Poruka za nepoznatog/u :)

Dugo te ne vidjeh, a sada se to 'dugo' pretvorilo u zauvijek. :(

Bujica sjećanja riše tvoju sliku... tu si... sitna i krhka, zvonkog glasa i ogromnih očiju prepunih tuge. 

Mlade smo i evo nas daleko od doma, u zajedničkom pothvatu traženja svoga mjesta pod suncem. 
Skučeni sobičak miriše na svježe skuhanu kavu, budiš me i prvo što ugledam su tvoje oči gladne sna. 
Opet si probdjela noć. Promatram ti prerano izborano lice. Istražujem novu brazdu koju ti je ova noć poklonila. 
Sjediš i pušiš, ispijajući vrelu tekućinu. Šutiš, ne žališ se, ali ja skoro mogu dodirnuti to što ti gnječi dušu, ne puštajući joj ni trun odmora.

Nespretno te pokušavam utješiti, ohrabriti, a ti se samo tužno osmjehneš. Ne odgovaraš mi ništa.
Ušutjeh, a u sebi opsovah mater životu koji je negdje usput izgubio osjećaj za mjeru tovareći ti toliku količinu problema na leđa.. 

Draga moja… Meni ćeš zauvijek ostati pojam neobjašnjive snage skrivene u toj krhkosti 
Tvoje cure su odrasle u predivne žene i ti se konačno možeš odmoriti... uz svoga supruga.  

Sretno putuj i... hvala. <3

živio si za čašicu razgovora.. dobri duh mjesta, a toliko zanemaren od svih, odmori sad..

Kic <3

To je bilo ugodno iznenađenje.

Moja iskrena sućut. :(

Čuvaj se...

Bas me zanima sto ce se zbiti.

Ne znam sto misliti.
Mozda najbolje nista.

Ponekad je čovjek sam sebi pretežak...

I sanjarenje je postalo luksuz, mislis li?!

Ležim doslovno ispod masline...na 5 metara od mora...bura me brije... slušam Sufjan Stevensa... i mislim si... zapravo ne mislim. Malo je ovakvih debila...

Samo polako, sto treba bit-bit ce.
Ili nece.

Sve ja shvacam, i kad izgleda da nista ne shvacam.

Mislim da me pokusavas zbunit.
A, tesko je zbunit zbunjenoga.

bla bla bla...zašivat ti treba tu pjevalicu

Sve ja vidim i shvacam, ali mi trenutno odgovara ovako.

Kad smo bili mladi, nije me bilo strah smrti.

Skakao sam sa stijena u plićak, luđački vozio stojadina na ćelavim gumama po serpentinama iznad Lukova Otočkog. Pucao sam i pucali su po meni.

Otišao bih na plažu, skočio u more i zaronio duboko, duboko...dok ti srce ne uspori. Izronio bih da vidim kako tri prijatelja plivaju bjesomučno prema meni, a žena plače.

To je bilo 1960-ih, uglavnom.

Nitko od njih više nije živ. Rak, srčani udar, moždani udar, leukemija...odnijela je sve moje prijateljice i prijatelje, cijelu moju generaciju, pa onda i generaciju mlađu od moje.

Besciljno lutam ovim svijetom, koji nije napravljen za nekoga mojih godina - pitanje je da li je za ikoga više napravljen.

Kad sam bio mlad, nije me bilo strah ničega, pa ni smrti. Sad sam star i konačno me je nečega strah.

Strah me je života u ovom “normalnom”.

niels wrote:Kad smo bili mladi, nije me bilo strah smrti.

Skakao sam sa stijena u plićak, luđački vozio stojadina na ćelavim gumama po serpentinama iznad Lukova Otočkog. Pucao sam i pucali su po meni.

Otišao bih na plažu, skočio u more i zaronio duboko, duboko...dok ti srce ne uspori. Izronio bih da vidim kako tri prijatelja plivaju bjesomučno prema meni, a žena plače.

To je bilo 1960-ih, uglavnom.

Nitko od njih više nije živ. Rak, srčani udar, moždani udar, leukemija...odnijela je sve moje prijateljice i prijatelje, cijelu moju generaciju, pa onda i generaciju mlađu od moje.

Besciljno lutam ovim svijetom, koji nije napravljen za nekoga mojih godina - pitanje je da li je za ikoga više napravljen.

Kad sam bio mlad, nije me bilo strah ničega, pa ni smrti. Sad sam star i konačno me je nečega strah.

Strah me je života u ovom “normalnom”.

opusti se, ide ti sasvim solidno ;)

Noor wrote:

niels wrote:Kad smo bili mladi, nije me bilo strah smrti.

Skakao sam sa stijena u plićak, luđački vozio stojadina na ćelavim gumama po serpentinama iznad Lukova Otočkog. Pucao sam i pucali su po meni.

Otišao bih na plažu, skočio u more i zaronio duboko, duboko...dok ti srce ne uspori. Izronio bih da vidim kako tri prijatelja plivaju bjesomučno prema meni, a žena plače.

To je bilo 1960-ih, uglavnom.

Nitko od njih više nije živ. Rak, srčani udar, moždani udar, leukemija...odnijela je sve moje prijateljice i prijatelje, cijelu moju generaciju, pa onda i generaciju mlađu od moje.

Besciljno lutam ovim svijetom, koji nije napravljen za nekoga mojih godina - pitanje je da li je za ikoga više napravljen.

Kad sam bio mlad, nije me bilo strah ničega, pa ni smrti. Sad sam star i konačno me je nečega strah.

Strah me je života u ovom “normalnom”.

opusti se, ide ti sasvim solidno ;)

Samo zato jer moja generacija nije čula za depresiju. A budala...

Jesu... Nije dobro banalizirati tu stvar. Znam da znaš, ali da je bilo neko normalnije vrijeme, bilo je definitivno...

niels wrote:Kad smo bili mladi, nije me bilo strah smrti.

Skakao sam sa stijena u plićak, luđački vozio stojadina na ćelavim gumama po serpentinama iznad Lukova Otočkog. Pucao sam i pucali su po meni.

Otišao bih na plažu, skočio u more i zaronio duboko, duboko...dok ti srce ne uspori. Izronio bih da vidim kako tri prijatelja plivaju bjesomučno prema meni, a žena plače.

To je bilo 1960-ih, uglavnom.

Nitko od njih više nije živ. Rak, srčani udar, moždani udar, leukemija...odnijela je sve moje prijateljice i prijatelje, cijelu moju generaciju, pa onda i generaciju mlađu od moje.

Besciljno lutam ovim svijetom, koji nije napravljen za nekoga mojih godina - pitanje je da li je za ikoga više napravljen.

Kad sam bio mlad, nije me bilo strah ničega, pa ni smrti. Sad sam star i konačno me je nečega strah.

Strah me je života u ovom “normalnom”.

@niels

Ne mora svijet uopce biti "normalan". Kad znamo tko smo, sto zelimo i sto ne zelimo, onda znamo na sto ne pristajemo i znamo da nasa volja odredjuje nas zivot, a ne ondje neki "poludjeli" svijet i kojekakvi agenti straha.


I sigurna sam da postoji nesto cime se bavis ili bi se htio baviti, ljubav prema odredjenom podrucju koja (ce) te vodi(ti) tvojim ljudima  ... Inspiracija uvijek spaja naizgled razlicite suputnike.