Events
Publications
Latest imagesOd Vardara pa do Triglava
Page 2 of 9
Page 2 of 9 • 
1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9
Re: Od Vardara pa do Triglava
by Guest 5/9/2017, 21:28
Beli Zagreb grad prije Bandića - obavezno pogledati
Guest- Guest
Re: Od Vardara pa do Triglava
by Guest 6/9/2017, 07:34
"Prije je bilo bolje" - bajka koja je prerasla u mit
Nema dana a da ne čujemo – bilo putem medija, od prijatelja, susjeda, prolaznika na ulici i gdje sve već ne – kako je „nekad sve bilo bolje“. I traje to već nekih 20-ak godina unatrag.
Ta isprazna i stupidna fraza, olinjala floskula koja se uglavnom lakonski i bez razmišljanja izgovara poput mantre pa joj nikakvoga dokaza ne treba, dakako, nema nikakvoga pokrića, logike i rezona, ali toliko se odomaćila da već odavno nitko niti ne postavlja pitanje „KAD“ (odnosno, na koje se to razdoblje misli). Po nekom automatizmu, zdravo za gotovo se prihvaća kako se to „NEKAD“ odnosi upravo na razdoblje vladavine KPJ/SKJ i bivšu Jugoslaviju (1945-1990.).
Da odmah odgovorimo na pitanje što je svrha ovakvih glupih parola kojima se mažu oči naivcima i onima koji ne razmišljaju svojom glavom.
Naravno, ne dokazati kako je PRIJE stvarno sve bilo bolje (jer to ne može nitko osim možda alkemičara i iluzionista titoističke provenijencije koji uporno grade potemkinova sela zarad svojih vlastitih interesa ili frustracija), nego kako DANAS ne valja ništa.
Danas ništa ne valja. A prije je bilo sve krasno i bajno.
To je po prilici ta crno-bijela slika svijeta koja nam se nameće. I nju bez razmišljanja i nekritički prihvaćaju samo jako naivni ili priglupi ljudi.
Pa da zavirimo nakratko u taj „socijalistički raj“, to „zlatno doba socijalizma“ i podsjetimo jugo-nostalgičare, frustrirane titoiste i prodavače magle kako nam je uistinu bilo?
Dokumentarni film Branka Lentića, „Zagreb bijeli grad“snimljen je u našoj metropoli 1969. godine (dakle, u „zlatno doba socijalizma“) i na najbolji način kazuje kakav je standard građana tada bio i kako se živjelo u prljavom i zapuštenom Zagrebu prepunom blata, smeća i sirotinje.
Mislite li da je ovo pretjerivanje, izvolite ga pogledat;
(nadam se da ste ga pogledali u prethodnom postu - opaska metilda)
Film je 14. rujna 2015. godine prikazan na HTV 3. i malo bolje pogledati oko sebe kako Zagreb izgleda danas.
Majstor dokumentarnog filma Lentić, napravi je izuzetan film – dokument vremena koji je u svakom slučaju vrijedan pažnje. Zagrebačka sirotinja žali se na „drugove i drugarice“ (jugooficire, državne dužnosnike i pripadnike višeg sloja) koji s terasa i prozora svojih višekatnica na njihove udžerice bacaju otpad (konzerve, papir, povrće) i to se događa usred grada (današnja ulica Grada Vukovara – nekad Moskovska).
Zagreb je (izuzimajući užu gradsku jezgru) bio prljav, neuredan („jako zmazan“) i u tomu su svi građani koji su intervjuirani bili jednoglasni, gradski prijevoz funkcionira po redu vožnje „jedino kad sja sunce“ (kako reče jedna gospođa), iz zgrada ljudi izlaze i čekaju u redu za vodu na uličnim hidrantima (jer u veliki broj njih nije uveden vodovod), kanalizacije također nema u mnogim ulicama, ulice koje se popravljaju stoje godinama raskopane, grad je pun sirotinje i čak je i među uličnim čistačima jaka konkurencija...i oni plaćaju porez državi i moraju imati pismenu dozvolu za rad.
Kad se tako jadno živjelo u metropoli, kako li je tek bilo na periferiji i u provinciji – odnosno, u ostatku Hrvatske?
„Imali smo besplatno školstvo“ – LAŽ.
Roditelji su djeci kupovali knjige, nove ili polovne (ako su ih imali sreću pronaći na vrijeme), a plaćali su i sve drugo – od kuta (ili „radnih mantila“) koje su đaci nosili u školi, do pionirskih marama, ekskurzija (Jasenovac ili „stazama revolucije“ bile su obvezne destinacije unaprijed određene školskim programima i sukladno direktivama „odozgo“) i „Dečjih novina“ (izdanje Gornji Milanovac, Srbija) namijenjenih indoktrinaciji od malih nogu (sa stripovima „Mirka i Slavka“, „Boška Buhe“, „Sirogojna“ i drugih partizanskih „junaka“ dječjeg uzrasta koji su „slagali Švabe kao snoplje“ i „neustrašivo jurišali“ uz poklik „Smrt fašizmu“)...
Imali smo besplatno zdravstvo – LAŽ.
Sve su to „radni ljudi i građani“ itekako debelo plaćali preko poreza i razno-raznih „doprinosa“, samo što nisu znali kud njihova lova ide i nisu ništa smjeli pitati. Usput, osnovna zdravstvena zaštita temeljila se na aspirinu i jodu (penicilin samo ako i kad se mora), a jedne te iste igle za injekcije korištene su mjesecima – prokuhavalo ih se u običnoj vodi (u „sterilizatorima“) i koristilo tako dugo dok skroz-naskroz ne otupe. Uz to, pojave podmićivanja doktora bile su svakodnevna i uobičajena praksa – njima se nosilo sve što se moglo, od prasića, pilića i suhomesnatih prerađevina do novca, naročito kad je bila u pitanju neka teža operacija člana obitelji ili borba za bolnički krevet i to je bila „javna tajna“, odnosno, opće poznata stvar, tako da je „socijalistički trudbenik“ u konačnici itekako masno plaćao „besplatno zdravstvo“ u svome „socijalističkom raju“.
Kad god je komu od komunističkih moćnika palo napamet, uvodio se novi porez, bilo za „nerazvijene republike i pokrajine“ (u slučaju elementarnih nepogoda i sl.), a raju se gulilo i preko raznih „narodnih zajmova“ državi – koji, naravno, nikad nisu vraćani građanima. Lova je obično netragom nestajala.
Po kuloarima kružili su „antidržavni“ pamfleti, poput ovoga koji je pojašnjavao „dijalektiku jugoslavenskog socijalizma“:
„Nitko ništa ne radi, a proizvodnja raste,
Proizvodnja raste, a nigdje ničeg nema,
Nigdje ničeg nema, a svi dobro žive,
Svi dobro žive, a svi su protiv,
Svi su protiv, a svi glasaju 'ZA'“
Omiljena izreka bila je „snađi se druže“, motivacija za obrazovanje sadržana u paroli: „Uči sine, da ne moraš raditi“, kad je trebalo naći posao, najčešće se (kao i danas) pitalo: „Imaš li koga...?“, a otići u političku školu (pa još u Kumrovec) bilo je ravno jackpotu (jer to je jedino je to jamčilo izvjesnu budućnost) – dodatna otegotna okolnost za obične smrtnike sastojala se u tomu što su bili unaprijed eliminirani iz ove utrke, jer su dolazili u obzir samo „idejno svjesni“ omladinci i mladi partijski kadrovi.
Svaki istaknutiji član KPJ ili državni dužnosnik imao je vilu (ili barem vikendicu) na moru, u planini, odlazio je redovito na ljetovanje, u lov, oni na nižim razinama vozili su „fiće“, „tristaće“, „spačeke“ a crvena buržoazija u luksuznim automobilima. Povlaštena kasta je poput parazita živjela na račun sirotinje i nemilice trošila uživajući u svim mogućim privilegijama, dok je raja jedva sastavljala kraj s krajem. Preko 80% radnika (iz realnog sektora) živjelo je u bijedi, ali je zato partijska i državna birokracija, oni koji su imali sreće biti u policiji, vojsci ili službama vezanim za državu i Partiju, uživali sve blagodati „socijalističkog raja“.
Nije bilo ni jednog poduzeća koje nije imalo barem 30-40% zaposlenih više nego je trebalo. Osim onih koji su „krali bogu dane“ u tom „socijalističkom raju“ i pojavljivali se na poslu samo povremeno ili točnije, kad im se prohtije, na platnim listama i izmišljenim radnim mjestima „statirali“ su sportaši lokalnih klubova (nogomet, rukomet, košarka itd.), poneki atletičar, boksač, glumac, članovi obitelji i ljubavnice direktora i partijskih dužnosnika, a sve to izdašno se plaćalo, jer nisu to bile obične radničke plaće – kad firmi zapne, uskače država sa „sanacijom“. U stambeni fond izdvajali su svi (što se odbijalo od plaće pri samom obračunu), ali je stanove dobivala uglavnom povlaštena kasta (direktori, partijski kadrovi, državna birokracija, vojska, policija) malobrojni sretnici (iz redova radnika) nakon 20-30 godina rada, a ponekad i „socijalni slučajevi“ (tada najniži društveni sloj) s više djece, kako bi se dokazala „socijalna osjetljivost“ sustava.
Dakle, klasična kupovina „baze“ i socijalnog mira.
Do posla, akademskih titula i bilo kakvog društvenog položaja, jako teško se dolazilo bez Partije. Uz mito i korupciju, nepotizam je bio najrazvijenija devijacija sustava – ali to je vrijedilo samo za povlaštenu klasu, jer obični smrtnici nisu niti bili u prilici koristiti blagodati tog vida društvene deformacije. Moralno-politički podobni intelektualci dobivali su partijske magisterije i doktorate, čitava armija „društveno angažiranih“ (što je bio sinonim za moralno-političku podobnost) novinara, književnika, slikara, glazbenika, glumaca, redatelja, povjesničara, publicista, državnih cenzora i profesionalnih propagandista bila je upregnuta u partijski propagandni stroj i živjela na državnim jaslama, političari su investicije vukli u svoje lokalne sredine – često i one koje nisu imale nikakvoga ekonomskog opravdanja – samo kako bi ojačali vlastiti položaj, narod je bio izložen indoktrinaciji i pranju mozga, pod kontrolom je bilo sve: od javnog djelovanja svakog pojedinca, do pisane riječi, filma, kazališta, književnosti...
Famozni Članak 133. KZ SFRJ sankcionirao je delikt mišljenja ili verbalni delikt (po uzoru na sovjetski model), javno mnijenje odgajao je Agitprop (partijska glasila, filmski „žurnali“, kontrolirana socijalistička literatura, publicistika i kultura, partijski mediji, partijsko školstvo – u partijskoj državi sve je bilo partijsko).
Klasično ispiranje mozga.
Svaka neprilagođenost sustavu, opozicijski stav ili neposluh oštro su kažnjavani, a „narodni neprijatelji“ su bili pod posebnom paskom i s njima se država obračunavala terorom i progonima – od osuda na dugogodišnje robije i tortura, do fizičkih likvidacija.
Ukratko, to je bila ta „sloboda“ koju smo uživali u „zlatno doba socijalizma“.
Sve to, uz ostale troškove koje je crvena buržoazije stvarala svojim hedonističkim životnim navikama i lagodnim životom na visokoj nozi, u konačnici je financirano inozemnim kreditima koji su nemilice podizani s 10, 15, 20 ili više godina odgode dospijeća i kad je to stiglo na naplatu uslijedio je kolaps sustava i države.
O krizi se raspravljalo na zatvorenim političkim forumima već početkom 70-ih godina, no, pravo stanje stvari krilo se i od naroda i od Tita sve do smrti „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“.
Jugoslavija tada još uvijek preživljava od doznaka iz inozemstva koje krajem 70-ih iznose oko 7 milijardi dolara (više nego cjelokupni izvoz) i turizma. Dakle, državu uzdržava „neprijateljska emigracija“ (u kojoj su najbrojnije „ustaše“) i „ustaška Hrvatska“ (kao republika s najrazvijenijim turizmom) koju se nemilice „muze“.
No, u drugoj polovici 70-ih dolazi do krize. Obveze po inozemnim kreditima koje rastrošna država nije u stanju servisirati pristižu sve češće. Nestaje nafte i naftnih derivata (uvodi se režim par-nepar u korištenju osobnih automobila), nestanci i restrikcije struje sve su češće (jer se dio te energije izvozi kao kompenzacija za uvoznu robu), javlja se problem grijanja i gradovima i domaćinstvima), deterdženata, kave, jestivog ulja i svih drugih proizvoda koji su se uvozili ili su se za njihovu proizvodnju koristile uvozne komponente. Čekalo se u redovima i za čokolade, banane, a uskoro su uvedeni i bonovi, tako da su obični građani (periodično) mogli dobiti samo propisanu i sasvim određenu količinu tih artikala. Povlaštenu klasu, to, naravno, nije doticalo. Za njih je moralo biti i oni su se do kraja ponašali jednako – bahato i rastrošno.
Jugoslavija je tada bila zadužena u 500 svjetskih banaka i nakon smrti Kardelja (1979.) i Tita (1981.), ona gubi povjerenje SAD-a i drugih zemalja koje postavljaju pitanje vraćanja dugova. Samo mjesec dana poslije smrti Tita savezna Vlada (SIV) devalvira dinar za 30% i od tada nadalje, devalvacije postaju dio svakodnevice, kao i inflacija.
Iste 1981. godine formirana je tzv. Krajgerova komisija (po komunističkom čelniku Borisu Krajgeru) u kojoj je bilo oko 300 političara. Njezina je zadaća bila ispitati stanje u državi, snimiti stanje i predložiti rješenja, ali Komisija je samo konstatirala visoku inflaciju, prekomjerno zaduživanje u inozemstvu, nenadzirane investicije, veću potrošnju od ostvarenog dohotka…Svemoćna Partija nije dopustila dirati u sustav i poduzimati bilo kakve radikalne mjere, kako ne bi dovela u pitanje svoju poziciju.
Nije se znalo čak niti koliki stvarni dug ni komu je sve Jugoslavija dužna.
Milka Planinc (kao predsjednika SIV-a, tj, savezne Vlade) obznanila je 1983. Dugoročni program ekonomske stabilizacije i započela politiku „stezanja remena“, ali prekasno i uz velike otpore Srbije i drugih „nerazvijenih krajeva“ koji su do tada velikim dijelom živjeli na grbači Hrvatske, Slovenije i Vojvodine.
Jugoslavija se tada zadužuje kratkoročnim zajmovima inozemnih povjerilaca i u tom financiranju sudjeluju MMF i konzorcij (od preko stotinu) svjetskih banaka, a u svrhu servisiranja otplata kamata (dok glavnica dugova ostaje netaknuta), ali sve je to kratkog daha i država doživljava ekonomski kolaps. Započinje se s tiskanjem novca – što izaziva galopirajuću inflaciju, rapidno raste broj nezaposlenih, poduzeća masovno propadaju, izvoz je sve manji – a za uvoz nema novca, stndard građana je sve niži...itd., itd, a među republikama sve veće tenzije oko preraspodjele dohotka i financiranja Federacije i „nerazvijenih“ republika i pokrajina.
Put u bankrot bio je neizbježan i on se dogodio čitavo desetljeće prije raspada Jugoslavije.
Danas se pričaju bajke o „socijalističkom čudu“ u Jugoslaviji, o nekim enormnim „stopama privrednog rasta“, ali nepobitna je činjenica da je ona u cijelom razdoblju svoga postojanja (1945-1990.) značajno zaostajala za svim zemljama s kojima se mogla usporediti među tadašnjim kapitalističkim državama u Europi (Italija, Španjolska, Portugal, Grčka), a napredovala je samo u odnosu na zemlje istočnog lagera – i to zahvaljujući podizanju inozemnih kredita na račun budućih naraštaja (što je i bio jedan od glavnih generatora spomenute krize).
Dakle, svi oni koji su (još uvijek) zaneseni bajkama o tomu kako je u Jugi „bilo bolje“, nek se ostave najnovijih ajfona i interneta, presele u udžerice ili stanove bez vode, grijanja i kanalizacije, započnu koristiti poljske klozete, zaborave na kupaone, automobile i blagdansku rastrošnost i nek se (barem ponekad) sjete da su im roditelji, bake i djedovi obične bicikle kupovali na kredit (marke „Pretis“ ili „Rog“), svake druge ili treće godine jedva skucali djeci za sezonsku garderobu (obuća i odjeća se kupovala za 2-3 broja veća, jer se u tu svrhu nije moglo izdvajati za svaku sezonu, dok o kvaliteti i dizajnu iste ne treba trošiti riječi) itd., itd. Bilo je to i vrijeme kad je čak i takva banalna sitnica kao što je toalet papir bila luksuz – i za većinu žitelja „socijalističkog raja“ (izuzimajući povlaštenike sustava) nepoznanica.
„Socijalnu sigurnost“ o kojoj oni pričaju imali su i Albanci u vrijeme Enver Hoxhe – i k tomu nikad nikomu nisu bili dužni ni dolara – pa čisto sumnjam da bi itko od onih koji veličaju jugoslavenski „socijalistički raj“ pristao danas živjeti tim životom.
I da budemo potpuno jasni i po pitanju velike pljačke Hrvatske. Ona je započela pod dirigentskom palicom komunističkih moćnika u vrijeme „Markovićeve privatizacije“ (1989/90. godine), kad su se „drugovi“ (direktori firmi, partijski kadrovi i njihova bratija) već dočepali enormnog bogatstva prije izbijanja rata i uspostave nove vlasti.
Zato i danas „drmaju“ medijskom i javnom scenom u Hrvatskoj.
Filmove Branka Lentića iz tog vremena svakako je korisno pogledati i jako su dobra terapija za razbijanje iluzija koje siju naši prodavači magle...samo zato ne bi li dokazali da u današnjoj Hrvatskoj ne valja ništa i da Hrvati ne zaslužuju vlastitu državu.
Oni koji tako misle, nek slobodno potraže drugu i sretno im bilo. Sumnjam da će za njima ovdje itko liti suze.
Zlatko Pinter
Nema dana a da ne čujemo – bilo putem medija, od prijatelja, susjeda, prolaznika na ulici i gdje sve već ne – kako je „nekad sve bilo bolje“. I traje to već nekih 20-ak godina unatrag.
Ta isprazna i stupidna fraza, olinjala floskula koja se uglavnom lakonski i bez razmišljanja izgovara poput mantre pa joj nikakvoga dokaza ne treba, dakako, nema nikakvoga pokrića, logike i rezona, ali toliko se odomaćila da već odavno nitko niti ne postavlja pitanje „KAD“ (odnosno, na koje se to razdoblje misli). Po nekom automatizmu, zdravo za gotovo se prihvaća kako se to „NEKAD“ odnosi upravo na razdoblje vladavine KPJ/SKJ i bivšu Jugoslaviju (1945-1990.).
Da odmah odgovorimo na pitanje što je svrha ovakvih glupih parola kojima se mažu oči naivcima i onima koji ne razmišljaju svojom glavom.
Naravno, ne dokazati kako je PRIJE stvarno sve bilo bolje (jer to ne može nitko osim možda alkemičara i iluzionista titoističke provenijencije koji uporno grade potemkinova sela zarad svojih vlastitih interesa ili frustracija), nego kako DANAS ne valja ništa.
Danas ništa ne valja. A prije je bilo sve krasno i bajno.
To je po prilici ta crno-bijela slika svijeta koja nam se nameće. I nju bez razmišljanja i nekritički prihvaćaju samo jako naivni ili priglupi ljudi.
Pa da zavirimo nakratko u taj „socijalistički raj“, to „zlatno doba socijalizma“ i podsjetimo jugo-nostalgičare, frustrirane titoiste i prodavače magle kako nam je uistinu bilo?
Dokumentarni film Branka Lentića, „Zagreb bijeli grad“snimljen je u našoj metropoli 1969. godine (dakle, u „zlatno doba socijalizma“) i na najbolji način kazuje kakav je standard građana tada bio i kako se živjelo u prljavom i zapuštenom Zagrebu prepunom blata, smeća i sirotinje.
Mislite li da je ovo pretjerivanje, izvolite ga pogledat;
(nadam se da ste ga pogledali u prethodnom postu - opaska metilda)
Film je 14. rujna 2015. godine prikazan na HTV 3. i malo bolje pogledati oko sebe kako Zagreb izgleda danas.
Majstor dokumentarnog filma Lentić, napravi je izuzetan film – dokument vremena koji je u svakom slučaju vrijedan pažnje. Zagrebačka sirotinja žali se na „drugove i drugarice“ (jugooficire, državne dužnosnike i pripadnike višeg sloja) koji s terasa i prozora svojih višekatnica na njihove udžerice bacaju otpad (konzerve, papir, povrće) i to se događa usred grada (današnja ulica Grada Vukovara – nekad Moskovska).
Zagreb je (izuzimajući užu gradsku jezgru) bio prljav, neuredan („jako zmazan“) i u tomu su svi građani koji su intervjuirani bili jednoglasni, gradski prijevoz funkcionira po redu vožnje „jedino kad sja sunce“ (kako reče jedna gospođa), iz zgrada ljudi izlaze i čekaju u redu za vodu na uličnim hidrantima (jer u veliki broj njih nije uveden vodovod), kanalizacije također nema u mnogim ulicama, ulice koje se popravljaju stoje godinama raskopane, grad je pun sirotinje i čak je i među uličnim čistačima jaka konkurencija...i oni plaćaju porez državi i moraju imati pismenu dozvolu za rad.
Kad se tako jadno živjelo u metropoli, kako li je tek bilo na periferiji i u provinciji – odnosno, u ostatku Hrvatske?
„Imali smo besplatno školstvo“ – LAŽ.
Roditelji su djeci kupovali knjige, nove ili polovne (ako su ih imali sreću pronaći na vrijeme), a plaćali su i sve drugo – od kuta (ili „radnih mantila“) koje su đaci nosili u školi, do pionirskih marama, ekskurzija (Jasenovac ili „stazama revolucije“ bile su obvezne destinacije unaprijed određene školskim programima i sukladno direktivama „odozgo“) i „Dečjih novina“ (izdanje Gornji Milanovac, Srbija) namijenjenih indoktrinaciji od malih nogu (sa stripovima „Mirka i Slavka“, „Boška Buhe“, „Sirogojna“ i drugih partizanskih „junaka“ dječjeg uzrasta koji su „slagali Švabe kao snoplje“ i „neustrašivo jurišali“ uz poklik „Smrt fašizmu“)...
Imali smo besplatno zdravstvo – LAŽ.
Sve su to „radni ljudi i građani“ itekako debelo plaćali preko poreza i razno-raznih „doprinosa“, samo što nisu znali kud njihova lova ide i nisu ništa smjeli pitati. Usput, osnovna zdravstvena zaštita temeljila se na aspirinu i jodu (penicilin samo ako i kad se mora), a jedne te iste igle za injekcije korištene su mjesecima – prokuhavalo ih se u običnoj vodi (u „sterilizatorima“) i koristilo tako dugo dok skroz-naskroz ne otupe. Uz to, pojave podmićivanja doktora bile su svakodnevna i uobičajena praksa – njima se nosilo sve što se moglo, od prasića, pilića i suhomesnatih prerađevina do novca, naročito kad je bila u pitanju neka teža operacija člana obitelji ili borba za bolnički krevet i to je bila „javna tajna“, odnosno, opće poznata stvar, tako da je „socijalistički trudbenik“ u konačnici itekako masno plaćao „besplatno zdravstvo“ u svome „socijalističkom raju“.
Kad god je komu od komunističkih moćnika palo napamet, uvodio se novi porez, bilo za „nerazvijene republike i pokrajine“ (u slučaju elementarnih nepogoda i sl.), a raju se gulilo i preko raznih „narodnih zajmova“ državi – koji, naravno, nikad nisu vraćani građanima. Lova je obično netragom nestajala.
Po kuloarima kružili su „antidržavni“ pamfleti, poput ovoga koji je pojašnjavao „dijalektiku jugoslavenskog socijalizma“:
„Nitko ništa ne radi, a proizvodnja raste,
Proizvodnja raste, a nigdje ničeg nema,
Nigdje ničeg nema, a svi dobro žive,
Svi dobro žive, a svi su protiv,
Svi su protiv, a svi glasaju 'ZA'“
Omiljena izreka bila je „snađi se druže“, motivacija za obrazovanje sadržana u paroli: „Uči sine, da ne moraš raditi“, kad je trebalo naći posao, najčešće se (kao i danas) pitalo: „Imaš li koga...?“, a otići u političku školu (pa još u Kumrovec) bilo je ravno jackpotu (jer to je jedino je to jamčilo izvjesnu budućnost) – dodatna otegotna okolnost za obične smrtnike sastojala se u tomu što su bili unaprijed eliminirani iz ove utrke, jer su dolazili u obzir samo „idejno svjesni“ omladinci i mladi partijski kadrovi.
Svaki istaknutiji član KPJ ili državni dužnosnik imao je vilu (ili barem vikendicu) na moru, u planini, odlazio je redovito na ljetovanje, u lov, oni na nižim razinama vozili su „fiće“, „tristaće“, „spačeke“ a crvena buržoazija u luksuznim automobilima. Povlaštena kasta je poput parazita živjela na račun sirotinje i nemilice trošila uživajući u svim mogućim privilegijama, dok je raja jedva sastavljala kraj s krajem. Preko 80% radnika (iz realnog sektora) živjelo je u bijedi, ali je zato partijska i državna birokracija, oni koji su imali sreće biti u policiji, vojsci ili službama vezanim za državu i Partiju, uživali sve blagodati „socijalističkog raja“.
Nije bilo ni jednog poduzeća koje nije imalo barem 30-40% zaposlenih više nego je trebalo. Osim onih koji su „krali bogu dane“ u tom „socijalističkom raju“ i pojavljivali se na poslu samo povremeno ili točnije, kad im se prohtije, na platnim listama i izmišljenim radnim mjestima „statirali“ su sportaši lokalnih klubova (nogomet, rukomet, košarka itd.), poneki atletičar, boksač, glumac, članovi obitelji i ljubavnice direktora i partijskih dužnosnika, a sve to izdašno se plaćalo, jer nisu to bile obične radničke plaće – kad firmi zapne, uskače država sa „sanacijom“. U stambeni fond izdvajali su svi (što se odbijalo od plaće pri samom obračunu), ali je stanove dobivala uglavnom povlaštena kasta (direktori, partijski kadrovi, državna birokracija, vojska, policija) malobrojni sretnici (iz redova radnika) nakon 20-30 godina rada, a ponekad i „socijalni slučajevi“ (tada najniži društveni sloj) s više djece, kako bi se dokazala „socijalna osjetljivost“ sustava.
Dakle, klasična kupovina „baze“ i socijalnog mira.
Do posla, akademskih titula i bilo kakvog društvenog položaja, jako teško se dolazilo bez Partije. Uz mito i korupciju, nepotizam je bio najrazvijenija devijacija sustava – ali to je vrijedilo samo za povlaštenu klasu, jer obični smrtnici nisu niti bili u prilici koristiti blagodati tog vida društvene deformacije. Moralno-politički podobni intelektualci dobivali su partijske magisterije i doktorate, čitava armija „društveno angažiranih“ (što je bio sinonim za moralno-političku podobnost) novinara, književnika, slikara, glazbenika, glumaca, redatelja, povjesničara, publicista, državnih cenzora i profesionalnih propagandista bila je upregnuta u partijski propagandni stroj i živjela na državnim jaslama, političari su investicije vukli u svoje lokalne sredine – često i one koje nisu imale nikakvoga ekonomskog opravdanja – samo kako bi ojačali vlastiti položaj, narod je bio izložen indoktrinaciji i pranju mozga, pod kontrolom je bilo sve: od javnog djelovanja svakog pojedinca, do pisane riječi, filma, kazališta, književnosti...
Famozni Članak 133. KZ SFRJ sankcionirao je delikt mišljenja ili verbalni delikt (po uzoru na sovjetski model), javno mnijenje odgajao je Agitprop (partijska glasila, filmski „žurnali“, kontrolirana socijalistička literatura, publicistika i kultura, partijski mediji, partijsko školstvo – u partijskoj državi sve je bilo partijsko).
Klasično ispiranje mozga.
Svaka neprilagođenost sustavu, opozicijski stav ili neposluh oštro su kažnjavani, a „narodni neprijatelji“ su bili pod posebnom paskom i s njima se država obračunavala terorom i progonima – od osuda na dugogodišnje robije i tortura, do fizičkih likvidacija.
Ukratko, to je bila ta „sloboda“ koju smo uživali u „zlatno doba socijalizma“.
Sve to, uz ostale troškove koje je crvena buržoazije stvarala svojim hedonističkim životnim navikama i lagodnim životom na visokoj nozi, u konačnici je financirano inozemnim kreditima koji su nemilice podizani s 10, 15, 20 ili više godina odgode dospijeća i kad je to stiglo na naplatu uslijedio je kolaps sustava i države.
O krizi se raspravljalo na zatvorenim političkim forumima već početkom 70-ih godina, no, pravo stanje stvari krilo se i od naroda i od Tita sve do smrti „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“.
Jugoslavija tada još uvijek preživljava od doznaka iz inozemstva koje krajem 70-ih iznose oko 7 milijardi dolara (više nego cjelokupni izvoz) i turizma. Dakle, državu uzdržava „neprijateljska emigracija“ (u kojoj su najbrojnije „ustaše“) i „ustaška Hrvatska“ (kao republika s najrazvijenijim turizmom) koju se nemilice „muze“.
No, u drugoj polovici 70-ih dolazi do krize. Obveze po inozemnim kreditima koje rastrošna država nije u stanju servisirati pristižu sve češće. Nestaje nafte i naftnih derivata (uvodi se režim par-nepar u korištenju osobnih automobila), nestanci i restrikcije struje sve su češće (jer se dio te energije izvozi kao kompenzacija za uvoznu robu), javlja se problem grijanja i gradovima i domaćinstvima), deterdženata, kave, jestivog ulja i svih drugih proizvoda koji su se uvozili ili su se za njihovu proizvodnju koristile uvozne komponente. Čekalo se u redovima i za čokolade, banane, a uskoro su uvedeni i bonovi, tako da su obični građani (periodično) mogli dobiti samo propisanu i sasvim određenu količinu tih artikala. Povlaštenu klasu, to, naravno, nije doticalo. Za njih je moralo biti i oni su se do kraja ponašali jednako – bahato i rastrošno.
Jugoslavija je tada bila zadužena u 500 svjetskih banaka i nakon smrti Kardelja (1979.) i Tita (1981.), ona gubi povjerenje SAD-a i drugih zemalja koje postavljaju pitanje vraćanja dugova. Samo mjesec dana poslije smrti Tita savezna Vlada (SIV) devalvira dinar za 30% i od tada nadalje, devalvacije postaju dio svakodnevice, kao i inflacija.
Iste 1981. godine formirana je tzv. Krajgerova komisija (po komunističkom čelniku Borisu Krajgeru) u kojoj je bilo oko 300 političara. Njezina je zadaća bila ispitati stanje u državi, snimiti stanje i predložiti rješenja, ali Komisija je samo konstatirala visoku inflaciju, prekomjerno zaduživanje u inozemstvu, nenadzirane investicije, veću potrošnju od ostvarenog dohotka…Svemoćna Partija nije dopustila dirati u sustav i poduzimati bilo kakve radikalne mjere, kako ne bi dovela u pitanje svoju poziciju.
Nije se znalo čak niti koliki stvarni dug ni komu je sve Jugoslavija dužna.
Milka Planinc (kao predsjednika SIV-a, tj, savezne Vlade) obznanila je 1983. Dugoročni program ekonomske stabilizacije i započela politiku „stezanja remena“, ali prekasno i uz velike otpore Srbije i drugih „nerazvijenih krajeva“ koji su do tada velikim dijelom živjeli na grbači Hrvatske, Slovenije i Vojvodine.
Jugoslavija se tada zadužuje kratkoročnim zajmovima inozemnih povjerilaca i u tom financiranju sudjeluju MMF i konzorcij (od preko stotinu) svjetskih banaka, a u svrhu servisiranja otplata kamata (dok glavnica dugova ostaje netaknuta), ali sve je to kratkog daha i država doživljava ekonomski kolaps. Započinje se s tiskanjem novca – što izaziva galopirajuću inflaciju, rapidno raste broj nezaposlenih, poduzeća masovno propadaju, izvoz je sve manji – a za uvoz nema novca, stndard građana je sve niži...itd., itd, a među republikama sve veće tenzije oko preraspodjele dohotka i financiranja Federacije i „nerazvijenih“ republika i pokrajina.
Put u bankrot bio je neizbježan i on se dogodio čitavo desetljeće prije raspada Jugoslavije.
Danas se pričaju bajke o „socijalističkom čudu“ u Jugoslaviji, o nekim enormnim „stopama privrednog rasta“, ali nepobitna je činjenica da je ona u cijelom razdoblju svoga postojanja (1945-1990.) značajno zaostajala za svim zemljama s kojima se mogla usporediti među tadašnjim kapitalističkim državama u Europi (Italija, Španjolska, Portugal, Grčka), a napredovala je samo u odnosu na zemlje istočnog lagera – i to zahvaljujući podizanju inozemnih kredita na račun budućih naraštaja (što je i bio jedan od glavnih generatora spomenute krize).
Dakle, svi oni koji su (još uvijek) zaneseni bajkama o tomu kako je u Jugi „bilo bolje“, nek se ostave najnovijih ajfona i interneta, presele u udžerice ili stanove bez vode, grijanja i kanalizacije, započnu koristiti poljske klozete, zaborave na kupaone, automobile i blagdansku rastrošnost i nek se (barem ponekad) sjete da su im roditelji, bake i djedovi obične bicikle kupovali na kredit (marke „Pretis“ ili „Rog“), svake druge ili treće godine jedva skucali djeci za sezonsku garderobu (obuća i odjeća se kupovala za 2-3 broja veća, jer se u tu svrhu nije moglo izdvajati za svaku sezonu, dok o kvaliteti i dizajnu iste ne treba trošiti riječi) itd., itd. Bilo je to i vrijeme kad je čak i takva banalna sitnica kao što je toalet papir bila luksuz – i za većinu žitelja „socijalističkog raja“ (izuzimajući povlaštenike sustava) nepoznanica.
„Socijalnu sigurnost“ o kojoj oni pričaju imali su i Albanci u vrijeme Enver Hoxhe – i k tomu nikad nikomu nisu bili dužni ni dolara – pa čisto sumnjam da bi itko od onih koji veličaju jugoslavenski „socijalistički raj“ pristao danas živjeti tim životom.
I da budemo potpuno jasni i po pitanju velike pljačke Hrvatske. Ona je započela pod dirigentskom palicom komunističkih moćnika u vrijeme „Markovićeve privatizacije“ (1989/90. godine), kad su se „drugovi“ (direktori firmi, partijski kadrovi i njihova bratija) već dočepali enormnog bogatstva prije izbijanja rata i uspostave nove vlasti.
Zato i danas „drmaju“ medijskom i javnom scenom u Hrvatskoj.
Filmove Branka Lentića iz tog vremena svakako je korisno pogledati i jako su dobra terapija za razbijanje iluzija koje siju naši prodavači magle...samo zato ne bi li dokazali da u današnjoj Hrvatskoj ne valja ništa i da Hrvati ne zaslužuju vlastitu državu.
Oni koji tako misle, nek slobodno potraže drugu i sretno im bilo. Sumnjam da će za njima ovdje itko liti suze.
Zlatko Pinter
Guest- Guest
Re: Od Vardara pa do Triglava
by mutava baštarda 6/9/2017, 08:29
bilo je gadno od vardara pa do triglava, ako si vikao komunjare lopovi mogao si završiti u zatvoru ...
_________________
Iduća dva tjedna su ključna
mutava baštarda- Posts : 21037
2015-09-14
Re: Od Vardara pa do Triglava
by Guest 6/9/2017, 09:20
(VIDEO) Daily Mail: Goli otok – hrvatski Alcatraz na kojem se i danas osjeća jezamutava baštarda wrote:bilo je gadno od vardara pa do triglava, ako si vikao komunjare lopovi mogao si završiti u zatvoru ...
Goli otok, oni koji su bili nesretni da su tamo završili, opisivali su kao živući pakao, navodi National Geographic, pišući o najpoznatijem političkom zatvoru u Lijepoj Našoj.
Samo nekoliko kilometara udaljen od obale, smjestio se otok koji će neki nazivati i hrvatskim Alcatrazom, zbog izoliranosti i osiguranja koje je bilo zaduženo za zatvorenike u razdoblju kada je zatvor bio aktivan.
Od 1949. do 1989. godine tisuće „neprijatelja komunizma“ mučeni su i zatvarani na Golom otoku gdje su pod strašnim mukama često morali razotkrivati svoje bližnje, odnosno druge neprijatelje tog totalitarnog režima. Zatvor je bio najaktivniji u godinama od 1949. do 1955. U izvješću CIA-e Goli otok se opisuje kao Titov „đavolji otok“ te se tvrdi da je to bilo mjesto na kojem su završavali Staljinovi podupiratelji, a Titovi neistomišljenici.
Krajem 80-tih došao je kraj Golom otoku kakav je do tada bio znan. Danas je otok u ruševinama, a ostaci zatvora podsjećaju na Titov totalitarni režim i njegove žrtve.
Otok danas posjećuju povremeni turisti koji istražuju i zanimaju se za ruševine zatvora, a posjetio ga je i nizozemski redatelj Bob Thissen. On je otok u ruševinama doživio prilično jezovito, a snimke pokazuju ostatke zgrada, alata i radnih prostora u kojima su zatvorenici bili prisiljavani na rad. Bob Thissen istaknuo je kako se hladna atmosfera otoka osjeti i danas, a ćelije u kojima su zatvorenici boravili očito su bile nepodnošljive – male, mračne i neudobne, piše Daily Mail.
On je sam također povukao paralelu Golog otoka i Alcatraza, koji je nekoć posjetio. Alcatraz je, kaže, bolje sačuvan, ali ideja je ista – otok sasvim odvojen od kopna, dobro čuvan i od očiju javnosti i od bijega zatvorenika.
https://narod.hr/hrvatska/video-daily-mail-goli-otok-hrvatski-alcatraz-kojem-se-danas-osjeca-jeza
Guest- Guest
Re: Od Vardara pa do Triglava
by L'âme 6/9/2017, 09:30
Jos te to muci ;Djastreb wrote:Taj bi mogao napisati i Memorandum III i naša desnica bi to progutala.Eva_ wrote:U nista, rekli bi Alkari, ali svaka rijec mu pogresno napisana. Pedofiski nepismeni kreten.
L'âme- Posts : 25744
2014-04-12
Re: Od Vardara pa do Triglava
by vuksadinare 6/9/2017, 09:31
...normalno da ga muci..mopramo spavati i prihvatiti da nam od 'brace' dolazi samo mir i cvijece...maggie13 wrote:Jos te to muci ;Djastreb wrote:Taj bi mogao napisati i Memorandum III i naša desnica bi to progutala.Eva_ wrote:U nista, rekli bi Alkari, ali svaka rijec mu pogresno napisana. Pedofiski nepismeni kreten.
vuksadinare- Posts : 99387
2015-09-08
Re: Od Vardara pa do Triglava
by L'âme 6/9/2017, 09:34
Lako to, nego argument da nesto ne moze biti nesto jer je napisano polupismeno.
_________________
“You will not be good teachers if you focus only on what you do and not upon who you are.”
― Rudolf Steiner
L'âme- Posts : 25744
2014-04-12
Re: Od Vardara pa do Triglava
by vuksadinare 6/9/2017, 09:34
....jbg nije ga pisao dobrica cosic...maggie13 wrote:Lako to, nego argument da nesto ne moze biti nesto jer je napisano polupismeno.
vuksadinare- Posts : 99387
2015-09-08
Re: Od Vardara pa do Triglava
by vuksadinare 6/9/2017, 09:36
inace po jastrebu tko je pismen taj je dobar..dobrica( :):9..tko ej nepismen ili polupismen taj je sigurno zlocinac,los,zao...
vuksadinare- Posts : 99387
2015-09-08
epikur37- Posts : 45328
2015-08-06
Re: Od Vardara pa do Triglava
by Guest 6/9/2017, 09:45
heh, a tek projekt Velebitmaggie13 wrote:Jos te to muci ;Djastreb wrote:Taj bi mogao napisati i Memorandum III i naša desnica bi to progutala.Eva_ wrote:U nista, rekli bi Alkari, ali svaka rijec mu pogresno napisana. Pedofiski nepismeni kreten.
Guest- Guest
Re: Od Vardara pa do Triglava
by mutava baštarda 6/9/2017, 10:06
tu su stradali uglavnom staljinisti koji su bili za svjetsku revoluciju pod staljinovom čizmom. isti bi stradali i u americi u tom razdoblju, ne baš kao danas u gvantanamu što stradaju neprijatelji poretka, ali ne bi im bilo lako ....metilda wrote:(VIDEO) Daily Mail: Goli otok – hrvatski Alcatraz na kojem se i danas osjeća jezamutava baštarda wrote:bilo je gadno od vardara pa do triglava, ako si vikao komunjare lopovi mogao si završiti u zatvoru ...
_________________
Iduća dva tjedna su ključna
mutava baštarda- Posts : 21037
2015-09-14
Re: Od Vardara pa do Triglava
by Guest 6/9/2017, 10:29
mutava baštarda wrote:tu su stradali uglavnom staljinisti koji su bili za svjetsku revoluciju pod staljinovom čizmom. isti bi stradali i u americi u tom razdoblju, ne baš kao danas u gvantanamu što stradaju neprijatelji poretka, ali ne bi im bilo lako ....metilda wrote:(VIDEO) Daily Mail: Goli otok – hrvatski Alcatraz na kojem se i danas osjeća jezamutava baštarda wrote:bilo je gadno od vardara pa do triglava, ako si vikao komunjare lopovi mogao si završiti u zatvoru ...
moj profesor iz hrvatskog jezika nije tamo završio kao staljinist nego kao hrvat
Guest- Guest
Re: Od Vardara pa do Triglava
by Guest 6/9/2017, 10:32
Titova Jugoslavija – što je istina o mitu „da je prije bilo bolje nego danas“?
Jedna od laži, ali i proračunatih taktika brojnih domaćih postkomunista, jugonostalgičara, titofila i sličnih je uvjeravanje samih sebe i ljudi oko sebe“kako je prije bilo bolje”, misleći pritom na razdoblje komunističke diktature u SFR Jugoslaviji.
Bez obzira na činjenice kako se zaista živjelo “prije za vrijeme Tita”, bez obzira što je taj sustav bio neefikasan i neodrživ, te što posljedice tog sustava osjećamo i danas (velikim dijelom i našom krivicom zbog nelustracije i neefikasnog pravosuđa), taj mit dosadniji od komarca, a lažniji od Minhausenovih priča i dalje se može čuti po tramvajima, kafićima, roštiljima, druženjima, kavicama. Doduše, uglavnom od vremešnijih ljudi ili zaluđenih pojedinca ideologijom marksizma koji nisu imali prilike uživati blagodat istog.
Ovdje će ćemo navesti samo neke od činjenica iz tekstova na koje smo naišli istraživajući brojke tog fenomena „boljeg života u Jugoslaviji“, a koje razotkrivaju te pokušaje manipulacije.
Jedna od laži, ali i proračunatih taktika brojnih domaćih postkomunista, jugonostalgičara, titofila i sličnih je uvjeravanje samih sebe i ljudi oko sebe“kako je prije bilo bolje”, misleći pritom na razdoblje komunističke diktature u SFR Jugoslaviji.
Bez obzira na činjenice kako se zaista živjelo “prije za vrijeme Tita”, bez obzira što je taj sustav bio neefikasan i neodrživ, te što posljedice tog sustava osjećamo i danas (velikim dijelom i našom krivicom zbog nelustracije i neefikasnog pravosuđa), taj mit dosadniji od komarca, a lažniji od Minhausenovih priča i dalje se može čuti po tramvajima, kafićima, roštiljima, druženjima, kavicama. Doduše, uglavnom od vremešnijih ljudi ili zaluđenih pojedinca ideologijom marksizma koji nisu imali prilike uživati blagodat istog.
Ovdje će ćemo navesti samo neke od činjenica iz tekstova na koje smo naišli istraživajući brojke tog fenomena „boljeg života u Jugoslaviji“, a koje razotkrivaju te pokušaje manipulacije.
Guest- Guest
Re: Od Vardara pa do Triglava
by Guest 6/9/2017, 10:34
Prvo što valja istaknuti jest pokušaj da se uvede blagostanje i komunistički „raj na zemlji“ u Jugoslaviji jest velika iluzija, te činjenica da je to učinjeno na račun budućih generacija koje su platile račune goleme neefikasne privrede, oduzimanja zemljišta i privatne imovine, intervencionističke i dogovorne politike najčešće sa režimima sličnih diktatura kao što je SSSR i njegovi sateliti, afričke diktature, azijske zemlje i općenito sve zemlje koje nisu pripadale slobodnom svijetu, piše prof. Predrag Rajšić a sveučilišta Guelph u Ontariju, Kanada.
Tako je već 1980-ih došlo do potpunog sloma jugoslavenske privrede i financijskog bankrota zbog nemogućnosti vraćanja vanjskog duga koji se generirao za Titovog života. Dolazi do danas nezamislivih društvenih pojava: isključuje se struja kućanstvima, zabranjuje vožnja automobilima zbog nedostatka benzina, na policama nema šećera, ženskih uložaka, ulja, kave, crnog jeftinijeg kruha, wc papira i svega drugoga, a pred dućanima se formiraju dugački redovi u kojima djeca i starci strpljivo čekaju satima da bi roba došla u dućane. Slike koje podsjećaju na ratno stanje i točkice za kruh.
Strojevi za tiskanje novca su bili užareni od 24-satnog rada, jer se tiskaju novčanice koje već sutradan gube na vrijednosti zbog galopirajuće inflacije, a trgovački i drugi mešetari se na tome bogate. Novčanice sa devet ili deset nula postaju svakodnevna stvarnost s kojom ljudi žive, ali diktatorski režimi nikada ne priznaju bankrot i financijski slom zbog pacificiranja ljudi i održavanja tupe uravnilovke u društvu, te kontrole oživotvorenog raja na zemlji koji se raspada naočigled svih.
Tako je već 1980-ih došlo do potpunog sloma jugoslavenske privrede i financijskog bankrota zbog nemogućnosti vraćanja vanjskog duga koji se generirao za Titovog života. Dolazi do danas nezamislivih društvenih pojava: isključuje se struja kućanstvima, zabranjuje vožnja automobilima zbog nedostatka benzina, na policama nema šećera, ženskih uložaka, ulja, kave, crnog jeftinijeg kruha, wc papira i svega drugoga, a pred dućanima se formiraju dugački redovi u kojima djeca i starci strpljivo čekaju satima da bi roba došla u dućane. Slike koje podsjećaju na ratno stanje i točkice za kruh.
Strojevi za tiskanje novca su bili užareni od 24-satnog rada, jer se tiskaju novčanice koje već sutradan gube na vrijednosti zbog galopirajuće inflacije, a trgovački i drugi mešetari se na tome bogate. Novčanice sa devet ili deset nula postaju svakodnevna stvarnost s kojom ljudi žive, ali diktatorski režimi nikada ne priznaju bankrot i financijski slom zbog pacificiranja ljudi i održavanja tupe uravnilovke u društvu, te kontrole oživotvorenog raja na zemlji koji se raspada naočigled svih.
Guest- Guest
Re: Od Vardara pa do Triglava
by vuksadinare 6/9/2017, 10:37
poznati hrvati koji su zivjeli ili zive u srbiji
https://www.hop.com.hr/2015/11/07/znameniti-hrvati-u-srbiji-tajili-su-svoje-podrijetlo-dok-srbi-u-hrvatskoj-slobodno-se-mogu-ocitovati-srbima/
https://www.hop.com.hr/2015/11/07/znameniti-hrvati-u-srbiji-tajili-su-svoje-podrijetlo-dok-srbi-u-hrvatskoj-slobodno-se-mogu-ocitovati-srbima/
vuksadinare- Posts : 99387
2015-09-08
Re: Od Vardara pa do Triglava
by Guest 6/9/2017, 10:38
Jugoslavija je već nakon Titove smrti doživjela definitivni krah i privredni slom
Tako je već prijeratna generacija početkom 1980-ih doživjela financijski krah i praktični bankrot države koju su zvali socijalističkim rajem. To se dogodilo odmah nakon smrti Josipa Broza Tita koji je još za života nagomilao u svega 15-20 godina tu golemu količinu dugova koji se nisu mogli vraćati. Naime, sav dug se generirao od 1960-ih nadalje, jer se do tada Jugoslavija nije zaduživala, a ljudi su živjeli u pravom siromaštvu i na rubu gladi. Da nije bilo pomoći Zapada i SAD-a djeca i ljudi bi doslovno umirali od gladi. Posljedica je to i oduzimanja zemlje hrvatskim seljacima i kolektivizacije po uzoru na SSSR jer je Jugoslavija bila treća zemlja na svijetu koja je oduzela zemlju ljudima nakon spomenutog SSSR-a i Mongolije. Tisuće su bježale tajno na Zapad po cijenu života jer su granice bile zatvorene i nije se moglo izaći iz velike države-logora, a strah je zbog masovnih počinjenih zločina Titovih partizana bio toliko velik da se nitko nije usudio ništa javno izreći ili prigovoriti.
Jugoslavija je 1991. godinu dočekala sa oko 20 milijardi dolara duga. Prethodno joj je Međunarodni monetarni fond umanjio ukupna potraživanja za 1.8 milijardi jer zemlja jednostavno nije imala sredstava za vraćanje ni kamata, a kamoli glavnice.Po trendu zaduživanja dug je od 1961-1980. godine, za vrijeme Titova života, rastao po stopi od 17,6% godišnje! Da se taj trend zaduživanja nastavio i da je Jugoslavija nije propala, danas bi taj dug, dobro protrljajte oči prije nego pročitate, iznosio nevjerojatnih 6 tisuća milijardi dolara!
Tako je već prijeratna generacija početkom 1980-ih doživjela financijski krah i praktični bankrot države koju su zvali socijalističkim rajem. To se dogodilo odmah nakon smrti Josipa Broza Tita koji je još za života nagomilao u svega 15-20 godina tu golemu količinu dugova koji se nisu mogli vraćati. Naime, sav dug se generirao od 1960-ih nadalje, jer se do tada Jugoslavija nije zaduživala, a ljudi su živjeli u pravom siromaštvu i na rubu gladi. Da nije bilo pomoći Zapada i SAD-a djeca i ljudi bi doslovno umirali od gladi. Posljedica je to i oduzimanja zemlje hrvatskim seljacima i kolektivizacije po uzoru na SSSR jer je Jugoslavija bila treća zemlja na svijetu koja je oduzela zemlju ljudima nakon spomenutog SSSR-a i Mongolije. Tisuće su bježale tajno na Zapad po cijenu života jer su granice bile zatvorene i nije se moglo izaći iz velike države-logora, a strah je zbog masovnih počinjenih zločina Titovih partizana bio toliko velik da se nitko nije usudio ništa javno izreći ili prigovoriti.
Jugoslavija je 1991. godinu dočekala sa oko 20 milijardi dolara duga. Prethodno joj je Međunarodni monetarni fond umanjio ukupna potraživanja za 1.8 milijardi jer zemlja jednostavno nije imala sredstava za vraćanje ni kamata, a kamoli glavnice.Po trendu zaduživanja dug je od 1961-1980. godine, za vrijeme Titova života, rastao po stopi od 17,6% godišnje! Da se taj trend zaduživanja nastavio i da je Jugoslavija nije propala, danas bi taj dug, dobro protrljajte oči prije nego pročitate, iznosio nevjerojatnih 6 tisuća milijardi dolara!
Guest- Guest
Re: Od Vardara pa do Triglava
by Guest 6/9/2017, 10:40
Ovo nam isto tako jasno govori da je rast duga koji se bilježio između 1961. i 1980. bio jednostavno neodrživ.
Ovo, naravno, ne znači da je trenutna zaduženost Hrvatske ( i bivših jugoslavenskih republika) povoljna i da su ekonomske politike tih država u dobrom stanju. To samo znači da je nerealno bilo nadati se da jugoslavenski dug može ostati na nivou od 20 milijardi dolara bez ozbiljnih strukturnih promjena i smanjenja potrošnje.
Ovo, naravno, ne znači da je trenutna zaduženost Hrvatske ( i bivših jugoslavenskih republika) povoljna i da su ekonomske politike tih država u dobrom stanju. To samo znači da je nerealno bilo nadati se da jugoslavenski dug može ostati na nivou od 20 milijardi dolara bez ozbiljnih strukturnih promjena i smanjenja potrošnje.
Guest- Guest
Re: Od Vardara pa do Triglava
by mutava baštarda 6/9/2017, 10:42
rekao sam uglavnom, a mnogi su tamo zaglavili i kao crnogorci i kao srbi...metilda wrote:mutava baštarda wrote:tu su stradali uglavnom staljinisti koji su bili za svjetsku revoluciju pod staljinovom čizmom. isti bi stradali i u americi u tom razdoblju, ne baš kao danas u gvantanamu što stradaju neprijatelji poretka, ali ne bi im bilo lako ....metilda wrote:(VIDEO) Daily Mail: Goli otok – hrvatski Alcatraz na kojem se i danas osjeća jezamutava baštarda wrote:bilo je gadno od vardara pa do triglava, ako si vikao komunjare lopovi mogao si završiti u zatvoru ...
moj profesor iz hrvatskog jezika nije tamo završio kao staljinist nego kao hrvat
_________________
Iduća dva tjedna su ključna
mutava baštarda- Posts : 21037
2015-09-14
Re: Od Vardara pa do Triglava
by vuksadinare 6/9/2017, 10:42
inace mlađi brat bore stjepanovica glumca...bio je pripadnik vareskog hvo-a...
vuksadinare- Posts : 99387
2015-09-08
Re: Od Vardara pa do Triglava
by Guest 6/9/2017, 10:44
Mit o tome da su „svi imali posao“ – laž ili istina?
Veliki mit o punoj zaposlenosti u Titovoj Jugoslaviji je ujedno i velika laž. Nakon što je Tito, nakon 20 godina države-logora, otvorio sredinom 1960-ih granice, stotine tisuća ljudi, pa čak i preko milijun ljudi odmah je pobjeglo na Zapad tražeći posao što je značajno smanjilo nezaposlenost. Ipak, ta nezaposlenost u Jugoslaviji je uvijek iznosila 9-13%, dok je 1980-ih narasla na 15-16%. Ali o tome se moralo šutjeti jer svaka priča ili prigovor je bio put za Goli otok.
No nezaposlenost je jako varirala među republikama. Tako je u Sloveniji bila na razini tzv. prirodne nezaposlenosti, oko 4-5%, u Hrvatskoj se uglavnom kretala između 8 i 9%, dok je na Kosovu dosizala nevjerojatnih 57%, a u Bosni i Hercegovini se nakon 1983. nije spuštala ispod 20%!
Nekoliko konkretnih brojki: u Hrvatskoj je službena nezaposlenost 1988. iznosila razmjerno niskih 8,5%, a dvije godine kasnije, u posljednjoj godini prije rata, 8,6%. U Sloveniji je te godine iznosila, opet po podacima SFRJ, 4,8%, a u Srbiji oko 16,8%, dok je u BiH dosezala 20,6%. To su brojke koje je Susan Woodward iznijela u svojoj knjizi „Politička ekonomija Jugoslavije od 1945-1990“, bazirane na statističkom godišnjaku Jugoslavije.
Ali i tu se krije velika prevara, jer autorica dokazuje da je pored 268.000 nezaposlenih 1968. godine ( već je milijun radno sposobnih građana iz Jugoslavije otišlo na Zapad! ), bilo i 135.000 ljudi koji su tražili posao, ali nisu bili na registrirani na Zavodu za nezaposlene. Do sredine osamdesetih, broj službeno nezaposlenih se popeo na preko milijun, a uz to je postojalo još oko 400.000 osoba koje nisu bile zavedene na zavodu. Da stvar bude još gora, latentna nezaposlenost u poljoprivredi je iznosila nevjerojatnih 1.400.000 ljudi, jer je Jugoslavija članove obitelji seljaka vodila pod zaposlene!
Sljedeći problem su bila izmišljena radna mjesta da bi se postigla veća zaposlenost, Socijalistička industrija je izmišljala radna mjesta da bi „svi bili zaposleni“. To je bilo u svim segmentima privrede, tako da su komunistički mastodonti zapošljavali tisuće ljudi koji su imali manju efikasnost rada nego što imaju slične tvornice danas. Dok se u privredi situacija danas promijenila i djeluje efikasnije i racionalnije, sličan obrazac ponašanja imamo i danas u birokraciji i državnom sektoru u općinama, agencijama, ministarstvima, zavodima, udrugama koji se može nazvati – socijalističko uhljebljivanje.
Veliki mit o punoj zaposlenosti u Titovoj Jugoslaviji je ujedno i velika laž. Nakon što je Tito, nakon 20 godina države-logora, otvorio sredinom 1960-ih granice, stotine tisuća ljudi, pa čak i preko milijun ljudi odmah je pobjeglo na Zapad tražeći posao što je značajno smanjilo nezaposlenost. Ipak, ta nezaposlenost u Jugoslaviji je uvijek iznosila 9-13%, dok je 1980-ih narasla na 15-16%. Ali o tome se moralo šutjeti jer svaka priča ili prigovor je bio put za Goli otok.
No nezaposlenost je jako varirala među republikama. Tako je u Sloveniji bila na razini tzv. prirodne nezaposlenosti, oko 4-5%, u Hrvatskoj se uglavnom kretala između 8 i 9%, dok je na Kosovu dosizala nevjerojatnih 57%, a u Bosni i Hercegovini se nakon 1983. nije spuštala ispod 20%!
Nekoliko konkretnih brojki: u Hrvatskoj je službena nezaposlenost 1988. iznosila razmjerno niskih 8,5%, a dvije godine kasnije, u posljednjoj godini prije rata, 8,6%. U Sloveniji je te godine iznosila, opet po podacima SFRJ, 4,8%, a u Srbiji oko 16,8%, dok je u BiH dosezala 20,6%. To su brojke koje je Susan Woodward iznijela u svojoj knjizi „Politička ekonomija Jugoslavije od 1945-1990“, bazirane na statističkom godišnjaku Jugoslavije.
Ali i tu se krije velika prevara, jer autorica dokazuje da je pored 268.000 nezaposlenih 1968. godine ( već je milijun radno sposobnih građana iz Jugoslavije otišlo na Zapad! ), bilo i 135.000 ljudi koji su tražili posao, ali nisu bili na registrirani na Zavodu za nezaposlene. Do sredine osamdesetih, broj službeno nezaposlenih se popeo na preko milijun, a uz to je postojalo još oko 400.000 osoba koje nisu bile zavedene na zavodu. Da stvar bude još gora, latentna nezaposlenost u poljoprivredi je iznosila nevjerojatnih 1.400.000 ljudi, jer je Jugoslavija članove obitelji seljaka vodila pod zaposlene!
Sljedeći problem su bila izmišljena radna mjesta da bi se postigla veća zaposlenost, Socijalistička industrija je izmišljala radna mjesta da bi „svi bili zaposleni“. To je bilo u svim segmentima privrede, tako da su komunistički mastodonti zapošljavali tisuće ljudi koji su imali manju efikasnost rada nego što imaju slične tvornice danas. Dok se u privredi situacija danas promijenila i djeluje efikasnije i racionalnije, sličan obrazac ponašanja imamo i danas u birokraciji i državnom sektoru u općinama, agencijama, ministarstvima, zavodima, udrugama koji se može nazvati – socijalističko uhljebljivanje.
Guest- Guest
Page 2 of 9 • 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9
Similar topics» Od Vardara pa do Triglava
» Bakir 'mudri':'Od Vardara pa do Triglava sve je BOSNJOSLAVIJA i svi BOSNJACI'
» Srbija ispod Triglava: Nakon Ljubljane i gradonačelnik Maribora Srbin
» Sto se dogadja sa Darkom Pancevom?Izvrjedjao rukometase Vardara,rukomet opcenito
» Bakir 'mudri':'Od Vardara pa do Triglava sve je BOSNJOSLAVIJA i svi BOSNJACI'
» Srbija ispod Triglava: Nakon Ljubljane i gradonačelnik Maribora Srbin
» Sto se dogadja sa Darkom Pancevom?Izvrjedjao rukometase Vardara,rukomet opcenito
Page 2 of 9
Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum