Zbog Vučica mediji započeli napad na HŽ

U Republici Hrvatskoj ne može se dokazati potreba, niti isplativost gradnje željezničkih pruga za brzine više od 200 km na sat. Premali je broj stanovnika i premale su njihove potrebe za svakodnevnim putovanjem na relacijama dužim od 300 km unutar države", poručili su iz državne tvrtke.

Moguće da je to točno, da u Hrvatskoj doista nema potrebe za takvim brzinama, ali treba li jedna turistička zemlja, u godini u kojoj promovira održivi turizam, inzistirati na tome da ti vlakovi putuju brzinom barem oko 150 kilometara na sat? Recimo, Srbija se upravo pohvalila činjenicom da su postigli dosad najveću brzinu vlaka u zemlji, čak 181 km na sat.

https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/vlakovi-nam-voze-47-km-h-prije-se-dode-do-pariza-iz-londona-nego-od-zagreba-do-kotoribe-15148713

Neka ih malo prcaju e.

Tekst je smesan.

Ne treba nam, zato voz mili 30 na sat.

Tito je rekao da krece gradnja Stadiona ovog

meseca.

Nisam jos nista video.

Oglasili se odmah iz HR i Novog Maksimira.

Nista za sada.

Tito ispija vino u vozu, sto mu je izgleda hobi,

obzirom da iz istih vise ne izlazi.

Vozove dobre i kulturu putovanja treba imati.

Ekonomija, putovanje, putevima su guzve, nema parkinga.

Ima sve svoje.

RayMabus wrote:Premali je broj stanovnika i premale su njihove potrebe za svakodnevnim putovanjem

Toliko nas je malo da nam se ništa više ne isplati raditi.

Kako je vidljivo iz izvješća obiju HŽ-ovih tvrtki - i HŽ Infrastrukture i HŽ Putničkog prijevoza - danas je od ukupne duljine željezničke mreže u zemlji, a to je oko 2800 kilometara, brzinom od 140 do 160 kilometara na sat moguće putovati na samo 112,5 kilometara, a najvećim se dijelom, na oko 800 kilometara mreže, ipak vozi između 41 i 60 kilometara u šezdeset minuta.

U prosjeku, HŽ-ovi vlakovi voze brzinom oko 47 kilometara na sat, a o efikasnosti mreže najbolje govori činjenica da je češki prijevoznik Regiojet, koji je linije iz Praga za Jadran uveo 2020., tek lani uspio isposlovati liniju do Splita jer ona prije dvije godine nije bila moguća iz tehničkih razloga.

Pravi razlog, dakle, manje leži u veličini i napučenosti domaćih gradova, a puno više u činjenici da je država desetljećima nezainteresirano gledala propast željezničkog sustava, dopustivši da on dotraje ne samo u smislu međunarodnog prometa, i lokalnog, da se izgubi s bilo kakve mape europskih prometnih sustava, a da ne spominjemo nepostojeća prava potrošača i sve silne muke koje obje željezničke državne tvrtke imaju kad je riječ o važećim europskim propisima.

Nebriga o stanju infrastrukture najbolje se iščitava iz izvješća za 2020. godinu u kojem stoji da je na području Hrvatske elektrificirano samo 35 posto pruga, da dva kolosijeka ima samo 10,5 posto sustava, a da je redovito moguće održavati samo 35 posto mreže.

Ovaj ostatak, naime, toliko je zapušten i dotrajao da treba veće investicijske radove, neki čak i zatvaranje, a sve kao posljedicu posljednjih 30-ak godina kad je većina pruga bila izvan ciklusa obnove pa mjerama normalnog, redovitog održavanja na njima više nije moguće održavati optimalne brzine vožnje.

Moga bi se Vučic kandidirat u Hrvatskoj za predsjednika.

Oćemo Vučica, oćemo Vučica.