I u filmu "Oluje se uvijek vraćaju kući" HAVC je financirao LAŽ o Domovinskom ratu!

Javnost oko HAVC-a i Hrvoja Hribara koji su financirali danski film (a koji su Srbi iskoristili za svoju propagandu) ima različita mišljenja.

I dok je dio Hrvata koji slučaj filma “15 minuta – Masakr u Dvoru” pomno prati uvjeren kako su namjere ovog centra bile dobre te da je za sve kriva njihova neinformiranost o slučaju pokolja invalida u Dvoru, drugi dio uopće ne sumnja kako je sve napravljeno svjesno i osmišljeno:

– Zadatak HAVC-a bio je stvoriti političku bazu SDP-u! I taj se zadatak Hribar trudio ostvariti kroz novac koji je dodjeljivao samo podobnima.  Prijateljici Vesne Teršelić, redateljici iz Pule čija je tvrtka registrirana u privatnom stanu, Hribar je isplatio milijune. Dobila je 60 000 eura za neku glupost, u kojoj 45 minuta otpada na smrtno dosadan i negledljiv intervju predsjednika Društva ‘Josip Broz Tito’ iz Istre. Naravno da to ne košta 60.000 eura! Inače, ta redateljica je pokretačica peticije protiv ministra kulture dr. Zlatka Hasanbegovića. Ovoga puta je, s financiranjem danskog filma, stvarno pretjerao… Prekombinirao se. Gotov je – zaključio je Denis Kuljiš u Bujici i tako natjerao znatiželje da se malo konkretnije pozabave dosadašnjim djelovanjem HAVC-a.

U prilog činjenici kako Hribarov centar danskim filmom nije po prvi put financirao neistine o Domovinskom ratu, doznaje se iz prošlogodišnje reakcije Kluba 102. brigade. Pripadnici ove brigade su, naime, bili iznimno revoltirani grubim neistinama iznesenim u dokumentarnom filmu “Oluje se uvijek vraćaju kući”, redatelja Petra Krelje, a čije je stvaranje financijski potpomogao HAVC:

“Grube neistine iznesene su u monologu jedinog protagonista filma o broju poginulih pripadnika 102. brigade HV u vojnoj operaciji VIHOR na rijeci Kupi kod sela Šišinec i navodnog “skrivanja pod tepih” podataka o uzrocima, posljedicama i krivcima za njen neuspjeh u prosincu 1991. godine primorale su Klub 102. brigade da opovrgne neistinite tvrdnje i “svjedočenje“ te zatraži objavu istine u samom filmu.

Navedeni film je dokumentaran i kao takav mora pružiti gledatelju istinu o broju mrtvih pripadnika 102. br. HV – Novi Zagreb. Začuđuje činjenica da je film sniman na autentičnoj lokaciji prelaska rijeke Kupe te u Spomen gaju 102. brigade u selu Šišinec, gdje su navedena imena poginulih pripadnika 102. brigade u operaciji VIHOR, a kroz filmski uradak provlači se gruba neistina o broju poginulih od sedamdeset i više.

Ovaj spomenik Klub veterana Domovinskoga rata 102. brigade Hrvatske vojske – Novi Zagreb svečano je otvorio 14. lipnja 1998. godine u spomen na naše hrvatske vitezove koji su dali ono najvrednije za svoju Domovinu. Ovaj spomenik trajno će podsjećati na istinu.

Zašto onda neki svjesno prelaze preko te istine, zašto je svjesno iskrivljuju, zašto mladima prenose neku “svoju“ istinu?

Cijenjena gospodo (režiseri, producenti, filmski kritičari i drugi), istina je: Trinaest (13) pripadnika 102. br. HV – Novi Zagreb dalo je svoj život u vojnoj operaciji VIHOR za slobodu svoje Domovine, a ne sedamdesetak i više kako lažno navodi jedini protagonist “svjedočeći“ u ovom dokumentarnom filmu.

Pitamo se, s kojim se ciljem ovaj film priključuje mnogobrojnim pokušajima iskrivljavanja istine o broju poginulih pripadnika 102. brigade unazad 23 godine?”, postavljeno je pitanje još u 2. mjesecu 2015. godine, a odgovora nigdje.

Više je nego zanimljivo da HAVC nakon ovakvog plaćenog iskrivljavanja istine o Domovinskom ratu nije izvukao pouku, nego je učinio još goru stvar – platio Dancima 250 000 kuna da se Hrvate proglasi krivcima za pokolj invalida u Dvoru.

“Plemenita” namjera financiranja filmova o istinama u Domovinskom ratu postat će istinita onog trenutka kad se redatelji, scenaristi i institucije koje financiraju ovakve proizvode počnu konzultirati s ljudima “od branše”. A to su prvenstveno autentični branitelji, sudionici događaja, povjesničari i poznavatelji tadašnjih ratnih prilika uopće. Sve dok se to ne počne činiti, ovakvi će nam filmovi samo nanositi štetu.