ISTINE I LAŽI

bogomdani wrote:

mortal-joint wrote:





I dalje traje vika protiv revizionizma. Kao, Zapad to vidi kao najveće zlo, pa što tu mi imamo provjeravati. Dnevno dobivamo nove recenzije Biblije i Talmuda, nedodirljivih svetih zapisa, a znanost ulazi u WW2 strogo diverzantski. Logoraš Milko Riffer, autor knjige "Grad mrtvih", došao je u Jasenovac krajem 1942. i dobio broj 2376.  Takvi podaci izgradit će vjerodostojnu istinu o Jasenovcu...

Mogu razumijeti da postojje interesne stranei naravno ....

lijepo da priznaš kako postoje "interesne strane"
kao da potvrđuješ ispravnost revizije

bogomdani wrote:Jasno je da je revizionizam zlo...

kako za koga

bogomdani wrote:Jasno je da je revizionizam zlo. jer negira činjenice a svoje stavove postavlja na tezama i teorijama,svjedočenima "vjerodostojnih " osoba..onih istih koje negiraju očitu masovnost nacističkih pokolja..

Sve "interesne strane" negiraju tvrdnje suprotne strane. Da li je bilo masovnog stradavanja? Je. Nigdje ne piše da nije, ali isto tako da se radi o 6 miliona žrtava nije točno! Znači da je u pitanju laž! Taj broj isto tako nikad nije dokazan pa stoga nitko ne može tvrditi da ih je upravo toliko nastradalo. Zato postoji revizija! Nije isto okriviti nekoga za jedno ili dva ubojstva, posebno ako se radi o daleko većoj razlici u broju ubijenih. Po zakonu pravo glasa imaju i tužitelj i tuženik tj i žrtva i prekršitelj zakona. Odštetu za počinjeni zločin, ili odštetu za optužbe bez dokaza.
Što se tiče zločina počinjenih nad Židovima govoriš kao da su ga počinili samo nacisti a uvjerena sam da si upoznat s činjenicom kako su Židovi stradavali daleko više u Poljskoj, Rusiji, Litvi, Ukrajini.

bogomdani wrote:Pa,zar u Jasenovcu nema kosti??? sve je jedna velika prevara..

Kosti ima! Zločina je bilo! kao i na mnogobrojnim drugim mjestima i od strane raznih drugih naroda i vojske. [/quote]

bogomdani wrote:sa svojim ti znanjem rastočim kosti u roku 1 sat... 

Kaže mi osoba koja u potpisu nosi znak svog naroda i predstavlja se kao Židov.
Kako se zove ova pojava????
Miroljubivist? Liberalizam? Ljubav prema bližnjem? Provoditelj ljudskih prava?
Predstavnik koga ili čega?

Mortalka,patetična si...  Jasno je što je zlo a što je dobro...Dobro svakako nije bilo nacistička Njemačka,koja je krenula osvajati svijet,motivirajući se nadrasom(u korelaciji koje bi ti bila negdje na nivou munjenog magareta..  )
I dalje se povodiš nekim svojim fikcijama bez meritornih linkova...uputit ću te na Svjecke enciklopedije,Britanicu(pazi,to nije samo jedna knjiga,nego tomovi) gdje se točno po stavkama navode brojevi,konkretni i zbrojeni,tako da ta brojka može biti +- 5-7% apsolutne pogreške..
Nadalje...što se tiče Njemačke,pa o njoj pričamo,a navedene zemlje gdje je Hićo postavio svoje pulene,isto kao i u Hrvatskoj,Mađarskoj i navedenim zemljama,jasno je da to nije bila domicilna politika,inače bi se po toj korelaciji,moglo reći i da je Hrvatska bila isto što i navedena Poljska,Češka..etc...
Ako ćemo o lažima,najkukavnija je ona,koja se priča o Blajburgu,i "križnom putu" u biti,zbjeglim domobranima i hustašama..gdje kojim civilima..
ebi ga,postoje snimci gdje se pune zagrebačke ulice raduju dolasku partizana..kao i u svim većim gradovima...nije baš da s ucivili šakom i kapom brisali za Blajburg..
Naravno,da se kojim slučajem srbija toliko ojača i krene osvajati hrvatsku,ja bih morao begati,jer sam nosio uniformu hrvatskih snaga,a ti što si hustaški elemenat,barem bi te tako prozvali,ali većina drugih ne bi morala bježati,jer su redovni građani i bave se uobičajnim poslovima,no ti promičeš fašiztam,veličajući hitlera,pa bi ti guza radila 5-9... 

promicanje fašizma nije sagledavanje povijesti iz različitih kuteva različitih autora tj njihovih pronalazaka..
možda bi ti trebao proširiti vidokrug
i u svakom slučaju prestati vrijeđati jer nisi ni ti puno više od magareta

masovne grobnice za koje nitko nije odgovarao




NISAM KOLJAČ VEĆ BUDALA NA BLEIBURGU Trebalo je sve to pomlatiti, lubanje su prskale i trebalo ih je što više pokositi VIDEO
NISAM KOLJAČ VEĆ BUDALA NA BLEIBURGU Trebalo je sve to pomlatiti, lubanje su prskale i trebalo ih je što više pokositi VIDEO
trebalo je sve to pomlatiti, lubanje su prskale i trebalo ih je što više pokositi
04.05.2014. 17:09
Braniteljski Portal
Crna kronika
NISAM KOLJAČ VEĆ BUDALA NA BLEIBURGU
Prvi zapisi i pojam „križni put“pojavili su se u hrvatskoj emigraciji nekoliko godina po završetku ratnog sukoba,osobito među izbjeglima s blejburškog područja.
S vremenom su se pojavila i hrvatska glasila u inostranstvu koja su,medju ostalim,objaviljivala razna svjedočanstva i komentare,što je socijalistički režim Jugoslavije neprestano osuđivao i to danas koriste takvu ideju projugoslovenski orijentisani  srbokomunistički kadar koji je na vlasti a nadojem Titovom idejom što više ocrniti hrvatski narod te prikazivajući da  su i današnji branitelji  proustaški orjentisani i takvi zločinci koriste takvu propagandu poput Vesne Pusić.
Nažalost u ruke mi je upala knjiga od Marka Grčića a štampana u Zagrebu Avenija brastva i jedinstva br.4 u Zagrebu, gdje pisac  opisuje ispovjed bivšeg egzektutora "ratnih zarobljenika" Momčila Katića-Sime iz Banja Luke a koji je objavljen u Republici Hrvatskoj br.107.1976.god i evo što je Momčilo Katić ispropovjedao.
Momčilo Katić-Sime - Trebalo je sve to pomlatiti, lubanje su prskale i trebalo ih je što više pokositi.
Godine 1945.bio sam dobrovoljac u odjeljenju za likvidaciju, a bili smo u blizini Šapca a tu su uz rijeku bile iskopane jame-kanali i bilo je puno posla,jer su svaki dan stizale nove grupe Hrvata-ustaša,domobrana i civila kolobracionalista. Trebalo je sve to pomlatiti,i to što prije.
Likvidaciju smo vršili pred zoru,tako da se obližnjim mještanima moglo tumačiti da se vodila borba s neprijateljskim ostacima.Kad smo doveli prvu grupu,njih deset,ja sam bio nešto sentimentalan. Drhtale su mi ruke i noge,ne znam zašto. Ne znam kako je prošlo između rafala i jauka,ali osjetim na ramenima ruku druga komesara,jer zvao me da ga pratim. Govorio mi je da je to prošlo i njega te da je poslije sve drukčije. Bilo je baš kako mi je rekao. Nije bilo više straha, a lubanje su prskale i trebalo ih je što više pokositi.
Ja kao koljač tih bandita imao sam automat, a imali smo i šarac..za bandite koji su uspjeli pobjeći. U jednoj grupi bio je jedan krupan čovjek te mi je rekao da je neka šarža,mislim neki načelnik ili nešto slično. Rekao mi je“Djete nemoj me ubiti“ zovi svoga komandira da me ubije, on reče, al dođe komesar i glava mu prsnu na sve četri strane. Posle toga sam odabirao po ćeifu, koji je za moj automat, i tako dodje red na jednog trbonju, Židova koji je bio kolobracionalist, a nije mu pomoglo sve njegovo pozivanje na Židovsko, a ja gledam njega da li u glavu ili u trbuh, u trbuh ode rafal i prevrnuo se čova.
Bilo je i problema,bilo je bandita koji se nisu dali nad jamu. I ako vezani žicom,kidali su zubima do koga su došli.Vikali bi Antu Pavelića i živjela Hrvatska, a neki su nam psovali majku srpsku i pljuvali, a te smo gurali dolje u jamu i rafalima odozgo.
Bilo ih je napola ubijenih, a ti su nam i stvarali probleme, jer su bili pomješani s mrtvima i jaukali….Majko!.... Ubijte me,majku vam Srpsku…ali i to smo brzo riješili, dovezli smo živog kreča i po njima. Evo vam Antu Paveliću!...Evo vam NDH!..a poslije smo naturali zemlju i konačno je nastupila tišina i tek posle klanja mogli smo se odmoriti.
Prilikom  izbora zanimanja i radnog mjesta,prednost su uvjek imala djeca, roditelja koljača
Tu bi trebalo spomenuti i one čiji je „križni put“ bio nastavak skrivanja,nošenje oružja i otvorene borbe s predstavnicima vlasti. Poznati su „škripari“ u Hercegovini,ljudi koji su se godinama skrivali po jamama u hercegovačkom kamenjaru“škripama“,kako ih ondje zovu,ljudi koji su se vratili među ostale, tek pošto su nekoliko godina proveli skrivajući se ili su pak ilegalno bježali preko granice.
Potomci ubojica su se nasljeđivali i tadašnjom "sudbinom svojih roditelja" pa su takvi uvijek i danas povlašteni,uspješni po preporuci Englezima i ratnom podrijetlu, a danas mi moramo tvrditi da su njihovi roditelji bili „oni“ kojih se treba čuvati i na koje danas treba paziti.
Za svaku sitnicu koju bi današnji branitelji učinili,a ne bi bila u zakonu s dopuštenjem razmišljanja sistema,nova rečenica, dopunjavali bi braniteljima stare dosjee. Prilikom  izbora zanimanja i radnog mjesta,prednost su uvjek imala djeca roditelja koljača, jer oni se "nisu ogrješili" i za takvo radno mjesto, uopće nezamislivo se natjecati, i tako djeca od branitelja su nebriga za bilo kakav posao u Ministarstvu branitelja i za ostale državne institucije a kamoli u Ministarstvo vanjskih poslova kod Vesne Pusić, jer povijest i istina su prokletstvo, jer i danas "branitelji ne žele surađivati s narodnom vlasti".
- See more at:

http://www.braniteljski-portal.hr/Novosti/Crna-kronika/NISAM-KOLJAC-VEC-BUDALA-NA-BLEIBURGU-Trebalo-je-sve-to-pomlatiti-lubanje-su-prskale-i-trebalo-ih-je-sto-vise-pokositi-VIDEO#sthash.wIGKTDbV.rGdqun7o.dpuf

je l' te odore 'hugo boss' radio?

mortal-joint wrote:

ma niš od toga..montano..to su žrtve ustaša,koje sad obožavatelji ustaša,koriste za svoju reklamu... 

bogomdani wrote:

mortal-joint wrote:

ma niš od toga..montano..to su žrtve ustaša,koje sad obožavatelji ustaša,koriste za svoju reklamu... 

ti nisi licemjeran kad ne priznaješ tuđe žrtve, samo su svi drugi licemjerni

http://www.sloboda.hr/dr-razum-nema-dokaza-za-masovne-ustaske-zlocine-u-jasenovcu-ali-ima-za-partizanske/

Dr. Razum: Nema dokaza za masovne ustaške zločine u Jasenovcu, ali ima za partizanske!





Uz današnju 69. obljetnicu proboja logoraša iz Jasenovca objavljujemo jedan prigodni tekst koji rasvjetljuje istinu o logoru Jasenovac o kojoj svi političari šute! Podijelite ovaj članak i zaustavimo širenje laži o genocidnosti hrvatskog naroda!

Dr. Stjepan Razum pročelnik je odjela Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu. Rođen je u Konščici i jedan je od šestero djece roditelja Mije i Dragice. Osnovnu šolu pohađao je u Svetom Martinu pod Okićem, a kao pitomac Nadbiskupskoga dječačkoga sjemeništa polazio je klasičnu gimnaziju u Interdijecenskoj srednjoj školi za spremanje svećenika u Zagrebu nakon čega završava Katolički bogoslovni fakultet. Pokojni nadbiskup Franjo Kuharić zaredio ga je za svećenika 1986. Kao duhovni pomoćnik, kapelan, djelovao je tri godine u crkvi sv. Blaža u Zagrebu, a 1989. nadbiskup Kuharić ga je poslao na daljni studij u Rim, gdje je studirao crkvenu povijest na Papinskom grgurovskom sveučilištu. Paralelno s time završio je i dvogodišnji studij arhivistike, diplomatike i paleografije pri Vatikanskom arhivu. Doktorat iz crkvene povijesti obranio je 1995. radnjom „Osvald Svetoladislavski, biskup zagrebački 1446.-1499,“ U Zagreb se vraća iste godine i počinje raditi u Nadbiskupskom arhivu.


Na predstavljanju knjige Tomislava Vukovića ‘Drugačija povijest’ rekli ste da je povijest 20. stoljeća u Hrvatskoj potrebno iznova istraživati, počevši ispočetka. Znači li to da smo svi zatočenici lažne povijesti, posebice one o Drugom svjetskom ratu i nakon njega?


To je očevidno. Zamislimo si slučaj, što i nije tako teško nakon haškoga suđenja, da sudac u nekom postupku prihvati obtužbu kao konačnu istinu. To zasigurno ne bi bila objektivna istina, već pristrana istina jedne strane, u ovom slučaju obtužbe. U Drugom svjetskom ratu, s našega hrvatskog stajališta, bile su u biti dvije strane, premda je bilo mnogo vojski i međusobnih neprijatelja. Jedna je strana bila za samostalnu Hrvatsku, za koju su se borili domobrani i ustaše, uz pomoć Nijemaca, a druga, protiv Hrvatske, među kojima su bili partizani, četnici, Talijani i drugi. Kao pobjednici izišli su na kraju rata partizani, pod vodstvom komunista. Ni prije rata, ni za vrijeme rata, niti su ustaše, niti partizani dobili mandat hrvatskoga naroda da ih vodi. I jedni i drugi su se nametnuli, jedni na početku, a drugi na kraju rata. Komunisti su doduše održali poslijeratne izbore, koje su dobili uz pomoć HSS-a, čije su čelnike neposredno pred izbore i nakon izbora pozatvarali i maknuli s javnosti. Nakon tih prvih izbora, sve do 1990. godina komunisti su držali vlast na diktatorski način, koristeći zastrašivanje, prisilu i torturu, tvarnu i duhovnu. Svi izbori poslije rata bili su farsa od izbora, jer su bili jednopartijski izbori. U takvom odnosu snaga, poslijeratni vlastodršci, hrvatski i jugoslavenski komunisti, morali su trajno diskvalificirati svoje ratne protivnike i neprijatelje, kako im u mirnodobskim uvjetima ne bi postali suparnici i politički protivnici, jer su samo tako mogli zadržati vlast. Iz takve svoje nužde nametali su cijeloj javnosti svoju istinu o Drugom svjetskom ratu i o svojim neprijateljima, ponajprije o ustašama. Ako je blaženi Alojzije Stepinac u razgovoru s Josipom Brozom, početkom lipnja 1945. godine rekao da bi bilo dobro kad bi u novu vladu bili uključeni i pošteni ustaše, to znači da za Stepinca oni nisu bili koljači i zločinci, kao što ih je komunistička promičba prikazivala i još uvijek prikazuje u svim svojim javnim napisima, govorima i knjigama. Nema nikakve sumnje, da sve ono što smo tijekom školovanja do 1990. godine učili i naučili o Drugom svjetskom ratu jest jednostrana istina pobjednika, koji su imali potrebu ocrnjivati svoje protivnike i neprijatelje, a to su bili svi koji nisu bili u komunističkoj partiji, jer su jedino tako mogli nesmetano vladati „svojom“ državom.

Da se vratim na sliku s početka odgovora, u Hrvatskoj još uvijek traje sudski, znanstveni i svakovrsni drugi postupak borbe za konačnom istinom. Sudac još nije izrekao svoju presudu. Dugo je slušao obtužbu, ali je red da i obrana kaže svoju riječ. To se sada događa. Dužnost je hrvatskih povjesničara, sveta dužnost cijeloga ovoga naraštaja, da kaže riječ obrane, jer je od strane komunističke obtužbe obtužena cjelina hrvatskoga naroda.

Koliko je objektivno moguć takav radikalni zaokret u utvrđivanju istine s obzirom da ste i sami rekli da se istraživači pred tom zadaćom nalaze u poziciji Davida pred Golijatom?

To nije lagani posao, jer je u svijest i podsvijest hrvatskoga naroda, a i šire, usađen komunistički stereotip o tome kako su partizani i komunisti „dobre crvenkapice“, a ustaše i oni koji su se borili za Hrvatsku, „zli vukovi“, koljači, mračnjaci, teroristi, i tome slično. Metodološki gledano, nije potreban nikakav radikalni zaokret, već treba u javnost samo iznijeti istinu koja govori u korist Hrvatske i hrvatskoga naroda. Hrvatski narod, a nadasve hrvatski političari i svi hrvatski umnici moraju Hrvatsku staviti u središte svoga zanimanja i ona mora biti mjerilo svih naših zajedničkih podhvata. Samim time će sva ona „istina“, koja niječe Hrvatsku, odpasti. Metodološki je to jasno, ali je u stvarnosti potrebno puno napora da istina dopre do svih ljudi i da postanu svjesni da su tijekom cijele svoje mladosti bili odgajani i oblikovani nezdravo i ideološki jednostrano. Povjesnička djela s takvim hrvatskim pristupom već postoje, ali se ona još nisu utkala u hrvatsku svijest.

Izjavili ste da je logor NDH Jasenovac jedan od lažnih mitova koji je stvorila komunistička propaganda. Što je zapravo istina o logoru Jasenovac, budući ste se i sami bavili tom temom?

Logor ili sabirno polje Jasenovac je tipičan primjer manipulacije kako bi manipulatori ostvarili svoj cilj. Kad govorimo o logoru Jasenovac, treba prije svega reći da on nije bio nikakva novost u praksi ratovanja. Prva sabirna polja ili logori dogodili su se u kolonijama i to za vrijeme kolonijalnih ratova. Prvo poznato sabirno polje ustanovio je španjolski vojskovođa, pruskoga porijekla, Valerijan Weyler y Nicolau, kao upravitelj otoka Kube, 1896. godine. U pobuni protiv španjolske vlasti, odredio je da svi seljaci, koji ne žele biti smatrani pobunjenicima, imadu u roku od osam dana ući u utvrđena sabirna polja. Drugi slučaj sabirnog polja dogodio se na Filipinima. Pošto su sjedinjeni američki državljani oteli Španjolcima vlast na Filipinima, Emilio Aguinaldo pokrenuo je pobunu protiv sjedinjenih američkih državljana. Godine 1900. pobunjenici su poraženi, ali su i započeli gverilski rat. Tada su sjedinjeni američki državljani na otoku Mindano osnovali nekoliko sabirnih polja da bi u njima zaštitili narod koji nije pristajao uz pobunu. No, nijedan od ta dva navedena slučaja nije činjenici sabirnih polja nametnuo tako loš glas kao što su to učinili Englezi u Južnoafričkoj Republici. Pošto su pobunjeni seljaci Južnoafričke Republike sredinom 1900. bili poraženi i prešli u gverilski način ratovanja, engleske su čete krenule sa strategijom spaljene zemlje. Uništili su brojna seljačka imanja, te su zatvorili mnoge žene i djecu, koji su ostali bez krova, u sabirna polja, na brzinu napravljena od šatora i koliba. Po tom engleskom žalosnom postupku, sabirna su polja ušla u povijest s lošim glasom. Sabirna su polja postojala u I. svjetskom ratu, a za vrijeme II. svjetskoga rata otvorena su za vojnike u gotovo svim zemljama koje su bile uključene u rat. Dakle, Jasenovac nije bio nikakva iznimka.

Isto tako treba reći da su sabirna polja stvarnosti rata, a s ratom dolaze i mnoge teške posljedice. Sigurno je da se i u sabirnom polju u Jasenovcu događalo mnogo toga što je suprotno ljudskom dostojanstvu, što je ponižavalo čovjeka, što je nijekalo njegovu osobnost, što je ugrožavalo njegovu tjelesnu i duhovnu cjelovitost, dakle, događala su se i ubojstva. O tome svjedoče i tri nedavno objavljene knjige, Ante Cilige, Milka Riffera i Đorđe Miliše. Radi se o knjigama koje su davno napisane, ali budući da nisu Jasenovac prikazivale u sukladnosti s komunističkom promičbom, bile su zabranjene, pa su sada nanovo tiskane. Usprkos toga, njihovo čitanje traži veliku dozu kritičnosti. Dakle, Jasenovac nije bio polje sustavnog uništenja, već radni i privremeni (tranzitni) logor.

Treba otvoreno reći da su mit o Jasenovcu stvorili i podržavali srbski povjesničari, koji su to činili u službi velikosrbske politike, kako bi preko tog mita diskvalificirali Hrvate u vođenju svoje države, kako bi ih onemogućili za osamostaljenje i kako bi zapravo oni, velikosrbi vladali i u cijeloj Hrvatskoj. Tko god u Hrvatskoj danas podržava taj mit, a to su nažalost uvijek činili članovi SUBNOR-A, on puše u velikosrbski rog, on je u službi velikosrbske ideologije, koja i nakon Domovinskoga rata ne prestaje igrati svoje kolo.

Postoje li dokazi o masovnom stradanju u logoru Jasenovac za bilo koji broj žrtava s kojim se barata u prošlih pola stojeća, a riječ je o 20, 30, 80 tisuća….? Jesu li dosadašnji povjesničari ikada potkrijepili te brojke s kojima se barata?

Višedesetljetnom promičbom jasenovačkoga mita dovedeni smo u stanje da mi danas moramo dokazivati da masovnog broja žrtava nije bilo, a oni koji su širili mit nemaju potrebe dokazivati ga. Do tog smo stanja došli protokom vremena. No, činjenica je da je SUBNOR u tri navrata pokušao dokazati napuhane brojke masovno stradalih u Jasenovcu sustavnim iskapanjem žrtava 1961., 1964. i 1984. godine. Već kod prvih pokušaja nailazio je na žrtve komunističkoga terora, te nikada nije objavio rezultate takvog iskapanja. Naime, mnogi hrvatski vojnici završili su svoj križni put 1945. godine upravo na poljima oko Jasenovca i na obalama Save. Sjećam se da sam 1984. čitao u „Vjesniku“ kako je započelo novo iskapanje žrtava Jasenovca i da su na leševima našli ostatke odora hrvatske vojske. Novinar očito nije bio svjestan da to nije smio napisati, pa je odmah prekinuta predviđena nizanka o žrtvama Jasenovca, ali je prekinuto i iskapanje. Dakle, najosnovnija nam logika govori da bi ratni pobjednici, subnorovci iznijeli u javnost svoje rezultate da ih je bilo, a oni su ih tako goruće trebali kako bi potvrdili svoj napuhani mit. No, željkovanog rezultata nije bilo. Dakle, na Vaše pitanje, postoje li dokazi o masovnom stradanju u logoru Jasenovac, mogu reći dvojaki odgovor: dokaza o masovnom stradanju za vrijeme rata nema, jer da ih ima, komunistička vlast i osobito subnorovci bi ih hrvatskoj i svjetskoj javnosti već odavna predstavili, a za dokaz o masovnom stradanju nakon rata možemo reći samo neizravno upravo na temelju navedenoga iskapanja koje su provodili subnorovci, da ih ima, ali oni su uglavnom još uvijek pod zemljom.

Smatrate li da je brojka od više od 80 tisuća žrtava u Jasenovcu, a s kojom barata i Ustanova Jasenovac, istinita?

Radi se o brojci koja nije ništa drugo nego čisto pogađanje. U odnosu na tobožnjih 700.000 žrtava u Jasenovcu čime su nas desetljećima trovali velikosrbski ideolozi, brojka od 80.000 izgleda sasvim razumna. No, ni ona nema nikakvog uporišta u stvarnosti. U sabirnom polju Jasenovac vodila se uredna uprava, te je svaka osoba bila imenom i prezimenom zapisana, vodio se dnevnik o svim događajima u polju. Kada su partizani zauzeli logor, našli su i preuzeli svu logorsku dokumentaciju, koja je završila u Beogradu. Mi bismo na temelju tog gradiva mogli danas sasvim lagano ustanoviti i broj žrtava i sve ono što se u logoru događalo. No, dokumentacija se krije od javnosti. Zbog čega? Očito zbog toga što bi slika o logoru na temelju izvornih logorskih isprava i popisa logoraša bila sasvim drugačija od one koju nam servira velikosrbska ideologija.

Javna ustanova spomen-područje Jasenovac objavila je posljednjih godina popis od oko 81.000 jasenovačkih žrtava. U tom strašnom vihoru II. svjetskoga rata bilo je uistinu mnogo žrtava. I za ovu 81.000 može se reći da su u nekom smislu jasenovačke žrtve. No, to ne znači da su svoj život završile u Jasenovcu. S obzirom na to da su mnogi logoraši bili sprovedeni u logore u Njemačkoj, oni su svoj život završili u nekom njemačkom logoru, a broje se kao da su život završili u Jasenovcu. Uostalom to je vidljivo i iz nedostatka podatka o stratištu. Samo kod manjeg broja žrtava navedeno je mjesto stratišta, a kod većine ono nije navedeno. Osim toga, ne treba zaboraviti na poznatu svirepost pobjednika koji svoje vlastite zločine pripisuju svojim neprijateljima. To nije specifično obilježje samo partizanskih pobjednika. Tako su činili i danas čine KGB, CIA i sve druge ustanove u službi pobjednika. Zanimljivo je da srbski povjesničari koji se toliko trude oko pisanja o Jasenovcu, uobće se ne bave stradanjima na srbskom području, a njih je bilo. Znajući za takve podmukle ratne i poratne igre, nemamo li pravo posumnjati da su žrtve nastale na području Srbije pripisane također Jasenovcu?!

Rekli ste da pojedinci i skupine odbacuju dio povijesti vlastite države? Na što ste konkretno mislili?

Hrvati imaju kao i svaki europski narod svoju lijevu i desnu sastojnicu ili političku opciju, koje su u povijesti međusobno ratovale, a danas su pozvane na demokratski način međusobno se nadopunjavati. Usprkos tome što sam politički državotvoran ili ako hoćemo, desno orijentiran, ja prihvaćam kao dio moje hrvatske prošlosti i Broza i Pribićevića i Račana i sve političare i politike lijeve orijentacije. Oni su jednostavno dio sveukupne hrvatske prošlosti. Čini mi se da većina državotvornih Hrvata nema poteškoće oko toga. No, svjedoci smo da lijevo orijentirani Hrvati nikako ne žele prihvatiti, npr. Pavelića i Nezavisnu Državu Hrvatsku kao dio hrvatske prošlosti. Za njih postoji samo ZAVNOH i ništa drugo. Dok god je jedan narod podijeljen s obzirom na svoju prošlost, dotle nema ni budućnosti. Prenašanje podijeljenosti iz prošlosti u sadašnjost čini da narod nije složan oko osnovnih i strateških načela svoga razvoja i svoje budućnosti. Istinitost toga je tako očevidna i u našoj političkoj svakidašnjici. Tek kad svaki Hrvat, ili barem hrvatsko političko vodstvo prihvati kao dio vlastite prošlosti i Broza i Pavelića i Tuđmana i Račana, tek tada ćemo biti sigurni i za svoju budućnost.

Kao tri neuralgične teme spomenuli ste Srb, Jasenovac i Glinu. O Jasenovcu ste nešto rekli, što je sa Srbom i Glinom.

Srb je hrvatsko mjesto u kojem se tamošnje srbsko pučanstvo pobunilo protiv hrvatske države. Tomislav Vuković je u svojoj, naprijed navedenoj knjizi, lijepo pokazao kako se tu radi uistinu o četničkoj pobuni mjesnog stanovništva, koje se nakon toga razvrstalo u dvije različite vojske, četničku i partizansku. Tijekom rata su ti isti četnici prešli na stranu partizana i nakon rata zauzeli visoke položaje u novostvorenoj državi, a svi kao članovi SUBNOR-a. Protiv nikoga nije vođen postupak i nitko nije kažnjen za učinjena zlodjela. Stoga je sasvim razumljivo da su subnorovci glavni agitatori u stvaranju protuhrvatskog mita kako bi sakrili svoja zlodjela.

Glina je također postala mitski pojam. Ona je velikosrbskoj ideologiji poslužila kako bi obtužila Hrvate, ne samo da su genocidni, već da ta genocidnost proizlazi iz njihove duhovnosti, iz pripadnosti Katoličkoj crkvi. Činjenica jest da se u Glini i oko Gline dogodilo zločina, ali te zločine treba staviti u povijesne okolnosti. Prije nego li je ustaška vlast uhitila i onda pobila Glinjane srbske narodnosti u svibnju 1941., a u kolovozu iste godine pripadnike srbske narodnosti u okolici Gline i na Kordunu, dogodili su se zločini koje su uzrokovale četničke skupine proizašle iz te narodnosti. Tu se opravdano može pitati, tko je prvi počeo?, o čemu dokumentirano piše Jure Krišto u svojoj knjizi „Sukob simbola“ (2001.). Kao odgovor na zakonske odredbe koje je donijela mlada Nezavisna Država Hrvatska u cilju obrane naroda i države, javile su se četničke pobune diljem Hrvatske, u okolici Bjelovara, u mjestima oko Knina i Dervente, u Čapljini, Mostaru, Kiseljaku, Srijemskoj Mitrovici, i sve to u travnju 1941. U tim je pobunama ubijeno po više desetaka Hrvata, i katolika i muslimana. I svi ti zločini nad hrvatskim i muslimanskim pučanstvom bili su počinjeni prije bilo kojih žrtava pripadnika srbske manjine i prije nego li je na dotičnim područjima bila uspostavljena vlast NDH. Ne pokušavajući opravdavati ni jednu, ni drugu stranu koja je primjenjivala nasilje i ugrožavala živote nevinih ljudi, treba o svakom događaju ipak cjelovito prosuđivati i vidjeti što je bio uzrok, a što posljedica. U okolici Gline proliveno je mnogo nevine krvi, što je u nebo vapijući grijeh, ali on nikako ne može biti opravdanje velikosrbskoj politici koja ponovno i ponovno zloupotrebljava tu glinsku tragediju.

Kako uvjeriti hrvatske vlastodršce da su taoci lažne povijesti i da je potrebno srušiti lažne mitove te početi istraživanje ispočetka?

To je očevidno dugi i trajni posao svih nas, i nas povjesničara i vas novinara, i svih hrvatskih umnika. Čini mi se da današnjim političarima nedostaje svehrvatske širine i osnovno logičko zaključivanje. Ako je Hrvatski (državni) sabor donio odluku o 22. danu u mjesecu lipnju kao danu antifašističke borbe, u kojoj je odluci sudjelovala i lijeva politička opcija, kako onda razumjeti to da pripadnici te iste opcije slave 27. srpnja kao početak te borbe. Očito je da nemaju osjećaja za svoj hrvatski narod, a nedostaje im i logika. Sama pak srbska manjina takvim slavljima ustraje u svojoj tragičnoj ulozi podrivavanja vlastite domovine Hrvatske. Pojedincima je u interesu da se svide srbskoj manjini, koja se nažalost nakon više stoljeća svoga boravka na hrvatskom tlu ne želi integrirati u cjelokupno hrvatsko narodnosno biće, pa na takav način ti pojedinci rade protiv vlastitoga naroda. No, vjerujem u pobjedu istine i pravde, što će se dogoditi samo ako će biti ljudi koji će ih zastupati i promicati.

Može li se uopće utvrditi istina, postoji li dokumentacija, konkretno o logoru Jasenovac, koja bi omogućila rasvjetljavanje dijela istine?

Objektivna istina postoji možda jedino kao teološki pojam. Naša ljudska istina uvijek je relativna stvarnost, no moramo nastojati da se u traženju istine približimo koliko je moguće toj objektivnoj istini. Da je to tako, najbolje svjedoči sudska praksa. Uvijek se govori da su sudovi neovisni i da je sudska presuda ogledalo konačne istine. A svi znamo kako sudovi, počevši od jugoslavensko-komunističkih do europsko-haških sude i donose presude u skladu s važećom politikom i vrijednosnim sustavom koji ta politika zastupa. Tako da nam presude nekog političkog sustava izgledaju kao ismijavanje istini, a ne utvrđivanje istine. Tu se, dakle, najbolje vidi koliko istina ovisi o ljudima i o njihovim osobnim stavovima. Kao vjernik znadem da je Bog konačna i objektivna istina. Kad čovjek odbaci Boga, onda je odbacio i počelo istine i gubi se u lažima ovosvjetskih moćnika.

Kao što sam već rekao, dokumentacija o logoru Jasenovac postoji, i ne samo o njemu, nego njegova dokumentacija. No, ona se danas još uvijek krije (navodno nije dostupna zbog NATOvog bombardiranja Beograda), jer nije u interesu velikosrbske politike da se proučava. Kad bi neki hrvatski povjesničari, kao što je npr. dr. Ivo Goldstein, uzeli u obzir samo tu činjenicu, to bi bilo dovoljno da pod upitnik stave sve ono što je pisano o Jasenovcu mimo te dokumentacije. No, i tim nekim hrvatskim povjesničarima nedostaje osnovno logičko zaključivanje.

Dr. Ivo Goldstein je za Vaše teze rekao da su lažne i da ne postoje dokazi da su komunisti nakon ustaša držali logor Jasenovac. Kakav je Vaš komentar?

Poštujem dr. Ivu Golsteina, koji se smatra Židovom, ali ja ga smatram i Hrvatom, jer živi u Hrvatskoj i jer je u hrvatskoj povjesničkoj znanosti mnogo radio, bez obzira kako njegov rad neki ocjenjivali. Poznato nam je da Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti nema veliko mišljenje o njegovom povjesničkom radu, pa ga nije primila među svoje članove, no svejedno. Moja osnovna zamjerka njegovu radu je to što je njegov cjelokupni pristup hrvatskoj povijesti 20. stoljeća na tragu velikosrbske ideologije. On je, vjerojatno ni kriv ni dužan upao u kolotečinu lijeve političke opcije koja je imala potrebu uništavati vlastito hrvatsko bilo, jer pripadnici takve opcije misle da će mu biti bolje ako ne budu u službi hrvatske državotvornosti. I tu je vidljivi nedostatak osnovne logike, jer svakom članu neke zajednice bit će bolje, ako će cijeloj zajednici biti bolje. Ustrajavanjem na nekim tamnim trenutcima nekog naroda (a koji ih nema?) nije doprinos rastu tom narodu, već njegovu umanjenju. Dr. Goldstein ustraje na preuveličavanju kod Hrvata nečega što je redovita pojava kod svih naroda. Zbog svega toga moje i njegove teze ne mogu se uskladiti. Što se tiče konkretno Jasenovca i njegova nijekanja poslijeratnoga logora, treba podsjetiti na leševe koje su subnorovci odkrili u svoja tri pokušaja iskapanja na području cijeloga logora, ali isto tako i na logor Staru Gradišku, koja je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bila u sastavu sabirnog polja Jasenovac, a logor iliti KPD Stara Gradiška bio je otvoren i za vrijeme novonastale države Jugoslavije, što je svima poznato.

Smatrate li da je Za dom, spremni neprihvatljiv pozdrav i jesu li opravdane intervencije policije? Svjedoci smo tomu gotovo svake godine u Čavoglavama, a bilo je slučajeva i u drugim hrvatskim gardovima gdje su pojedinci uhićeni zbog ustaških ikonografija ili zbog pozdrava.

Naš se hrvatski narod služi različitim lijepim pozdravima, kršćanskim i domoljubnim. Pozdrav Za dom spremni je jedan od ljepših pozdrava. Kao i drugi narodi, i mi Hrvati riječju dom izražavamo cjelokupni sadržaj obiteljskog života, ali i svenarodnog, domovinskog života. Biti spreman za dom i domovinu žrtvovati se, boriti se, pa i poginuti, to je ono što se ovim pozdravom izražava. Ako taj pozdrav nekome smeta, onda mu smeta obitelj kao takva, kao i domovina hrvatskoga naroda. Takvi bi očito željeli da nestane hrvatska obitelj i hrvatska domovina. No, to što neki politički krugovi u tom pozdravu vide prisjećanje na Nezavisnu Državu Hrvatsku, to je njihov problem, ali kojega bi se morali osloboditi. Zapravo radi se o tome da nam je komunistička ideologija nametnula da svu stvarnost moramo gledati s njezinih stajališta i njezinim naočalama, a to znači da sve ono što nije komunističko, mora nestati, jer navodno je zločinačko, ustaško, nazadno… To je najočitiji primjer komunističke indoktrinacije. Zatiranje tog pozdrava u novije se vrijeme nastoji provoditi i sa stajališta svjetskoga globalizma i multinacionalnih poduzeća i trgovina, kojima nije u interesu da postoje svjesni i rodoljubni narodi i da postoje obitelji, koje su štit i obrana od njihovih manipulacija. O kad bi svaki Hrvat i Hrvatica rado upotrebljavao taj pozdrav, ili barem po njegovoj poruci živio, tada bi i naše hrvatsko gospodarstvo procvjetalo, jer bismo kupovali i trošili domaće, a ne uvozne proizvode. Ovaj bi pozdrav trebali koristiti nadasve naši hrvatski političari, koji po svojoj političkoj dužnosti moraju promicati dobro hrvatskoga doma i domovine. U tom bi slučaju gledali što je bolje za Hrvatsku, a ne za Europsku Uniju, tada bi u dvostranim odnosima s recimo Srbijom i Slovenijom gledali što je bolje za Hrvatsku, a ne kako se njima svidjeti. Očito je da živimo u vremenu nenarodnih vlasti, pa se ovaj pozdrav nikako ne uklapa u tu hrvatsku jadnu političku klimu, pa ga se nastoji ukloniti, pozivajući se opet na prošlost.

KĆER USTAŠKOG POGLAVNIKA
Višnja Pavelić: Moj otac nije ubijao Srbe


http://dalje.com/hr-hrvatska/visnja-pavelic--moj-otac-nije-ubijao-srbe/301650




Nije točno da su u Jasenovcu zatvarani i ubijani Srbi. Najviše je bilo Židova koji su surađivali s komunistima, rekla je Pavelić

Višnja Pavelić, kćer pokojnog ustaškog poglavnika Ante Pavelića, rekla je u intervjuu za srpski Alo! kako njezin otac nije ubijao Srbe, te da se prema logorašima u Jasenovcu postupalo humano.
Još od 1957. godine 87-godišnja Višnja Pavelić živi u Madridu, a intervju objavljen u ponedjeljak dala na 65. godišnjicu proboja logoraša iz Jasenovca.
- Nije točno da su u Jasenovcu zatvarani i ubijani Srbi. Najviše je bilo Židova koji su surađivali s komunistima, pa se protiv toga moralo nešto poduzeti... Napominjem da ja nemam ništa protiv Srba, a moj otac se borio jedino protiv velikosrpske politike koja se provodila u predratnoj Kraljevini Jugoslaviji - rekla je Pavelić.


Pomagao četnicima




Draža Mihajlović
Photo wikipedia  

- Moj otac nije mnogo pričao o Jasenovcu. Iako sam Hrvatsku napustila s 18 godina, znam da su ti podaci o žrtvama preuveličani. Postoje dokumenti Crvenog križa koji je obilazio logor koji svjedoče da se tamo humano postupalo - kaže Pavelić.
Jedna od tema razgovora bila je i inicijativa za osnivanje hrvatske pravoslavne crkve, koja je postojala jedino u sklopu Nezavisne Države Hrvatske. Međutim, Pavelić je negirala navode prema kojima je njezin otac sam namjeravao prijeći na pravoslavlje.
- To nije točno. Ja ne znam tko što danas radi po Hrvatskoj. Istina je samo da sam sakupila dokumente o osnivanju "hrvatske pravoslavne crkve" 1942. godine i da sam od toga napravila knjigu - rekla je Pavelić, koja je također negirala da je osnivanje te crkve bio dio plana za genocid nad Srbima.
Naime, Pavelić je nekoliko puta naglasila da njezin otac nije imao ništa protiv Srba, a navodno je čak pomogao i četnicima Draže Mihajlovića pred kraj rata.


Atentat na kralja Aleksandra izveli komunisti


Draža je tražio da se njegovoj vojsci omogući povlačenje preko hrvatskog teritorija i moj otac mu je izašao u susret. Osim toga, 1944. godine mu je dao lijek protiv tifusa, koji je u to vrijeme bio teška bolest od koje se umiralo
Višnja Pavelić

- Draža je tražio da se njegovoj vojsci omogući povlačenje preko hrvatskog teritorija i moj otac mu je izašao u susret. Osim toga, 1944. godine mu je dao lijek protiv tifusa, koji je u to vrijeme bio teška bolest od koje se umiralo. U Buenos Airesu su poslije rata vođeni pregovori sa Srbima o rješenju srpsko-hrvatskog pitanja. Srbe je predstavljao predsjednik predratne vlade Milan Stojadinović i postignut je nekakav dogovor - tvrdi Pavelić, i dodaje kako je postignut dogovor "da se raziđemo na miran način" nakon što je ocijenjeno da je život u zajedničkoj državi nemoguć.
Pavelić je rekla kako postoji puno neistina u vezi s atentatom njezina oca, koji se dogodio 10. travnja 1957. godine, a koji je navodno bio djelo srpske imigracije koja se htjela osvetiti za Pavelićevo sudjelovanje u atentatu na kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseillesu.
- Prava istina je da su atentat organizirali komunisti. Osim toga, tvrdim da moj otac nije sudjelovao u ubojstvu kralja Aleksandra. Nije točno ni to da je umro od posljedica ranjavanja. Bio je samo lakše ranjen i umro je prirodnom smrću u Madridu, gdje smo se u međuvremenu preselili - rekla je Pavelić, koja je također ispričala kako je nezadovoljna sadašnjom situacijom u Hrvatskoj.

Komunisti su sve upropastili

- U Hrvatskoj sam bila samo jednom od 1944. godine, tako da ne poznajem najbolje stvari. Komunisti su sve upropastili, posljednjih 20 godina je bačeno u vjetar. Eto vidite, ne žele nam vratiti imovinu koja nije pripadala mom ocu već njegovim roditeljima, koju su poštenim radom stekli. Moj otac nije imao nikakvu osobnu imovinu - izjavila je Pavelić, dodavši kako je Franjo Tuđman "jedini ponešto dobro uradio".
Podsjetimo, u nedjelju je na području Donje Gradine u Bosni i Hercegovini kod ušća rijeke Une u Savu održana komemoracija u povodu 65. obljetnice proboja preživjelih zatočenika iz ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac.
Komemoraciji kod spomen obilježja u Donjoj Gradini, nekada sastavnom dijelu jasenovačkog logorskog kompleksa, nazočili su predsjednik Srbije Boris Tadić, srpski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Nebojša Radmanović te najviši dužnosnici Republike Srpske predvođeni predsjednikom tog entiteta Rajkom Kuzmanovićem i predsjednikom entitetske vlade Miloradom Dodikom.

- Usprkos strašnim žrtvama, moramo pronaći snage za pomirenje i to je poruka koju hoću da pošaljem danas iz Banje Luke, iz Republike Srpske (RS), to je poruka koju šaljem i iz Beograda, kao predsjednik Srbije - poručio je Tadić u izjavi novinarima.

http://www.magazin-tabloid.com/casopis/?id=06&br=219&cl=35


Feljton
Pero Zlatar: "Meta Pavelić - Živ ili mrtav" (5)

Ne vlada poglavnik, nego faraonka Mara

Decenijama pre knjige Pere Zlatara trajala su nagađanja i nedoumice čiji su hici pogodili ustaškog poglavnika Antu Pavelića na ulici Buenos Ajresa, gde se krio pod zaštitom Huana Perona. Pavelić je atentat preživeo, ali je od posledica ranjavanja kasnije umro u Madridu. Govorilo se da je iza svega stajala jugoslovenska Udba, koja je pola veka bila gospodar života i smrti svugde gde su živeli jugoslovenski politički emigranti.
Tabloid prenosi obimne izvode iz knjige Pere Zlatara, iz koje saznajemo šta se i ko se iza svega krio, kao i o vremenu u kojem se sve dešavalo

….

Naučna istraživanja kazuju da pažnja slušalaca padne posle trinaest minuta i zato govornike savetuju neka ne pričaju preko toga roka. A kako ovde imam gomilu dokumenata o Paveliću, a vi ste iskazali ludu, mazohističku želju da što više saznate o njemu, onda vas, drugovi, moram upozoriti kako ćemo tu dopuštenu granicu vaše strpljivosti večeras obilno premašiti. I zato vas pozivam da se herojski oduprete dosadi i od kritične četrnaeste minute ne zevate i ne hrčete! - rekao je Stevo Krajačić. A pre nego što su Šiljo, Šimurina i Grabovac stigli da se nasmeju njegovoj dosetljivosti, Stevo ih pretekne dobacivši: "Po scenariju, na ovom mestu dolazi smeh".
Nakon što je ispratio njihov lakrdijaški iznuđeni kikot, poslaže papire pred sebe i izravna ih dlanom: "Iz emigrantskog lista Hrvatska pročitaću odlomke iz govora dotičnog ustaše Antuna Riseka na rođendanskoj svečanoj akademiji. Najvećim delom to je sažet, ulepšan i pozlaćen Pavelićev životopis, s ustaške tačke gledišta. Bolje je reći, poglavnikova hagiografija.


Na ljutu ranu, ljutu travu

Na početku Risek je rekao: Stjepan Radić na čelu hrvatskog seljaštva pokušava čovjekoljubivim demokratskim sredstvima, uz najveće žrtve zaustaviti prodor tamnih sila iz balkanskih gudura. No u tom nastojanju pada u beogradskom parlamentu kao politički borac svoga hrvatskog naroda za slobodu i državnu samostalnost. Zastava koju je nosio Stjepan Radić ne pada. U političku arenu ulazi nova, providnošču određena ličnost, koja prihvaća tu zastavu iz ruku smrtno ranjenog narodnog vođe, te uz geslo: Na ljutu ranu, ljutu travu - otvara novo, do sada kod nas neviđeno, poglavlje otpora i narodne borbe... Na hercegovačkim visovima ugleda svietlo svieta soko koji vuče svoje tvrdo korienje iz velebitskog stanca kamena. Ante je rastao, a čim je mogao mahati sa čekićem i krampom, počeo je raditi, a uzput i učiti, da poslie školskih praznika radi i zaštedi toliko da se može dalje školovati, dok je otcu Mili uviek lebdila pred očima kućica i njivica sa kravicom i ostalim malim gospodarstvom. To je i postigao, te se opet smirio u težačkome radu, u seljačkim brigama i radostima gledajući sa suzom radostnicom munjeviti razvoj svoga mlađeg sina Ante...
Pet mjeseci poslie smrti Stjepana Radića, a nekoliko dana iza kako je proglašena srbijanska kraljevska diktatura, velikosrbski imperijalizam dobiva kod Hrvata svog odlučnog i bezkompromisnog protivnika. Dr Ante Pavelić osniva Ustašu, hrvatski revolucionarni oslobodilački pokret. Ovim činom dr Ante Pavelić, kao legitimni predstavnik hrvatskoga naroda - objavio je svietu da je hrvatski narod otvorio ono najavljeno novo poglavlje političke borbe. Nije naime nikakva riedkost da se i demokratska prava često puta moraju izboriti, ali i braniti, upotrebom sile, a to će reći oružjem u ruci...
U članku 1. Ustaških načela objavljuje državnik i rodoljub dr Ante Pavelić:
- Hrvatski narod jest samosvojna narodna (etnička) jedinica koja u narodnostnom smislu nije istovjetan ni s jednim drugim narodom, niti dio ili pleme bilo kojeg naroda...
Uviek miran, strpljiv, vedar, nikad se riečju nije potužio na golemu težinu rada, borbe i progona, niti na crnu zlobu svojih klevetnika, niti na nezahvalnost svojih odpadnika. Čovjek oštrih kontura lica, te odlučnog držanja, Poglavnik je izkusan i verziran Poglavar NDH, a uz to i odlučan um. Simpatičan i duhovit, te naročito dosjetljiv.
Kao političar znade uviek točno predusresti svaki neprijateljski potez već unapried. Nu ipak je milosrdan, pravedan, pun moralnog i narodnog osjećaja. Bezkrajno je pošten, pa to i od svojih podčinjenih traži...
Njegovo političko djelovanje ima tri faze. Prva ide od 1918. do 1941. godine. Druga u NDH 1941-1945, i treća sada ponovno u tuđini od 1945. Sve tri su veoma važne, ali i veoma oprečne. Na tome se ništa nije promienilo ni poslie katastrofe u svibnju 1945. Poglavnik neviđenom energijom obnavlja oslobodilačko djelo u svojoj drugoj emigraciji, a pod vrlo težkim prilikama...
Poglavnik je ispit zrelosti položio u Zagrebu 1910. godine. Bio je mladi odvjetnik u Zagrebu, koje mu je glavni grad Hrvatske, kao da je predvidio njegovu epohalnu ulogu u budućem hrvatskom političkom životu, dao svoje povjerenje, izabravši ga hrvatskim narodnim zastupnikom. Osniva Hrvatski radnički savez 1920. godine, postaje 1922. glavni tajnik Hrvatske stranke prava i predsjednikom iste stranke 1923. Predstavlja Zagreb na Konferenciji europskih gradova u Parizu 1927. Izabran je 27. srpnja za narodnog zastupnika grada Zagreba, i već 28. listopada iste godine otvoreno kaže u svojem velikom govoru u beogradskoj skupštini da se bori za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Time je rekao sve. Drži veliki obrambeni govor na procesu protiv makedonskih revolucionaraca u Skoplju 7. prosinca 1927. Osniva organizaciju i list Hrvatski domobran - 3. rujna 1928. Utemeljuje Ustašu, hrvatski oslobodilački pokret, 10. siečnja 1929. Polazi u prvu emigraciju 19. siečnja 1929. Drži veliki govor na željezničkoj postaji u Sofiji 19. travnja 1929. Podpisuje Sofijsku deklaraciju o suradnji Makedonaca i Hrvata 22. travnja 1929. Osuđen prvi put na smrt od Beograda 17. srpnja 1929.
Beogradski plaćenik Gruber pokušava izvršiti atentat u Munchenu 15. listopada 1930. Započinje Lički ustanak 27. kolovoza 1932. Hrvatski Domobran, glasilo iste organizacije u Buenos Airesu, od 15. rujna 1934. donosi: Poglavnikov otac zatočen u Zagrebu. Ovih dana odveden je pod redarstvenom pratnjom stari otac vrhovnog starješine i Poglavnika doktora Ante Pavelića u Gacko, gdje ostaje u zatočenju."... Ubijen srbski kralj Aleksandar u Marselju 9. listopada 1934.
- Dr Ante Pavelić uhićen u Torinu, 15. listopada 1934. Osuđen po drugi puta na smrt po Beogradu 2. veljače 1936. izlazi iz zatvora u Torinu 20. travnja 1936. Pod pritiskom talijanskih vlasti primoran obustaviti rad Ustaše u Italiji, 1. travnja 1937. Izdaje knjigu Strahote zabluda 1938. Naređuje postrojenje ustaša u emigraciji 1. travnja 1941. Šalje poviestni poziv za ustanak protiv Jugoslavije preko krugovala 5. travnja 1941. U njegovo ime proglašava se uzpostava Nezavisne države Hrvatske u Zagrebu 10. travnja 1941. Vraća se u Domovinu 14. travnja 1941. Sastavlja prvu hrvatsku državnu vladu i polaže prisegu narodu, 17. travnja 1941.
Obnavlja Hrvatski sabor 24. siečnja 1942. i otvara zasjedanje istoga 23. veljače. Proglašuje ništetnost rimskih ugovora i oslobođenje Dalmacije 9. rujna 1943. Odlazi u drugu emigraciju 6. svibnja 1945. Upodpunjuje hrvatsku državnu vladu 10. travnja 1951. Po treći put osuđen na smrt od Beograda u listopadu 1951... Kroz više od trinaest stoljeća hrvatske poviesti imao je hrvatski narod velikih sinova, zaslužnih i slavnih, a među prvima nalazi se i suveren države hrvatske krvi, dr Ante Pavelić.

Taje i jedni i drugi

- Tako je pretprošle godine, dragi moji drugovi, govorio ustaša Risek. Krajačić je časak zastao i izvadio nove zapise:
- Kad raspravljamo o važnijim poglavljima iz Pavelićevog života iskače politički bizarni detalj koji ne spominje naša, ali ni ustaška strana. Vidim, začuđeni ste i samo što me ne pitate: zašto ga taje i jedni i drugi. Kako to da smo se u bilo čemu složili s ustašama? Taj bizaran detalj, kako bih ga nazvao, pronašao sam u dokumentaciji koju smo zaplenili dok smo pretresali arhivu na Kaptolu, uoči hapšenja nadbiskupa Stepinca, u septembru 1946.
Reći ću vam pre toga da je Maria Lovrenčević, šesta, najmlađa kćerka Ivane i Martina Lovrenčević, rođena u Zagrebu 8. marta 1897, svoga budućeg muža, advokata - početnika Antu Pavelića, nepunih osam godina starijeg, upoznala 1915, kad je bila u osamnaestoj. Oboje su se iste godine zaposlili u advokatskoj kancelariji doktora Aleksandra Horvata. Ona kao stenografkinja i daktilografkinja, a potom sekretarica; a on, kako sam već kazao, kao delovođa.
Marija Pavelić je za NDH skratila ime i narodskije ga uobličila u Mara. Oslovljavali su je s gospođa Mara, a godilo joj je kad bi je zvali hrvatska majka. U Mari je, po majčinoj lozi, tekla jevrejska krv, što je nesporno utvrđeno. Tašta Ante Pavelića, dakle majka Mare Pavelić, bila je Ivana Hercfeld, Jevrejka rođena 1859. u Beču, od oca Mavra i majke Nanete, devojački Votic. No to nije ona bizarnost koju sam vam natuknuo. O njoj ću malo kasnije...
Marijin otac Martin Lovrenčević, cenjeno novinarsko ime, bio je glavni urednik zagrebačkih pravaških listova Hrvatsko pravo i Hrvatska. Zato je po toj vezi lako uhlebio svoju ljubimicu Mariju - tek diplomiranu učenicu dvogodišnje Trgovačke škole - kod doktora Horvata, predsednika Hrvatske stranke prava... Marija Lovrenčević i Ante Pavelić venčali su se posle sedmogodišnje veze u Zagrebu u Markovoj crkvi na Gornjem gradu 12. avgusta 1922. Kumovi su im bili Frane Zaplatić, vlasnik gostionice na Maksimirskoj cesti, okupljalištu pravaša, i njegova žena. I tek sada stiže bombica...
Stevo uspori i nastavi gotovo sričući slogove:
- Mariju i Antu venčao je župnik crkve svetoga Marka... - tu naglo preseče priču.
- A mi, je li, baćo, treba da pogodimo ko je bio taj župnik? Priznaj, jesi li tako namislio? - umetne se Šiljo.
- Logičan zaključak, amigo. Baš tako - potpirivao je neizvesnost Stevo.
- To svakako mora da je vrlo poznato ime. Jer, u suprotnom ne bi nam ga poturao kao pitalicu! - Šiljo nije sagledavao kako će se iskobeljati iz guste mreže.
- Da nisi naglasio kako tog sveštenika ne žele da spominju ni naši, a ni ustaše, onda bih se, braćo, opkladio da je taj svat bio Alojzije Stepinac. No, opet, s druge strane, da je Stepinac venčao Pavelića, naši ne bi ćutali, nego bi, naprotiv, progovorili i na prkno. O toj njihovoj sprezi ne bismo prestali bubnjati i trubiti u sledećih pedeset leta.
- Još jedan vrlo logičan zaključak, druže Šiljo. Ovoga trena prošao si test, nakon kojeg možeš ostati doživotno policajac! Muy bien - likovao je Krajačić.
- Mogu se satima mučiti, nabadati i lupetati i svejedno ne pogoditi. Odgonetka je, očito, dalje nego što mi mašta dopire. Zato je najbolje da pred tobom potpišem bezuslovnu kapitulaciju! - predao se Šiljo. A nakon Stevinog izazovnog pogleda Srećko Šimurina i Predrag Grabovac nemoćnim sleganjem pokazali su da i on ne naslućuje ko je tajanstveni župnik koji je životno sastavio Mariju Lovrenčević i Antu Pavelića.
- Hajde da vas sada vidim, drugovi! Prvi put... Drugi put... Treći put...
Stevo usklikne poput voditelja na aukciji koji je zaustavio licitaciju:
- Prodato! Triput meri, jednom seci - preterano izražajno podigne glas do svečanih, ciceronskih visina: "A sada, poštovano društvo, evo nam tačnog odgovora. I on glasi: sveštenik koji je venčao Antu Pavelića bio je, bio je... monsinjor Svetozar Ritig! Kao po dogovoru, ostala trojica zaprepašćeno ponoviše monsinjorovo ime: Svetozar Ritig? - Neverovatno - potom snebivljivo uzvikne Srećko Šimurina.
- Verovatno, verovatno, da verovatnije ne može biti, amigachor - govorio je na pola usta Stevo Krajačić:
- Moj ministarski kolega u vladi Hrvatske, monsinjor Ritig, ako nisi znao, bio je dugogodišnji župnik Markove crkve, bez prekida od 1917. do jula 1941, sve dok se nije, tri meseca posle uspostavljanja NDH, morao povući odatle zato što ga je Pavelić popreko gledao...
- Zar ga je popreko gledao zato što ga je venčao? - našao se pred spuštenom brkljom Srećko, a Stevo mu manihejski odgovori i na to pitanje:
- Ne zato što ga je venčao - mada bi i zbog toga imao punu torbu razloga.
- Daj, druže Stevo, ne obilazi kao mačak oko slanine. Sada te, zaista, ali baš ne razumem! - ustane Srećko.

Pod Marinom papučom

- Ustaše koje su se motale u blizini Pavelićevih morali su držati tajnu pod jezikom i ne izbrbljati se da Endehazijom ne vlada poglavnik iz Banskih dvora, nego faraonka Mara, kako ju je ogorčeno nazvao otpisani glavešina Dido Kvaternik. Napisao je, štaviše, da je Mara, koja je vukla konce iz njihove rezidencije u Severovoj vili na Gvozdu, bila daleko inteligentnija, prodornija i veštija od poglavnika. I ako, druže Srećko, nisi znao, kazaću ti da je nemački opunomoćeni general u Hrvatskoj, austrijski aristokrat Edmund Glajse fon Horštenau - koji je boravio u Zagrebu od samoga početka NDH i ovde ostao gotovo do kraja, do jeseni 1944, kad ga je Hitler povukao u Berlin - u svojim beleškama pogrdno naveo kako je Pavelić bio pod Marinom papučom. O njoj je pak rekao da je bila mračna snaga NDH, koja je sebe doživljavala kao svetu kravu.
- Ali zašto je onda puklo između Pavelića i Ritiga? - požurivao ga je Srećko. Monsinjor Svetozar Ritig davno pre Ante Pavelića - a od njega je stariji devet godina - postao je vatreni sledbenik Starčevićeve Hrvatske stranke prava. Obojica su bili stekliški saborski zastupnici i istomišljenici u tome da je Jugoslavija veštačka tvorevina koju valja srušiti, a da se Hrvatska otcepi i postane samostalna. Koliko su bili prisni govori nam i to da je Ritig, osim što ga je venčao, trinaest dana nakon što je kralj Aleksandar proglasio šestojanuarsku diktaturu, zajedno s Milom Budakom, 19. januara 1929, ispratio Pavelića kad je krišom krenuo u izbeglištvo.
- Pa to je, čoveče, jak dokaz da je vrlo nepoverljivi Pavelić nedvosmisleno verovao Ritigu...
- Šimurina samo što nije iskočio iz kože od zaprepašćenja.
Stevo nije kidao pobedničku nit:
- Vratiću se razgovoru Mile Pavelića s novinarom Hrvatskog naroda dok je 15. aprila 1941. čekao da se posle dvanaest godina susretne sa sinom po njegovom povratku iz Italije u Zagreb. Priznao mu je kako je tek trećeg dana nakon Antina bekstva to saznao od snahe. Izjavio je: On je posve nečujno otišao. Nikome ništa nije rekao. Sigurno mi nije htio reći, jer je mislio da ću mu priječiti. Kad smo ga mati i ja posljednji put vidjeli u našoj kući u Mandrovićevoj 8, samo nam je rekao: Do viđenja. Laku noć. - Sa svojom ženom se kasnije oprostio kazavši joj: Vi svi kojekuda, a ja Bog zna kuda! - Nisam ni slutio da ga sutradan više neću vidjeti. Ante je otišao obavijestiti svijet o prilikama u Hrvatskoj, u nadi da će se brzo vratiti.
Stevo je, prepolovivši pohabani Hrvatski narod, nastavio:
- Nagađam da se Ante Pavelić posle odlaska iz Zagreba devet dana skrivao negde u Sloveniji jer je više puta ponovio da je prešao austrijsku granicu u noći između 28. i 29. januara 1929. Zagrebačka policija potom je šturo izvestila kako je Pavelić emigrirao, a da to niko nije znao. Milu Pavelića su zbog sina stavili pod nadzor. Najpre su ga sa ženom internirali u Bosansku Krupu, a u Zagreb su se vratili posle godinu i po. Kako je stari Mile rekao onome novinaru, gotovo dve godine nije smeo proviriti ni iz dvorišta u Podsusedu.

Razlaz Pavelića i Ritiga

- Ali sada nam, Stevo, napokon kaži: zašto su se razišli Pavelić i Ritig? Nije se, valjda, monsinjor još onda zbližio s komunistima... - terao je mak na konac Šimurina.
- Ma monsinjor Svetozar Ritig nikad pa ni do danas nije postao komunista. Znaš da je on jedini naš ministar koji nije u Partiji... - ušao mu je u reč Krajačić: - Razišli su se zato što je Pavelića strahovito uzrujalo da se, odmah posle njegovog privremenog političkog azila u Beču, Ritig sasvim preobratio.
U Beogradu se nenadano sreo s kraljem Aleksandrom i potom krenuo da zagovara ideju o federalizmu i pomirenju Hrvata i Srba. U decembru te 1929. godine - kad su, posle protesta Beograda, Austrijanci uskratili dalji boravak Anti Paveliću i on otišao iz Beča u Budimpeštu - Ritig je predvodio hrvatsko takozvano poklonstveno izaslanstvo u Beograd, koje je kralj najsrdačnije dočekao u svom dvorcu. Zato su ga se stekliši s gnušanjem odrekli. Ali čim je monsinjor ubrzo razočarano shvatio da ga je kralj Aca preveslao i izigrao, politički se povukao i priklonio humanitarnom radu. Pomagao je nemačkim i austrijskim Jevrejima koji su od 1936. godine, bežeći pred nacističkim pogromima, potražili utočište u Zagrebu. Drugovao je s najpoznatijim likovnim i dramskim umetnicima i piscima, a u župnom dvoru na Markovom trgu sastajao se s Ivanom Meštrovićem, Jozom Kljakovićem, Krstom Hegedušićem, Vladimirom Nazorom, Ivanom Goranom Kovačićem, Ljubom Babićem, Brankom Gavelom, Dubravkom Dujšinom, Mihovilom Kombolom i ostalim zvučnim imenima.
Pavelićevim dolaskom na vlast svakome je postalo jasno kako Ritigu nema opstanka pa je po savetu nadbiskupa Stepinca tiho napustio župno mesto u Crkvi svetoga Marka, koja je centralna župa zagrebačke nadbiskupije, i nastanio se u svome letnjikovcu u Selcu kod Crikvenice. Proučavao je crkvenu istoriju, na kojoj je s početka veka doktorirao u Beču. Italijanska okupaciona vlast, upoznata s Ritigovom prošlosti, imala ga je na oku. I kad su mu znanci poverljivo dojavili da je stavljen na listu talaca kojima svakoga dana preti opasnost da će ih odvesti na stratište, Svetozar Ritig je u septembru 1943. prebegao na slobodnu teritoriju i utekao grobaru s lopate. Zbunjeni drugovi koji su ga dočekali nisu znali šta će sa starim sedamdesetgodišnjim partizanom u habitusu koji im je pao s neba. Naše najviše rukovodstvo - a tu se poslušalo i moje mišljenje - jednodušno se složilo u proceni da je osoba Ritigovog kalibra i značaja u partizanskim redovima nemerljiva dobit, moralna i nadasve propagandna. I vi, drugovi, znate sve što se od tada zbivalo s monsinjorom Ritigom, koga su u narodu prozvali crvenim biskupom. Najpre je u Topuskom izabran za člana ZAVNOH-a, a od 1946. postao je ministar bez portfelja u vladi Hrvatske, poslanik Ustavotvorne i Narodne skupštine Jugoslavije, a te godine bio je i u sastavu jugoslovenske delegacije na Mirovnoj konferenciji u Parizu.
- Voleo bih čuti - iz lične radoznalosti i, naravno, uz reč da o tome neću pričati - kako se monsinjor Svetozar Ritig postavio prema hapšenju nadbiskupa Alojzija Stepinca? - upita ciljano Predrag Grabovac.
- Zapadni novinari su u jesen 1946. masovno nagrnuli u Zagreb. Najpre da prate šta će se događati nakon što smo 18. septembra pre jutarnje mise uhapsili Stepinca na Kaptolu; a potom su ostali da dočekaju suđenje. Navaljivali su na Ritiga kao stršljeni. Želeli su da čuju šta će on reći o tome. I kao sveštenik, a ujedno i ministar u komunističkoj vladi. A posebno što mu je Stepinac, kao zagrebački metropolit, godinama bio nadređeni.
- I šta im je kazao Ritig?
- Krajnje uzdržljivo, da veruje u pravednost narodnog suda. Posavetovali smo ga, naime, neka osim te fraze ne izusti ni slovo više. Pogotovu ne o akciji Stepinčevog hapšenja. Drugovima koji su došli po njega da ga sprovedu u zatvor nadbiskup je tada mrtvački ukočeno rekao:
- Ako ste žedni moje krvi, eto me!
- Jer, ma šta im bude izgovorio, oni će izvrnuti i zloupotrebiti njegove reči... Intimno smatram da je Ritig duboko nesrećan dočekao presudu, a zatim i odluku kad smo Alojzija Stepinca - umesto da ga oslobodimo posle petogodišnjega robijanja u Lepoglavi, a za šta se on uporno zauzimao - 1951. internirali u župni dvor u Krašiću. Bio sam prisutan kad je, po izricanju kazne, monsinjor Ritig uveravao druga Vladu Bakarića kako je politički veoma loše kredibilna brzopleta odluka da se Stepincu odreže šesnaest godina zatvora i pet godina gubitka građanskih prava. Kazao je da su je vernici ne samo u Hrvatskoj nego i u celom katoličkom svetu dočekali krajnje ogorčeno.
A kad je papa Pio XII pre četiri godine dodelio Stepincu kardinalski šešir Ritig mi je u prolazu u saborskom hodniku nezadovoljno odšaptao da je sve što smo mu učinili od dana kad smo ga zatvorili ispalo kontraproduktivno zato što smo time izazvali hrvatski narod:
- Na propovedima u prepunim crkvama o Stepincu govore kao o mučeniku! - dodao mi je monsinjor žalostivo. Kao da ja to nisam znao, caramba..." - raspričao se Stevo.
- Je li bilo nastojanja da se udesi Ritigov sastanak sa Stepincem dok je ležao u zatvoru i logoru ili potom u Krašiću?" - predusretne ga Grabovac.
 Nastaviće se


Ustaše koje su se motale u blizini Pavelićevih morali su držati tajnu pod jezikom i ne izbrbljati se da Endehazijom ne vlada poglavnik iz Banskih dvora, nego faraonka Mara, kako ju je ogorčeno nazvao otpisani glavešina Dido Kvaternik.


Pavelićevim dolaskom na vlast svakome je postalo jasno kako Ritigu nema opstanka pa je po savetu nadbiskupa Stepinca tiho napustio župno mesto u Crkvi svetoga Marka, koja je centralna župa zagrebačke nadbiskupije, i nastanio se u svome letnjikovcu u Selcu, kod Crikvenice.



Svetozar Rittig svećenik koji je vjenčao Pavelića i kojem je Pavelić navodno vjerovao je svećenik koji je postao ministar u komunističkoj vladi

Svetozar Ritig - partizanski ministar koji nikad nije postao komunista

http://www.jutarnji.hr/zagonetni-monsignor-u-partizanima/279640/


Piše:
Živko Kustić
Arhiva kolumne


Zagonetni monsignor u partizanima


U vijestima o znanstvenom skupu koji je u Lepoglavi održan 5. prosinca o blaženom  Alojziju Stepincu jedva je netko spomenuo, a nitko nije prikazao predavanje “Zapisi msgr. Svetozara Ritiga o bl. Alojziju Stepincu”, koje je ondje održao poznati stručnjak za crkvenu povijest, svećenik Andrija Lukinović.

Eto, nije baš lako lijepo govoriti o katoličkom svećeniku koji je 1943. iz Zagreba pobjegao u partizane i onda godinama bio ministar u komunističkoj vladi. A zna se da je Tito nastojao progurati ga za zagrebačkog nadbiskupa. Takvoga je najjednostavnije proglasiti izdajicom. Ali Lukinović je o njemu rekao i mnogo dobra. Našao je Ritigove privatne zapise iz kojih se vidi da je taj svećenik na svoj način ostao vjeran. Zauzimao se za nadbiskupa Stepinca, o njemu dobro mislio, nastojao spriječiti uhićenje i suđenje. Bilo je to zanimljivo saznati. I nameće se pitanje: zašto je msgr. Svetozar  Ritig pošao u partizane. Znao je one 1943. godine da taj pokret vode komunistički bezbošci na čelu s Josipom Brozom Titom. Nije vjerojatno da bi bio naivan poput bana Ivana Šubašića koji je pomislio da će mu Tito dati dio u vlasti. Ili da bi Sveta Stolica pristala proglasiti ga nadbiskupom umjesto Stepinca. Ali svakako je znao da više nitko na svijetu ne vjeruje u Hitlerovu, što znači ni u Pavelićevu pobjedu. U Vatikanu su znali da treba misliti na sutra, makar i za dulje vrijeme pod Titovom vlasti.

Činjenica je da nadbiskup Stepinac nije na odbjeglog svećenika Ritiga primijenio crkvene kaznene zakone, da mu je - ne samo šutke! - dopustio da među partizanima služi misu i dijeli sakramente. Zar je Stepinac Ritigu doista vjerovao?

Poslije sam, primjerice, osobno čuo zadarskog nadbiskupa  Garkovića kako s Ritigom prijateljski razgovara preko telefona, a istodobno je taj Garković suđen zato što je zabranjivao prorežimsko svećeničko društvo.

Ritig je do kraja znao što svećenici o njemu misle i nije se branio. Je li rezignirao ili je ostao vjeran nekom zadatku? Hoćemo li o tome više saznati?
Živko Kustić

http://www.dnevno.hr/vijesti/info/122660-u-jasenovcu-sam-1946-pokapao-na-stotine-ljudi-koje-su-svakodnevno-ubijali-partizani.html




'U Jasenovcu sam 1946. pokapao na stotine ljudi koje su svakodnevno ubijali partizani!'

Riječi su ovo Dragana Ercegovića iz Krila Jesenica koji je sredinom 1946. boravio u logoru Jasenovac.

'Ako bih rekao da su bili puni jarci mrtvih, nisu bili, ali čovik do čovika. Ležali su u tim kanalima di protiče voda i nama su izgledali, kad smo međusobno razgovarali, da su tu ubijeni prije misec dana. Bili su, kako smo mi to govorili, svježe mrtvi. Bili su u raznim odorama, i civilnim i vojnim. Sjećam se da smo primijetili na jednome ubijenom u kanalu krasan kožni kaput. Međutim, nismo ga skinuli s njega zato što je očito nedavno bio ubijen pa je to bilo poštovanje prema mrtvacu''.

Riječi su ovo Dragana Ercegovića iz Krila Jesenica koji je sredinom 1946. boravio u logoru Jasenovac. Ercegović je zajedno s 500-tinjak zarobljenika iz logora Sisak, gdje je bio na izdržavanju kazne zatvora u trajanju od dvije godine jer je pobjegao od partizana u Kraljevu u mornaricu na Malti, prebačen 'rušiti zidine bivšega ustaškog logora'. Svoju priču Ercegović je ispričao novinaru Marku Barišiću koju je tekst objavio 21. kolovozu 1996. u Vjesniku pod naslovom ''Jasenovac (2): Svjedok tvrdi da su partizani masovno ubijali''.



Izvorni članak pročitajte ovdje.


original članak-


http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/17647-u-jasenovcu-sam-1946-godine-pokapao-na-stotine-ljudi-koje-su-svakodnevno-ubijali-partizani.html

„U Jasenovcu sam 1946. pokapao na stotine ljudi koje su svakodnevno ubijali partizani!“

Dragan Ercegovac, u intervjuu Vjesniku 1996. godine

'Ako bih rekao da su bili puni jarci mrtvih, nisu bili, ali čovik do čovika. Ležali su u tim kanalima di protiče voda i nama su izgledali, kad smo međusobno razgovarali, da su tu ubijeni prije misec dana. Bili su, kako smo mi to govorili, svježe mrtvi. Bili su u raznim odorama, i civilnim i vojnim. Sjećam se da smo primijetili na jednome ubijenom u kanalu krasan kožni kaput. Međutim, nismo ga skinuli s njega zato što je očito nedavno bio ubijen pa je to bilo poštovanje prema mrtvacu'.

Riječi su ovo Dragana Ercegovića iz Krila Jesenica koji je sredinom 1946. boravio u logoru Jasenovac. Ercegović je zajedno s 500-tinjak zarobljenika iz logora Sisak, gdje je bio na izdržavanju kazne zatvora u trajanju od dvije godine jer je pobjegao od partizana u Kraljevu u mornaricu na Malti, prebačen 'rušiti zidine bivšega ustaškog logora'. Svoju priču Ercegović je ispričao novinaru Marku Barišiću koju je tekst objavio 21. kolovozu 1996. u Vjesniku pod naslovom 'Jasenovac (2): Svjedok tvrdi da su partizani masovno ubijali'.

Tito i druzinaTretmanNaglašava kako je, za razliku od drugih logoraša koji su bili u domobranskim postrojbama ili su bili ugledniji civili, imao povoljniji tretman. Kao nekadašnji vojnik Kraljevske mornarice, Hrvat, ali s jugoslavenskim opredjeljenjima, Dragan Ercegović priznaje u razgovoru novinaru Barišiću da mu je bilo mnogo lakše nego onima koji su u logor dospjeli zbog hrvatskih stajališta.U njemu Ercegović opisuje torture u jasenovačkome logoru u koji je stigao 1946. godine, navodi kako je mnoštvo mrtvih tjelesa ležalo u kanalima, bilo ih je na stotine. Postalo je tada jasno, navodi Ercegović, da ih ustaše nisu mogle ubiti jer je rat bio davno završio, nego su egzekutori bili partizani. Njima, koji su u Jasenovac došli iz logora Sisak, priznaje, nije bilo iznenađenje vidjeti leševe jer su gotovo svakodnevno neke, koji su bili strijeljani logorskim mitraljezima, pokapali tako da su ih pod budnim okom naoružanih partizana bacali niz jednu kosinu, a potom ih zatrpavali zemljom.

Prema Ercegovićevim riječima, moguće je da se ostatci žrtava i danas nalaze na tome mjestu. Govoreći o logoru Jasenovac i zadatcima koje su imali, prepričava kako je u vrijeme dolaska njegove zarobljeničke skupine logor Jasenovac bio prazan, imali su zadatak srušiti žicu oko samih zgrada dok mrtvace iz kanala nisu trebali zakopavati. Naglašava kako je, za razliku od drugih logoraša koji su bili u domobranskim postrojbama ili su bili ugledniji civili, imao povoljniji tretman. Kao nekadašnji vojnik Kraljevske mornarice, Hrvat, ali s jugoslavenskim opredjeljenjima, Dragan Ercegović priznaje u razgovoru novinaru Barišiću da mu je bilo mnogo lakše nego onima koji su u logor dospjeli zbog hrvatskih stajališta.

Partizanska zvjerstva u Jasenovcu

Govori kako većina koju je upoznao u logoru uopće nisu bili vojnici, uglavnom je bila riječ o bogatim i uglednim odvjetnicima, sucima, ali i svećenicima koje su posebno tjerali na razne teške poslove pa su tako uglavnom svećenici i suci zajedno s malim kanticama morali prazniti logoraške nužnike.

UbojstvaErcegović govori i o nasumičnim ubojstvima koja su se učestalo događala u logoru. Prema njegovim riječima, za vrijeme popodnevnih šetnji, mitraljez, koji je bio na logorskoj promatračnici, zapucao bi po određenome prostru bez razloga.Osvrćući se na partizansku torturu u jasenovačkome logoru, Ercegović je naveo kako su dobili naređenje partizanskoga zapovjednika Jasenovca da određeni dio žice premjeste na drugi kraj logora. Kada su uz pratnju naoružanih stražara došli blizu žice, neki od logoraša zapazili su da je žica smještena u minskome polju, a iako je Ercegović naredio povlačenje, zapovjednici su ih vratili i pod prijetnjom oružja morali su prvo uništiti mine kako bi došli do žice koji su trebali donijeti partizanskome zapovjedniku.

Ercegović govori i o nasumičnim ubojstvima koja su se učestalo događala u logoru. Prema njegovim riječima, za vrijeme popodnevnih šetnji, mitraljez, koji je bio na logorskoj promatračnici, zapucao bi po određenome prostru bez razloga. Kasnije su doznali da su partizanski stražari svaki dan međusobno dogovarali prostor u logoru gdje ne bi smjeli stupiti logoraši, ali kako prostor nije bio obilježen, oni to nisu mogli ni znati. Drugi dan zapisivali su se brojevi na logoraškim odorama i potom ljudi odvodili u samicu, a onda bi ostale logoraši ubijene bacali niz jednu kosinu i zatrpavali zemljom.

I svjedočanstvo Dragana Ercegovića objavljeno u ljeto 1996., u kojemu navodi zločine iz jasenovačkoga logora 1946., znači godinu nakon što je završio Drugi svjetski rat, dokazuje kakva su sve zvjerstva partizani činili u Jasenovcu.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/122600-cijela-hrvatska-je-jedna-velika-masovna-grobnica.html



Cijela Hrvatska je jedna velika masovna grobnica


Skrivanje istine moglo je trajati točno koliko i krvavi režim, njegovim padom otvorile su se i jame, rudnici i rovovi - puni rezultata 45-godišnjeg krvavog pira nad hrvatskim narodom i hrvatskom nacionalnom misli

Postoje teme u hrvatskom javnom životu, iz nedavne hrvatske tragične prošlosti, koje se planski ne zatvaraju kako bi uvijek iznova mogle poslužiti kao okidač za podjele u narodu. Postoje i one teme koje nije poželjno otvarati kako se ne bi dovela u pitanje unificirana povijesna istina, desetljećima krojena u komitetima i na visokim partijskim školama. Istina, koju i danas u javnom životu RH proklamiraju polaznici tih istih partijskih škola, komitetskih redakcija i partijskih ćelija sa sveučilišta. Jedna od tabu tema u Hrvatskoj, 23 godine nakon proglašenja samostalnosti su i masovne grobnice razasute diljem zemlje, grobnice u kojima se nalaze deseci tisuća civila i vojnika masakriranih nakon Drugog svjetskog rata. Postoje i oni koji misle kako je to klasično „prekopavanje  kostiju" u dnevno-političke svrhe. Međutim, lokacije masovnih grobnica, primjerice u Zagrebu, navode na razmišljanje, hitnu akciju i suočavanje s mračnom prošlošću. Tako su na nekim od poznatih stratišta s kraja Drugog svjetskog rata danas nalaze dječji vrtići, igrališta, kolodvori, ceste i škole. Svakodnevno, doslovce, gazimo ne samo po kostima tisuća nevinih ljudi, već i po uspomeni na njihove živote i tragičnu sudbinu. Diljem Hrvatske nalazi se nekoliko tisuća masovnih grobnica iz vremena nakon završetka Drugog svjetskog rata, a još više ih je razasuto uzduž postaja Križnog puta od Slovenije do Makedonije. U svakoj od tih krvavih raka, rovova, jama i gubilišta nalazi se nečiji djed, otac, brat, sestra, majka ili baka. To nisu skeleti životinja da se ponašamo prema njima kao da ne postoje, to su skeleti ljudskih bića koja su nekada hodala, disala, mislila i živjela. Svaka raka i svaki skelet ima svoju priču, nikada ispričanu do kraja. Pa možemo li se nazivati normalnim i civiliziranim društvom kada svakodnevno gazimo po nečijem grobu, po nečijoj sudbini, možemo li se nazivati ljudima kada svaki dan šutke prolazimo pokraj stotina ljudi koji leže ispod naših nogu? Koliko su naše društvo, država i zajednica spremni na suočavanje s mračnim tajnama totalitarnog sustava najbolje govori odnos prema Uredu koji je trebao istraživati i obilježavati grobišta partizanskih zločina iz vremena Drugog svjetskog rata.

Jedna od prvih akcija Kukuriku koalicije

Naime, dolaskom Kukuriku koalicije na vlast jedna od prvih akcija bezumnika bila je ukidanje Ureda, sljedeća je bila ukidanje pokroviteljstva nad bleiburškom komemoracijom. Kao da će ukidanjem Ureda nestati tisuće stratišta koje je Ured trebao istražiti. Skrivanje istine moglo je trajati točno koliko i krvavi režim, njegovim padom otvorile su se i jame, rudnici i rovovi-puni rezultata 45-godišnjeg krvavog pira nad hrvatskim narodom i hrvatskom nacionalnom misli. Kada je već postalo jasno kako će teško biti skriti tisuće Jazovki, Barbarinih rovova, Šestina ili Mariboskih šuma, ideološki nasljednici koljača pokušali su na svaki mogući način spriječiti da svjetlo dana u kratkom vremenu ugleda desetke, ako ne i stotine tisuća masakriranih vojnika i civila. Takvo masovno iskapanje žrtava zločinačkog režima moglo bi i kod najnepovjerljivijih Hrvata pozvoniti na uzbunu te otvoriti brojna pitanja o karakteru režima odgovornog za pokolje, ali i o karakteru ljudi koji se i danas kunu u postignuća i naslijeđe koljača. Kako se to ne bi dogodilo, kako tisuće masakriranih od jednom ne bi izronili na svjetlo dana, političke strukture odgovorne za pokolje i njihovi ideološki sljedbenici odlučili su, kada već nisu mogli spriječiti otkrivanje grobnica, maksimalno usporiti iskapanja.

Grujićeva uloga u istraživanju zločina

Ima li boljeg načina za usporiti i otežati istraživanje masovnih grobnica nego da na čelo istražnog povjerenstva, mjerodavnog za istraživanje i obilježavanje masovnih grobnica, postavite osobu koja je radila u službi odgovornoj za pokolje koji su napunili te iste masovne grobnice. Upravo to se dogodilo u Hrvatskoj, pukovnik Ivan Grujić, nekadašnji kadar SDS-a, prethodnika zloglasne Udbe i Ozne, postao je prvi čovjek Komisije koja je u ime Ministarstva branitelja zadužena za istraživanje masovnih grobišta iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća. Zamislite da Adolfa Eichmanna ili nekog od njegovih najbližih suradnika postavite na čelno mjesto komisije za istraživanje nacističkih zločina. Pritom ne tvrdim kako je Ivan Grujić počinio strašne zločine kao Eichmann, ali je bio u službi režima i zločinačke organizacije koja je provodila sustavne i planske likvidacije nakon Drugog svjetskog rata. Da ovaj čovjek ima i trunku morala nikada ne bi prihvatio funkciju koju mu je Partija namijenila, jer, sve kada bi mu namjere i bile časne uvijek će postojati sumnja kako iskapanja napreduju sporo jer ih vodi pukovnik Grujić, nekadašnji oficir SDS-a. Niti jedan ozbiljan čovjek ne bi dopustio da se nađe u takvoj situaciji. A da istraživanja i iskapanja napreduju sporo u to se možemo uvjeriti svakoga dana. Uskoro na lokalitetima masovnih grobnica neće biti potrebni stručni timovi sudske medicine i kriminalisti već arheolozi. Jer, nastave li se iskapanja vršiti pod Grujićevim nadzorom mogla bi biti okončana do kraja narednog stoljeća.

Tajne skrivene u partijskim arhivima

Sve to vrijeme obitelji stradalih i nestalih već desetljećima očekuju bilo kakvu vijest o posljednjem počivalištu svojih najmilijih. S pokoljenja na pokoljenje prenosi se ono malo podataka o stradalima. Javio se posljednji put iz tog mjesta, susjed ga je vidio tu i tu, mogao bi biti tu... Riječi su to koje možete čuti u svakoj kući koja je nekoga izgubila u vihoru Drugog svjetskog rata ili u Bleiburškoj kalvariji i na Križnom putu. Pritom tajna posljednjeg počivališta tisuća nesretnika ostaje zarobljena ispod raznih vrtića, škola, prometnica, rudnika, jama i šuma te, naravno, u dobro čuvanim partijskim arhivima.

Sramotni muk, muk koji se širi iz grobnica razasutih svud oko nas polako prekriva cijelu Hrvatsku pretvarajući je u jednu veliku masovnu grobnicu. Zlokobna tišina, neosjetljivost i nezainteresiranost, pretvaraju nas u suučesnike zločina, ako ne u to, onda svakako u kreatore zaborava

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/122828-ustase-satrli-cetnike-i-izbjegli-partizane-ali-ne-i-kasniju-zlu-kob-kod-bleiburga.html



Ustaše satrli četnike i izbjegli partizane, ali ne i kasniju zlu kob kod Bleiburga

Ustaški emigranti su nakon rata tvrdili da su četničke snage krajem 1945, trebale napasti Zagreb nakon što ga napuste Nijemci, srušiti NDH i tako se pred zapadnim saveznicima dokazati kao "snažna antifašistička vojska s kojom moraju računati".

U jesen 1944. četnici su bili raspršeni po čitavoj bivšoj Jugoslaviji. Postrojbe Crvene armije ušle su u Srbiju i pomogle Titovim partizanima u zarobljavanju i uništavanju četnika. Četnički zapovjednik Srbije, pukovnik Keserović i njegove trupe, bili su zarobljeni, vodstvo pobijeno, a ljudstvo prisilno priključeno partizanima. Drugu četničku vojsku pod vodstvom "popa" Momčila Đujića, generala Damjanovića, vojvode Dobroslava Jevđevića i generala Mušickog poslali su Nijemci u Istru i Sloveniju. Treća i najveća četnička vojska bila je pod zapovjedništvom vojvode Pavla Đurišića i vojvode Petra Bačevića. Sastojala se od 17.000 ljudi i u to vrijeme se nalazila u Crnoj Gori u blizini granice s NDH. Među njima je bilo četnika iz Sandžaka, BiH, Crne Gore i dijela Srbije.

Četnici trebali napasti Zagreb

Kada su Nijemci počeli napuštati Crnu Goru, četnici su odlučili poći s njima jer im u kraju preplavljenom partizanima nije bilo opstanka. Malo prije polaska, stigla je zapovijed četničkog vrhovnog zapovjednika Draže Mihailovića (koji se nalazio u Srbiji) da krenu prema Bosni, gdje će se spojiti s, navodno, 100.000 četnika iz Srbije. Koncentracija je određena na prostoru između rijeka Bosne, Vrbasa i Save. Đurišićevi četnici su 5. prosinca 1944. krenuli sjeverno uz Drinu i u selu Kožuhe susreli se s Dražom Mihailovićem. Uz njega je bilo samo desetak tisuća ljudi, a onih 100.000 nije ni postojalo. Većina Mihailovićevih snaga tih zadnjih mjeseci bili su prisilno mobilizirani seljaci iz Srbije koji su bježali iz četnika prvom prilikom.Ustaški emigranti su nakon rata tvrdili da su te četničke snage trebale napasti Zagreb nakon što ga napuste, Nijemci, srušiti NDH i tako se pred zapadnim saveznicima dokazati kao "snažna antifašistička vojska s kojom moraju računati". Partizanski izvori kažu da je Draža Mihailović želio iskoristiti Đurišićeve snage da se vrati u Srbiju i podigne "antikomunistički ustanak". Đurišić to nije prihvatio, otkazao je poslušnost Mihailoviću i započeo je pokret svojih snaga prema Sloveniji.

Četnički izvori tvrde da je sam Draža naredio Đurišiću da krene prema Sloveniji i spoji se s tamošnjim četničkim snagama koje bi se predale Amerikancima. Činjenica je da su Đurišićevi četnici krenuli prema Lijevče polju nedaleko Banja Luke. Snage NDH koje su su nalazile u blizini činilo je 27.940 ljudi.Četničke snage su 30. ožujka 1945. prešle rijeku Vrbas i zauzele selo Razboj. Odatle je četnički Sandžački korpus krenuo prema rijeci Savi i selu Dolinama na putu prema Bosanskoj Gradišci. Istodobno, tri satnije 5. bojne 10. ustaškog Stajaćeg djelatnog zdruga su po zapovjedi generala Metikoša krenule iz Banja Luke prema Bosanskoj Gradišci i zauzele položaj kod sela Gornje Doline. Tamo su se sukobili s četnicima, ali su zbog nesrazmjera u broju morali početi uzmicati. Istodobno je i domaće hrvatsko stanovništvo počelo bježati prema Bosanskoj Gradišci u strahu od četnika. Tih dana su četnici poharali sela Junuzovce i Gornje Doline, a pretpostavlja se da su ubili više od dvije tisuće civila.

Drljević odao informacije ustašama

Nadalje, 2. travnja, general Vladimir Metikoš je s oklopnim snagama 6. hrvatske divizije napao četnike nedaleko Dolina i odbacio ih u poludnevnoj borbi. Tom prilikom ustaše su zarobili četničkog oficira, kapetana Mijukovića. Crnogorac po nacionalnosti, pristaša ideje nezavisne Crne Gore i sljedbenik Sekule Drljevića, Mijuković se nije slagao sa četničkom ideologijom i dao je ustaškim časnicima informacije o namjerama četničke vrhovne komande.

Iz dobivenih podataka general Metikoš i zapovjednik 17. hrvatske divizije general Marko Pavlović donose odluku o što skorijem odlučnom udaru na četnike. General Pavlović je isti dan prebacio u Bosansku Gradišku oklopni sklop iz Novske i topnički sklop iz Nove Gradiške, te poslao još dvije pješačke bojne. Metikoš i Pavlović su se sastali u Bosanskoj Gradišci i dogovorili plan napada. Jednu bojnu 10. Stajaćeg djelatnog sdruga su postavili u mjesto Vrbačko kao osiguranje od mogućeg partizanskog napada. Istoga dana u podne, ustaško topništvo je s tri mjesta započelo artiljerijsku vatru na četnički Sandžački korpus. Istodobno je ustaški oklopni sklop od 24 oklopna vozila i 4 tenka punom brzinom ušao u Doline i vatrom iz strojnica počeo pucati po četnicima koji su počeli bezglavo bježati. Nakon sat vremena borba je bila gotova. Ustaše su zarobili 400 četnika, među njima i nekoliko oficira dok je na bojnom polju ostalo ležati 2000 mrtvih i ranjenih četnika.Ispitivanjem zarobljenih časnika, ustaše su saznali da su četnici planirali taj isti dan napasti Bosansku Gradišku. Saznali su i sastav četničke vojske: Sandžački korpus, kojim je zapovijedao kapetan Kalajitović, Drinski korpus pod zapovjedništvom vojvode Draškovića, te 5000 crnogorskih četnika pod zapovjedništvom vojvode Agrama. Saznali su i da su četnici tijekom dolaska na to područje imali pomoć Nijemaca.

Zbog neočekivanog poraza njihove prethodnice, u glavnini četničke vojske došlo je do razmirica pa i do oružanog obračunavanja među oficirima. Vojvoda Đurišić je tada dao strijeljati nekoliko crnogorskih četničkih časnika kako bi primirio ostale i spriječio pobunu. No, to je samo pojačalo nezadovoljstvo Crnogoraca koji su najvećim dijelom bili prisilno mobilizirani i nisu se željeli boriti za ideju Velike Srbije. Kako je kapetan Mijuković pred ustaškim časnicima i predvidio, u noći 3. travnja, pet tisuća Crnogoraca je dezertiralo iz četničkih redova, prešlo ustašama i ponudilo im pomoć u borbi protiv četnika.

Pokušaj proboja kroz ustaške redove

To je natjeralo Đurišića da promijeni plan, pa je 3. travnja donio odluku da neće napadati ni Bosansku Gradišku ni Banja Luku, nego da sve preostale četničke snage trebaju prijeći na lijevu obalu rijeke Vrbas, zauzeti Lijevče polje i sela Topole, Dubrave i Maglajan. Tamo su se trebali opskrbiti namirnicama i konjima te krenuti preko Kozare prema Kordunu, gdje bi se spojili sa četnicima vojvode Đujića koji su im trebali krenuti u susret iz Slovenije.

Dana 4. travnja, Đurišić se odlučio na proboj kroz ustaške redove. U međuvremenu, ustaše su na brzinu gradili i pojačavali bunkere na cesti Bosanska Gradiška - Banja Luka. Izgradnjom bunkera upravljao je inženjerijski dopukovnik Josić, koji je za taj posao iz Zagreba doveo nekoliko arhitekata. U bunkerima je bila smještena domobranska bojna 4. lovačkog Sdruga. Svaki bunker je bio naoružan sa po dva minobacača i jednim mitraljezom, a posadu je činilo tridesetak ljudi. Bunkeri smješteni na raskrižjima cesta u Novoj Topoli, Gornjoj Topoli, Maglajanima i Laktašima bili su dodatno ojačani sa po jednim protuoklopnim topom. I taj se potez pokazao kobnim za četnike.Tako su na 40 kilometara cesta bila su izgrađena 22 bunkera. U Laktaše su neprimjetno stigle nove ustaške snage - ustaški oklopni sklop, te dvije pješačke bojne i smjestili se uz cestu prema Razboju. General Pavlović je postavio oklopni sklop Ustaške obrane na cestu prema Donjim Doljanima, iza njega 4. bojnu na kamionima, a jednu oklopnu satniju u selo Bukovac. Treću bojnu, pod zapovjedništvom ustaškog bojnika Ante Vrbana, poslao je u okolicu Vilusa kako bi spriječili mogući napad partizana s Kozare.

Ujutro, 5. travnja, četnici su započeli frontalni napad na bunkere i obasipajući ih ručnim bombama, vatrom iz pješačkog naoružanja i bacača. Domobrani u bunkerima su pričekali da im se četnici približe, što je bila zapovijed, a zatim su otvorili vatru iz strojnica, minobacača i topova te nanijeli četnicima velike gubitke i unijeli pravu pometnju među njih. To je potrajalo cijeli dan i nastavilo se u noć.

Opći napad na četnike 7. travnja

Četnik Mihajlo Minić je nakon rata opisao bitku ovim riječima: "Dolina Lijevče polja odjekuje grmljavinom od eksplozija granata i ručnih bombi. Ustaški tankovi brekću i seju vatru na sve strane. Noć se pretvorila u dan."Ipak, dan kasnije četnički odredi Garani i Omladinski odred, pod vodstvom kapetana Perišića, uspjeli su se probiti između bunkera i krenuli napasti 3. bojnu s leđa. Međutim, general Pavlović je s dijelom svoje divizije začepio mjesto četničkog prodora a zatim svoju pričuvu - dvije oklopne satnije - poslao cestom do Turjaka u pomoć 3. bojni. S ostatkom snaga Pavlović se dao u lov na četničku grupu od oko tisuću ljudi. Uskoro su ih njegove oklopne snage sustigle i napale, pa je pritisak na 3. bojnu otklonjen. Tisuću četnika ubijeno je, dok ih je preostalih pet stotina pobjeglo prema Kozari. K tome, 3. bojna, ojačana dvjema oklopnim satnijama krenula je u lov na preostalih 500 četnika. Dva dana kasnije jedna bojna 4. hrvatske divizije pod zapovjedništvom generala Zdenka Begića naišla je na tu četničku grupu i uništila je.

Tijekom noći na 7. travnja, zahvaljujući djelovanjima ustaških diverzanata, panika u četničkim redovima dosegla je vrhunac i oni su počeli bježati na desnu obalu rijeke Vrbas s namjerom da se rasprše po obližnjim šumama. No, ujutro 7. travnja ustaško topništvo počelo je gađati čamce kojima su prelazili i time im je odsjeklo odstupnicu.Kako su se u blizini Bosanskog Petrovca i Sanskog Mosta počele okupljati partizanske snage, a ne želeći voditi istodobno borbu na dvije strane, zapovjednik 4. Sbora, general Josip Metzger donio je odluku o konačnom napadu na preostale četničke snage koje su brojale još oko deset tisuća ljudi.Točno u 11 sati, snage 6. i 17. hrvatske divizije započele su opći napad na četnike koji su se ukopali oko Razboja. Preko Dolina i Glamočana prema Razboju krenuo je 1. oklopni sklop Ustaške obrane predvođen sa 4 tenka, te motoriziranom strojničkom satnijom i kamionima s pješadijom. Jedan oklopni sklop 1. zdruga Ustaške obrane krenuo je cestom Brezovljani - Glamočani, dok je s juga Oklopni sklop 6. divizije tjerao četnike iz mjesta Kukolj prema Razboju. Iza njega dolazile su motorizirana strojnička ustaška satnija i dvije pješačke bojne koje su započele frontalnu borbu sa četnicima. Domobrani su počeli izlaziti iz bunkera i otvarati oštru strojničku vatru.

Rasulo među četnicima i - kraj bitke

Pod naletom ustaških tenkova i oklopnih kola lomi se četničko desno krilo i ustaše dospijevaju u njegovu pozadinu, te ga strojnicama tuku s leđa. Četnički Drinski korpus se osipa, a četnici uzalud pokušavaju zatvoriti mjesta ustaškoga prodora. Pod neprekidnom ustaškom vatrom i napadima ručnim bombama, nastaje panika i rasulo među četnicima. Četnici napuštaju položaje i pokušavaju se spasiti bijegom, ali bili su već opkoljeni sa svih strana. Ustaško pješaštvo uništava i posljednji otpor četnika koji se potom predaju. U 13 sati bitka je bila gotova. Crnogorci koji su prethodnih dana dezertirali iz četnika pokopali su mrtve.

Ratni plijen je bio golem. Zarobljeno je oko pet tisuća četnika, među njima i vojvoda Đurišić koji se skrivao ispod kola, nadajući se da će po noći pobjeći. Morao je biti pažljivo čuvan da ga Crnogorci ne bi ubili.Nakon bitke, Đurišić, a s njime i 1500 njegovih časnika i istaknutijih četnika, odvedeni su u ustaški logor u Staroj Gradišci gdje su nekoliko dana kasnije svi pobijeni. Nepoznato je što je bilo s preostalih 3500 četnika - najvjerojatnije su i oni pobijeni, ali na nekom drugom mjestu. Onih pet tisuća Crnogorca, četnika Sekule Drljevića, premješteni su pokraj Siska gdje su držani pod nadzorom ustaških vlasti. Ostavljeno im je oružje i stavljeni su pod zapovjedništvo ustaških postrojbi. Ta, kako je nazvana, Crnogorska narodna vojska, sve bivši pripadnici četnika, u svibnju su zajedno s ustašama, domobranima i hrvatskim civilima krenuli na povlačenje prema Austriji. U Sloveniji su se odvojili od vojske NDH, a jedna pročetnička grupa je ubila Drljevića. Kod Bleiburga su se predali partizanima. Većina ih je pobijena na "križnom putu", dok su malobrojni preživjeli završili u komunističkim logorima diljem tadašnje Jugoslavije.Sudbinu većine ustaških vojnika koji su stigli do Bleiburga, dijelio je i general Vladimir Metikoš koji je u samoj blajburškoj dolini pregovarao s britanskim i s oficirima Jugoslavenske vojske. No, general Metikoš je nakon uhićenja podijelio sudbinu svojih vojnika - ubijen je nakon jednodnevnog suđenja u Beogradu, zajedno s još tridesetak visokih ustaških časnika.

SABIRNI LOGORI

Sabirni i radni logori u Nezavisnoj državi Hrvatskoj osnovani su radi zaštite poretka. Oni su onsovani po hrvatskim zakonima i u skladu s međunarodnim pravom običajima. U njima su najviše stradavali oni koji su ugrožavali samo Nezavisnu državu Hrvatsku, a to su bil ine Hrvati.
SABIRNI LOGORI U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ NISU BILI NAMNJENI RATNIM ZLOČINCIMA NITI GENOCIDU.

Sabitni logor JASENOVAC posebna je priča.
Deseci knjiga su napisane o njemu u kojima se ponavlja svjedočanstvo ne više od sto istih preživjelih zatočenika. Veliki je šok za čovjeka kad ga zatvore bez presude. Zato su sva svjedočanstva puna goričine i osvetoljubljivosti. Međutima iako je kroz Jasenovac prošlo na desetke tisuća Srba nakon čišćenja odmetnički bandi na Kozari, iako je kroz njeg aprošlo masu nesimpatizera NDH-a te komunista, pa čak dosta grešnika i pljačkaša iz redova NDH-a, ipak se uvažava svjedočenje ne više od 100 svjedoka.
Dakle u svim knjigama pričaju isti ljudi. Skoro svi NEHRVATI.

Svjedočenje tih ljudi zadojena su tolikom mržnjom i tako očito osvetnička i neinteligento lažljiva da ih nijedna objektni sud na svijeu ne bih uzeo u obzir. Ti svjedoci ponekad skrivaju isitinu da su zaposlenici komunisitčke partije i njeni glasnogovornici, a koji put i vlastitu krivnju za odlazak u Jasenovac.
Zgodan primjer je Đorđe Miliša novinar i pjesnik koji je u Jasenovcu proveo neko vrijeme i bio zatočenik s posebnim ovlastima, kasnije je napisao strašnu knjigu o Logoru, veličajući svoju ulogu optužujući vlast i skrivajući isitnu. Najviše je skrivao daje bio Hrvat, a zvao se Jure Miliša.

Zašto se u ta svjedočenja nije uključilo skoro niti jednog hvatskog komunista? Zašto se nije ispitalo Srbe koji su na desecima tisuća prošli kroz Jasenovac? Zašto se nije ispitalo ljude koji su tamo bili zaposleni i primali plaću za rad? Zašto ne stanovnike Jasenovca iz okoline? Zašto se nije ispital rodbinu preživjelih? Zašto se uvažilo svjedočenje stotinjak ljudi a ne stotine tisuća ma da su svi bili u istom položaju?

Jasenovački logor je bio pregledan. Pokraj njega je prožahu cesta, rijeka Sava i željeznička pruga. To znači da su putnici mogli vidjeti što se zbiva. Grupe domobrana i ostalih nepolitički istomišljenika bijahu poslani tamo u razdoblju do tri godine. Jesu oni mogli pričati o tim zvjerskim zločinima? Logor je posjetilo više međunarodni komisija uključujući Crveni križ. Zašto se ne spomene da je zubarsku ordinaciju vodio ŽIDOV i koji je lječio čuvare, ustaške časnike i njihove obitelji.

Tri su vrste zatočenika postojale. Jedni su bili potpuno slobodni i mogli su se kretati porealciji Jaenovac-Karlovac-Zagreb, to su najviše bili Židovi. Jesu li oni mogli pričati o desecima tisuća ubijenih. Drugi su bi poluslobodnjaci koji su se smijeli kretati po samom mjestu Jasenovac i jedni idrugi su mogli pričati o zvjerskim ubojstvima.
Mnoge cigane je puštalo iz Jasenovca uvođenjem rasnog zakona o bijelim ciganima tj muslimanima. Zašto se ne spomene da su bile učestale amestije. Tako je za Poglvnikov rođendan 14. srpnja 1944 pušeno iz logora 170 zatočenika. Daje bilo zločina svi bi o njima mogli pričati nakon rata. Zašto titosti njih nisu isptiali.
U Jajcu je 47 domobrana otkazalo poslušnost 4. srpnja 1942 godine. Svi su odvedni u Jasenovac. Kad tad su morali izaći i mogli su pričati što su vidjeli, stotine tisuća pobijenih. Zašto se njih nije ispitalo? Zato što nebi onako besramno lagali o svom narodu i državi eto zašto.

Prilikom dolaska na vlast ustaše su dale prisegu da neće posegnuti za tuđim. Neki je prekršiše tako daje kraj samog Jasenovca dr. Herman Probst vido deset ustaški grobova što je ulazivalo na disciplinu i prisegu.
Streljano je 10 ustaša među kojima brat zapovjednika logora Matkovića.
U logoru je bilo mnog ustanaka i pokušaja bijega. Tako da su za neke informacije npr. Za pad Italije zatočenici čuli prije njihovih čuvara. Prilikom ustanka 22..travnja 1945 od 1 500 zatočenika preživilo i samo 10. Prije svega mnogi su u panici popili otrove koji su im bili dani. Neki su se čak i objesili. Pobjegli zatočenici najviše Židovi pridružuju se 21. srbijanskoj divziji koja je kasnije radila strašne zločine po Križnom putu.

Tako imamo iskaz Branka Popvića koji kako sam kaže mrzi Hravte i priča iako je bio u Jasenovcu samo načuo za zločine tako je spomenu da je za vrijeme nejgovog boravka u Jasenvcu od 6 prosinca 1941 do 30 ožujka 1942 stradalo oko 3 000 Srba. On ne navodi od čega su stradali a to može biti od tifusa, polava transporta, ubojstva ili slično.
I deseci drugih Srbijanaca pričahu o mnog manjim brojkama nego se sad spominju.

Česte su bili razmjene zatočenika iz Jasenovca među kojima Andrije Hebranga, Ozrena Novosela, Mladena Ivekovića. Pa od njih se moglo sazanti za zločine da ih je bilo.

O točnom broju žrtava se ne može govirti jer doakazi ne posotje već samo prepostavke. Nikad se broj točan nije utvrdio jer se onda nemože Hrvate osuditi za genocid. Jedini dokument stoji iz optužnice protiv dr. Ante Pavelića ua ubojstvo 6 000 u svim logorima. To je jedini dokument koji nastoji označiti identitet ubijenih među kojima su zatočenici svih logora u Nezavisnoj državi Hravatskoj.

Isto je bitno napomenuti da je logor radio u sklopu Križnog puta 1947 godine za masovno istrebljivanje Hravtskih vojnika. Izvori iz srbije navode kako je 1945 niz Savu zanlo doći po deseci plutajućih tijela za koje su forenzičari utvrdili da su bili u uniformama iz blizine ubijeni hitcom ili predmetom. Logoraši nisu nosili vojničke uniforme. Radilo se o stotinama pa i tisućama lješeva koje su išle niza Savu. Ubojice su bili titosti možda bivši logoraši a žrtve Hrvatski vojnici.

Što se boroja tiče upadljivo je da protu Hravtski klevetnici nisu pokušali uključiti i one ostale preživjele.
Osim toga zašto se ne navodi kolko ih je umrlo od tifusa? Kolko ih je počinilo samobujstvo? Zašto se ne nabroje oni koji su stradali u proboju 22. travnja? Ta imena bi se morala moći zapamtiti i popisati.
Osim što su dannašnje jugokomunisitčke, hrvatkokomunisitčke, velikosrbske, masonkse i židovske knjige iznjele podatke o Jasenovcu niti jedna nema doakza za niti jednu smrt u logoru. To je individuala mržnja i osveta te organizirana izlika za genocid i terorizam nad Hrvatima.
Mi znamo da su u Jasenocu stradale tisuće ljudi na razne načine. Znamo da je NDH-a po zakonu radi odmazde streljala stotine registriani odmetnika, te to novinski objavljivala. Ti su ljudi dijelom morali bit iz Jasenovca. Posebno je bitn reći da su streljani javno pred svima po naređenju iz Zagreba, to znači pred svim ostalim zatvorenicima da ih se uplaši i opomene. Daje posotjala politika genocida ti bi se odmetnici mogli streljati u šumi da nitko ne zna.

Miletič optuuje NDH-a za ubojstvo i tijela koja su išla nit Savu u travnju i svibnju 1945. Ali zaboravio je da nakon proboja 22. travnja u logoru nema zatočenika. Žrtve su doalzile sredinom svibnja tako daje riječ o ubojstvu pripadnika Hrvatske vojske od strnane partizana.. To se poklapa s pričama ljudi koji kažu daje logor radio 1947 možda i dulje u kojem su titosti ubijali Hrvate.

U TO VRIJEME VOJNE OPERACIJE SU SE DOGAĐALA U SLOVENIJI. ŽRTVE LOGORA SU BILI HRVATI I DRUGI PORAŽENICI. JOSIP BRZO JE ZNAO ZA ZLOČINE I NIJE NIŠTA UČINO DA IH SPRIJEČI. ZAŠTO BI GA SPRJEČAVAO KAD GA JE NAREDIO.

Sabirni logor Jasenovac nije bio logor smrti s ciljem uništavanja svih koji dođu pa niti vjera, rasa i drugih. U njemu je krvnjom vlasti Nezavisne države Hravtske stradalo ne više od 10 000 ljudi. Dio u pokušaju pobune, dio u pokušaj ubijega, bolesti i naporoa.

Mit je o nekoj brojci od 250 000 žrtava logora koje su se koristile do 1990 a nek ih koriste i dana kako bi se milijun Hrvata pod izlikom potjeralo iz domovine jer su oni krvici za genocid. Taj mit je služio blaćenju dr. Ante Pavelića, ustaša , domoljuba, NDH-a, pa u novije vrijeme Republike Hrvatske prilikom njenog osamostaljenja.

Mnogo su se puta srbokuministi trudili srušiti sve Hrvatskog pa čak uz pomoć Zapada al nisu uspjeli. Nikad nas nisu uspjeli osvojiti već njihovi Zapadni saveznici koji nas predaše njima 1918 i 1945 godine,

Na kraju stoji izjava Dr. Ante Pavelića: JASENOVAC NIJE BIO LJEČILIŠTE NITI MUČILIŠTE.

http://www.sloboda.hr/kako-su-antifasisti-oslobadali-zagreb-i-zagrebcane-od-zivota-i-imovine/

Kako su antifašisti ‘oslobađali’ Zagreb i Zagrebčane od života i imovine
Objava: 10.05.2014 | 18:58 Komentari



Kroz cijelo vrijeme trajanja bivše države u školi smo učili u „Narodnooslobodilačkoj borbi“ i o „oslobođenju“ koje je uslijedilo u svibnju 1945. godine, dakle uskoro će biti 70. obljetnica tog događaja kojeg i danas s oduševljenjem slave stari i ne baš stari „antifašisti“. Ove godine oni su u Gornjogradskoj vijećnici upriličili „svečanu akademiju“. Okupilo se je tamo birano društvo – Darinko Kosor, Milorad Pupovac, Ivan Fumić, ali cijelom događaju „začin“ je dao zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, čovjek za sve manifestacije, od Križnog puta i hodočašća do „druga Tita“.
Bez da ga je itko prozvao, on je izustio i slijedeće: „Antifašistički borci, mrtvi i živi, simbol su slobode i otpora, a svoje živote žrtvovali su za Domovinu i oslobođenje od nacifašističkih okupatora i endehazijskog terora“. To je izvalio čovjek koji ide na mise i moli Boga. Je li moguće da osoba na takvoim položaju i takvog ugleda ne zna kako su ti antifašistički borci „oslobađali“ Zagreb i Zagrebčane od njihovog dostojanstva, imovine i života?
Dok su se po austrijskim, a još više slovenskim poljima i šumama tek pripremale orgije najbolesnijeg ubijanja ljudskih bića samo zato jer se ne slažu s „antifašistima“, stanovnici Zagreba koji nisu pobjegli bili su partizanima odmah pri ruci, pa nisu morali čekati. Ubijanje bez granica moglo je početi bez oklijevanja.
Povijesnih dokumenata koji o tome svjedoče ima u izobilju. Ovaj put prisjetimo se samo nekih od njih. Čitajući stara svjedočanstva čovjek se mora upitati: Što se to dogodi s ljudskim umom da je spreman svom bratu ili sestri učiniti tako nešto?
Za više ovakvih članaka – klikni LIKE!
Noć strave na Rebru
Jedan od preživjelih svjedoka tog partizanskog užasa Ivan Čičak Markov koji je tada bio domobran intendant-opskrbnik, ovako opisuje noć strave u bolnici „Rebro“ 9/10 svibnja 1045 godine:

„Oko jedan sat poslije ponoći došla je dežurna časna sestra s krunicom u ruci i rekla mi: „Gospodine, partizani su opkolili bolnicu!“ Pošao sam k prozoru u namjeri da skočim, ali su me u tome spriječile časne sestre. Stigla su i ona dva bolničara i umirili me.
Ujutro nam je naloženo da svi siđemo u krug bolnice i da se razvrstamo po rodovima vojske. Bolničari su me strpali u civile. Domobranima je odmah naloženo da ranjenike snose u bolnički podrum, da pripreme sve odjele za prijem ranjenih partizana. Zbog lijepog rukopisa mene su odredili da popi-sujem prispjele ranjenike, jer su bolničari svjedočili kako sam sakat u nogu, što sam ja i prihvatio. Kad su domobrani snijeli ranjenike, nekamo su ih otjerali.
Oko 22 sata desetak naoružanih partizanki sišlo je u podrum k ranjenicima. Tukle su ih, maltretirale i izvrtale krevete ne osvrčući se na njihove jauke i zapomaganja. Jednoj partizanki od udaraca je ostao u pesnici zalomijen zub nekog ranjenika, pa je došla da joj se to izvadi. Dok je liječnik vadio, ja sam joj pridržavao ruku.
Nešto poslije ponoći, tj. 10. svibnja 1945, stigla su dva kamiona s partizanima koji su opkolili bolnicu. Premda u velikom strahu, ipak smo sve gledali s prozora. Doveli su i osam zarobljenih Nijemaca i poslali ih u podrum ranjenicima. Htio sam vidjeti što rade. Uzeo sam knjigu u koju sam uvodio prispjele partizanske ranjenike i krenuo k vratima. Partizan stražar dočekao me je sa psovkom i nije mi dao proći. Oštro sam mu rekao: “Ti radi svoj posao, a mene pusti da ja radim svoj. Gdje je komandir?” Na to me je pustio. Prošao sam na ulaz gdje su parkirani kamioni. U prolazu sam vidio kako četiri njemačka zarobljenika na nosilima donose ranjenike, dvojica ih za ruke i noge ubacuju u kamione, a preostala dvojica na kamionu slažu ih pod ceradu jednog na drugoga, kao drva-cjepanice. Ranjenici su jaukali, zazivali Boga, sv. Antu, majku, žene, djecu i slično, na što se nitko nije obazirao. Pored njih je, dok su to radili, stajao jedan partizan s uperenim automatom u zarobljenike, te moj prolazak nije ni primjetio. Čim sam ušao u bolnicu, pozlilo mi je od onoga što sam vidio. Sve sam ispričao časnoj sestri i dvojici bolničara i zamolio ih da šute.
Kad su potovarili ranjenike, kamioni su krenuli prema Maksimiru i najed¬nom se zaustavili. Gonjen znatiželjom krenuo sam u bolničkom mantilu iz bolničkoga kruga, ali me je stražar zaustavio.Vratio sam se u zgradu za bolničko osoblje i s balkona gledao kako ranjenike vade iz kamiona i bacaju u jamu jednoga na drugoga. Kad su ih povadili, na tu gomilu ranjenika pucali su iz automatskog oružja. Poslije su Nijemci zarobljenici zagrnuli jamu, iskopali sebi drugu u kojoj su oni postrijeljani.

Prema nekim proračuni¬ma iz bolnice Rebro odvučeno je oko 280 ranjenika.
„Podsljemenska“ puna grobova
Bolnica Rebro bila je samo mali djelić, iako ekstremno brutalan, tadašnjeg partizanskog divljanja po Zagrebu. Današnja čuvena podsljemenska zona, statusni simbol novokomponiranih bogataša, kao i cijela Zagrebačka gora, posuti su kostima nedužnih ljudi ubijenih samo zbog ideje „maršala“, da nacionalno svjesni Hrvati moraju nestati iz njegove „despotije“. O tome svjedoči Izvještaj Miroslava Haramije „o radu na pokapanju lješina i strvina na teritoriju Mjesnog Narodnog Odbora u Gračanima“:

Dana 10. maja nakon što je svršila borba, između Narodno Oslobodilačke Vojske to jest Jugoslavenske Armije i neprijateljske vojske koja je poražena, pri-stupilo se radu na pokapanju lješina i strvina, kojih je bilo mnogo,te su predstav-ljale opasnost po zdravlje tamošnjeg stanovništva, kao i stanovništva Zagreba.
Radovi su vršeni pod vodstvom druga Ferde Negra, a pod nadzorom druga Haramija Miroslava,obojica članovi Narodno Oslobodilačkog Odbora Gračani, a uz pomoć tamošnjih seljaka koji su se svi odazvali pozivu na rad koji je bio ogroman i od velike važnosti.
Sve lješine i strvine su pokopane na prikladnim mjestima uz prethodnu dez-infekciju krečnim mliekom, kaporitom i lyzolom u propisno duboke jarke, te propisno zagrnute zemljom.

Ti i danas većinom neoznačeni grobovi nalaze se na mnogim mjestima u Gračanima, uzduž hodočasničke staze zvane „Stepinčev put“ prema Mariji Bistrici, kao i na Zagrebačkoj gori do samog Sljemena. To znači da brojni planinari i sportaši, ni krivi ni dužni, možda hodaju po kostima nedužno umorenih. Neki od stanovnika famozne „podsljemenske zone“ možda za vrijeme šetnje vlastitim vrtom prelaze preko ostataka pobijenih. Pa i sami hodočasnici koji pješice putuju za Mariju Bistricu prolaze pokraj grobišta. Jedan od njih je barem jednom bio i već spomenuti gradonačelnik Milan Bandić koji je sudjelovanjem u tim vjerskim manifestacijama prikupio mnogo glasova vjernika. Tako je i on stupao kroz tu sumanutu partizansku „aleju zločina“iako na to vjerojatno u tim trenutcima nije pomišljao. No sada zločince naziva „simbolima slobode i otpora“ i uzdiže ih u zvijezde, kao da o njihovim groznim zlodjelima ne zna ništa i to danas kada je o tome toliko toga napisano i objavljeno.
Mili Budaku pokazali silovanu i ubijenu kćer
Same brojke grobišta i žrtava ni oribližno ne opisuju upravo sotonsku nasladu ubojica nad patnjama žrtava. U zlostavljanju i ubijanju žrtava grada Zagreba 1945. godine sudjelovala je tzv. “Lajbek milicija” koja se je oblačila u nošnju sličnu prigorskoj, što nije dokazano, ali zločini su na žalost bili vrlo stvarni. U toj postrojbi ubojica posebno su se „istaknule“partizanke. Nekoliko je kuća pretvoreno u morbidnu „javnu kuću“ za partizanske oficire, nakon čega su zarobljene djevojke i žene na odvratan način ubijane. U jednoj takvoj kući strave svoj mladi život na jeziv način je završila Grozda Budak, kćerka Mile Budaka. Nakon mnogostrukog silovanja i mučenja, partizanke su joj stolarskom pilom pilile udove vrlo polako. Izvor ovih podataka, načelnik Vojnog suda II armije dr. Gabrijel Divjanović, tvrdio je štoviše, kako je svako mučenje snimljeno fotoaparatom, te su on i Vlado Ranogajec slike unakažene i ubijene kćerke pokazali ocu žrtve Mili Budaku prije nego su ga ubili.
Ubijali siročad
U Pustodolu je pobijeno preko 500 muške i ženske djece u dobi od 7 do 15 godina, štićenika Državnog zavoda odgoja djece, koja su u ratu izgubila oba roditelja. Prema osobnom svjedočanstvu Miroslava Haramije, koji je po nalogu organa “narodne vlasti” izvršio dezinfekciju grobnica na gračanskom području, izgled trupala ukazivao je na bolesno stanje uma i zvjersko panašanje počinitelja.”Žrtve su bile strahovito unakažene. Stratišta su bila puna raskomadanih i unakaženih golih ljudskih tijela.
Živim ljudima vadili srce, jetre i maternice
Glave su im bile odsječene ili raskoljene sjekirama, bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke. Većini žrtava zaživotno su vađeni utrobni organi, većinom srca, jetre i maternice”. Nakon izvršene dezinfekcije, pregled grobnica obavili su sanitarni inspektori Higijenskog zavoda u Zagrebu Sabadoš i Farkaš, te opunomoćenici istog zavoda, dr. Berlot i dr. Sindik.
Tijekom očevida Berlot se onesvijestio, a Sindik je dobio živčani slom i neko vrijeme liječio se je na psihijatriji. „Lajbek diviziji“ pripisuje se ubojstvo oko 15 000 nedužnih ljudi do kolovoza 1945. godine kada je raspuštena. Do danas nitko od tih zlikovaca nije odgovarao za svoja zlodjela. Također ni jedna masovna grobnica u Zagrebu nije sudski ekshumirana.
Bježeći od svoje savjesti, Đoko Jovanić, koji je osobno zapovijedao tim čudovišnim nedjelima, pobjegao je odmah po utemeljenju Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro skrivajući se u vojnom stanu bez imena na vratima.
Bilo bi dobro da se oni kojima će pasti na um „svečano obilježavanje 70. obljetnice oslobođenja Zagreba“ sljedeće godine, sjete na te užasne činjenice o „osloboditeljima“, da ne organiziraju „svečane akademije“ u čast zvjerskim ubojicama, nego da smognu snage i ispričaju se žrtvama. Političari bi opet trebali paziti kakve riječi koriste kada govore o čudovišnim ubojicama na čelu s „drugom Titom“.
Izvor: Mario Filipi/Dragovoljac.com

HRVATSKI HOLOKAUST: Istina o najvećem monstrumu

• Autor  Marcel
  

KAKO JE ČUDOVIŠTE UBIJALO HRVATE? - Tito je osobno u detalje isplanirao, proveo i nadgledao provođenje genocida       Godinama su „antifašisti“ branili svog šefa tvrdeći da on nije znao što se događa. Oni to, unatoč jasnim dokazima, čine i danas. Čak je i on sam, prema svjedočenju Miroslava Krleže, rekao da je morao „pustiti Srbe da se izdovolje“. Sad je još i na Srbe svalio svu svoju psihopatsku zloću.

Sviđa vam se croative.net? – klikni like

A pogledajmo kakva je doista istina. U svojim istraživanjima poslijeratnih pokolja, dr Zoran Božić je pronašao slijedeće činjenice i objavio ih još 2009. godine:
„HRVATSKI SMRAD ĆE SVJETLOST DANA GLEDATI SAMO DO NAJBLIŽE JAME“
U nedjelju 20. svibnja predvečer, nenajavljeno je u pratnji generala Aleksandra Rankovića i Koste Nađa ušao u Varaždin i obratio se građanima, koje su partizani strojnicama i bajunetima natjerali na Kapucinski trg. U svom govoru održanom u pripitom stanju, izjavio je da „u Varaždin nije došao službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice JA koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom“. Nadalje, svim protivnicima svojeg režima najavio je „da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame“.
Tijekom dvodnevnog boravka na sjeverozapadu Hrvatske 19. i 20. svibnja, Tito je obišao partizanska stratišta, pregledao svježe iskopane masovne grobnice i razgovarao sa psihopatima koji su vršili „likvidacije“. Potom je 21. 5. došao u Zagreb i isti dan održao govor na Markovu trgu u kojemu je rekao i ovo: „Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako da zauvijek nestane onog hrvatskog smrada koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu, federativnu Jugoslaviju“.
KONCENTRACIJSKI LOGORI ZA ISTREBLJENJE HRVATA
Slijedeća tri dana Tito je boravio u Zagrebu i njegovoj okolici, te pritom osobno rukovodio masovnim ubijanjem Hrvata. Prema svjedočanstvu časnika OZNE Dragutina Rafaja, u Karlovcu je obišao Komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata, Dubovac i tamo zatekao tisuće Hrvata kako leže na zemlji unutar žice. Zapovjedniku je naredio „ubrzavanje dinamike ubijanja uključivanjem srpskog stanovništva Korduna i Banije i to tako da hrvatsku bandu uz prethodnu najavu šalje na likvidaciju u srpska sela“.
U Sisku je posjetio sličan, no nešto manji logor Viktorovac i također naredio žurnije ubijanje uz pomoć okolnog srpskog stanovništva. U obilasku samoborskih logora i stratišta zadržao se jedno cijelo poslijepodne.
„POBITI HRVATSKU RANJENIČKU ĐUBRAD“
U pratnji bivšeg bravara, generala OZNE Ivana Krajačića, više je puta obišao zagrebačke logore i zatvore i izrazio nezadovoljstvo sporošću „likvidacije“. Od Krajačića i Ministra zdravstva Narodne vlade Hrvatske dr. Aleksandra Koharevića zatražio je detaljan popis pobijene „hrvatske ranjeničke đubradi“ iz zagrebačkih bolnica, jer je načuo da je nekima pošteđen život. Nakon toga svi preostali ranjenici su pobijeni, a „vrhovni komandant je dobio popis smaknutih ranjenika iz svih tadašnjih 11 zagrebačkih bolnica. Ukupan broj ubijenih ranjenika iznosio je 4.791. Tom iznosu nisu bili pribrojeni teški tuberkulozni bolesnici poklani u Bolnici Brestovac na Zagrebačkoj Gori. Prezauzet ubijanjem Hrvata, Tito se 22. svibnja telegramom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga osobno ne može primiti prilikom njegova posjeta Beogradu, pa je gosta u zamjenu primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.
U petak 25. svibnja Tito je u Zagrebu svečano proslavio svoj navodni rođendan. Prema Divjanovićevom svjedočanstvu njegovi najbliži suradnici priredili su mu u ime rođendanskog poklona „drugarsko“ iznenađenje. Odveli su ga u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu u dvorištu pokazali netom izručenu Hrvatsku vladu na čelu s dr. Nikolom Mandićem i dr. Milom Budakom, „postrojenu njemu u čast“. Tito je pobjedonosno blistao osjećajući vrhunac vlastite moći. Svojoj je pratnji s ponosom pokazao ćeliju u kojoj je svojedobno bio zatvoren. Potom se odvezao na proslavu rođendana koja je trajala dugo u noć i završila teškim opijanjem sudionika.
IZBJEGLIČKU BANDU IZBACITI IZ GRADA, A ONDA BEZ MILOSTI LIKVIDIRATI
Iduće jutro, nakon što se otrijeznio, Tito je odlučio na revolucionaran način riješiti pitanje velikog broja ratnih izbjeglica zatečenih u Zagrebu i bližoj okolici. Zagreb, koji je prigodom zadnjeg prijeratnog popisa 1931. imao 185.581 stanovnika, dočekao je konac rata s preko 600.000 duša, pretežito vojnika i izbjeglica iz opustošenog dijela NDH. Nakon uzmaka hrvatske vojske u Austriju, u Zagrebu je na rubu gladi i dalje boravilo oko 220.000 svjetovnih (civilnih) izbjeglica. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu, Tito je u subotu 26. svibnja naredio „da se ova cjelokupna hrvatska izbjeglička banda izbaci iz grada“ i „pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZNE i KNOJ-a, usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta“. „Putem ili po prispijeću u zavičaj, hrvatski je smrad trebalo bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji“.
Zapovjednik grada Večeslav Holjevac isti je dan prema maršalovoj naredbi raspisao okružnicu i otvorio dva prolazna logora. Manji, za izbjeglice iz užeg gradskog područja, u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora, te veći, za izbjeglice iz okolice grada, u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče. Partizanska horda je potom, usred Zagreba i ne zazirući od zgražanja javnosti, počela s pljačkom, silovanjem, nasilnim odvođenjem i klanjem ove skupine nesretnih ljudi, koju su uglavnom činili starci, žene i djeca.
POBIJENI ZAGREBAČKI MLADIĆI U DOBI OD 21 DO 24 GODINE
Prema Svjedočenju Koče Popovića i dr. Gabrijela Divjanovića, Tito je nakon proslave rođendana na nagovor generala Rankovića naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići rođeni između 1924. i 1927. (21-24 godine starosti) u gradu i kotaru Zagreb, koji nisu zarobljeni u završnim operacijama II svjetskog rata, a njegov su kraj iz raznih razloga dočekali kod kuće. Naredba je izuzela osobe koje su pristupile jedinicama partizanske paravojske, te pojedince zdravstveno nesposobne za službu u oružanim snagama. Komanda grada Zagreba ovu je Titovu odluku uobličila u čuvenu „Naredbu broj 7“. Tom je naredbom komanda uspjela podlo namamiti 7.800 mladića koji su se kojekuda skrivali, da se jave radi tobožnjeg „novačenja u JA“.
Odmah po partizanskom „novačenju“, izvršenom u vojnom objektu u Maksimirskoj ulici 63, mladići su stavljeni pod vojnu stražu i sprovedeni u logore Maksimir i Prečko. Odatle su noću, podijeljeni u dvije skupine, u četveroredovima odvedeni na usiljenu hodnju smrti preko Podravine, Slavonije i Srijema u logor Kovin u Vojvodini. Nakon neizrecivih zvjerstava izvršenih putem, u Kovin ih je živih stiglo 2.200, a u Zagreb se vratilo svega 58.
„LIKVIDIRALI SMO 200.000 BANDITA, A JOŠ TOLIKO SMO ZAROBILI“
Vjesnik je u nedjelju 27. 5. donio vijest „da Tito ovih dana u pratnji generala Rankovića obilazi okolicu Zagreba“, bolje reći rukovodi pokoljem Hrvata širokih razmjera, koji je upravo tada bio u punom zamahu. Vodnik OZNE i sudionik pokolja u okolici Krapine, a kasnije pokajnik Mladen Šafranko, osobno je svjedočio da je Tito dan-dva nakon svog rođendana obišao zatvor OZNE u Krapini, logore u Mirkovcu i Oroslavlju, te stratišta u Đurmancu i na Maceljskoj Gori. Ovaj se posjet mogao dogoditi isključivo između 26. i 28. svibnja. S udaljenosti od kojih 300 m Tito je promatrao ubijanje skupine od 500 do 600 nezakonito

Tito otvara stratište na Kočevskom rogu   Prema svjedočanstvu Milovana Đilasa, Tito je u Ljubljani 28. svibnja, nakon govora i cjelodnevne proslave pobjede partizanske paravojske, mrtav pijan osobno naredio otvaranje novog masovnog stratišta na Kočevskom Rogu, koje je trebalo ubrzati „likvidaciju“ spomenutih preostalih 200.000 zarobljenih „bandita“.

uhićenih svjetovnih osoba. Prema njegovoj naredbi svi su ubijeni sjekirama. Potom je prišao jami i naredio da se na tijela, koja su se još uvijek micala, nagrne zemlja.
Prema partizanskom tisku, Tito je 28. svibnja otišao iz Zagreba u Ljubljanu, gdje je istog dana održao brojno posjećen govor. U njemu se neuvijeno i pobjedonosno pohvalio: „Likvidirali smo 200.000 bandita, a još toliko smo zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde“. Prema svjedočenju borca pratećeg bataljona Franca Sečena, putem je obišao stratište u rudniku Barbarin rov (Huda jama) na brdu iznad Laškog i stratišta u Trbovlju, gdje je „izrazio zadovoljstvo metodologijom ubijanja“. U rudniku su žrtve, nakon serijskog vezanja žicom, žive bacali u okomita rudarska okna i potom su za njima ubacivali potpaljeni dinamit.
Prema svjedočanstvu Milovana Đilasa, Tito je u Ljubljani 28. svibnja, nakon govora i cjelodnevne proslave pobjede partizanske paravojske, mrtav pijan osobno naredio otvaranje novog masovnog stratišta na Kočevskom Rogu, koje je trebalo ubrzati „likvidaciju“ spomenutih preostalih 200.000 zarobljenih „bandita“. Tito pritom nije razbijao glavu utanačenjem bilo broja, bilo načina odabira zarobljenika i uhićenika za smaknuće na Kočevskom Rogu. To je pitanje prepustio svojim partizanskim životinjama. Odabir i broj žrtava kočevskog pokolja bili su stoga, kao dio tada široko razmahane stihije masovnog ubijanja, nasumični i slobodno improvizirani od Titovih krvoloka. Samo mjesto pokolja, pijani je maršal odabrao na savjet Franca Leskošeka Luke i Borisa Kidriča, svojedobno zapovjednika i politkomesara tzv. Glavnog štaba Slovenije, te Ivana Mačeka Matije, načelnika OZNE za Sloveniju. Sva trojica pozivnih ubojica, odlično su poznavali bespuća i pećine Kočevskog Roga, jer su se upravo u njima skrivajući neotkriveni održali cijelo vrijeme rata. Tito je tada u Ljubljani i okolici proboravio cijeli tjedan, odnosno razdoblje od 28. svibnja do 2. lipnja, kada se vratio u Zagreb i primio izaslanstvo katoličke crkve na čelu s biskupom Salis-Sevisom.
OSOBNO JE POSJETIO KOČEVSKI ROG, HUDU JAMU I TEZNO
Upravo tijekom tog boravka u Sloveniji, točnije 1. lipnja, Tito je prema svjedočenju partizanskog koljača Jure s visokim

Tito je isti dan obišao logor i šumu Tezno kraj Maribora... „To su bili vrlo duboki, kilometrima dugački protukolski iskopi do vrha popunjeni leševima ljudi, iz kojih se širio strašan smrad“. Tito je naredio da se jame zatrpaju čim prije, ako treba i uz uporabu strojeva.

partijskim i vojnim izaslanstvom obišao klaonicu na Kočevskom Rogu u vrijeme najžešćeg ubijanja ljudi. Nakon jednodnevnog boravka u Zagrebu 2. lipnja, Tito je nenajavljeno 3. lipnja ponovno otišao u Sloveniju i konspirativno se krećući, susreo s maršalom Crvene armije i zapovjednikom ukrajinske fronte F. I. Tolbuhinom, te ga pritom odlikovao ordenom „narodnog heroja“. Vjesnik nije naveo mjesto i vrijeme susreta, no izvijestio je „kako je Tito na putu kroz Sloveniju obišao Celje i okolicu“.
Svjedok Sečen tvrdi da je Tito uistinu obišao okolicu Celja, no prvenstveno klaonicu ljudi koja je radila punim pogonom. To su bili eksterminacijski logori Bezigrad i Teharje dupkom puni zarobljenika i uhićenika, te okolna stratišta. Tito je isti dan obišao logor i šumu Tezno kraj Maribora. Sečen navodi da nikada u životu nije vidio ništa slično. „To su bili vrlo duboki, kilometrima dugački protukolski iskopi do vrha popunjeni leševima ljudi, iz kojih se širio strašan smrad“. Tito je naredio da se jame zatrpaju čim prije, ako treba i uz uporabu strojeva.
„HRVATSKA BANDA JE DVA METRA ISPOD ZEMLJE“
U utorak 5. lipnja ujutro Tito je posjetio partizanske ranjenike u Vojnoj bolnici Rebro, gdje se zadržao preko 2 sata. Pritom se zanimao je li bolnica do kraja očišćena od „hrvatske bande“. Zapovjednik Vojne bolnice Rebro, partizanski kapetan dr. Julius, svom je maršalu podnio slijedeći prijavak: „Hrvatske bande više nema. Smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje“.

Unatoč uvjerenosti u vlastitu nedodirljivost, Tito je bio svjestan strahote koju čini i njezinih mogućih povijesnih posljedica, pa je tih dana dao nalog Koči Popoviću, u to vrijeme načelniku Generalštaba JNA, da se unište svi pisani tragovi o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv...

Odmah nakon posjeta Rebru, Tito je u pratnji generala Rankovića otišao u Bjelovar, gdje je prvo posjetio Komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata Bjelovar i stratište Lug. Potom je iz Bjelovara pravcem današnje podravske magistrale krenuo prema Osijeku. Kolona vozila je uz rubove ceste stalno nailazila na nepokopane, unakažene ljudske leševe, zaostale iza prolazaka hodnja smrti. Vozila su u nekoliko navrata obišla četveroredove izgladnjelih i krajnje iscrpljenih, polugolih ljudi, koji su se usporeno vukli cestom pod partizanskom stražom.
Prema kazivanju generala Koče Popovića, od 9. svibnja nadalje, samo na relaciji Bjelovar-Kovin, u pokretu je istodobno bilo 26 ešalona ratnih zarobljenika i uhićenih civila, a svaki je brojio od 3 do 5 tisuća ljudi. Tim je pravcem tijekom dva mjeseca, ususret pomno razrađenom stroju za ubijanje, prošlo 200.000 ljudi, od kojih je rijetko tko preživio. Oni su dijelom pobijeni na području Vojvodine i pobacani u protutenkovske rovove koje su tamo iskopali Nijemci (kao i one u Teznom kod Maribora) u svrhu zaustavljanja Crvene armije na Sremskom frontu. U srijedu 6. lipnja rano ujutro, obišao je veliki logor u Kovinu i nakon toga se skrasio u dvoru srpskih kraljeva u Beogradu.
Unatoč uvjerenosti u vlastitu nedodirljivost, Tito je bio svjestan strahote koju čini i njezinih mogućih povijesnih posljedica, pa je tih dana dao nalog Koči Popoviću, u to vrijeme načelniku Generalštaba JNA, da se unište svi pisani tragovi o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku, te UDBA i njene ispostave.
KOČA POPOVIĆ: „TITO JE BIO TEŠKO POREMEĆENA LIČNOST“
Najzorniji prikaz Titove uloge u pokolju hrvatskog stanovništva tijekom proljeća i ljeta 1945. pružio je general Koča Popović, u svjedočanstvu izrečenom nakon što je pao u Titovu nemilost i bio lišen svih partijskih i državnih dužnosti. Popović tvrdi da je Tito rukovođenje svim važnim političkim i vojnim zadaćama uvijek čvrsto držao u svojim rukama i nikada ga nije prepuštao svojim suradnicima. Takav je odnos imao i prema zahtjevnom i složenom pothvatu

Prema žrtvama nije osjećao nikakvu sućut   Bio je teško poremećena ličnost, kojoj dostojanstvo i životi ljudi nisu značili ništa. Bolesno je uživao gledajući krvoločno mučenje ljudi i sam čin gašenja ljudskih života. Tito se više puta javno hvalio kako je pokolj Hrvata izvršen 1945. njegov doktorat znanosti na univerzitetu komunističke revolucije, čime je javno preuzeo vrhovnu zapovjednu odgovornost za taj zločin bez zastare.

eksterminacije Hrvata, Nijemaca, Mađara i Šiptara koncem II svjetskog rata. Tito je tih dana s najpovjerljivijim suradnicima satima sjedio nad zemljovidima zarobljeničkih „maršruta“, naredbama za otvaranje stotina logora i planovima za što djelotvornije i što okrutnije ubijanje svojih političkih i klasnih neprijatelja.
Prema Kočinom navodu, maršal prema svojim žrtvama, kako iz neprijateljskih, tako i vlastitih, komunističkih redova, nije osjećao nikakvu sućut. Bio je teško poremećena ličnost, kojoj dostojanstvo i životi ljudi nisu značili ništa. Bolesno je uživao gledajući krvoločno mučenje ljudi i sam čin gašenja ljudskih života. Tito se više puta javno hvalio kako je pokolj Hrvata izvršen 1945. njegov doktorat znanosti na univerzitetu komunističke revolucije, čime je javno preuzeo vrhovnu zapovjednu odgovornost za taj zločin bez zastare. Pri njegovom izvršenju nitko nije evidentirao imena i broj ubijenih ljudi. Jednostavno rečeno, zemljom su se valjale kolone iznemoglih zarobljenika i uhićenika, te punile zatvore i logore. Ubijanja su bila svakodnevna uz nastojanje da ih se pobije što više u što kraćem roku. O metodologiji „likvidacija“ nitko nije vodio računa i ona je bila prepuštena izvršiteljima.
Pored osobnog izdavanja brojnih naredbi za „likvidacije“, te javnog preuzimanja vrhovne zapovjedne zločinačke odgovornosti, Tito se nije libio javno pohvaliti i brojnošću pobijenih „narodnih neprijatelja“ 1945. godine. Ona prema službenom partijskom izvješću iz 1952. iznosi 586.000 ljudi. Unutar tog broja preko 500.000 žrtava činili su Hrvati. Uz svog vrhovnog zapovjednika i vrh zapovjedne piramide, dobro su poznati i neposredni izvršitelji tog genocida. To su bili tadašnja tzv. Jugoslavenska armija, postrojbe KNOJ-a i OZNE, organi „narodne vlasti“ zvani Narodno oslobodilački odbori i njihovi odsjeci unutrašnjih poslova, te mnogobrojno srpsko stanovništvo, koje je prema Titovu naputku dovedene hrvatske uhićenike ubijalo s posebnom nasladom, u velikom broju i iznimno okrutno. Istaknute komunističke ubojice, od maršala Tita pa do Pavla Lovasića, vlasti Republike Hrvatske su, poput jugoslavenskih, izdigle na „čast oltara revolucije“ i njihovim

Hvalio se brojem preko 500 000 pobijenih Hrvata   Tito se nije libio javno pohvaliti i brojnošću pobijenih „narodnih neprijatelja“ 1945. godine. Ona prema službenom partijskom izvješću iz 1952. iznosi 586.000 ljudi. Unutar tog broja preko 500.000 žrtava činili su Hrvati. Uz svog vrhovnog zapovjednika i vrh zapovjedne piramide, dobro su poznati i neposredni izvršitelji tog genocida.

imenima prozvale ulice, trgove i parkove, kako bi udruženim snagama, plešući Kozaračko kolo, nastavili s ruganjem žrtvama hrvatskog genocida izvršenog prije sedamdeset godina. Ni jedan od dostupnih počinitelja tada izvršenog ratnog zločina protiv hrvatskog naroda nije podvrgnut kaznenom progonu.
Ovom stravičnom nizu svjedočanstava možemo još dodati i podatak Dragana Hazlera da je iz Bihaća na sam Božić 1942. godine došao takozvani maršal Tito, da se osobno uvjeri da je zarobljen Jure Francetić. Videći teško ranjene hrvatske vojnike, rekao je doslovno:”…bandite ne treba da se leči, nego im dati dnevno parče leba i čašu vode, da se što dulje muče…”. Ove riječi, osim poslovične okrutnosti, po svom jeziku smještaju Tita negdje u Pomoravlje ili Šumadiju, što dodatno zapliće raspravu o tome tko je zapravo Tito, ili možda bolje – koliko Tita je zapravo bilo.
Ta užasna nedjela nisu bila rezultat samo patološke mržnje, nego i hladnog i proračunatog plana istrebljenja Hrvata na način koji se je u više navrata pripisivao nekim drugim vlastodržcima. Formula je bila jednostavna: jednu trećinu pobiti, drugu prognati, a treću „preodgojiti“. Tito je doduše pobio „samo“ jednu šestinu hrvatskog naroda, ali u toj šestini velika većina bili su muškarci i to mladi i zdravi. To znači da je muškaraca doista pobio oko jedne trećine, ali budući da su to većinom bili mladi ljudi sposobni osnivati obitelj, njih je pobio možda i preko polovice. Drugi dio plana provodio je dvadesetak godina kasnije, kada je „velikodušno“ svakome dao „pasoš“ (putovnicu), čime je mnogima trasirao put u inozemstvo iz kojega se neki nikada nisu vratili. Treći dio plana nije mu uspio, jer su mnoge Hrvatice odlučile ostati same radije nego da sebe i svoje potomke pretvaraju u „ateističke jugoslovene“. Unatoč svim zabranama, domoljubna svijest nije nestala. Naprotiv, bilo je dovoljno želje za slobodom da ju se u Domovinskom ratu i ostvari. Unatoč svim sotonskim klanjima, Titov paklenski plan završio je debaklom.

"Trg Maršala Tita"   Ono što apsurd čini jedinstvenim u svijetu je činjenica da taj patološki ubojica i danas ima svoj trg, jedan od najljepših u glavnom gradu, a održavaju ga upravo oni čije je pretke pobio – Hrvati.

Ono što apsurd čini jedinstvenim u svijetu je činjenica da taj patološki ubojica i danas ima svoj trg, jedan od najljepših u glavnom gradu, a održavaju ga upravo oni čije je pretke pobio – Hrvati. Štoviše, zove se „Trg maršala Tita“, čime mu njegove žrtve priznaju čak i čin u vojsci koja više ne postoji. Da stvar bude gora, u „demokratskom i pluralističkom društvu“ u kojem postoji „medijska sloboda“, hrvatski „mainstream“ mediji su toliko blokirani, da široka javnost uopće ne zna istinu o Titu. Štoviše, mediji su puni hvalospjeva njegovih „obožavatelja“ organiziranih u razne udruge koje slave čak i njegov „rođendan“ ističući „zvijezdu petokraku“, simbol zločina. Uskoro se to spremaju ponovo učiniti u Kumrovcu kuda treba stići čak i „rođendanska štafeta“ koja je krenula iz Slovenije, pa preko Fažane koja je ponovno dobila Titovu rivu, bez imalo srama ili barem straha od istine koja ih nezaustavljivo sustiže

Ove dvije slike sam slikala danas u jednoj Zg crkvi. Hrvatski katolički svećenici žrtve totalitarnih režima dvadesetog stoljeća i  knjiga HRVATSKI MATIROLOGIJ, knjiga koja će promjeniti povijest! Letak sadrži podatke kako nabaviti knjigu koju nitko nije sufinancirao do njenog izlaska.


(SLIKE SU SLIKANE MOBITELOM PA SE NAŽALOST NE VIDE BITNI DETALJI. ISPRAVAK SLIJEDI U NAREDNIM DANIMA)

koliko su Hrvata trebali poubijati za ovoliko odlikovanja???