Evergreen college i kriticka rasna teorija (wokizam)

Da bi razumjeli sto wokizam ucini institucijama treba pogledat sto se dogodilo na Evergreen college

Ono što se dogodilo prije nešto manje od tri godine na Evergreen State Collegeu treba vidjeti da bi se povjerovalo. To također treba imati smisla jer je, bez razumijevanja ideologije koja je u njihovoj osnovi, djelovanje osoblja i studenata Evergreena izuzetno teško razumjeti. Kako bi riješio ovaj problem, dokumentarist Mike Nayna razotkriva slojeve priče o Evergreenu u seriji od tri kratka filma o bizarnim i zastrašujućim događajima koji su potresli mali Washington College.
Prvi dio ovog dokumentarca (Bret Weinstein, Heather Heying i Evergreen Equity Council) bio je psihički uznemirujući – toliko da je nekoliko gledatelja nakon gledanja izjavilo da se osjeća fizički bolesno, a mnogi su prizore usporedili s događajima u maoističkoj Kini. U tom dijelu Nayna opisuje pozornicu odgovornu za krah Evergreena prikazujući fundamentalističku religijsku prirodu sustava vjerovanja ukorijenjenog u primijenjenom postmodernizmu koji je pustio korijenje u maloj, ultraprogresivnoj školi.

Drugi dio, "Teaching to Transgress", dostupan je sada, a sveukupno je izravnije fizički zastrašujući. Prikazuje studente – a jednom prilikom i člana fakulteta – kako vrište uvrede i psovke o bijelcima i prikazuje uznemirujuće scene bijesa i zastrašivanja od strane histerične rulje. U središtu ove oluje, imamo usamljenu i ranjivu figuru Breta Weinsteina, koji smireno i artikulirano pokušava otvoriti dijalog sa studentima koji ne žele čuti niti odgovoriti na njegove riječi, već umjesto toga pjevaju da je rasist, predstavlja opasnost za učenike i mora otići.

Zbog njegovog uznemirujućeg sadržaja, gledanje dokumentarca znači duboko iskusiti dva goruća pitanja: (1) Što je studentima Evergreena dalo osjećaj da imaju pravo da djeluju onako kako se ponašaju? i (2) Zašto to fakultet prihvaća i čak im popušta?
Da bismo odgovorili na ova pitanja, moramo pogledati unatrag. 

U najkraćem sažetku, prvi dio je istaknuo izrazito religioznu prirodu antirasističke ideologije koja kruži kampusom. Tamo se pokazalo da je ova ideologija bila duboko osnažena propovijedanjem kritičkog istraživača rasnog obrazovanja Robin DiAngelo, koja je rodonačelnik sada dobro poznatog koncepta bjelačke krhkosti. Ova ideja, i one slične njoj u okolnoj akademskoj literaturi, pružaju jasan odgovor na oba pitanja gledatelja.

Kako? Ta su uvjerenja definirala kohezivni sustav zajedničke ideologije među dovoljnim brojem članova Evergreenove uprave, profesorskog i studentskog tijela da razbiju koledž. Mehanizam je jednostavan. Ideologija koju oni definiraju nametnuta je na nastavno osoblje i studente Evergreena, kao što pokazuje Nayna, kroz krivnjom opterećenim ponavljanjem članaka antirasističke vjere, kao što je - "Pitanje nije Je li se rasizam dogodio? nego Kako se rasizam očitovao u toj situaciji"? (Moglo bi se prepoznati sličnost ovog kognitivnog pomaka s prastarim pitanjem-zamkom, Jesi li prestao tući svoju ženu?) Kroz ove mehanizme, bijeli studenti i članovi fakulteta internalizirali su kritičku rasnu teoriju, uključujući sveprisutni pritisak da priznaju svoje vlastiti rasizam i suučesništvo u onome za što su natjerani da vjeruju da je neumoljivo rasistički sustav dominacije nad obojenim ljudima, osobito crncima. Prema doktrinama teorije kritičke rase, nijedna bijela osoba ne može izbjeći ovo, čak ni na jednom od najnaprednijih koledža na svijetu u jednom od najnaprednijih razdoblja u povijesti.

"Teaching to Transgress" nastavlja ovu priču polazeći od scena recitala vjerovanja, ritualnih afirmacija i postavljanje pozornice scena propovjedi u Evergreenu koje nameću krivnju bijelcima, pa do kraha koji je koledž proslavio. Dok je prvi dio dokumentarca bio jeziv i nalik crkvi, drugi dio predstavlja mnogo svjetovniju i ljudskiju atmosferu bijesa samopravedničke rulje. Općenitije rečeno, gdje 1. dio prikazuje teoriju i njezino usvajanje na fakultetu, 2. dio prikazuje njezinu primjenu u praksi. I, iako se može činiti drugačije, meta ovog bijesa nije samo Bret Weinstein - ili čak ta neizreciva, štetna, nasilna "bjelina" koja mora biti prisutna gdje god su bijelci - već i znanost, razum i dokazi.


Iako zvuči hiperbolično, situacija koja se odvijala u Evergreenu dok je eruptirao kolaps stvorila je scene koje neizbježno i zastrašujuće podsjećaju na one koje smo vidjeli u strašnijim okolnostima. Grupe studenata koji urlaju podsjećaju na scene u kojima bijesna gomila reagira na tvrdnju da je netko spalio Kur'an, ili jezive povijesne slike drugih skupina koje su urlale zbog linča nad crncem optuženim da se nabacivao bijeloj ženi. Dokazi za te optužbe rijetko su ispitivani. Bilo je dovoljno da je pleme identificiralo opasnog moralnog zagađivača u svom osjećaju pravednog jedinstva.

Jasno, iako su specifični detalji u praksi i ideologiji posve novi u Evergreenu, ova priča nije. Kroz povijest, grupe ljudi su postale ispunjene samopravednim, gorućim žarom da održe moralni poredak i oslobode društvo korumpiranih utjecaja. Kao takvi, često su bili i opsjednuti nekom vrstom kolektivnog ideološki inspiriranog ludila i time nanosili veliku okrutnost svojim bližnjima. To je dio čovječanstva koji se mora prepoznati i ublažiti. Moderna, sekularna, liberalna demokracija, koja je ukorijenjena u razumu, dokazima, slobodi govora i toleranciji, prilično se dobro snašla u kanaliziranju ovih impulsa u produktivnije stvari, unatoč optužbama koje bi osoblje i studenti Evergreena mogli izvikivati.

Ironično, sve donedavno fakulteti i sveučilišta dosljedno su bili u središtu ove liberalne težnje za većim poštovanjem različitosti stajališta i za uspostavljanjem norme prema kojoj na ideje koje nam se ne sviđaju odgovaramo argumentiranim argumentima i protudokazima. Stoga je neizbježno pitanje, što je pošlo po zlu u Evergreenu?

Jasno je da je nešto dovelo do toga da se studenti — i mnogi drugdje — osjećaju ovlaštenima ponašati točno onako kako ovaj dokumentarac prikazuje. Nešto ih je natjeralo da osjećaju ne samo da su takva ponašanja i stavovi prihvatljivi, već i da su moralno opravdani i produktivni. Nešto im je omogućilo da se osjećaju toliko sigurnima u svoja moralna opravdanja da su ponosno glumili takva ponašanja pred kamerama. Nešto je također navelo nastavno osoblje, pa čak i policiju kampusa, da se povuku, umjesto da jasno stave do znanja da ta ponašanja nisu ni moralno opravdana ni produktivna, a da ne govorimo o tome jesu li dobri predstavnici misije, vizije i kulture Evergreena.

Evergreen College bio je interno zatrovan stalnim hranjenjem stipendija za socijalnu pravdu koja je destilirala u oblik koji je jednostavan za korištenje aktivistima. Suštinu ove dijete nazvali smo primijenjenim postmodernizmom, a ona uključuje intersekcijski feminizam i kritičku rasnu teoriju, posebice feminističku i kritičku rasnu epistemologiju.

Unutar primijenjene postmoderne koncepcije društva, društvo je konstruirano u službi dominantnih skupina tako što su one stvorile i ovjekovječile diskurse - načine govora o stvarima - koji postoje kako bi marginalizirali obojene ljude, a posebno obojene žene, aktivno i pasivno. To jest, primijenjeni postmodernisti vjeruju da je način na koji znamo što je istina i način na koji društvo funkcionira umjetno konstruiran govorom bijelih ljudi, uključujući i način na koji proizvodimo i prenosimo znanje. Štoviše, ova društvena konstrukcija je bila, jest i uvijek će biti osim ako aktivisti ne preoblikuju društvo.


 Ne samo da dominantna društvena konstrukcija društva dopušta dominantnim (bijelim i muškim) ljudima da ugnjetavaju obojene ljude, osobito obojene žene, nego ih također sprječava da uopće znaju da to čine. Feministička epistemologinja Kristie Dotson, na primjer, razvila je komplicirano filozofsko objašnjenje nerješivosti ovog problema svojim konceptom "neumanjive epistemičke opresije". Ona inzistira na tome da su sustavi pomoću kojih proizvodimo i dijelimo znanje dizajnirani da isključe marginalizirane skupine iz punog sudjelovanja i pristupa, a taj je problem nužno nerješiv unutar samog sustava. U primjeni, to zahtijeva razbijanje sustava. Pojavila se video snimka iz Evergreena na kojoj student viče "Visoko obrazovanje nije namijenjeno crncima". Ovo nisu bile riječi bijesnog i zbunjenog mladog učenika, već meme izveden iz komplicirane filozofije koju uče u učionicama.

Šokantna količina primijenjenih postmodernih znanstvenih napora na sveucilistima koji svi liče na teorije zavjere, pa tako Charles Mills, na primjer, inzistira na tome da bijelci imaju rasni ugovor u kojem se urote kako bi obojene ljude držali poniženim načinom na koji govore o stvarima. José Medina tvrdi da bijelci pate od aktivnog epistemičkog neznanja, kojemu se trebaju suprotstaviti slušanjem i shvaćanjem svojih ograničenja. Barbara Applebaum govori nam da je "nevinost bijelaca" (white innocence) sebična motivacija za bijelce koji odbijaju vidjeti svoje vlastito bjelačko suučesništvo prakticirajući bjelačko neznanje (koje ona ponekad naziva bijelim ignoriranjem). Alison Bailey kaže da neslaganje znači sudjelovati u epistemičkom odbijanju koje čuva bijele privilegije i tvrdi da je ključna motivacija za otpor očuvanja vlastite privilegije.


Kao što je već spomenuto, stručnjakinja za kritički rasni odgoj Robin DiAngelo osigurala je najmoćniji alat za artikuliranje najpodmuklije metode za to kako se ovjekovječuje – "bjelačka krhkost". Prisjetite se govora koji je DiAngelo održala, prikazanog u prvom dijelu Nayninog dokumentarca, u kojem ona kaže da nijedna bijela osoba ne može izbjeći da bude socijalizirana u rasizam i da kako bismo se borili protiv toga, moramo to moći vidjeti. U skladu s primjenom ove teorije, u drugom dijelu, prikazanom ovdje, Weinstein opisuje kako se mora braniti od optužbi za rasizam ne samo od strane glavnog aktivista na fakultetu, već i od prorektora, koji je jednostavno prihvatio da svi bijelci moraju biti rasisti.

Što je još šokantnije, i samo traženje dokaza o ovom sustavnom i univerzalnom rasizmu bijelih ljudi je problematično. Kao što studenti Evergreena viču na Breta, ne trebaju im dokazi o rasizmu jer ga žive svaki dan - stoga zahtjev za dokazima negira stvarnost njihovog proživljenog iskustva i tumači se kao daljnji rasizam. Međutim, ako bi umjesto toga prihvatio njihove tvrdnje i zatim ih zamolio da podijele ovo proživljeno iskustvo s njim, počinio bi ono što Nora Berenstein naziva epistemičkim iskorištavanjem. To se događa svaki put kada su potlačeni ljudi ponovno potlačeni tako što se od njih očekuje da objasne i opravdaju svoja iskustva opresije, za što se vjeruje da koristi prvenstveno dominantnima. Sve ovo vidimo u Nayninom dokumentarcu kako se provodi u praksi, otkrivajući kako je stipendija Social Justice potkrijepila aktivizam koji je obuzeo studente i nastavno osoblje Evergreena.

Kao što bi trebalo biti jasno, tvrdnja koja je bila u središtu raspada Evergreena - da su svi bijelci rasisti i da ih treba dovesti do toga da to vide, priznaju i rade na tome da se to razgradi - marljivo je nefalsificirana u stipendiji za socijalnu pravdu. Odnosno, ne postoji test koji bi bijelac mogao položiti da bi dokazao da nije rasist. Ovo je, kao što Heather Heying s pravom ističe u filmu, jedan od razloga zašto ovi kritički teoretičari tako žarko žele ukloniti znanosti koje se oslanjaju na testiranje hipoteza i krivotvorivost. Stoga ne čudi da je jedan student na zatvorenom sastanku s predsjednikom Evergreena Georgeom Bridgesom jasno rekao da bi trebalo uložiti više truda u rješavanje problema rasizma u STEM-u (znanost, tehnologija, inženjerstvo i matematika) nego u drugim područjima. dijelovima koledža. Što je najstrašnije od svega, kaže da je potrebano staviti dodatni naglasak na"uštimavanje" tih nastavnika” na STEM-u. Predsjednik Evergreena Bridges se slažio, reći će neke stvari koje nam se ne sviđaju, a naš je posao sve ih sve pridobijemo kroz trening i ako to ne shvate, sankcioniramo ih i izbacimo.

Još gore, optužba da su svi bijelci rasisti iskonstruirana je u svojevrsnu zamku, u kojoj se svaki pokušaj poricanja ili izbjegavanja optužbe ponovno tumači kao dokaz optužbe. Sada zamislite sebe kao člana fakulteta na Evergreen State Collegeu, koji je upijao ovaj materijal i koji se želi i dalje osjećati kao dobra osoba. Gotovo ste sigurno progresivni liberal, pa vam je stalo do socijalne pravde. Ne želite biti rasisti. Ne želite pridonijeti ugnjetavanju. Jednom kada ste suočeni s optužbom da ste rasist, ako ste prihvatili čak i najneodređenije premise ove ideologije, nemate drugog izbora nego priznati. Vaša jedina opcija, osim ako niste pošteni i hrabri kao Bret Weinstein, jest priznati svoje suučesništvo u ugnjetavanju i utjecaju koji ono ima na ljude druge boje kože – i, budući da se vjeruje da to remeti sustavnu nadmoć rasizma, vjerojatno će te to morati učiniti javno, posebno zato da drugi bijelci vide. Kao nagradu za vaše priznanje dobit ćete priznanje, a zatim će vam samo reći da to ne radite dovoljno dobro i da se više trudite. Stoga vidimo Georgea Bridgesa ovdje prisiljenog priznati svoje "sranje" - svoj rasizam - i obvezujući se da će biti bolji pred gomilom bijesnih, podrugljivih optuživača koji mu čak ne dopuštaju ni da podigne ruke dok govori.

Slično tome, zamislite sebe kao studenta na Evergreenu, nekoga tko je previše spreman prihvatiti tumačenja i učenja kritičke rasne teorije koja, čini se, razjašnjava različite i suptilne načine na koje je sve što proizvodi bjelačko društvo prožeto rasizmom. Zamislite da vidite druge studente, svoje profesore i administratore vašeg koledža kako uvijek iznova proglašavaju neobuzdani rasizam na kampusu i u društvu, svoj vlastiti rasizam i svoje suučesništvo u rasizmu. Zamislite da vidite ta priznanja priznata i popraćena zahtjevima da nastavite raditi bolje. Zamislite da se svaka zamisliva mikroagresija istakne kao još jedan primjer koliko su fakulteti i društvo intrinzično rasistički, opet s neumoljivim zahtjevima da budu bolji. I zamislite da vas podučavaju kako su ta uvjerenja potvrdili vrhunski znanstvenici koji proučavaju ova pitanja s nečim što se čini akademskom strogošću, navodno kako bi pomogli da se stvari poprave - uglavnom ističući kako je sve užasno i beznadno. Biste li sjedili sa strane i gledali kako se ovaj rasizam nastavlja ili biste željeli učiniti nešto po tom pitanju?

Sada uvedite Breta Weinsteina u kampus koji nosi ovu kritičku koncepciju društva. Bez obzira na njegovu progresivnu bona fides, on je bijelac, pa se, prema teoriji, pretpostavlja da je rasist. Što je još gore, on je bijelac koji se otvoreno nije složio s ovim optužbama i tako pokazao svoju bjelačku krhkost. On samo pokazuje svoje aktivno neznanje i suučesništvo u rasnom ugovoru koji marginalizira obojene ljude. On preporučuje alate unutar epistemičkog sustava — dijalog, dokaze, razum. U moralnom svemiru koji opisuje stipendija na koju se oslanjaju sve brojniji naprednjaci, nijedan od njegovih postupaka nije razumljiv ni na koji drugi način, a on je trebao imati samo jednu opciju: bio je moralno obvezan priznati, ispovjediti se i pozabaviti se vlastitim rasizmom. Ne učiniti to i i jos se eksplicitno  suprotstaviti ideji da su svi bijelci rasisti može se protumačiti samo kao suučesništvo u ugnjetavanju crnih i smeđih ljudi.
Stoga, prema ideološkoj teoriji koja je zavladala kulturom Evergreena, slati e-poruke u kojima se govori protiv prisilne sesije o antirasističkoj samoborbi kao dio formalne dokumentacije za ocjenjivanje fakulteta, odbijanje ući u Equity Canoe (prikazanom u prvom dijelu), i načelno odbijanje sudjelovanja u modificiranom "Danu odsutnosti" - danu u kojem su bijelci trebali biti isključeni iz kampusa - moglo se protumačiti samo kao oličenje bjelačke krhkosti, bijelog suučesništva i epistemički otpor očuvanja-privilegija. Pozivajući obojene studente na dijalog, Weinstein je također nastojao počiniti epistemičko iskorištavanje.

Iz tih razloga, kao što možete vidjeti u Nayninom "Teaching to Transgress", studenti opetovano spominju e-poruke koje je Bret Weinstein poslao kao razlog da ga smatraju duboko opasnim i da hitno treba biti cancelled ("otkazan"). Zbog toga što ga već nisu otpustili i udaljili iz prostorija, viši fakultet optuženi su za bjelačku šutnju, koja se smatra oblikom rasnog nasilja, a također i znakom bjelačke krhkosti. Treba napomenuti, da nisu prisustvovali sastanku, također bi pokazivali bijelu krhkost. Jedino što su mogli učiniti bilo je prisustvovati i pristati, što su i učinili. Ako netko prihvati kritički rasni sustav vjerovanja koji je zavladao na Evergreen State Collegeu, sve što je uslijedilo, uključujući sve kroz što je prošao Bret Weinstein, odmah ima perverzni smisao.
Iz tih razloga, kao što možete vidjeti u Nayninom "Teaching to Transgress", studenti opetovano spominju e-poruke koje je Bret Weinstein poslao kao razlog da ga smatraju duboko opasnim i da hitno treba biti otkazan. Zbog toga što ga već nisu otpustili i udaljili iz prostorija, viši fakultet optuženi su za bjelačku šutnju, koja se smatra oblikom rasnog nasilja, a također i znakom bjelačke krhkosti. Ako netko prihvati kritički rasni sustav vjerovanja koji je zavladao na Evergreen State Collegeu, sve što je uslijedilo, uključujući sve kroz što je prošao Bret Weinstein, odmah zadobija neki perverzni smisao.

Stoga, ako razumijemo ovu koncepciju društva koja proizlazi iz učenja DiAngelo i njezine kohorte i koliko je duboko ona internalizirana unutar najprogresivnijeg krila ljevice, možemo razumjeti zašto je Bretov e-mail izazvao onu reakciju ljudske rulje koja nastoji nametnuti moral duboko ukorijenjene ideologije, te kazniti i iskorijeniti svaki potencijalno kontaminirajući utjecaj. Razumijemo one studente koji su prikazani kako viču na njega i nazivaju ga rasistom, člana fakulteta koji vrišti psovke i bijesni, crne studente koji razgovaraju s profesorima o svom navodnom bijelom saučesništvu (white complicity) i okrivljavanje znanosti zbog održavanja ugnjetavanja. Također razumijemo zašto fakultet, pa čak i policija nisu inzistirali na prestanku ovakvog ponašanja i istaknuli važnost uljudnosti, različitosti stajališta i slobode govora na fakultetu te potrebu da se na riječi i argumente odgovori riječima i argumentima. Sve ovo – uljudnost, diskurs, razum i dokazi – teoretski se tumače u postojećoj znanstvenosti o socijalnoj pravdi kao samo drugi načini na koje bjelačka supremacistička cis-heteropatrijaršija nameće svoju neprestanu dominaciju nad marginaliziranima.

Ne možemo znati koliko nastavnika doista vjeruje ovoj novoj moralnoj ortodoksiji, koliko ih se cinično koristilo za vlastite svrhe i koliko ih se jednostavno bojalo da će ih se prozvati bijelim rasistima ili onima koji omogućuju bjelačku nadmoć, izgubiti posao ili se susresti s istom ruljom kao Weinstein. Ove stvari se nikada ne mogu znati. Ipak, Bret Weinstein i Heather Heying govorili su o tome koliko im se kolega obratilo privatno i reklo da se slažu s njima, ali su se bojali to reći. Također možemo sa sigurnošću pretpostaviti da se nisu svi studenti složili s aktivistima, s obzirom na to da vidimo da Weinsteinovi obojeni studenti pokušavaju braniti njega kao antirasista, samo da bi ih prosvjednici zatvorili, ismijali i preodgojili.
Postoji dobar razlog za sumnju da je ova nova moralna ortodoksija, koja je ukorijenjena u postmodernoj koncepciji društva konstruiranom diskursima u službi moći i razvijenim i ovjekovječenim od strane učenjaka poput DiAngelo, široko popularna, bilo studentima bilo profesorima. Nemoguće je, međutim, sumnjati u to da ima moć gdje god dobije uporište. Dobila je uporište u koledžu Evergreen, a Naynin dokumentarac pokazuje vrlo stvarnu opasnost koja je proizašla iz toga što je čak i manjina studenata i nastavnog osoblja gorljivo vjerovala u to pod upravom koja to odbija osuditi i potvrditi svrhu sveučilišta da brani slobodu gledišta različitosti izražavanja .

Studenti na koledžu Evergreen vjerovali su da imaju pravo tako se ponašati jer su vjerovali u ovu kritičku epistemologiju i njezinu koncepciju društva. Vjerovali su da je pravo na njihovoj strani i dužnost ukloniti svaki otpor njihovoj ideologiji. U to su vjerovali s takvim uvjerenjem da su smatrali da imaju pravo promovirati svoje stavove ne kroz bolje argumente, već uz tvrdnje pune bijesa da im se nanosi šteta postojanjem drugačijih (liberalnih i progresivnih) ideja. Reagirali su na način na koji skupine ljudi tako često čine kada su zapaljene moralnom sigurnošću i pravednošću i nisu ograničene očekivanjima liberalne modernosti da bi drugim idejama trebalo dopustiti postojanje i izražavanje.
Gledati Teaching to Trangress znači suočiti se s pitanjima što bi moglo navesti studente da se ponašaju na takav način i što bi moglo navesti fakultetsko osoblje da prihvati i popusti takvom ponašanju. Odgovor na ova pitanja može se činiti jednako čudnim kao i sama ova ponašanja, ali kao što nam Nayna pomaže vidjeti, to je izravna primjena primijenjenog postmodernizma u kontekstu koji je bio previše prijemčiv za to. Ovaj problem ne treba podcjenjivati i protiv njega se moraju suprotstaviti svi branitelji razuma, dokaza, univerzalnih ljudskih prava, nediskriminacije i slobode izražavanja. Ne možemo dopustiti da se nova neupitna moralna ortodoksija nameće bijesom rulje bilo gdje, a pogotovo ne na našim koledžima i sveučilištima.

kriticka rasna teorija je u politici ljevicara (americki demokrati, zeleni i razne soc i radnicke partije), u bijeloj kuci, pentagonu, vojsci, obrazovnim institucijama i svim drugim institucijama, zdravstvu, velikim korporacijama, bankama, svim medunarodnim institucijama, IMF, svjetska banka itd
Naravno uz druge woke pokrete i teorije ko sto je queer, feminizam, disbility teorija i pretilost. 
A sve je unutar sireg politickog pokreta na zapadu tzv. odrzivog razvoja pod izgovorom klimatske katastrofe
Cilj je apsolutna kontrola populacije