Pet godina je istraživala i shvatila - u životu postoji nešto važnije od sreće

bla bla bla 

a lito je issati   
evo ja rabim svrhu i pripovijedanje a srecica svako malo naleti no treba je prepoznat za ugrabit

debotoijusto wrote:a lito je issati   
evo ja rabim svrhu i pripovijedanje a srecica svako malo naleti no treba je prepoznat za ugrabit

Za ovo bilježim jedan +

a ča ako nojdeš smisao pa radi toga budeš sritan?

Najveći osjećaj nezadovoljstva (a on je kolektivni) proizlazi iz društveno nametnutog imperativa uspoređivanja sebe s drugima (tko ima veće prihode, tko vozi bolji auto, tko je više cura povalio u životu ili ima ljepšu ljubavnicu ili ljepšu ženu, tko ima bolji mobitel i/ili više lajkova na društvenim mrežama). Istodobno za bilo kakav ozbiljniji uspjeh u životu (u karijeri ili privatnim odnosima) danas je daleko više potrebno nego što je bilo potrebno prije 15- ak, 20-ak ili više godina. Nekoć za zbariti curu je bilo dovoljno imati auto i pun rezervoar goriva. Danas se gleda kakav voziš auto. Istodobno, ljudi imaju osjećaj (a on ne vara) da je čitav sistem usmjeren protiv njih, jednako školski, porezni, zdravstveni, religija, itd. 

Nekoć je odgoj i školovanje djece bilo puno jednostavnije, jeftinije, stambeni krediti su se puno lakše dobivali, život je općenito bio puno jednostavniji, jeftiniji i - smisleniji. Danas ljudi imaju osjećaj da neprekidno jurcaju i žure, u tom jurcanju i žurbi stalno se iscpljuju, a istodobno shvaćaju da od te žurbe nemaju baš nikakve koristi i da u krajnjem slučaju, oni ne žive svoje živote, već nečije tuđe, plaćaju danak za vlastito postojanje na krivom mjestu u krivo vrijeme i istodobno imaju osjećaj nemoći da nešto radikalno i bitno promijene u svom životu. 

Ukorijenio se kolektivni osjećaj nesigurnosti, beznađa i besperspektivnosti.

aben wrote:a ča ako nojdeš smisao pa radi toga budeš sritan?

znam dosta takvih ljudi
problem nastane kad smisao iz nekog razloga postane nedostupan , ono ostanes bez posla ostavi te zena klinci razocaraju...

melkior wrote:Najveći osjećaj nezadovoljstva (a on je kolektivni) proizlazi iz društveno nametnutog imperativa uspoređivanja sebe s drugima (tko ima veće prihode, tko vozi bolji auto, tko je više cura povalio u životu ili ima ljepšu ljubavnicu ili ljepšu ženu, tko ima bolji mobitel i/ili više lajkova na društvenim mrežama). Istodobno za bilo kakav ozbiljniji uspjeh u životu (u karijeri ili privatnim odnosima) danas je daleko više potrebno nego što je bilo potrebno prije 15- ak, 20-ak ili više godina. Nekoć za zbariti curu je bilo dovoljno imati auto i pun rezervoar goriva. Danas se gleda kakav voziš auto. Istodobno, ljudi imaju osjećaj (a on ne vara) da je čitav sistem usmjeren protiv njih, jednako školski, porezni, zdravstveni, religija, itd. 

Nekoć je odgoj i školovanje djece bilo puno jednostavnije, jeftinije, stambeni krediti su se puno lakše dobivali, život je općenito bio puno jednostavniji, jeftiniji i - smisleniji. Danas ljudi imaju osjećaj da neprekidno jurcaju i žure, u tom jurcanju i žurbi stalno se iscpljuju, a istodobno shvaćaju da od te žurbe nemaju baš nikakve koristi i da u krajnjem slučaju, oni ne žive svoje živote, već nečije tuđe, plaćaju danak za vlastito postojanje na krivom mjestu u krivo vrijeme i istodobno imaju osjećaj nemoći da nešto radikalno i bitno promijene u svom životu. 

Ukorijenio se kolektivni osjećaj nesigurnosti, beznađa i besperspektivnosti.

Nekoć je puno lakše bilo naći posao i bez fakulteta. Danas je teško i s fakultetom. Većina gimnazijalaca 4.ih razreda u mom mjestašcu od 15 000 stanovnika žele otići studirati i raditi u inozemstvo. Ne radim u obrazovnom sustavu ali imam kolegicu na poslu čiji sin je maturant. Kaže pala je na dupe kad je čula kako razmišljaju cure od 18 godina, kolegice njenog sina iz razreda. Veli, sve razmišljaju isključivo o karijeri i kako pobjeći van iz zemlje. Jedna hoće u Nizozemsku, a niti tamo ima ikakve rodbine, niti tamo ikoga poznaje, niti je ikada napustila roditeljski dom, niti ima predodžbu kakav je doista život vani i kako to izgleda kad imaš banalnu situaciju da te boli glava i imaš temperaturu, a nikoga ne poznaješ i nema te tko odvesti doktoru ili ti dati tabletu i skuhati čaj. U moje vrijeme, kaže ta kolegica s posla (sada ima 47 godina), s 18 godina najvažnije je bilo kakvog dečka imaš i kako ćeš tulumariti. Praktički, dobili smo generacije ukradene mladosti, a one koji se s tim pritiscima ne znaju nositi, odnosi droga, alkohol i kriminal.

debotoijusto wrote:EMILY ESFAHANI SMITH autorica je knjige "The Power of Meaning" 

Na tragu je hrvatskog psihijatra, Roberta Tore-a koji je napisao trenutno pravi hit: Ima li života poslije smrti. Njegova istraživanja i razmišljanja također pojašnjavaju da je sreća precijenjen pojam, i da je za ljudski život daleko važniji osjećaj smisla, odnosno ispunjenosti, jer on ostaje i kad se pojavi patnja, koja je u životu svakog čovjeka neminovna.

danas je 3x lakse naci posao i cura normalno zeli svoj zivot , toliko o tome
vruce tii grintav si

melkior wrote:

debotoijusto wrote:EMILY ESFAHANI SMITH autorica je knjige "The Power of Meaning" 

Na tragu je hrvatskog psihijatra, Roberta Tore-a koji je napisao trenutno pravi hit: Ima li života poslije smrti. Njegova istraživanja i razmišljanja također pojašnjavaju da je sreća precijenjen pojam, i da je za ljudski život daleko važniji osjećaj smisla, odnosno ispunjenosti, jer on ostaje i kad se pojavi patnja, koja je u životu svakog čovjeka neminovna.

Sreca je u biti,bar meni smjesan pojam..to su iskrice ushicenja,kratki trenuci zadovoljstva,koji dugo ne traju,bilo pod kojim okolnostima...vise bazirano na kemijskim procesima u tijelu,nego necemu racionalnom..

melkior wrote:

debotoijusto wrote:EMILY ESFAHANI SMITH autorica je knjige "The Power of Meaning" 

Na tragu je hrvatskog psihijatra, Roberta Tore-a koji je napisao trenutno pravi hit: Ima li života prije smrti. Njegova istraživanja i razmišljanja također pojašnjavaju da je sreća precijenjen pojam, i da je za ljudski život daleko važniji osjećaj smisla, odnosno ispunjenosti, jer on ostaje i kad se pojavi patnja, koja je u životu svakog čovjeka neminovna.

Odlična knjiga, preporučam , iako pomalo teška za čitanje; više je pisana za intelektualce nego za prosječnog čitatelja odnosno postoje dijelovi koji se lakše i koji se teže čitaju, tj. potrebno je vrijeme da bi neke stvari čovjek shvatio (i prihvatio), a ono podrazumijeva aktivni pristup stalnom propitkivanju sebe samog i svega onoga što nam se nameće kao normativ življenja, postojanja i doživljavanja samih sebe.

debotoijusto wrote:danas je 3x lakse naci posao i cura normalno zeli svoj zivot , toliko o tome
vruce tii grintav si  

Uvijek možeš konobariti u birtiji, konobara barem treba na bacanje    Ja ti govorim o poslu koji te dugoročno ispunjava, ne o nečem kratkoročnom što funkcionira dok imaš 20 godina da stekneš radno iskustvo i džeparac. Kad imaš 20 godina i konobariš, to je normalno i u redu. kad imaš 30 godina ili 40 i konobariš, možeš komotno kupiti štrik i popeti se u potkrovlje. Ok, karikiram ali nisam daleko od istine.

INSTAGRAM je postao najbolji curin prijatelj i skola za uspjeh...sto bolje uslikati dude i guzu i sto bolje ih prodati..

Ako imaš 35 + godina, nisi u partiji niti uhljebljen u nekom državnom sistemu, nemaš vlastiti obrt ili nisi poduzetnik, već radiš slabo plaćene i nesigurne poslove od danas do sutra u birtiji ili na blagajni nekog trgovačkog centra (nisi u DM-u), slobodno se može reći da si životni gubitnik.