Posljednja Indijanka s Ognjene zemlje imala je hrvatsko prezime

Posljednja Indijanka s Ognjene zemlje imala je hrvatsko prezime
Patricia Štambuk upoznala je Rosu 1975. godine u bolnici u Punta Arenasu. Njezinu životnu istinu pretočila je u 13 priča

15320 pregleda
 
Foto: Matica

• 
  
• 
  
• 
  
• 
  
• 
  

  
Autor:
Matica

"Kartoline s fotografijama Indijanaca koje je iz Punta Arenasa mojoj obitelji u Split 1904. godine poslao Andrija Juričić, urednik Domovine, često sam gledala kao dijete. U meni su izazivale nekakvu tugu, a pravo značenje riječi napisanih na njihovoj poleđini shvatila sam tek mnogo godina kasnije", rekla je Branka Bezić Filipović o knjizi "Rosa Yagan Miličić – posljednja karika".
Riječ je o djelu koje je od 1984. godine u Čileu doživjelo četiri izdanja. Prevedeno je i na kineski jezik, a životnu svakodnevicu Rose, žene ptice, posljednje pripadnice indijanskog plemena Yagan s Ognjene zemlje, uprizorilo je i čileansko nacionalno kazalište.
"Priča je izvorna i bez sadržajnih pretjerivanja. Iz nje progovara mudrost predaka, mitovi, legende, vjerovanja od davnina... Rosa Yagan je poveznica, most između jednog i drugog stoljeća, prenositeljica kulture između kanua, chalana i zrakoplova, između vračanja i moderne medicine, između legende svojih predaka i religije misionara. Ona je posljednja svjedokinja pretkolumbovskih naroda i kulture na tom području prije kristijanizacije koju je zapadna civilizacija istrijebila", istaknula je autorica Patricia Štambuk, čileanska spisateljica hrvatskog podrijetla. 
"Autorica je rođena 1951. u Patagoniji, zemlji fjordova, ledenjaka i olujnog mora gdje se događaju priče iz knjige. U te dijelove prvo je iz Selaca na Braču došao njezin djed, a zatim 1934. godine i otac kad je imao samo 14 godina", naglasio je prevoditelj knjige Jerko Ljubetić i dodao: "Patricia Štambuk Mayorga sveučilišna je profesorica i pripada krugu od dvjestotinjak čileanskih pisaca hrvatskog podrijetla među kojima je deset akademika". 
S Rosom Yagan završava povijest jednog naroda koji je preživljavao u posebno teškim uvjetima, u zatvorenom društvu sa strogim poštovanjem, gdje je ista primitivna tehnologija korištena četiri tisuće godina.
Patricia Štambuk upoznala je Rosu 1975. godine u bolnici u Punta Arenasu. Njezinu životnu istinu pretočila je u 13 priča, posebnih cjelina, pisanih u obliku intervjua kojima su dane literarne, antropološke i povijesne značajke. 
Posljednja pripadnica plemena Yagan progovara o svom braku na koji je pristala isključivo zbog majčinog nagovora. Njezin suprug, znatno stariji Jose Miličić, bio je indijanski poglavica - sin Indijanke kojeg je kao siroče posvojio Antonio Miličić, Hrvat s otoka Brača. Dao mu je svoje prezime i naučio ga hrvatski jezik. Nagađa se kako mu je on čak bio i biološki otac, iako nema sigurnih dokaza. 
Rosa Yagan u svojim pričama spominje i Hrvate kao jako susretljive prema Indijancima o čemu svjedoči i pismo upućeno 1895. godine iz Punta Arenasa uredniku splitskog Pučkog lista.
U njemu se opisuje odnos bijelaca prema Indijancima.
"Dovedoše u Punta Arenas 164 divlja Indijanca iz Ognjene zemlje. Među njima je bilo dice, momčadi, ljudi sridovičnih i ravno 80 mladih divojaka. Ta jedna čeljad gola i bosa, a led žestok. Žalosno ih je bilo pogledati gdi se mrznu i gdi im drhće crna koža od studeni. 
Smililo se mnogima od nas pa donesemo starih gaća, kaputa, postola i dadosmo ih onim divljacima da zaugrnu jadnu put. Ali sad je bilo da se u niku smiješ, a u niku plačeš od mila. Oni stali uvlačit noge u rukave od kaputa, a u nogavice od gaća uvirati ruke, što jadnici nisu nikad vidili odiće. 
Postole stadoše glogjati zubima od gladi. Kad mi to vidismo, htidosmo ih donit hrane, ali ih njihovi gospodari šibama odagnaše u jednu kućetinu i spratiše ih ko marvu. Tu baciše megju nje sirova mršava mesa koje su divljaci razdirtali kao gladni vukovi. Sutradan trgovci one jedne čeljadi dadoše ih lipo isprati i obići pa su ih prodavali mušterijama isto ko što se tamo kod vas pazari blago. 
Nisi mogao od milinja slušati jadnu Indijanku gdi vije kao lavica, kad joj odnesoše i prodaše dite, također te je protrnjivao plač oca za sinom, sestrom za bratom i tako dalje. Molim vas dajte ovo tiskat u dični Pučki list, jer znam da neće biti mrsko dalmatinskim težacima", napisao je Nikola Bandić.
"Europljani su uništili cjelokupnu kulturu tamošnjih Indijanaca. Lovili su ih, ubijali i prodavali znanstvenicima za antropološko istraživanje, ali i kao roblje", objasnila je Branka Bezić Filipović i dodala: "Njihov dolazak za Yagane je značio početak kraja. U polarnim uvjetima Ognjene zemlje, namazani kitovom mašću, bez odjeće i obuće, znali su kako preživjeti. U moru, čija temperatura nije prelazila devet stupnjeva, žene su ronile u potrazi za hranom. Muškarci su osiguravali jelo bijelom čovjeku koji je sa sobom donio alkohol, bolest i svoje nove bogove, čemu se Indijanci nisu uspjeli oduprijeti".
Prijateljstvo Hrvata i Indijanaca
Predstavljanje knjige bilo je popraćeno sa sto fotografija Indijanaca iz Ognjene zemlje s početka 20. stoljeća, a pokazano je i koplje koje je pripadalo Rosinom suprugu, poglavici Joseu Miličiću. 
U Split ga je donio Thomas Čakalović, čileanski entomolog hrvatskog podrijetla. Njegov otac Frano, rodom iz Ložišća na Braču, inače vlasnik rudnika ugljena na Ognjenoj zemlji, osobno ga je dobio od samog Miličića. 
Čakalović nije bio jedini koji je prijateljevao s Indijancima. Kao i u svaku drugu, Hrvati su se dobro uklopili i u čileansku sredinu.
Poštujući domoroce s kojima su zasnivali obitelji, u novu domovinu prenijeli su običaje i navike predaka. 
O tome svjedoče i hrvatska groblja diljem Čilea koja izgledom podsjećaju na bračka.
"Iako su pisma iz Južne Amerike do Europe putovala mjesecima, a poštarina je u to vrijeme bila gotovo jednaka cijeni zlata, Hrvati su umjesto o sebi, obitelj i rodbinu u domovini izvještavali o stradanju Indijanaca. Itekako svjesni vlastite nemoći pri sprječavanju naprasnog gašenja civilizacije stare više tisuća godina, smatrali su svojom dužnošću da o tome barem obavijeste svijet", zaključila je Bezić Filipović.

Ana Kaštelan
Matica

Dobro Ero, na kraju je zaključak da su Hrvati porijeklom američki indijanci?   Jel to napokon kraj lutanja u potrazi za nacionalnim identitetom i porijeklom? Bitno da nismo Slaveni.

Ima tamo i mojih.. ;-)

Šta nije bila davno neka pjesma "ako sam Bosanac nisam Indijanac...."  

Znaci,draze ti bit Bosanac :D

Ovo moja pokojna baba poslala pismo ?

NIje iskljućeno al koliko ja znam oćeva strana nema ništa u Argentini tako da.

Ima jedna druga strana al ti su u Ćileu a ne u Argentini.

Ero wrote:

Ero wrote:
"Autorica je rođena 1951. u Patagoniji, zemlji fjordova, ledenjaka i olujnog mora gdje se događaju priče iz knjige. U te dijelove prvo je iz Selaca na Braču došao njezin djed, a zatim 1934. godine i otac kad je imao samo 14 godina", naglasio je prevoditelj knjige Jerko Ljubetić i dodao: "Patricia Štambuk Mayorga sveučilišna je profesorica i pripada krugu od dvjestotinjak čileanskih pisaca hrvatskog podrijetla među kojima je deset akademika". 

'Ko bi reka, a kažu da su dijasporci svi odreda 'adezeovci, nepismeni i zatucani...

  OK interesantna priča nego jesu i oni Lb2, mslim na domoroce


 Šta nisi tamo poša pa posta akademik iebemu paštu. Kreneš sa solidnom temom pa obrni jope na adezej dijasporu.

Najveći je tvoj problem to šta si falio vrijeme. Prekasno si otišao, ustvari si otišao kad je tribalo ostati i izboriti se.

Ustvari ti nikada i nisi bio pripadnik dijaspore, Jugoslaviju nikada nisi napustio 

Sada kad postoji RH, ti glumiš dijasporu koja bi nešto mijenjala.........fulao si za barem 30 god. Sorry but iebiga.


   Hajmo se mi vratiti, kolega , na ovu tužnu priču. Indijanci sa Ognjene zemlje su prošli jednako kao većina stanovnika

tj. starosjedilaca u J. Americi. Porobljavani su, tretirani kao stoka i prodavani i ubijani. 

A nekako čisto sumnjam da su jedino Hrvati bili

takvi humanisti i da jedino oni nisu sudjelovali u lovu i trgovini sa domorodcima.

    Čast izuzecima jasno.

  Lik iz gornje priče je možda i otac, kako piše, onome nekom "poglavici" ( o tome poglavici, di je bio poglavica 

 i kako je do toga došlo, nad koliko ljudi vladao i sl. nemamo podataka....ili? )

   Očito je taj lik , naše gore list, bio usamljen pa si kupio( ili sam ulovio ) jednu Indijanku pa je ona rodila mulate.

  Šteta da nema više takvih priča jer Dubrovačka je republika imala stalnu koloniju na Goa u Indiji i svuda su trgovali

 no slabo se vraćaju ljudi, kad jednom odu.  Tako će i sada biti.

"Kartoline s fotografijama Indijanaca koje je iz Punta Arenasa mojoj obitelji u Split 1904. godine poslao Andrija Juričić, urednik Domovine, često sam gledala kao dijete. U meni su izazivale nekakvu tugu, a pravo značenje riječi napisanih na njihovoj poleđini shvatila sam tek mnogo godina kasnije", rekla je Branka Bezić Filipović o knjizi "Rosa Yagan Miličić – posljednja karika".


---

1904



Onda nije ....Štambuk je s Braća a ima Novak i na Hvaru a to su otoćani pa su se vjerovatno poznavali.

I ja imam rodbine koja je u rodbinskoj vezi sa Siouxima !

RayMabus wrote:

Ovo moja pokojna baba poslala pismo ?

NIje iskljućeno al koliko ja znam oćeva strana nema ništa u Argentini tako da.

Ima jedna druga strana al ti su u Ćileu a ne u Argentini.

     Ni ulice ni broja. Pa kako je ovo dolazilo iz Argentine u Spljet


 - SPLJET - EUROPE - DALMATIE -  Ta i ta ( sluškinja ) kod  profesora Ante............. I to je to 

Yehudi wrote:

  Šteta da nema više takvih priča jer Dubrovačka je republika imala stalnu koloniju na Goa u Indiji i svuda su trgovali

 no slabo se vraćaju ljudi, kad jednom odu.  Tako će i sada biti.

Tako nešto no ono Ćile , Argentina .....ima dosta Hrvata i njihovih potomaka , mnogi od njih i utjećajni .....uglawnom ta dijspora nije nezanemariwa a sad kako i u kojoj mjeri se to može powezati ......ekonomski i kulturološki je ono najbolje.

Treba imat široke poglede i poglede koji su u 21 stoljeću. Dijspora , Ćile , Argentina al ne samo oni al ovo dvoje je u prvom planu zbog te velike i utjecajne dijaspore ......more , trgowina , wojna suradnja .....bez obzira na udaljenost ipak se radi o zemljama koje imanju mornariću.

Te stwari uopće nisu nezanemariwe.

Plus wečina hr iseljenika tamo ti je baš s Jadrana dakle more.

Ima tu dosta potencijala za kulturnu , ekonomsku i wojnu suradnju u budućnosti.

Samo pola posto svog ukupnoga godišnjeg izvoza hrvatsko gospodarstvo ostvari na tržištima Južne Amerike, upozoravaju u Hrvatskoj gospodarskoj komori.

Pozivajući hrvatske tvrtke da iskoriste potencijale južnoameričkog tržišta, direktor Sektora za financijske institucije, poslovne informacije i ekonomske analize HGK Zvonimir Savić, upućuje gospodarstvenike na veliku hrvatsku zajednicu od gotovo pola milijuna ljudi koja živi u Argentini, Čileu, Brazilu i drugim dijelovima Latinske Amerike.

- Želja nam je potaknuti promišljanja naših tvrtki o nastupu na tržištima Južne Amerike i ukazati na nedovoljnu iskorištenost hrvatskog iseljeništva u razvijanju gospodarskih odnosa s tim dijelom svijeta - ističe Savić.

U Komori su, na istome tragu, sredinom listopada organizirali i posjet poduzetnika hrvatskog podrijetla, pripadnika tzv. druge generacije naših iseljenika iz Južne Amerike, ali i drugih dijelova svijeta.

Prema podacima koje smo prikupili, od južnoameričkih Hrvata pozivu Komore odazvali su se i boravili u Hrvatskoj, među ostalima, Tomislav Kuljiš, jedan od najvećih poduzetnika u distribuciji prehrambeniih proizvoda u Boliviji, Luis Aviles iz Ekvadora, konzultant za ICT sektor iz Perua Franjo Kurtovic, Jose Pikunic iz Venezuele koji se bavi ulaganjima u turizam, te Jorge i Mario Drpić iz Gospodarske komore Punte Arenas u Čileu.

Od prvog okupljanja poduzetnika iz dijaspore u HGK, kako nam je kazao Josip Hrgetić, jedan od organizatora skupa, nije bilo za očekivati konkretne poslovne dogovore već je skup iskorišten za upoznavanje naših iseljenika s logističkom potporom koju mogu očekivati od HGK.

Veliki uvoz

U pokušaju da našim tvrtkama otvori tržišta Latinske Amerike, u veljači ove godine Brazil i Kolumbiju posjetila je ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić.

S ministricom Pusić u delegaciji su bili predstavnici naših tvrtki koje se bave razminiravanjem, DOK-ING i RH Alan i uspjeli dogovoriti konkretne poslove. Od ranije je na kolumbijskom tržištu prisutan proizvođač vojne i zaštitne opreme Šestan-Busch, koji jedini od hrvatskih tvrtki ima i svog službenog predstavnika (Bogota) u nekoj od zemalja Latinske Amerike.

Otuda je Kolumbija i naše najveće izvozno tržište u Južnoj Americi - u tu zemlju godišnje izvezemo robe u vrijednosti 40 milijuna dolara, na drugom mjestu je Brazil (deset milijuna dolara), dok se na veliko argentinsko tržište izvoz kreće u vrijednosti od simboličnih 420 tisuća dolara.

Dok u Latinsku Ameriku godišnje izvezemo šezdesetak milijuna dolara, u obratnom smjeru odvija se promet od stotinjak milijuna dolara i uglavnom se odnosi na uvoz brazilske kave i šećera, vina iz Čilea i banana iz Kolumbije u Hrvatsku.

Kao glavnu prepreku većeg plasmana hrvatskih proizvoda na južnoameričko tržište uvijek se navodilo veliku udaljenost s pripadajućim troškovima transporta i različitih taksi. S druge strane, susjedna Slovenija samo u Brazil u prvih šest mjeseci ove godine izvezla je roba i usluga u vrijednosti 100 milijuna eura.

Iako je hrvatski izvoz u zemlje Latinske Amerike u stalnom usponu, u HGK napominju da je rast uvjetovan prije svega niskom početnom bazom. I izvoz EU-a u Latinsku Ameriku u stalnom je porastu, lani je dosegnuo 72 milijarde dolara.

http://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/biznis/clanak/id/295974/hgk-nasim-izvoznicima-juzna-amerika-je-predaleko

Kao glavnu prepreku većeg plasmana hrvatskih proizvoda na južnoameričko tržište uvijek se navodilo veliku udaljenost s pripadajućim troškovima transporta i različitih taksi. S druge strane, susjedna Slovenija samo u Brazil u prvih šest mjeseci ove godine izvezla je roba i usluga u vrijednosti 100 milijuna eura.

---

Luka Kopar ....je da mi wiše wolili da je u nekoj našoj lući al realno to je daleko a njima je oo terminal za owamo i ide se sa welikim brodowima i ewo ti linija komunikačije za uwoz izwoz robe.

Moć jednostawnosti .....preko luke Kopar ...južna Amerika.

Trgowinska razmjena EU i južne Amerike raste iz godine u godinu ....AUstriji i Mađarskoj al i drugima luka Kopar je idelana ....a i onoj drugoj strani isto za uvoz robe na ovo tržište ....Hr se tu samo treba priključiti na wlakić jer to su weliki brodowi koji imaju ogromne kapacitete idu jednom mjesećno al zato nose puno a to je tj ta luka Kopar to je na dva metra od Zg.

I to je to tj ta ekonomska linija komunikacije.

KUlturološka je dijspaora i to i ostaje nam vojna no kako nema rata ( i bolje ) onda možemo surađiwat na nekoj suradnji jer relano Ćile i Argentina da se nešto ovdje desi pošalju ti brod pun oružja u splitsku luku i to ti je to.

Njima neće bit rat a nama oće , oružje njima tada ne treba a nama ta zaleđina dobro dođe i ono to ima svoje zašto.

https://en.wikipedia.org/wiki/Chilean_Army

https://en.wikipedia.org/wiki/Argentine_Army

Suštinski njihova vojna oprema i nivo iste i nije nešto različita previše od NATO standarda većine EU ćlanica.

A nije nezanemariva ni geopolitika ovdje jer bez obzira na EU ipak ono jel ....i sad luka Kopar ima takvo znaćenje da je jednoj Austriji i Mađarskoj izlaz za južnu Ameriku i sad nešto Talijani tu pokušaju .....pa ovi bi ih napali.

Clone Stormtrooper wrote:I ja imam rodbine koja je u rodbinskoj vezi sa Siouxima !

Mi smo Comanche od vajkada

Sve u svemu sve te vidove suradnje treba razvijati ; ekonomske , kulturološke i vojne.

Vojna suradnja nije za bacit , dapaće ......ako ste vi u dogoworu sa nekom zemljom u Evropi i ono pametna obrana i surađujete i to je sve ok al ako se ovdje zapuca onda svima treba to oružje tj oružja je malo a čega je malo svakome treba.

Matematička vjerovatnost da će rat istodobno izbit u Evropi i južnoj Americi , posebno dole između Ćilea i Argentine je ravna nuli a kad je tako oni su sigurna zaleđina za dostavu ogromne vojne tehnike i ostaloga jer to mogu jer je kod njih tada mir.

Suštinski tu ne treba neka velika vojna suradnja niti to mora biti nešto izrazito militaristički .....bitno je samo da postoji linija komunikacije i ljudi koji vezuju i jednu i drugu stranu.

Hidrografski institut.

To je njima ovako baš zanimljivo , južni pol , Ognejna zemlja , mageljanov prolaz.