vagoni sa zarobljenicima izgledali su strašno: pošto im nisu dali ići izvan vagona radi tjelesnih potreba, to su vagoni bili zagađeni i puni smrada. Nadalje nisu dobivali ni hrane ni vode na cijelom putovanju, a ne znam ni kako su ih hranili u logoru. Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli ili eventualno natovarili na leđa zdravijih i jačih zarobljenika. Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali, spominjući ženu, djecu, majku.. Neki su govorili, da su činili dobro i spašavali čak i partizane te molili, da ih poštede, ali nitko nije dobio milosti. Ispitivanja među zarobljenicima ili suđenja nije bilo: svi dovedeni u Kočevje imali su umrijeti. Zajedno su ubijani domobrani, ustaše, četnici, Rupnikovi vojnici i svi drugi. Bilo je čak i nešto malo njemačkih vojnika u uniformama, posebno časnika. Ubijena su tu i 2-3 ustaška pukovnika.
Čuo sam, da je više ljudi pobjeglo ispred same jame, kada su već vidjeli, da će za koji čas poginuti, te su onda riskirali život. Neki su se i spasili, ali su druge ubili partizani pucajući za njima.
Spašeni životi
Ja sam spasio nekoliko života i to u dva slučaja. Pred kasarnom u Kočevju opazio sam jedno poznato lice. Nisam znao u prvi čas, tko je pa sam ga zapitao: Otkud si ti? – On se sav tresao i nije mi odmah odgovorio. Pitao sam ga ponovno i ohrabrio ga, da bi on odgovorio: Ja sam Dalmatinac, s Korčule, iz Vele Luke. Kad sam ga pitao da li me poznaje, jer ja sam ga poznao, odgovorio je da me ne poznaje. Kad sam mu se predstavio, onda me prepoznao i poljubio, zaklinjući me, da ga spasim. Ja sam potom otišao kapetanu Bokežu i garantirao svojom glavom za njega, govoreći da su ga Nijemci na silu odvukli sa sobom prigodom napuštanja Korčule i dali u hrvatsku vojsku (imao je tada 15 godina). Kapetan mi veli: dobro, ali ako doznamo, da je on pomagao Nijemcima ili ustašama, onda ni tebi nema više glave.
M.S. je stalno išao sa mnom u mojoj četi. Petnaestog dana stigao je povoljan odgovor u Tetovo, gdje mi je tada četa bila premještena. Tu je mali oslobođen, ali je ostao u četi još dvije godine na odsluženju vojnog roka.
>>> Ovako su to radili partizani postrojbe Josipovićeva oca: “Ne kajem se što smo ubijali fratre hicima u leđa”
Drugi je slučaj ovaj: Isti M. S. me molio, da pomognem njegovom satniku I. G. iz Slavonskog Broda, koji je bio u vagonu s drugim vojnicima i strašno trpio žeđ. Ja sam zagrabio vode iz gustijerne u kantu i odnio do vagona, koji mi je pokazao moj mještanin M. S. Kako sam poznavao pratioce, pustili su me da priđem. Otvorio sam vagon i dao im piti. Kad se stražar odmakao dalje, ja sam pustio I. G. i druga četiri vojnika, koje je on izabrao, i oni su pobjegli preko željezničke pruge i neke livade u šumu prema jugu. Bila je već polutama, prvi suton i nisu ih primijetili. Prije bijega, u znak zahvalnosti, dao mi je neki zlatni lančić s vrata, srdačno mi zahvalio… Ja sam kasnije dobio petnaestak paketa iz Slavonskog Broda sa šunkama, brašnom, mašću, kobasicama…, a i mi smo njima poslali nešto ulja i smokava. Mogao mi je slati pakete, jer mu je M. S. poslao u Slavonski Brod moju kućnu adresu pa su paketi stizali najprije na oca, a kasnije na mene, kad sam poslije četiri godine došao kući 1949.(jer sam također odležao 6 mjeseci u vojnom zatvoru na Novoj vesi u Zagrebu).
Posebnu brigu posvetili zlatu
Nakon 8 dana prestalo je ubijanje. Čuo sam, da su neki ljudi u civilu došli, koji su trebali minirati pećine i prekriti masovne grobove, a nakon toga su preko toga strašnog mjesta položili i zelene grane. U subotu, zadnjeg dana ubijanja, došla je neka komisija viših oficira u uniformi, koju sam osobno vidio (bilo je 5-6 ljudi među kojima i pukovnik Dule Korać, Srbin s Korduna, te ostali potpukovnici i majori), a uz njih je bilo i 2-3 civila u dobrim odijelima. Kod nas u kasarni zaustavili su se jedva pola sata, a primio ih je Simo Dubajić i komesar Ivan Bokež. Oni su gledali, kako mi pakiramo odijela te su posebnu brigu posvetili skupljenom zlatu i na kraju ga ponijeli sa sobom. Predao im ga je Bokež, a da nama nisu ostavili niti jedno pero za pisanje. Bokež nije kasnije imao neprilike radi predanog zlata, što znači, da je predao zlato u ruke ovlaštenim ljudima.
Nakon toga otišli su u šumu, kod jama – masovnih grobova. Pri dolasku komisije sam doznao, da im je zadaća utvrditi kako je obavljen posao masovnog ubijanja i da li su dobro uklonjeni svi vidljivi tragovi masovnog ubijanja ljudi. Komisija nije dolazila natrag u Kočevje. Čule su se samo eksplozije iz šume (nekoliko njih uzastopce) te smo bili uvjereni, da se tim pokrivaju jame s tisućama mrtvih tijela.
Ubojice se odmarale na Bledu
Ubilačka četa otišla je u nedjelju ujutro vlakom na Bled preko Ljubljane (oko 7 sati). To sam kasnije doznao, kad su se ubojice vratile svojim četama u Makedoniju. Pričali su, da su bili dobro nagrađeni, da su dobili odmor na Bledu u nekom hotelu 10 ili 12 dana, da su bili vrlo dobro hranjeni i da su se sjajno zabavljali, jer su se kupali i imali čamce na raspolaganju, a svaku večer davana je za njih predstava. Svi su bili visoko odlikovani i svaki od njih je imao 2-3 odlikovanja, a imali su također i zlatne satove, fotografske aparate i slično. Medu tim najviše odlikovanim ubojicama bio je neki Čepić Ante iz Makarske, kurir štaba brigade, omladinski rukovodilac, star 21-22 godine. Poslije toga događaja mnoge od tih ubojica hvatali su živčani napadaji – takozvana partizanska bolest.
Moja 3. četa ostala je do nedjelje navečer u Kočevju, te je potom vlakom bila prebačena u Kranj, gdje smo ostali desetak dana i bili poslani dalje u Tetovo, u Makedoniju, kamo smo stigli 7. srpnja 1945.
Izvor: Hrvatski informativni centar
immortal-
Posts : 23140
2014-04-16
Lokacija: : CROATIA
Re: ISTINE I LAŽI
by immortal Thu 20 Aug - 14:53
GROBIŠTA I STRATIŠTA JOSIP JURČEVIĆ
_________________
Bože čuvaj svoj narod u cijelom svijetu.
Daj da na vrijeme razotkriveni i pokošeni budu mučitelji naši i krvnici.
immortal-
Posts : 23140
2014-04-16
Lokacija: : CROATIA
Re: ISTINE I LAŽI
by immortal Thu 20 Aug - 14:56
mr. sc.MLADEN IVEZIĆ "RATNI ZLOČINAC TITO"
_________________
Bože čuvaj svoj narod u cijelom svijetu.
Daj da na vrijeme razotkriveni i pokošeni budu mučitelji naši i krvnici.
immortal-
Posts : 23140
2014-04-16
Lokacija: : CROATIA
Re: ISTINE I LAŽI
by immortal Thu 20 Aug - 15:04
_________________
Bože čuvaj svoj narod u cijelom svijetu.
Daj da na vrijeme razotkriveni i pokošeni budu mučitelji naši i krvnici.
immortal-
Posts : 23140
2014-04-16
Lokacija: : CROATIA
Re: ISTINE I LAŽI
by immortal Thu 20 Aug - 15:10
http://ww2-povijest.blogspot.com/2015/04/ww-2-povijest-istine-i-lazi-uvodni-post.html
BLOG ... WW 2 POVIJEST, ISTINE I LAŽI
_________________
Bože čuvaj svoj narod u cijelom svijetu.
Daj da na vrijeme razotkriveni i pokošeni budu mučitelji naši i krvnici.
immortal-
Posts : 23140
2014-04-16
Lokacija: : CROATIA
Re: ISTINE I LAŽI
by immortal Thu 20 Aug - 15:12
bogomdani wrote:Pozdrav Mortalka..
I TEBI!!!! ..........
NE IZGLEDA BAŠ ŽENSTVENO..., ALI OPUŠTENO SVAKAKO
immortal-
Posts : 23140
2014-04-16
Lokacija: : CROATIA
Re: ISTINE I LAŽI
by immortal Thu 20 Aug - 15:22
KAKO SU UBIJALI ANTIFAŠISTI:
Ispovijest partizana iz 26. dalmatinske divizije o pokolju hrvatskih zarobljenika kod Ljubljane i Kočevskog roga
kočevski rog antifašisti partizani komunistički zločini ustaše domobrani 26. dalmatinska divizija
O stravičnim i masovnim partizanskim zločinima progovarali su i sami partizani. Za ove i slične postupke nažalost nitko nikada nije odgovarao.
Ispovijest Ivana Gugića, partizana 26. dalmatinske divizije o pokolju hrvatskih zarobljenika kod Ljubljane i Kočevskog roga.
UBIJANJA U KOČEVSKOM ROGU
Piše: Ivan Gugić, 14. kolovoza 1953.
“Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli.”
“Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu.”
“Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali.”
Rođen sam u Veloj Luci 1925. godine. Za vrijeme rata boravio sam kod kuće, kod svojih roditelja, sve dok me partizani nisu prisilno mobilizirali 10. rujna 1943. Bio sam u 26. dalmatinskoj partizanskoj diviziji, te sam bio određen na rad u engleskoj bolnici na Visu jer sam bio malodoban. U ožujku 1945. bio sam priključen XI. dalmatinskoj brigadi kod Gospića nakon pada tog grada. Odatle sam pošao u borbe kod Trsta, te nakon pada Trsta dalje uz Sočansku dolinu sve do sela Kranjske Gore, gdje smo stigli 15. ili 16. svibnja 1945. Ostao sam sa svojom jedinicom jedan dan, dok se nisu predale neke njemačke čete (Vlasovci u njemačkim uniformama). U Koruškoj sam ostao 6 dana, bio sam u Klagenfurtu i okolici. Tu sam bio prisutan, kad su engleske čete predavale hrvatske vojnike, koji su im se u vjeri bili predali te ih razoružane izručivali Titovim snagama. Nakon toga poslani smo vlakom u Jugoslaviju, kroz tunel u Jesenice, jer nam saveznici nisu više dozvoljavali ostati u Koruškoj. Nakon jednog dana prebacili smo se pješke u Kranj (oko 24. ili 25. svibnja). U Kranju, i to točnije u Primskovu, ostali smo opet jedan dan. Tada je stiglo naređenje od štaba 26. divizije štabu XI. dalmatinske brigade, da se izaberu iz cijele brigade, koja je imala 4 bataljuna, najpouzdaniji komunisti, kako časnici tako i vojnici, za neki povjerljivi zadatak. Od njih su stvorili posebnu četu. Odmah mi je tada povjerljivo saopćio moj mještanin D. J., potporučnik, da su ljudi izabrani za ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemačke vojske. Moja treća četa (i ja osobno) bili smo određeni za pratnju i osiguranje ove novoformirane jedinice, koja je brojala sedamdesetak ljudi. Zapovijedao im je kapetan Nikola Maršić iz okolice Makarske, nekad zamjenik komandanta 2. bataljuna, a komesar čete bio je Ivan Bokež, Crnogorac. Glavni komandant bio je major Simo Dubajić iz Kistanja kraj Šibenika, načelnik štaba IV. Armije, operativni odsjek.
U pratnji čete ubojica
Sutradan, 25. ili 26.svibnja 1945. krenula je ova ubilačka četa praćena od 3. čete 3. bataljuna u Ljubljanu, gdje smo se iskrcali iz kamiona u logoru pred Ljubljanom s drvenim barakama. Tamo je bila masa zarobljenika – vojnika i civila, dapače i žena i cijelih obitelji. Doznao sam, da se logor zove Št.Vid: tamo je bila biskupska gimnazija, a ograđen je bio žicom. Nama nisu dali pristupiti među logoraše, ali je ona izabrana četa ubojica ulazila u logor i pljačkala satove, nalivpera, prstenje, zlatninu itd. Mi smo znali da ih vode na ubijanje. Našu treću četu povezla su dva kamiona oko 10 sati istog dana za skupljanje i otpremu odjeće poubijanih zarobljenika. Vozili su nas 4-5 km u pravcu Tržaške ceste, koja ide prema Trstu. Išli smo najprije natrag prema Ljubljani 1.5 km, a potom smo skrenuli desno i nastavili širim poljskim putom oko 3 km. Tu smo došli do seljačke kuće u voćnjaku, iza koje je bila šumica i njiva, te neka jama oko 100 m daleko od kuće. Došavši na mjesto vidio sam grupu zarobljenika, oko 50 ljudi, gdje ih skidaju i vežu žicom za ruke dva po dva za mišice; te parove su opet povezali između sebe žicom. One, koji su padali od iznemoglosti ili straha, natovarili bi između dvojice jačih da ih nose do jame. Tukli su ih. Zapovijedali su im, da pjevaju: “Sjeno-slama, kuća-jama”. Zarobljenike su skidali i vezali oni isti, koji su ih i ubijali. Prevozili su ljude kamionima u pratnji slovenske kurirske jedinice pod komandom nekog visokog plavokosog kapetana, Slovenca, borca od 1941. sa spomenicom. Kamionima je stizala svaki sat otprilike jedna tura i to cijeli dan, svega oko 40 kamiona te su se navečer hvalili, da su ubili 800-1000 ljudi. Da se slabije čuje pucanje, stavljali su na engleske ručne strojnice od 20 metaka tzv. “glušnik” na cijevi.
kočevski rog antifašisti partizani komunistički zločini ustaše domobrani 26. dalmatinska divizija
>>> „U Jasenovcu sam 1946. pokapao na stotine ljudi koje su svakodnevno ubijali partizani!“
Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu. Te žrtve su bili Slovenci, te nešto Hrvata, i to svi odreda muškarci. Ja sam se oko 11 sati dovukao do jame i pogledao u nju, ali se nije ništa vidjelo. Zbog toga su mi Bokež i Maršić udarili po šamar i ja sam pao okrvavljen u nesvijest. Našoj pratećoj četi nije bilo dozvoljeno to gledati. Tu smo ostali do večeri i pakirali robu ubijenih. Vratili smo se oko 8 sati navečer u logor Št.Vid. Te večeri stiglo je naređenje majora Sime Dubajića, da se ubijanje više ne vrši kraj grada, jer tako narod može saznati tajnu. Govorilo se, da će jamu minirati zajedno s mrtvacima, da se tako pokopa tajna. Inače, za vrijeme ubijanja posipali su živim vapnom krv oko jame, da se muhe ne kupe i krv ne zaudara. Kreč je donio neki seljak.
Kočevski rog
Sutradan smo pošli vlakom u Kočevje, koje je bilo jako razrušeno. Mi smo se naselili u neku polurazrušenu kasarnu oko 800 m izvan grada, gdje su nekad bile njemačke čete. Ubilačka četa bila je stigla prije nas, ali ih nismo više vidjeli. Oni su po pripovijedanju drugova bili otišli u šumu, daleko dva-tri sata hoda, ali ja to točno ne znam. Znam samo, da su tamo bili partizanski logori za vrijeme rata. Ta šuma se zvala Kočevski Rog.
Zadatak moje čete je bio, da najprije u kasarnu primimo one, koje su dopratili slovenski kurirski odredi, koji su ujedno u sobama s njih skidali robu, tražili oružje i zlato – bilo je nakupljeno 5-6 kg zlata, a za dragocjenosti je bio odgovoran komesar 3. čete Ljubo Barbarić, Hvaranin. Mi smo slagali robu u bale i vozili na željezničku stanicu kamionom. Rekli su nam, da će se roba prerađivati u vojnička odijela. Naš zadatak je bio također čuvati zarobljenike do dolaska kamiona i tovariti ih na kamione. Zapovjednik čete bio je Pelješčanin Ivo Franković.
Ostali smo punih osam dana u Kočevju.
Stizalo je dnevno po 10 i više vlakova, s plombiranim (zatvorenim) vagonima, uvijek najmanje 10, a gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a možda i iz drugih krajeva. Skoro svi su bili vojnici-muškarci, ali i nekoliko žena, koje su silovali kod jame prije strijeljanja. Bilo je nešto i nedoraslih mladića od 15 do 16 godina te znam za slučaj, da je kapetan, plavokosi Slovenac spriječio strijeljanje jednog takvog dečka, valjda jer ga je poznavao. Od onih, koji su prošli kroz moje ruke, bilo je više Hrvata nego Slovenaca, te nekoliko srpskih četnika. Ne znam, koje su čete tu bile ubijane. Svih ubijenih, u dvije jame – bilo je 30 do 40 tisuća u 8 dana. Ubojice su u nedjelju polazile na Bled na odmor nakon osam dana ubijanja, pa je uoči toga, u subotu, bio priređen neki ples za njih. Na plesu su se hvalili, da su likvidirali 30, 40 tisuća neprijatelja u 8 dana.
Prema odijelima, koja smo spremali u Kočevju, bilo je preko 30.000 ubijenih. Mi smo poslali iz Kočevja preko 20 vagona robe; dnevno smo slali 2 do 3 vagona robe.
Žene su silovali kod jama
Glede žena mogu izjaviti, da sam ih vidio 10-15, ali ja sam za vrijeme svoje službe vidio tek jedan dio tih nesretnih zarobljenika, te je sigurno tih žena bilo više od 15. Njih nisu skidali kod naše kasarne nego, su ih do gubilišta vodili odjevene; silovali su ih kod jama i kasnije se tim djelom hvalili, napose neki Hvaranin Kačić Božo, po činu zastavnik. Žene su posebno jadno izgledale i neprestano su plakale. Bile su rastavljene od svojih muževa, koji su bili hrvatski časnici i kod Kočevja ubijeni. S njima nije bilo ni jedno dijete. Žene su bile odjevene u građanska odijela, a neke su nosile vojničke hlače i čizme, valjda radi lakšeg putovanja.
Nama uopće nisu dali doći blizu žena, jer su očito ubojice imali s njima svoje namjere. Osim žena vidio sam možda do 200 dječaka od 14-16 godina, koji su nosili uniforme ustaške mladeži. Njih su potukli sve, osim prije spomenutog dečka, spašenog od kapetana Slovenca. Svi su govorili, da su nevini i da nisu ništa učinili, a mnogi su i plakali.
kočevski rog antifašisti partizani komunistički zločini ustaše domobrani 26. dalmatinska divizija
>>> Partizanski pogon za silovanje djevojčica u Zagrebu: Mlade partizanke ženama rezale dojke, nabijale ih na kolac i mrcvarile do smrti
Vagoni sa zarobljenicima izgledali su strašno: pošto im nisu dali ići izvan vagona radi tjelesnih potreba, to su vagoni bili zagađeni i puni smrada. Nadalje nisu dobivali ni hrane ni vode na cijelom putovanju, a ne znam ni kako su ih hranili u logoru. Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli ili eventualno natovarili na leđa zdravijih i jačih zarobljenika. Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali, spominjući ženu, djecu, majku.. Neki su govorili, da su činili dobro i spašavali čak i partizane te molili, da ih poštede, ali nitko nije dobio milosti. Ispitivanja među zarobljenicima ili suđenja nije bilo: svi dovedeni u Kočevje imali su umrijeti. Zajedno su ubijani domobrani, ustaše, četnici, Rupnikovi vojnici i svi drugi. Bilo je čak i nešto malo njemačkih vojnika u uniformama, posebno časnika. Ubijena su tu i 2-3 ustaška pukovnika.
Čuo sam, da je više ljudi pobjeglo ispred same jame, kada su već vidjeli, da će za koji čas poginuti, te su onda riskirali život. Neki su se i spasili, ali su druge ubili partizani pucajući za njima.
Spašeni životi
Ja sam spasio nekoliko života i to u dva slučaja. Pred kasarnom u Kočevju opazio sam jedno poznato lice. Nisam znao u prvi čas, tko je pa sam ga zapitao: Otkud si ti? – On se sav tresao i nije mi odmah odgovorio. Pitao sam ga ponovno i ohrabrio ga, da bi on odgovorio: Ja sam Dalmatinac, s Korčule, iz Vele Luke. Kad sam ga pitao da li me poznaje, jer ja sam ga poznao, odgovorio je da me ne poznaje. Kad sam mu se predstavio, onda me prepoznao i poljubio, zaklinjući me, da ga spasim. Ja sam potom otišao kapetanu Bokežu i garantirao svojom glavom za njega, govoreći da su ga Nijemci na silu odvukli sa sobom prigodom napuštanja Korčule i dali u hrvatsku vojsku (imao je tada 15 godina). Kapetan mi veli: dobro, ali ako doznamo, da je on pomagao Nijemcima ili ustašama, onda ni tebi nema više glave.
M.S. je stalno išao sa mnom u mojoj četi. Petnaestog dana stigao je povoljan odgovor u Tetovo, gdje mi je tada četa bila premještena. Tu je mali oslobođen, ali je ostao u četi još dvije godine na odsluženju vojnog roka.
>>> Ovako su to radili partizani postrojbe Josipovićeva oca: “Ne kajem se što smo ubijali fratre hicima u leđa”
Drugi je slučaj ovaj: Isti M. S. me molio, da pomognem njegovom satniku I. G. iz Slavonskog Broda, koji je bio u vagonu s drugim vojnicima i strašno trpio žeđ. Ja sam zagrabio vode iz gustijerne u kantu i odnio do vagona, koji mi je pokazao moj mještanin M. S. Kako sam poznavao pratioce, pustili su me da priđem. Otvorio sam vagon i dao im piti. Kad se stražar odmakao dalje, ja sam pustio I. G. i druga četiri vojnika, koje je on izabrao, i oni su pobjegli preko željezničke pruge i neke livade u šumu prema jugu. Bila je već polutama, prvi suton i nisu ih primijetili. Prije bijega, u znak zahvalnosti, dao mi je neki zlatni lančić s vrata, srdačno mi zahvalio… Ja sam kasnije dobio petnaestak paketa iz Slavonskog Broda sa šunkama, brašnom, mašću, kobasicama…, a i mi smo njima poslali nešto ulja i smokava. Mogao mi je slati pakete, jer mu je M. S. poslao u Slavonski Brod moju kućnu adresu pa su paketi stizali najprije na oca, a kasnije na mene, kad sam poslije četiri godine došao kući 1949.(jer sam također odležao 6 mjeseci u vojnom zatvoru na Novoj vesi u Zagrebu).
Posebnu brigu posvetili zlatu
Nakon 8 dana prestalo je ubijanje. Čuo sam, da su neki ljudi u civilu došli, koji su trebali minirati pećine i prekriti masovne grobove, a nakon toga su preko toga strašnog mjesta položili i zelene grane. U subotu, zadnjeg dana ubijanja, došla je neka komisija viših oficira u uniformi, koju sam osobno vidio (bilo je 5-6 ljudi među kojima i pukovnik Dule Korać, Srbin s Korduna, te ostali potpukovnici i majori), a uz njih je bilo i 2-3 civila u dobrim odijelima. Kod nas u kasarni zaustavili su se jedva pola sata, a primio ih je Simo Dubajić i komesar Ivan Bokež. Oni su gledali, kako mi pakiramo odijela te su posebnu brigu posvetili skupljenom zlatu i na kraju ga ponijeli sa sobom. Predao im ga je Bokež, a da nama nisu ostavili niti jedno pero za pisanje. Bokež nije kasnije imao neprilike radi predanog zlata, što znači, da je predao zlato u ruke ovlaštenim ljudima.
Nakon toga otišli su u šumu, kod jama – masovnih grobova. Pri dolasku komisije sam doznao, da im je zadaća utvrditi kako je obavljen posao masovnog ubijanja i da li su dobro uklonjeni svi vidljivi tragovi masovnog ubijanja ljudi. Komisija nije dolazila natrag u Kočevje. Čule su se samo eksplozije iz šume (nekoliko njih uzastopce) te smo bili uvjereni, da se tim pokrivaju jame s tisućama mrtvih tijela.
Ubojice se odmarale na Bledu
Ubilačka četa otišla je u nedjelju ujutro vlakom na Bled preko Ljubljane (oko 7 sati). To sam kasnije doznao, kad su se ubojice vratile svojim četama u Makedoniju. Pričali su, da su bili dobro nagrađeni, da su dobili odmor na Bledu u nekom hotelu 10 ili 12 dana, da su bili vrlo dobro hranjeni i da su se sjajno zabavljali, jer su se kupali i imali čamce na raspolaganju, a svaku večer davana je za njih predstava. Svi su bili visoko odlikovani i svaki od njih je imao 2-3 odlikovanja, a imali su također i zlatne satove, fotografske aparate i slično. Medu tim najviše odlikovanim ubojicama bio je neki Čepić Ante iz Makarske, kurir štaba brigade, omladinski rukovodilac, star 21-22 godine. Poslije toga događaja mnoge od tih ubojica hvatali su živčani napadaji – takozvana partizanska bolest.
Moja 3. četa ostala je do nedjelje navečer u Kočevju, te je potom vlakom bila prebačena u Kranj, gdje smo ostali desetak dana i bili poslani dalje u Tetovo, u Makedoniju, kamo smo stigli 7. srpnja 1945.
Izvor: Hrvatski informativni centar
Ispovijest partizana iz 26. dalmatinske divizije o pokolju hrvatskih zarobljenika kod Ljubljane i Kočevskog roga
kočevski rog antifašisti partizani komunistički zločini ustaše domobrani 26. dalmatinska divizija
O stravičnim i masovnim partizanskim zločinima progovarali su i sami partizani. Za ove i slične postupke nažalost nitko nikada nije odgovarao.
Ispovijest Ivana Gugića, partizana 26. dalmatinske divizije o pokolju hrvatskih zarobljenika kod Ljubljane i Kočevskog roga.
UBIJANJA U KOČEVSKOM ROGU
Piše: Ivan Gugić, 14. kolovoza 1953.
“Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli.”
“Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu.”
“Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali.”
Rođen sam u Veloj Luci 1925. godine. Za vrijeme rata boravio sam kod kuće, kod svojih roditelja, sve dok me partizani nisu prisilno mobilizirali 10. rujna 1943. Bio sam u 26. dalmatinskoj partizanskoj diviziji, te sam bio određen na rad u engleskoj bolnici na Visu jer sam bio malodoban. U ožujku 1945. bio sam priključen XI. dalmatinskoj brigadi kod Gospića nakon pada tog grada. Odatle sam pošao u borbe kod Trsta, te nakon pada Trsta dalje uz Sočansku dolinu sve do sela Kranjske Gore, gdje smo stigli 15. ili 16. svibnja 1945. Ostao sam sa svojom jedinicom jedan dan, dok se nisu predale neke njemačke čete (Vlasovci u njemačkim uniformama). U Koruškoj sam ostao 6 dana, bio sam u Klagenfurtu i okolici. Tu sam bio prisutan, kad su engleske čete predavale hrvatske vojnike, koji su im se u vjeri bili predali te ih razoružane izručivali Titovim snagama. Nakon toga poslani smo vlakom u Jugoslaviju, kroz tunel u Jesenice, jer nam saveznici nisu više dozvoljavali ostati u Koruškoj. Nakon jednog dana prebacili smo se pješke u Kranj (oko 24. ili 25. svibnja). U Kranju, i to točnije u Primskovu, ostali smo opet jedan dan. Tada je stiglo naređenje od štaba 26. divizije štabu XI. dalmatinske brigade, da se izaberu iz cijele brigade, koja je imala 4 bataljuna, najpouzdaniji komunisti, kako časnici tako i vojnici, za neki povjerljivi zadatak. Od njih su stvorili posebnu četu. Odmah mi je tada povjerljivo saopćio moj mještanin D. J., potporučnik, da su ljudi izabrani za ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemačke vojske. Moja treća četa (i ja osobno) bili smo određeni za pratnju i osiguranje ove novoformirane jedinice, koja je brojala sedamdesetak ljudi. Zapovijedao im je kapetan Nikola Maršić iz okolice Makarske, nekad zamjenik komandanta 2. bataljuna, a komesar čete bio je Ivan Bokež, Crnogorac. Glavni komandant bio je major Simo Dubajić iz Kistanja kraj Šibenika, načelnik štaba IV. Armije, operativni odsjek.
U pratnji čete ubojica
Sutradan, 25. ili 26.svibnja 1945. krenula je ova ubilačka četa praćena od 3. čete 3. bataljuna u Ljubljanu, gdje smo se iskrcali iz kamiona u logoru pred Ljubljanom s drvenim barakama. Tamo je bila masa zarobljenika – vojnika i civila, dapače i žena i cijelih obitelji. Doznao sam, da se logor zove Št.Vid: tamo je bila biskupska gimnazija, a ograđen je bio žicom. Nama nisu dali pristupiti među logoraše, ali je ona izabrana četa ubojica ulazila u logor i pljačkala satove, nalivpera, prstenje, zlatninu itd. Mi smo znali da ih vode na ubijanje. Našu treću četu povezla su dva kamiona oko 10 sati istog dana za skupljanje i otpremu odjeće poubijanih zarobljenika. Vozili su nas 4-5 km u pravcu Tržaške ceste, koja ide prema Trstu. Išli smo najprije natrag prema Ljubljani 1.5 km, a potom smo skrenuli desno i nastavili širim poljskim putom oko 3 km. Tu smo došli do seljačke kuće u voćnjaku, iza koje je bila šumica i njiva, te neka jama oko 100 m daleko od kuće. Došavši na mjesto vidio sam grupu zarobljenika, oko 50 ljudi, gdje ih skidaju i vežu žicom za ruke dva po dva za mišice; te parove su opet povezali između sebe žicom. One, koji su padali od iznemoglosti ili straha, natovarili bi između dvojice jačih da ih nose do jame. Tukli su ih. Zapovijedali su im, da pjevaju: “Sjeno-slama, kuća-jama”. Zarobljenike su skidali i vezali oni isti, koji su ih i ubijali. Prevozili su ljude kamionima u pratnji slovenske kurirske jedinice pod komandom nekog visokog plavokosog kapetana, Slovenca, borca od 1941. sa spomenicom. Kamionima je stizala svaki sat otprilike jedna tura i to cijeli dan, svega oko 40 kamiona te su se navečer hvalili, da su ubili 800-1000 ljudi. Da se slabije čuje pucanje, stavljali su na engleske ručne strojnice od 20 metaka tzv. “glušnik” na cijevi.
kočevski rog antifašisti partizani komunistički zločini ustaše domobrani 26. dalmatinska divizija
>>> „U Jasenovcu sam 1946. pokapao na stotine ljudi koje su svakodnevno ubijali partizani!“
Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu. Te žrtve su bili Slovenci, te nešto Hrvata, i to svi odreda muškarci. Ja sam se oko 11 sati dovukao do jame i pogledao u nju, ali se nije ništa vidjelo. Zbog toga su mi Bokež i Maršić udarili po šamar i ja sam pao okrvavljen u nesvijest. Našoj pratećoj četi nije bilo dozvoljeno to gledati. Tu smo ostali do večeri i pakirali robu ubijenih. Vratili smo se oko 8 sati navečer u logor Št.Vid. Te večeri stiglo je naređenje majora Sime Dubajića, da se ubijanje više ne vrši kraj grada, jer tako narod može saznati tajnu. Govorilo se, da će jamu minirati zajedno s mrtvacima, da se tako pokopa tajna. Inače, za vrijeme ubijanja posipali su živim vapnom krv oko jame, da se muhe ne kupe i krv ne zaudara. Kreč je donio neki seljak.
Kočevski rog
Sutradan smo pošli vlakom u Kočevje, koje je bilo jako razrušeno. Mi smo se naselili u neku polurazrušenu kasarnu oko 800 m izvan grada, gdje su nekad bile njemačke čete. Ubilačka četa bila je stigla prije nas, ali ih nismo više vidjeli. Oni su po pripovijedanju drugova bili otišli u šumu, daleko dva-tri sata hoda, ali ja to točno ne znam. Znam samo, da su tamo bili partizanski logori za vrijeme rata. Ta šuma se zvala Kočevski Rog.
Zadatak moje čete je bio, da najprije u kasarnu primimo one, koje su dopratili slovenski kurirski odredi, koji su ujedno u sobama s njih skidali robu, tražili oružje i zlato – bilo je nakupljeno 5-6 kg zlata, a za dragocjenosti je bio odgovoran komesar 3. čete Ljubo Barbarić, Hvaranin. Mi smo slagali robu u bale i vozili na željezničku stanicu kamionom. Rekli su nam, da će se roba prerađivati u vojnička odijela. Naš zadatak je bio također čuvati zarobljenike do dolaska kamiona i tovariti ih na kamione. Zapovjednik čete bio je Pelješčanin Ivo Franković.
Ostali smo punih osam dana u Kočevju.
Stizalo je dnevno po 10 i više vlakova, s plombiranim (zatvorenim) vagonima, uvijek najmanje 10, a gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a možda i iz drugih krajeva. Skoro svi su bili vojnici-muškarci, ali i nekoliko žena, koje su silovali kod jame prije strijeljanja. Bilo je nešto i nedoraslih mladića od 15 do 16 godina te znam za slučaj, da je kapetan, plavokosi Slovenac spriječio strijeljanje jednog takvog dečka, valjda jer ga je poznavao. Od onih, koji su prošli kroz moje ruke, bilo je više Hrvata nego Slovenaca, te nekoliko srpskih četnika. Ne znam, koje su čete tu bile ubijane. Svih ubijenih, u dvije jame – bilo je 30 do 40 tisuća u 8 dana. Ubojice su u nedjelju polazile na Bled na odmor nakon osam dana ubijanja, pa je uoči toga, u subotu, bio priređen neki ples za njih. Na plesu su se hvalili, da su likvidirali 30, 40 tisuća neprijatelja u 8 dana.
Prema odijelima, koja smo spremali u Kočevju, bilo je preko 30.000 ubijenih. Mi smo poslali iz Kočevja preko 20 vagona robe; dnevno smo slali 2 do 3 vagona robe.
Žene su silovali kod jama
Glede žena mogu izjaviti, da sam ih vidio 10-15, ali ja sam za vrijeme svoje službe vidio tek jedan dio tih nesretnih zarobljenika, te je sigurno tih žena bilo više od 15. Njih nisu skidali kod naše kasarne nego, su ih do gubilišta vodili odjevene; silovali su ih kod jama i kasnije se tim djelom hvalili, napose neki Hvaranin Kačić Božo, po činu zastavnik. Žene su posebno jadno izgledale i neprestano su plakale. Bile su rastavljene od svojih muževa, koji su bili hrvatski časnici i kod Kočevja ubijeni. S njima nije bilo ni jedno dijete. Žene su bile odjevene u građanska odijela, a neke su nosile vojničke hlače i čizme, valjda radi lakšeg putovanja.
Nama uopće nisu dali doći blizu žena, jer su očito ubojice imali s njima svoje namjere. Osim žena vidio sam možda do 200 dječaka od 14-16 godina, koji su nosili uniforme ustaške mladeži. Njih su potukli sve, osim prije spomenutog dečka, spašenog od kapetana Slovenca. Svi su govorili, da su nevini i da nisu ništa učinili, a mnogi su i plakali.
kočevski rog antifašisti partizani komunistički zločini ustaše domobrani 26. dalmatinska divizija
>>> Partizanski pogon za silovanje djevojčica u Zagrebu: Mlade partizanke ženama rezale dojke, nabijale ih na kolac i mrcvarile do smrti
Vagoni sa zarobljenicima izgledali su strašno: pošto im nisu dali ići izvan vagona radi tjelesnih potreba, to su vagoni bili zagađeni i puni smrada. Nadalje nisu dobivali ni hrane ni vode na cijelom putovanju, a ne znam ni kako su ih hranili u logoru. Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli ili eventualno natovarili na leđa zdravijih i jačih zarobljenika. Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali, spominjući ženu, djecu, majku.. Neki su govorili, da su činili dobro i spašavali čak i partizane te molili, da ih poštede, ali nitko nije dobio milosti. Ispitivanja među zarobljenicima ili suđenja nije bilo: svi dovedeni u Kočevje imali su umrijeti. Zajedno su ubijani domobrani, ustaše, četnici, Rupnikovi vojnici i svi drugi. Bilo je čak i nešto malo njemačkih vojnika u uniformama, posebno časnika. Ubijena su tu i 2-3 ustaška pukovnika.
Čuo sam, da je više ljudi pobjeglo ispred same jame, kada su već vidjeli, da će za koji čas poginuti, te su onda riskirali život. Neki su se i spasili, ali su druge ubili partizani pucajući za njima.
Spašeni životi
Ja sam spasio nekoliko života i to u dva slučaja. Pred kasarnom u Kočevju opazio sam jedno poznato lice. Nisam znao u prvi čas, tko je pa sam ga zapitao: Otkud si ti? – On se sav tresao i nije mi odmah odgovorio. Pitao sam ga ponovno i ohrabrio ga, da bi on odgovorio: Ja sam Dalmatinac, s Korčule, iz Vele Luke. Kad sam ga pitao da li me poznaje, jer ja sam ga poznao, odgovorio je da me ne poznaje. Kad sam mu se predstavio, onda me prepoznao i poljubio, zaklinjući me, da ga spasim. Ja sam potom otišao kapetanu Bokežu i garantirao svojom glavom za njega, govoreći da su ga Nijemci na silu odvukli sa sobom prigodom napuštanja Korčule i dali u hrvatsku vojsku (imao je tada 15 godina). Kapetan mi veli: dobro, ali ako doznamo, da je on pomagao Nijemcima ili ustašama, onda ni tebi nema više glave.
M.S. je stalno išao sa mnom u mojoj četi. Petnaestog dana stigao je povoljan odgovor u Tetovo, gdje mi je tada četa bila premještena. Tu je mali oslobođen, ali je ostao u četi još dvije godine na odsluženju vojnog roka.
>>> Ovako su to radili partizani postrojbe Josipovićeva oca: “Ne kajem se što smo ubijali fratre hicima u leđa”
Drugi je slučaj ovaj: Isti M. S. me molio, da pomognem njegovom satniku I. G. iz Slavonskog Broda, koji je bio u vagonu s drugim vojnicima i strašno trpio žeđ. Ja sam zagrabio vode iz gustijerne u kantu i odnio do vagona, koji mi je pokazao moj mještanin M. S. Kako sam poznavao pratioce, pustili su me da priđem. Otvorio sam vagon i dao im piti. Kad se stražar odmakao dalje, ja sam pustio I. G. i druga četiri vojnika, koje je on izabrao, i oni su pobjegli preko željezničke pruge i neke livade u šumu prema jugu. Bila je već polutama, prvi suton i nisu ih primijetili. Prije bijega, u znak zahvalnosti, dao mi je neki zlatni lančić s vrata, srdačno mi zahvalio… Ja sam kasnije dobio petnaestak paketa iz Slavonskog Broda sa šunkama, brašnom, mašću, kobasicama…, a i mi smo njima poslali nešto ulja i smokava. Mogao mi je slati pakete, jer mu je M. S. poslao u Slavonski Brod moju kućnu adresu pa su paketi stizali najprije na oca, a kasnije na mene, kad sam poslije četiri godine došao kući 1949.(jer sam također odležao 6 mjeseci u vojnom zatvoru na Novoj vesi u Zagrebu).
Posebnu brigu posvetili zlatu
Nakon 8 dana prestalo je ubijanje. Čuo sam, da su neki ljudi u civilu došli, koji su trebali minirati pećine i prekriti masovne grobove, a nakon toga su preko toga strašnog mjesta položili i zelene grane. U subotu, zadnjeg dana ubijanja, došla je neka komisija viših oficira u uniformi, koju sam osobno vidio (bilo je 5-6 ljudi među kojima i pukovnik Dule Korać, Srbin s Korduna, te ostali potpukovnici i majori), a uz njih je bilo i 2-3 civila u dobrim odijelima. Kod nas u kasarni zaustavili su se jedva pola sata, a primio ih je Simo Dubajić i komesar Ivan Bokež. Oni su gledali, kako mi pakiramo odijela te su posebnu brigu posvetili skupljenom zlatu i na kraju ga ponijeli sa sobom. Predao im ga je Bokež, a da nama nisu ostavili niti jedno pero za pisanje. Bokež nije kasnije imao neprilike radi predanog zlata, što znači, da je predao zlato u ruke ovlaštenim ljudima.
Nakon toga otišli su u šumu, kod jama – masovnih grobova. Pri dolasku komisije sam doznao, da im je zadaća utvrditi kako je obavljen posao masovnog ubijanja i da li su dobro uklonjeni svi vidljivi tragovi masovnog ubijanja ljudi. Komisija nije dolazila natrag u Kočevje. Čule su se samo eksplozije iz šume (nekoliko njih uzastopce) te smo bili uvjereni, da se tim pokrivaju jame s tisućama mrtvih tijela.
Ubojice se odmarale na Bledu
Ubilačka četa otišla je u nedjelju ujutro vlakom na Bled preko Ljubljane (oko 7 sati). To sam kasnije doznao, kad su se ubojice vratile svojim četama u Makedoniju. Pričali su, da su bili dobro nagrađeni, da su dobili odmor na Bledu u nekom hotelu 10 ili 12 dana, da su bili vrlo dobro hranjeni i da su se sjajno zabavljali, jer su se kupali i imali čamce na raspolaganju, a svaku večer davana je za njih predstava. Svi su bili visoko odlikovani i svaki od njih je imao 2-3 odlikovanja, a imali su također i zlatne satove, fotografske aparate i slično. Medu tim najviše odlikovanim ubojicama bio je neki Čepić Ante iz Makarske, kurir štaba brigade, omladinski rukovodilac, star 21-22 godine. Poslije toga događaja mnoge od tih ubojica hvatali su živčani napadaji – takozvana partizanska bolest.
Moja 3. četa ostala je do nedjelje navečer u Kočevju, te je potom vlakom bila prebačena u Kranj, gdje smo ostali desetak dana i bili poslani dalje u Tetovo, u Makedoniju, kamo smo stigli 7. srpnja 1945.
Izvor: Hrvatski informativni centar
immortal-
Posts : 23140
2014-04-16
Lokacija: : CROATIA
Re: ISTINE I LAŽI
by immortal Sat 22 Aug - 19:20
Vijenac 391
Naslovnica , Tema
Istina o sloveniji u Drugom svjetskom ratu
Slhttp://www.matica.hr/vijenac/391/Slovenija:%20strati%C5%A1te,%20groblje,%20kloaka%20Europe/ovenija: stratište, groblje, kloaka EuropeIstina o sloveniji u Drugom svjetskom ratu
Slovenija: stratište, groblje, kloaka Europe
Državno vijeće Slovenije, neka vrsta Gornjeg doma, optužilo je Hrvatsku zbog njezine prošlosti; zbog stvaranja NDH i što »Hrvatska nije na pravi način analizirala sve aspekte nastanka i propadanja NDH« te je optužilo da je »NDH i danas konstitutivni dio hrvatske nacionalne svijesti, da Hrvatska nikomu nije isplatila vojnu odštetu i da se nije ispričala nijednoj državi ni narodu«.
Ne treba isticati kako je potpuno deplasirano i prepotentno da minorna politička institucija dijeli političke lekcije stranoj državi, nego treba ozbiljno se zapitati koliko Državno vijeće zna o nastanku slovenske države i stanju slovenske konstitutivne nacionalne svijesti i uopće koliko članovi Državnoga vijeća poznaju slovensku povijest.
Radi podsjećanja slovenske nacionalne svijesti, samo nekoliko konstitutivnih aspekatanastanka slovenske države.
Slovenci su bili prvi koji su se odrekli, izdali Jugoslaviju. Već 6. travnja 1941, na dan napada na Jugoslaviju, stvoren je Slovenski državni svet (Državno vijeće?) na čelu s banom Natlačenom, koji je proglasio prekid veza s Jugoslavijom, dakle četiri dana prije proglašenja NDH, i ponudilo suradnju Nijemcima i Talijanima. Već 7. travnja u Mariboru su razoružavali jugoslavensku vojsku (Ferdo Čulinović, Okupatorska podjela Jugoslavije, str. 104). Slovenci su kao i svi narodi Jugoslavije, čak i Srbi u Kninu, pozdravili raspad Jugoslavije. Još postoje njemački ratni žurnali koji prikazuju doček njemačke vojske u Mariboru.
Hrvatski glas: Slovenci dočekali Hitlera u MariboruSuradnja s okupatorom
Nije krivnja Slovenaca što Nijemci i Talijani nisu prihvatili njihovu suradnju, nego su okupirali i podijelili Sloveniju. Ali usprkos tomu Slovenci su nastavili suradnju s okupatorima. U njemačkom dijelu Slovenije, koji je obuhvaćao 798.000 Slovenaca, samo u Donjoj Štajerskoj učlanilo se u Steierische Heimbund 323.807 članova, što je činilo 95 posto stanovništva štajerske Slovenije, a u drugom dijelu Slovenije prijavilo se u Kärtner Heimbund od 15. do 30. lipnja 113.000 osoba. (Ferdo Čulinović, Okupatorska podjela Jugoslavije str. 108).
Slovenci su i pod okupacijom nastavili suradnju s okupatorima. U talijanskom dijelu postojala je Consulta s Natlačenom na čelu i MVAC (Milizia Volontare Anti Comunistica), koju su zvali domobranci i vaške čete. A u njemačkom je dijelu oko 15.000 mobilizirano u njemačku vojsku. Toliko o tome tko je i kako dočekao okupatore, Nijemce i Talijane.
A što se tiče zločina i štete koju je NDH počinila Sloveniji, trebalo bi svakako spomenuti da je u NDH tada naseljeno nekoliko tisuća Slovenaca, koje su Nijemci protjerali. Veća skupina naseljena je u okolicu Drvara. Tijekom bune Srba u srpnju 1941. ona je nestala, slovenski povjesničari nisu nikada istražili što se dogodilo s njima. Osim toga i slovenski katolički svećenici protjerani iz Njemačke našli su sklonište u NDH.
U svibnju 1945. Hrvatske oružane snage, ali i velik broj civila; žena i djece, u svemu između 250.000 – 600.000. povlačio se kroz Sloveniju¸ cijeli put Slovenijom od granice, preko Celja, Maribora, Slovenj Gradeca, Prevalja do Bleiburga hrvatske su snage prošle bez sukoba s „herojskim slovenskim partizanima“. Na cijelom putu nisu Hrvatske oružane snage ubile ni jednoga Slovenca, nije srušena nijedna kuća ni učinjena bilo kakva šteta. Nigdje slovenski partizani nisu pokušali zaustaviti ili spriječiti hrvatsku vojsku, jedino su poput šakala napadali zaostale skupine civila, ubijali ih i pljačkali.
Nakon što su hrvatsku vojsku razoružali Englezi i predali partizanima zarobljenike koji su bili tjerani u kolonama, započela je „junačka“ borba partizana i obračun sa zarobljenicima. Započeli su masovni pokolji zarobljenika, ne samo vojnika nego i civila, žena i djece. Svi putovi kojima su tjerane kolone zarobljenika bili su puni leševa. Sve špilje, jame, rudarska okna, protutenkovski rovovi, jezera, ribnjaci služili su kao grobovi, a kad nije bilo gotovih jama, zarobljenici su morali kopati vlastite grobove.
Slovenija groblje Hrvata
Zbornik. Slovenija 1941–1948–1952. Zamolčani grobovi in njihove žrtve (Ljubljana 2000) piše: »U kolonama na putu Bleiburg – Maribor – Ptuj – Varaždin, Bleiburg – Celje – Krapina našlo je smrt, bez ostalih krajeva Slovenije, oko 144.500 Hrvata. Oko tih prometnih pravaca nije bilo jame ni jarka koji ne bi bili ispunjeni truplima Hrvata.« (str. 420)
Navode se i neka grobišta i broj poubijanih hrvatskih vojnika i civila i tvrdi se da je u Sloveniji od 23. svibnja 1945. ubijeno 190.000 Hrvata. Na Križnom putu od Dravograda do hrvatske granice ubijeno je 145.000 Hrvata. U Kočevskom Rogu 41.000, u Zasavskom Hribovju 24.000, u Brežiškom Polju Mostec 6000, u Krakovskom Gozdu u jedanaest grobišta 5000, ubijen je dio hrvatske vlade i djece te opatica, u mjestu Lancovo 1300, u Crnom Grobu ostatak vlade pobijene u Lancovu 200 (str. 421).
Ali to još nije potpun popis, naknadno su otkrivena još neka mjesta masovnih grobnica. U Teznu kraj Maribora prigodom gradnje ceste otkriven je protutenkovski jarak ispunjen leševima. Iskopano je 1179 leševa hrvatskih vojnika, a otkriven je samo kraći dio rova, mnogo dulji ostao je neotkopan (str. 628).
U Žančanima kraj Slovenj Gradeca, bilježi Zbornik na str. 631, u duboko urezan 600 metara dug šumski put za otpremu drva bilo je nabacano i zemljom nasuto 4000–7000, hrvatskih bjegunaca domobrana i mobiliziranih Slovenaca. Egzekuciju su pod zapovjedništvom slovenskih partizana i terenaca izveli (sve hladnim oružjem) 31. vojvođanska divizija i 1. divizija KNOJ-a.
U nekim dijelovima Slovenije ne mogu se izvoditi veći zemljani radovi, a da se ne naiđe na grobišta. Prigodom izgradnje ceste u Pohorju našli su toliko kostiju i lubanja da su trasu puta označavali lubanjama postavljenim na kolce (str. 639).
Uz JA glavni organizatori, ali i egzekutori, bili su slovenski partizani, oni su organizirali, određivali mjesta i sudjelovali u svim masovnim pokoljima. »Za desetke tisuća krivo je zapovjedništvo 3. i 4. armije, a pokolj su organizirale i počinile slovenske vlasti« (str. 629).
Još je jedan fenomen specifičan za slovenska stratišta: čuvanje i skrivanje grobišta organizirano je i provođeno, ničega sličnog nije bilo nigdje u svijetu. Jedan od suradnikaZbornika. Slovenija 1941–1948–1952. piše: »Višegodišnjim sam radom spoznao krutu istinu, da su mnoga grobišta dugo godina i desetljeća oružjem osiguravali i čuvali domaćini, koji su najčešće bili i počinitelji tih krvavih zločina. Zaslužili su si (bili su osiguratelji grobišta) mirovinu, iako su još bili mladi« (str. 721).
Preživjeli povratnici s Križnog puta pričali su jezovite stvari o pljački, okrutnostima i ubojstvima koja su počinili slovenski partizani. Ali slika pokolja slovenskih partizana postaje još strašnija ako se usporede žrtve ubijenih Hrvata u Sloveniji s ubijenim Slovencima.
Slovenci branili okupaciju
Prema Zborniku u Sloveniji je bilo: neposrednih žrtava komunističkog terora 29.000 (od toga 12.060 ubijenih domobrana – MVAC); posrednih žrtva komunističkog terora 14.800; poginulih partizana 9.100; poginu-lih u njemačkoj vojsci 15.000; ukupan broj žrtava Drugoga svjetskog rata 68.000 (str. 417).
Ako je broj ubijenih Hrvata u Sloveniji 190.000, a sveukupan broj poginulih Slovenaca 68.000, onda je u Sloveniji ubijeno tri puta više Hrvata nego Slovena-ca. Dok Hrvati nisu ubili ni jednoga Slovenca, Slo-venci su sudjelovali u uboj-stvu 190.000 Hrvata. Tko bi se komu trebao ispričati?
Iz navedenih podataka pro-izlazi još jedna indikativna činjenica. Dok je 9.100 slovenskih partizana poginulo u borbi protiv okupatora, u okupatorskim formacijama (njemačkoj vojsci i MVAC-u, domobranima) poginulo je 37.060. Točno četiri puta više Slovenaca palo je u obrani okupacije nego u borbi protiv nje. I to je aspekt konstitutivne svijesti koji bi Državno vijeće trebalo analizirati.
Povlačenje Hrvatskih oružanih snaga (str. 68), put u BleiburgSlovenija je zemlja u kojoj su nakon rata počinjeni najveći komunistički zločini, veći nego u bilo kojoj drugoj državi u Europi. U Istočnoj Njemačkoj, gdje je Crvena armija okrutno terorizirala narod htijući potpuno iseliti stanovništvo, nije bilo toliko masovnih grobišta i tako masovna ubijanja kao u Sloveniji. A ni u bilo kojoj državi koja je došla pod vlast komunista nije bilo takvih masovnih pokolja. Ni u jednoj balkanskoj državi nisu komunisti počinili toliki pokolj kao komunisti u europskoj Sloveniji. Slovenija je bila stratište Europe, u njoj je u svibnju 1945. bila najveća komunistička klaonica u Europi. Komunisti u Sloveniji na neki su način anticipirali komuniste u Kambodži. Slovenija je europska Kambodža, a slovenski partizani prethodnica Crvenih Kmera.
»Kolone smrti« najvažniji putevi od Austrije do Rumunjske (str. 68), križni putovi iz BleiburgaNajtočniji, iako strašan, sud o komunističkim zločinima izrečen je u Zborniku, kada je konstatirano. »Slovenija je država kojoj po broju ubijenih u odnosu na broj stanovnika gotovo nema jednake. Kloaka Europe« (str. 628).
Utješno je čitati te riječi, koje dokazuju da u Sloveniji ima onih koji su kadri objektivno suditi o prošlosti i kojima je više do istine nego do politike. U Sloveniji, kao i u Hrvatskoj, iako u daleko manjoj mjeri, još vlada komunistički duh i na vlasti su poraženi komunisti koji na sve načine sprečavaju istinu i brane komunističku prošlost da bi opravdali svoju vlast u sadašnjosti.
U Hrvatskoj se tijekom pedeset godina komunizma o tim komunističkim zločinima nije smjelo ništa govoriti ni znati, komunistička historiografija kojoj su glavna tema bili zločini okupatora nije službeno ništa znala o zločinima osloboditelja. Dok se pretjerivalo sa žrtvama fašizma, potpuno se prešućivalo žrtve komunizma, štoviše žrtve komunizma službenim statistikama prikazivale su se kao žrtve fašizma.
Grobišta u Sloveniji (str. 56)
Preslik teksta (str. 421)
Preslik teksta (str. 628)Veze antifašizma i komunizma
Pa i godinama nakon pada komunizma zločini komunista, „oslobodilaca“ ili antifašista, kako se nakon pada komunizma službeno zovu, ostali su tabu-tema i službenaistoriografija o njima i dalje ne zna ništa. U školskim udžbenicima još nema ni riječi o tim komunističkim zločinima. Još se preuveličavaju brojevi žrtava fašizma da bi se prikrila istina o žrtvama komunizma. U službenim statistikama još se ne zna ništa o žrtvama komunističkoga terora, štoviše u statistikama i ne postoji rubrika – žrtve komunističkog terora. Žrtve komunističkoga terora se, prema mišljenju Vladimira Žerjavića, službeno priznata demografa, trebaju iskazivati kao žrtve fašističkoga terora. Grobišta komunističkih zločina ne istražuju se sustavno, a ako se koje slučajno otkrije, tek se formalno istraži.
U Teznu iskapanje nije napravljeno dokraja, na Ivančici također. U gotovo dvadesetak godina postkomunizma ni jedan masovni komunistički zločin nije službeno i znanstveno verificiran, niti je održan ijedan sudski proces zbog masovnih zločina, iako su krivci bili poznati i tužbe uručene. Za hrvatsku znanost, kao i za pravosuđe, a time i javno mnijenje, komunizam još nije zločinački sustav. Komunizam je dobio pravo građanstva i novu historijsku nomenklaturu pod imenom antifašizma. Zapravo u Hrvatskoj komunizma nije ni bilo, jer je bio antifašizam koji nema veze s komunizmom, kako je izjavio antifašist Račan, a Hrvatski sabor to svečano i potvrdio u Deklaraciji o antifašizmu. Tragično je da jednaka šutnja i jednako neznanje o komunističkim zločinima vladaju i u Europi.
Dok su Katyn i Vinica poznati u cijelom svijetu, i o njima se piše, o Kočevskom Rogu, Teznu i mnogim drugim masovnim grobištima koja su veća od ruskih ne zna se ništa i o njima se šuti. Crna knjiga komunizma, taj rijetki pokušaj da se prikaže zločinački karakter komunizma, ne zna ništa o tim najvećim stratištima komunizma u Europi. Štoviše, Josip Broz Tito, komunistički naredbodavac tih najvećih masovnih zločina u Europi, slavljen je kao svjetska politička veličina. Totalna šutnja nametnuta terorom u zemlji bila je i uzrok neznanju u inozemstvu.
Ali drugim dijelom uzrok jest i osjećaj vlastite krivnje demokratskih zemalja koje su pomogle tom komunističkom pokolju, i koje ne žele da se sazna istina, jer bi se vidjela njihova krivnja. Sudbina grofa Nikolaia Tolstoya i njegove knjige Ministar i pokoljinajuvjerljiviji je dokaz toga.
Izjava slovenskoga Državnog vijeća upadljivo pod-sjeća na izjave srpskih političara, i jedni i drugi neprekidno optužuju Hrvate zbog fašističke pro-šlosti. Sličnost u stajalištu i ponašanju slovenskih i srpskih političara nije nikakva slučajnost, njihova antihrvatska politika ima dugu tradiciju. U kraljevskoj Jugoslaviji, za ministra unutrašnjih poslova Korošeca, slovenskog svećenika, provođen je teror protiv Hrvata, za njegove vlade počinjen je u beogradskoj Skupštini pokolj nad Hrvatima, ubijeni su i ranjeni hrvatski zastupnici. Ubijen je i Stjepan Radić. Već u samu početku zajedničke države stvoreno je slovensko-srpsko bratstvo u krvi. Jasno, hrvatskoj. Za komunističke Jugoslavije glavni suradnici u Hebrangovoj likvidaciji bili su Kardelj i Kopinič. A Kardelj je istaknutu ulogu imao i 1971. u likvidaciji Hrvatskoga proljeća.
Slovensko-srpsko bratstvo u krvi
Slovenski i srpski političari već dulje od pola stoljeća neprestano na jednak način »analiziraju aspekte NDH« i »stanje hrvatske nacionalne svijest«, hrvatske veze s fašizmom i hrvatsku krivnju. Taj teški naporni intelektualni posao desetljećima je iscrpljivao najbolje slovenske i srpske umove: naučnike, književnike, političare, akademike, te se nisu dospjeli pozabaviti vlastitom prošlosti. Zato su zaboravili Nedića, Ljotića, Srpsku državnu stražu, Srpski dobrovoljački korpus, zatim dinarske četnike popa Đuića koji su bili sastavni dio MVAC-a. A isto tako ni Natlačena, Rupnika, Rožmana, Slovence u njemačkoj vojsci, kao idomobrance MVAC-a. MVAC je ujedinio slovenske domobrance kao i Đuićeve četnike, bio je znak slovensko-srpskog bratstva u oružju, simbol slovensko-srpskog bratstva i jedinstva.
I dok su se ustaše, kojima su Nijemci priznali državu – NDH, borili protiv komunista za obranu države, Slovenci i Srbi, kojima su okupatori uskratili državu i odbili priznati državnost, branili su okupaciju. Bili su sluge okupatora i kvislinzi. Književnici u Srbiji u najnovije vrijeme otkrili su da su Srbi izgubljeno židovsko pleme Hazari, osim toga i utvrdili činjenicu da su Srbi »nebeski narod«. Na temelju te historijske sličnosti u idejama i stajalištima moglo bi se pretpostaviti da su i Slovenci izgubljeno srpsko pleme i prema tome pripadnici »nebeskog naroda«.
Vladimir Mrkoci
_________________
Bože čuvaj svoj narod u cijelom svijetu.
Daj da na vrijeme razotkriveni i pokošeni budu mučitelji naši i krvnici.
immortal-
Posts : 23140
2014-04-16
Lokacija: : CROATIA
Re: ISTINE I LAŽI
by babor Mon 5 Oct - 21:13
tzv. nob-a JE LAŽ! komunisti su domaći izdajnici!
_________________
Prije će Sava poteći uzvodno nego će Hrvati imati samostalnu državu! – ZLOČINAC tito
babor-
Posts : 70
2014-04-19
Page 7 of 16 • 1 ... 6, 7, 8 ... 11 ... 16
Similar topics» EUROPA JE LEGALIZIRALA INCEST, UKRAJINA ODLIKOVALA HITLERA ? koliko istine, koliko laži
» Kako je Plenki lagao i nasamario hdzovce:'Lazi lazi lazi me ti to radis najbolje'
» trenutak istine
» ministarstvo istine
» jesu li ovo istine
» Kako je Plenki lagao i nasamario hdzovce:'Lazi lazi lazi me ti to radis najbolje'
» trenutak istine
» ministarstvo istine
» jesu li ovo istine
ex-iskon-pleme :: Društvo :: Povijest
Page 7 of 16
Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum