Events
Publications
Latest imagesKatolicizam...
ex-iskon-pleme :: Društvo :: Religija
Page 5 of 31
Page 5 of 31 • 
1, 2, 3, 4, 5, 6 ... 18 ... 31
Re: Katolicizam...
by Guest 14/7/2017, 10:02
ja se doduše ne sjećam da sam na temi Pravoslavlje pisala protiv pravoslavlja, ali valjda medo pamti
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 11/8/2017, 18:07
ZNAMENOVANJE ZNAKOM KRIŽA
21 čudesna stvar koja se događa u trenutku kad se križamo
Znak križa jednostavna je gesta i duboki izraz vjere za sve kršćane. Kao katolici, to je nešto što konkretno činimo kada ulazimo u crkvu, nakon pričesti, prije obroka, ali i svaki dan kada molimo. Ali što točno radimo kada se križamo? Evo 21 stvar koja se događa u trenutku kada se križamo:
1. Molimo se. Svoje molitve započinjemo i završavamo znakom križa, možda i ne shvaćajući da je sam taj znak molitva. Ako je molitva, u svojoj srži, “uzdizanje uma Bogu,” kao što je rekao sv. Ivan Damašćanski, onda znak križa to sigurno jest. “Znak križa nije prazna gesta, to je moćna molitva koja uključuje Duha Svetoga kao božanskog odvjetnika i sredstvo našeg uspješnog kršćanskog življenja”, piše Bert Ghezzi (Bert Ghezzi je američki katolik, popularni autor i govornik. Njegov poznati bestseler je knjiga „Znak križa: ponovno otkriće moći drevne molitve“).
2. Otvaramo se milosti. Kao sakramental, znak križa nas priprema za primanje Božjeg blagoslova i čini nas raspoloživima za suradnju s njegovom milosti, prema Ghezziju.
3. Posvećujemo dan. Kao čin koji se ponavlja u ključnim trenucima tijekom dana, znak križa posvećuje naš dan. “U svakom daljnjem koraku i trenutku, u svakom ulasku i izlasku, kada se odijevamo, kada se kupamo, kada sjedimo za stolom, kada palimo svjetiljke, na kauču, sjedalici, u svim običnim aktivnostima svakodnevnog života, činimo taj znak na čelu”, piše Tertulijan.
4. Cijelog sebe posvećujemo Kristu. Mičući ruke od čela do srca i zatim do oba ramena, tražimo Božji blagoslov za naš um, naše strasti i želje, naša tijela. Drugim riječima, znak križa obvezuje tijelo i dušu, um i srce, Kristu. “Neka obuzme cijelo tvoje biće – tijelo, dušu, um, volju, misli, osjećaje, djela – i označavajući križem, ojača i posveti sve u snazi Kristovoj, u ime trojedinog Boga”, rekao je suvremeni teolog Romano Guardini.
5. Sjećamo se utjelovljenja. Naš pokret ide prema dolje, od našeg čela do prsa “jer je Krist sišao s neba na zemlju”, napisao je Inocent III. u uputama o križanju. Držeći dva prsta zajedno – palac s prstenjakom ili drugim prstom – predstavlja također dvije Kristove naravi.
6. Sjećamo se muke Gospodnje. Općenito, križajući se, sjećamo se Kristova raspeća. Ovo sjećanje se produbljuje ako držimo otvorenom desnu ruku, koristeći svih pet prstiju da bismo napravili znak – što odgovara Kristovim ranama.
7. Potvrđujemo Trojstvo. Zazivajući ime Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, potvrđujemo svoju vjeru u trojedinog Boga. To se također potvrđuje kad koristimo tri prsta za križanje, prema riječima pape Inocenta III.
8. Usmjeravamo molitvu Bogu. Jedna od kušnji u molitvi je upućivati molitvu Bogu onako kako ga mi zamišljamo. Kad se to dogodi, naša molitva postaje više usmjerena na nas nego na susret sa živim Bogom. Znak križa nas odmah usmjerava na pravog Boga, prema Ghezziju: “Kada zazivamo Trojstvo, fiksiramo pažnju na Boga koji nas je stvorio, ne onog kojeg smo mi stvorili. Ostavljamo po strani naše slike i usmjeravamo molitve Bogu kakvim se objavio: Otac, Sin i Duh Sveti.”
9. Potvrđujemo izlaženje Sina i Duha. U prvom podizanju naše ruke prema čelu sjećamo se da je Otac prva osoba Trojstva. Spuštanjem ruke “izražavamo da Sin izlazi od Oca”. I, završavajući s Duhom Svetim, označavamo da Duh izlazi od Oca i Sina, prema sv. Franji Saleškom.
10. Izražavamo našu vjeru. Izražavajući našu vjeru u utjelovljenje, raspeće i Trojstvo, na neki način ispovijedamo našu vjeru riječima i gestama, izražavajući temeljne istine vjerovanja.
11. Zazivamo moć Božjeg imena. U Svetom pismu, Božje ime je moćno. U Poslanici Filipljanima (2,10) sveti Pavao nam kaže da “se na ime Isusovo prigne svako koljeno, nebesnika, zemnika i podzemnika”. I, u Ivanovu evanđelju (14,13-14), sam Isus kaže: “Što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se Otac proslavi u Sinu.“
12. Razapinjemo sami sebe s Kristom. Tko god želi slijediti Krista “mora se odreći samoga sebe” i “uzeti svoj križ”, kao što je Isus rekao učenicima u Matejevu evanđelju 16,24. “Razapet sam s Kristom”, piše sv. Pavao piše u Galaćanima 2,19. “Znak križa govori o našoj raspoloživosti da budemo njegovi učenici”, piše Ghezzi.
13. Tražimo potporu u našim trpljenjima. Dotičući se ramena u križanju tražimo da nas “podupire – pomaže – u našoj patnji”, piše Ghezzi.
14. Potvrđujemo naše krštenje. Koristeći iste riječi kojima smo kršteni, znakom križa “sumiramo i ponovno prihvaćamo naše krštenje”, kako kaže tadašnji kardinal Joseph Ratzinger.
15. Otklanjamo prokletstvo. Znak križa zaziva oproštenje grijeha i otklanjanje pada idući “od lijeve strane prokletstva do desne strane blagoslova”, prema Franji Saleškom. Pokret od lijeva na desno također označava naš budući prijelaz od današnjeg jada do buduće slave baš kao što je Krist “prešao iz smrti u život i iz Hada u raj”, napisao je papa Inocent II.
16. Obnavljamo se na Kristovu sliku. U Poslanici Kološanima 3, sv. Pavao koristi sliku odjeće kako bi opisao kako je naša grešna priroda preobražena u Kristu. Trebamo odbaciti starog čovjeka i odjenuti novog “koji se obnavlja … na sliku svoga Stvoritelja”, kaže Pavao. Crkveni oci su vidjeli vezu između ovog retka i skidanja Krista na križu, “što nas uči da je skidanje naše stare prirode u krštenju i oblačenje nove bilo sudjelovanje u Kristovu skidanju tijekom razapinjanja”, piše Ghezzi. Zaključuje da možemo gledati na znak križa kao “na naš način sudjelovanja u Kristovu svlačenju tijekom razapinjanja i oblačenje u slavu u njegovu uskrsnuću”. Tako, u znaku križa, radikalno se identificiramo s cijelim događajem razapinjanja – ne samo s onim dijelovima koje možemo prihvatiti ili koji su ugodni našim osjetilima.
17. Označavamo se Kristom. Starogrčka riječ za znak je sphragis, što je također bio znak vlasništva. Na primjer, pastir je označavao svoje ovce znakom sphragis. Čineći znak križa, označavamo da pripadamo Kristu, našem pravom pastiru.
18. Kristovi smo vojnici. Sphragis je također bio termin za generalovo ime koje je bilo tetovirano na njegovim vojnicima. Ovo je također duboka metafora za kršćanski život: iako možemo biti uspoređeni s ovcama u smislu da slijedimo Krista kao našeg pastira nismo pozvani ponašati se kao ovce. Pozvani smo biti Kristovim vojnicima. Kao što je sv. Pavao napisao u Efežanima 6: “Obucite bojnu opremu Božju da se možete spremno oduprijeti lukavstvima đavlovim. … uzmite kacigu spasenja i riječ Duha, tj. riječ Božju.”
19. Otklanjamo đavla. Znak križa je jedno od oružja koje koristimo u borbi s đavlom. Kao što je jedan srednjovjekovni propovjednik Aelfrik (opat Eynshama) rekao: “Čovjek može divno mahati rukama bez blagoslova osim ako napravi znak križa. Ali, ako to učini, neprijatelj će uskoro biti zastrašen pobjedničkim znakom.” U drugoj izjavi, koja se pripisuje sv. Ivanu Zlatoustom, kaže se da demoni “odlete” na znak križa “bojeći ga se kao štapa koji ih bije”.
20. Utvrđujemo se u Duhu. U Novom zavjetu, riječ sphragis, spomenuta iznad, katkad se također prevodi kao znak, kao i u Drugoj poslanici Korinćanima 1,22, gdje sv. Pavao piše da “onaj koji nam daje sigurnost u vama u Kristu i koji nas je pomazao je Bog; on nas je također označio u Duhu i izlio je Duha u naša srca kao prvi dar”. Čineći znak križa, još jednom se utvrđujemo u Duhu, zazivamo Njegovu moćnu intervenciju u našim životima.
21. Svjedočimo drugima. Kao gesta koja se često radi u javnosti, znak križa je jednostavan način da posvjedočimo svoju vjeru drugima. “Nemojmo se sramiti ispovijedati svoju vjeru u Razapetoga. Neka križ bude hrabri pečat našim prstima na našim obrvama, i na svemu; na kruhu koji jedemo, i čašama koje pijemo; na našim dolascima i izlascima; prije spavanja, kada liježemo i kada ustajemo; kada smo na putu i kada nismo”, piše sv. Ćiril Jeruzalemski.
Stephen Beale | catholicexchange.com
Preveo Martin K. | Bitno.net
21 čudesna stvar koja se događa u trenutku kad se križamo
Znak križa jednostavna je gesta i duboki izraz vjere za sve kršćane. Kao katolici, to je nešto što konkretno činimo kada ulazimo u crkvu, nakon pričesti, prije obroka, ali i svaki dan kada molimo. Ali što točno radimo kada se križamo? Evo 21 stvar koja se događa u trenutku kada se križamo:
1. Molimo se. Svoje molitve započinjemo i završavamo znakom križa, možda i ne shvaćajući da je sam taj znak molitva. Ako je molitva, u svojoj srži, “uzdizanje uma Bogu,” kao što je rekao sv. Ivan Damašćanski, onda znak križa to sigurno jest. “Znak križa nije prazna gesta, to je moćna molitva koja uključuje Duha Svetoga kao božanskog odvjetnika i sredstvo našeg uspješnog kršćanskog življenja”, piše Bert Ghezzi (Bert Ghezzi je američki katolik, popularni autor i govornik. Njegov poznati bestseler je knjiga „Znak križa: ponovno otkriće moći drevne molitve“).
2. Otvaramo se milosti. Kao sakramental, znak križa nas priprema za primanje Božjeg blagoslova i čini nas raspoloživima za suradnju s njegovom milosti, prema Ghezziju.
3. Posvećujemo dan. Kao čin koji se ponavlja u ključnim trenucima tijekom dana, znak križa posvećuje naš dan. “U svakom daljnjem koraku i trenutku, u svakom ulasku i izlasku, kada se odijevamo, kada se kupamo, kada sjedimo za stolom, kada palimo svjetiljke, na kauču, sjedalici, u svim običnim aktivnostima svakodnevnog života, činimo taj znak na čelu”, piše Tertulijan.
4. Cijelog sebe posvećujemo Kristu. Mičući ruke od čela do srca i zatim do oba ramena, tražimo Božji blagoslov za naš um, naše strasti i želje, naša tijela. Drugim riječima, znak križa obvezuje tijelo i dušu, um i srce, Kristu. “Neka obuzme cijelo tvoje biće – tijelo, dušu, um, volju, misli, osjećaje, djela – i označavajući križem, ojača i posveti sve u snazi Kristovoj, u ime trojedinog Boga”, rekao je suvremeni teolog Romano Guardini.
5. Sjećamo se utjelovljenja. Naš pokret ide prema dolje, od našeg čela do prsa “jer je Krist sišao s neba na zemlju”, napisao je Inocent III. u uputama o križanju. Držeći dva prsta zajedno – palac s prstenjakom ili drugim prstom – predstavlja također dvije Kristove naravi.
6. Sjećamo se muke Gospodnje. Općenito, križajući se, sjećamo se Kristova raspeća. Ovo sjećanje se produbljuje ako držimo otvorenom desnu ruku, koristeći svih pet prstiju da bismo napravili znak – što odgovara Kristovim ranama.
7. Potvrđujemo Trojstvo. Zazivajući ime Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, potvrđujemo svoju vjeru u trojedinog Boga. To se također potvrđuje kad koristimo tri prsta za križanje, prema riječima pape Inocenta III.
8. Usmjeravamo molitvu Bogu. Jedna od kušnji u molitvi je upućivati molitvu Bogu onako kako ga mi zamišljamo. Kad se to dogodi, naša molitva postaje više usmjerena na nas nego na susret sa živim Bogom. Znak križa nas odmah usmjerava na pravog Boga, prema Ghezziju: “Kada zazivamo Trojstvo, fiksiramo pažnju na Boga koji nas je stvorio, ne onog kojeg smo mi stvorili. Ostavljamo po strani naše slike i usmjeravamo molitve Bogu kakvim se objavio: Otac, Sin i Duh Sveti.”
9. Potvrđujemo izlaženje Sina i Duha. U prvom podizanju naše ruke prema čelu sjećamo se da je Otac prva osoba Trojstva. Spuštanjem ruke “izražavamo da Sin izlazi od Oca”. I, završavajući s Duhom Svetim, označavamo da Duh izlazi od Oca i Sina, prema sv. Franji Saleškom.
10. Izražavamo našu vjeru. Izražavajući našu vjeru u utjelovljenje, raspeće i Trojstvo, na neki način ispovijedamo našu vjeru riječima i gestama, izražavajući temeljne istine vjerovanja.
11. Zazivamo moć Božjeg imena. U Svetom pismu, Božje ime je moćno. U Poslanici Filipljanima (2,10) sveti Pavao nam kaže da “se na ime Isusovo prigne svako koljeno, nebesnika, zemnika i podzemnika”. I, u Ivanovu evanđelju (14,13-14), sam Isus kaže: “Što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se Otac proslavi u Sinu.“
12. Razapinjemo sami sebe s Kristom. Tko god želi slijediti Krista “mora se odreći samoga sebe” i “uzeti svoj križ”, kao što je Isus rekao učenicima u Matejevu evanđelju 16,24. “Razapet sam s Kristom”, piše sv. Pavao piše u Galaćanima 2,19. “Znak križa govori o našoj raspoloživosti da budemo njegovi učenici”, piše Ghezzi.
13. Tražimo potporu u našim trpljenjima. Dotičući se ramena u križanju tražimo da nas “podupire – pomaže – u našoj patnji”, piše Ghezzi.
14. Potvrđujemo naše krštenje. Koristeći iste riječi kojima smo kršteni, znakom križa “sumiramo i ponovno prihvaćamo naše krštenje”, kako kaže tadašnji kardinal Joseph Ratzinger.
15. Otklanjamo prokletstvo. Znak križa zaziva oproštenje grijeha i otklanjanje pada idući “od lijeve strane prokletstva do desne strane blagoslova”, prema Franji Saleškom. Pokret od lijeva na desno također označava naš budući prijelaz od današnjeg jada do buduće slave baš kao što je Krist “prešao iz smrti u život i iz Hada u raj”, napisao je papa Inocent II.
16. Obnavljamo se na Kristovu sliku. U Poslanici Kološanima 3, sv. Pavao koristi sliku odjeće kako bi opisao kako je naša grešna priroda preobražena u Kristu. Trebamo odbaciti starog čovjeka i odjenuti novog “koji se obnavlja … na sliku svoga Stvoritelja”, kaže Pavao. Crkveni oci su vidjeli vezu između ovog retka i skidanja Krista na križu, “što nas uči da je skidanje naše stare prirode u krštenju i oblačenje nove bilo sudjelovanje u Kristovu skidanju tijekom razapinjanja”, piše Ghezzi. Zaključuje da možemo gledati na znak križa kao “na naš način sudjelovanja u Kristovu svlačenju tijekom razapinjanja i oblačenje u slavu u njegovu uskrsnuću”. Tako, u znaku križa, radikalno se identificiramo s cijelim događajem razapinjanja – ne samo s onim dijelovima koje možemo prihvatiti ili koji su ugodni našim osjetilima.
17. Označavamo se Kristom. Starogrčka riječ za znak je sphragis, što je također bio znak vlasništva. Na primjer, pastir je označavao svoje ovce znakom sphragis. Čineći znak križa, označavamo da pripadamo Kristu, našem pravom pastiru.
18. Kristovi smo vojnici. Sphragis je također bio termin za generalovo ime koje je bilo tetovirano na njegovim vojnicima. Ovo je također duboka metafora za kršćanski život: iako možemo biti uspoređeni s ovcama u smislu da slijedimo Krista kao našeg pastira nismo pozvani ponašati se kao ovce. Pozvani smo biti Kristovim vojnicima. Kao što je sv. Pavao napisao u Efežanima 6: “Obucite bojnu opremu Božju da se možete spremno oduprijeti lukavstvima đavlovim. … uzmite kacigu spasenja i riječ Duha, tj. riječ Božju.”
19. Otklanjamo đavla. Znak križa je jedno od oružja koje koristimo u borbi s đavlom. Kao što je jedan srednjovjekovni propovjednik Aelfrik (opat Eynshama) rekao: “Čovjek može divno mahati rukama bez blagoslova osim ako napravi znak križa. Ali, ako to učini, neprijatelj će uskoro biti zastrašen pobjedničkim znakom.” U drugoj izjavi, koja se pripisuje sv. Ivanu Zlatoustom, kaže se da demoni “odlete” na znak križa “bojeći ga se kao štapa koji ih bije”.
20. Utvrđujemo se u Duhu. U Novom zavjetu, riječ sphragis, spomenuta iznad, katkad se također prevodi kao znak, kao i u Drugoj poslanici Korinćanima 1,22, gdje sv. Pavao piše da “onaj koji nam daje sigurnost u vama u Kristu i koji nas je pomazao je Bog; on nas je također označio u Duhu i izlio je Duha u naša srca kao prvi dar”. Čineći znak križa, još jednom se utvrđujemo u Duhu, zazivamo Njegovu moćnu intervenciju u našim životima.
21. Svjedočimo drugima. Kao gesta koja se često radi u javnosti, znak križa je jednostavan način da posvjedočimo svoju vjeru drugima. “Nemojmo se sramiti ispovijedati svoju vjeru u Razapetoga. Neka križ bude hrabri pečat našim prstima na našim obrvama, i na svemu; na kruhu koji jedemo, i čašama koje pijemo; na našim dolascima i izlascima; prije spavanja, kada liježemo i kada ustajemo; kada smo na putu i kada nismo”, piše sv. Ćiril Jeruzalemski.
Stephen Beale | catholicexchange.com
Preveo Martin K. | Bitno.net
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 16/8/2017, 08:54
Svijet je vidljiva manifestacija Duha Svetoga, odnosno ljubavi Oca i Sina.
Duh Sveti je Životvorac, Duša svijeta, Besmrtnost.
Plodna voda u kojoj se odvija život.
Humus iz kojeg klijaju žive misli, prave ideje.
On je onaj koji je omogućio stvaranje: "Duh je Božji lebdio nad vodama." I čovjek je nastao tako da je Bog u zemljano biće dahnuo.
Istim Dahom nas podržava u postojanju. "Oduzmeš li im dah oni ugibaju." Život je sav od tog disanja Božjeg u nama.
Svodi se na: udahni, nadahni, predahni, odahni, izdahni.
Život je vatra koju treba poticati, žeravica koju treba raspirivati. "Raspirujte u sebi milosni dar."
Slikovito rečeno u život treba puhati da se ne ugasi i ne okameni. Za to se brine Duh Sveti.
"Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe." (Ez 36,26-27)
Duh Sveti je Životvorac, Duša svijeta, Besmrtnost.
Plodna voda u kojoj se odvija život.
Humus iz kojeg klijaju žive misli, prave ideje.
On je onaj koji je omogućio stvaranje: "Duh je Božji lebdio nad vodama." I čovjek je nastao tako da je Bog u zemljano biće dahnuo.
Istim Dahom nas podržava u postojanju. "Oduzmeš li im dah oni ugibaju." Život je sav od tog disanja Božjeg u nama.
Svodi se na: udahni, nadahni, predahni, odahni, izdahni.
Život je vatra koju treba poticati, žeravica koju treba raspirivati. "Raspirujte u sebi milosni dar."
Slikovito rečeno u život treba puhati da se ne ugasi i ne okameni. Za to se brine Duh Sveti.
"Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe." (Ez 36,26-27)
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 17/8/2017, 08:52
Netko se brine
Želiš li živjeti osmišljeno, a to znači sretno, trebao bi svaki dan oprati svoju dušu, kao što pereš i uređuješ svoje lice i tijelo.
Trebao bi svojoj duši dati najljepše misli svjetla, obećanja i dobre vizije.
Potrebno je dušu oprati od svih negativnih misli i vijesti.
Potrebno je dušu osloboditi od negativnosti i osjećaja uzaludnosti i bezuspješnosti, a osobito od osjećaja depresije, samosažaljenja i optuživanja drugih.
Nađi mirno mjesto na kojem ćeš moći nesmetano ostati pola sata.
Sjedni, osloni se na vlastite noge i leđa.
Možeš zatvoriti oči i dopusti da se sva tvoja pozornost usmjeri na dušu.
Duša živi od Božje prisutnosti, od njegovog ohrabrenja i utjehe. Ona je Božja miljenica i nju je Bog udahnuo u tebe da se hrani upravo božanskim mislima, osjećajima i čežnjama.
Sjeti se da si krštenjem postao kršćanin, postao si Božje dijete.
Sjeti se da si ti u Isusu, a Isus u tebi, jer slušaš njegovu riječ, jer se pričešćuješ.
Sjeti se da je Isus rekao: "Kao što je Otac ljubio mene, tako sam ja ljubio vas. Ostanite u mojoj ljubavi."
Isus je također rekao da je sve što pripada Ocu njegovo i da sve što je njegovo daje nama.
Sveti Pavao kaže da smo baštinici i subaštinici Kristovi.
Sve što Isus dobiva od Oca kao Božji sin, ostavlja nama u nasljedstvo.
Stoga, dok mirno i opušteno sjediš, pusti neka te prožmu ove misli:
"Ja sam najbogatije dijete moga ljubljenog Oca na Nebesima. Sve što pripada Bogu Ocu pripada i meni. Bog mi po svome Duhu daje inteligenciju da bi se u meni nastanila uspješnost, sigurnost, zdravlje, osmišljenost, pa i imanje. Božanska sila je u meni i ona me oslobađa od svih negativnih, zlih, neuspješnih, mračnih misli, osjećaja i događanja.
Bog je svemoguć i njegova ruka me štiti. On mi obećava život u izobilju i stoga uspjeh i mir. Umjesto na negativne misli, oslanjam se sada na ove pozitivne, dobre, uspješne, osmišljene misli. Nebeski Otac me ljubi, stoga se oslanjam na njegovu ljubav. Svi moji osjećaji žele se natopiti božanskom ljubavlju, nježnošću, uspješnošću, mirom i zdravljem."
Bog je vrhunska inteligencija. On je jedini apsolutno inteligentan i stoga dopuštam da me njegova inteligencija impregnira, da natopi moje misli, moj intelekt, srce i dušu. Želim da Božje misli budu moje misli, Božji osjećaji moji osjećaji, Božja snaga moja snaga, da Božje vizije budu moje vizije.
Dalje se podsjeti da je Isus rekao: "Kraljevstvo je Božje među vama."
Oprosti mi, Bože, što sam negativan, što sam uplašen i uznemiren, što se bojim da neću uspjeti, što se plašim da ću stradati. Oprosti mi što pomišljam da su moji grijesi jači od tebe i da su ratovi, recesija i ljudska zloba veći i silniji od tebe. Oprosti, jer ti sa smiješkom mičeš sve što je neprijateljsko u mojoj duši, u mom životu. Zahvaljujem ti što postajem nov, što moje noge i ruke, moje tijelo i glavu, moju dušu i osjećaje, moj duh i savjest, srce, karakter i moj život, cijelu moju osobnost ispunja tvoje Kraljevstvo, tvoja prisutnost, tvoja ljubav, tvoja snaga, tvoje misli. Amen.
Tomislav Ivančić
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 21/8/2017, 13:36
Misao svijeta (Silvije Strahimir Kranjčević 1865 - 1908)
Ima vječna zvijezda zlatna - za oblacim negdje trepti
Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom hlepti
Srce samo zvijezdu sluti - ideja je vječna, sama
Adamovo teži pleme k njojzi krvlju i suzama
Nitko ne zna, kad se rodi - možda pravo onog sata
Kada su se strašnom lupom zatvorila rajska vrata
Il' su lažni ideali, ili laže ovo doba
Tko će otkrit ovu zvijezdu s ovu stranu našeg groba
Dizale se za njom ruke, one oči pune bola
Na podnožju Akropole, na proplanku kapitola
Sveta bašto Getsemanska, sveta vodo od Kedrona
Recite mi, gdje je ona tajna zvijezda vasiona
Ima vječna zvijezda zlatna - za oblacim negdje trepti
Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom hlepti
Srce samo zvijezdu sluti - ideja je vječna, sama
Adamovo teži pleme k njojzi krvlju i suzama
Nitko ne zna, kad se rodi - možda pravo onog sata
Kada su se strašnom lupom zatvorila rajska vrata
Il' su lažni ideali, ili laže ovo doba
Tko će otkrit ovu zvijezdu s ovu stranu našeg groba
Dizale se za njom ruke, one oči pune bola
Na podnožju Akropole, na proplanku kapitola
Sveta bašto Getsemanska, sveta vodo od Kedrona
Recite mi, gdje je ona tajna zvijezda vasiona
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 22/8/2017, 09:43
https://www.bitno.net/obitelj/spolnost/oralni-seks-i-analni-seks/
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 7/12/2017, 16:38
Papa Franjo mijenja tekst “Očenaša”
“U molitvi ‘Očenaš‘ Bog nas ne uvodi u napast”, kaže papa Franjo i dodaje da, ako nas netko uvodi u napast, to je Sotona.
Franjo smatra da prijevod nije dobar, a Francuzi su već promijenili taj dio poznate molitve. Ta izmjena u francuskom Očenašu na snagu stupa s novom liturgijskom godinom.
Papa Franjo objasnio je razloge za promjenu rečenice u Očenašu govoreći da nas Bog nikada ne bi naveo u napast.
“Mi smo ti koji upadaju u napast. Nije On taj koji nas navodi pa nas onda pušta da padnemo u napast. Otac ne čini to. Otac pomaže da se dignemo”, kazao je papa Franjo u emisiji “Oče naš” (Padre nostro) talijanske postaje TV2000 u srijedu navečer.
“Vražje je djelo uvođenje u napast”, kazao je Franjo u emisiji koju vodi don Marco Pozza, prenosi Hina.
Fra Ante Vučković, predsjednik Franjevačkoga instituta za kulturu mira, govoreći o knjizi pape Frane “Oče naš”, spominjao je kako bi se na hrvatskom mogao izmijeniti dio molitve, odnosno mogao bi glasiti otprilike ovako:
“Ne dopusti da budemo uvedeni u napast, ne dopusti da budemo izloženi napasti, ne dopusti da padnemo u napast.”
http://www.grude-online.info/papa-franjo-mijenja-tekst-ocenasa/
“U molitvi ‘Očenaš‘ Bog nas ne uvodi u napast”, kaže papa Franjo i dodaje da, ako nas netko uvodi u napast, to je Sotona.
Franjo smatra da prijevod nije dobar, a Francuzi su već promijenili taj dio poznate molitve. Ta izmjena u francuskom Očenašu na snagu stupa s novom liturgijskom godinom.
Papa Franjo objasnio je razloge za promjenu rečenice u Očenašu govoreći da nas Bog nikada ne bi naveo u napast.
“Mi smo ti koji upadaju u napast. Nije On taj koji nas navodi pa nas onda pušta da padnemo u napast. Otac ne čini to. Otac pomaže da se dignemo”, kazao je papa Franjo u emisiji “Oče naš” (Padre nostro) talijanske postaje TV2000 u srijedu navečer.
“Vražje je djelo uvođenje u napast”, kazao je Franjo u emisiji koju vodi don Marco Pozza, prenosi Hina.
Fra Ante Vučković, predsjednik Franjevačkoga instituta za kulturu mira, govoreći o knjizi pape Frane “Oče naš”, spominjao je kako bi se na hrvatskom mogao izmijeniti dio molitve, odnosno mogao bi glasiti otprilike ovako:
“Ne dopusti da budemo uvedeni u napast, ne dopusti da budemo izloženi napasti, ne dopusti da padnemo u napast.”
http://www.grude-online.info/papa-franjo-mijenja-tekst-ocenasa/
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 7/12/2017, 17:36
to je jako dobra vijest... puno sam puta razmišljala o toj sinatgmi i činilo mi se da nije u skladu s naukom o Božjoj dobroti i padala mi je na pamet baš pogreška u prijevodu i takav njezin ispravak.. izvrsno.. 
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by orion 7/12/2017, 19:44
Iako nisam molitveni tip znam "Oče naš koji jesi....." i kao što kažete uvijek mi bilo apsurdno kako bi nas Bog doveo u napast....tako da je korekcija ove molitve prava stvar. 
orion- Posts : 2287
2017-06-06
Re: Katolicizam...
by Guest 20/12/2017, 13:47
Jedan od poznatijih pustinjaka modernog doba bio je Charles de Foucauld.
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 20/12/2017, 13:56
Bl. Charles de Foucauld – živio je s muslimanima i svjedočio im Isusa prijateljstvom i ljubavlju
Foto: www.crisismagazine.com
Rođen je u Strasbourgu 1858. godine. Primio je vjerski život, ali se u sedamnaestoj godini – zaslijepljen francuskom kulturom obilježenom protureligoznošću – udaljio od vjere, ubrojivši Boga među stvari u koje valja duboko dvojiti, te kojima se zapravo uopće ne isplati baviti. No, zapravo je bio rastresen i prazan, te nije uspijevao pronaći ništa čemu bi posvetio pozornost.
Kada se napokon, 1876. g., odlučio za vojničku karijeru u čuvenoj školi Saint-Cyr, nije se rukovodio nikakvim idealima, već jednostavno nije znao što bi drugo. No, postao je nadasve loš vojnik: nije podnosio stegu pa su ga daleko više zanimali mondeni “pohodi” i “osvajanja” od onih vojničkih. Nerijetko bi – kad god bi mu se prohtjelo – napuštao vojarnu, kako bi s kojekakvim društvom (imao je i ljubavnicu Mimi) bančio u luksuzno namještenom stanu, kojega je bio pribavio novcem iz pozamašna nasljedstva.
Budući da ga prijekori i stroga izvješća nisu uspjela dovesti u red, vojska ga se odlučila riješiti. Napustio ju je bez žaljenja te se u potpunosti posvetio lagodnom i raskalašenom životu.
No, ova se”crna ovca” obitelji ipak donekle pribrala pročitavši kako se upravo njegova pukovnija nalazi u Alžiru, sa zadatkom gušenja pobune (tada su u tijeku bila kolonijalna osvajanja). Vrativši se u vojsku, pridružio se svojoj pukovniji u pratnji Mimi, koju je predstavio kao svoju suprugu.
Ovoga je puta uspio sve iznenaditi, ponašajući se kao nadasve odvažan i discipliniran vojnik. No, kada je zaključio kako je odradio svoje, ishodio je otpust i vratio se u Pariz. Vojničko ga je iskustvo donekle promijenilo, ali je prije svega zahvaljujući njemu upoznao Afriku, njeno stanovništvo, prekrasnu prirodu i neodoljiva obzorja. Nije bio prvi koji se zaljubio u taj “Crni kontinent”. Želio je naučiti više o njegovim tradicijama, običajima, ljudima. Pretvorio se u istraživača i geografa, te stao putovati uzduž i poprijeko Afrike, prerušen u Židova u pratnji rabina. Njegova putovanja nikako nisu bila beskorisna, jer je svojim bilješkama i otkrićima pridonio stvaranju preciznijega zemljovida sjeverne Afrike.
Charles de Foucauld, koji je u Parizu za svoja otkrića primio zlatnu medalju Zemljopisnoga društva, bio je već jedan posve drugi čovjek. Bio je zadovoljan, ali ne do kraja. Česta nutarnja previranja pokazala su mu kako slijediti ono istinsko važno putovanje, koje će ga odvesti u potragu za samim sobom i za Bogom. Odlučio se odvažiti na nj’.
Evo kako sam pripovijeda o tome koraku:
“Dvanaest sam godina živio bez ikakve vjere: ništa mi se nije činilo dovoljno uvjerljivim. Jednak žar s kojim su ljudi slijedili različite religije činilo mi se upravo kao osuda svake vjere […..]. Nakon dvanaest godina bez nijekanja ičega, kao i bez vjerovanja u išta, u očajničkoj potrazi za istinom, ne vjerujući više uopće u Boga, svaki mi se dokaz postojanja onostranosti činio preslabim.”
Naposljetku je, uz pomoć vještog duhovnika, opata Huvelina, ipak uspio pronaći Boga: “Kada sam shvatio kako Bog postoji, shvatio sam ujedno i kako mi ne preostaje ništa drugo doli Njemu jedino služiti.”
Kako bi to ostvario, postao je monah 1. siječnja 1889. g., u trapističkome samostanu Majke Božje Snježne u biskupiji Viviers. Proveo je ondje šest godina, ali nije pronašao ono sto je tražio. “Želeći, kako bih se još više suobličio Isusu, još dublje odricanje i još snažniji samoprijegor, pošao sam u Rim i od generala reda dobio dopuštenje poći sam u Nazaret, te ondje živjeti skromno kao radnik baveći se svakodnevnim poslovima.”
U Nazaretu je napokon pronašao svoje poslanje: “Prigrliti poniznost, siromaštvo, odricanje, odbačenost, samoću, trpljenje Isusovo u jaslicama; nimalo ne cijeniti ljudsku veličinu, uznositost, poštovanje ljudi, već naprotiv jednako cijeniti i najsiromašnije i najbogatije. Za mene to znači uvijek tražiti posljednje mjesto, te živjeti kao posljednji, najprezreniji među ljudima.”
No, Nazaret je posvuda. Čak i u Sahari, gdje je, za svojih putovanja, susreo neke od najsiromašnijih ljudi svijeta. Upravo se ondje, u mjestu Beni-Abbes, na granici Alžira i Maroka, sada kao brat Karlo, preselio 1901. g., nakon što je zaređen za svećenika. Izgradio je maleno samotište “Kaua” (Bratstvo), te ondje provodio vrijeme u molitvi i radu, primajući svakoga tko bi ondje prolazio.
Godine 1905. preselio se u Tamanrasset, koji se sastoji od šačice koliba od blata na suhoj visoravni, u blizini zdenca kojima se koriste karavane, daleko od bilo kakvih drugih znakova života i civilizacije. Ondje je odlučio dijeliti bijedni život ondašnjega stanovništva, kako bi njima – muslimanima – naviještao Isusovo evanđelje. No, on je evanđelje želio prije svega živjeti, oslobođen svake slave, različitosti i povlastice te ga svjedočiti: bratstvom, prijateljstvom i ljubavlju. No, ondašnji su muslimani manje popustljivi prema kršćanima negoli drugdje. To, međutim, nije nikakva prepreka. “Nekršćani”, govorio je, “mogu kršćaninu biti neprijatelji, ali kršćanin je uvijek blizak prijatelj svakoga čovjeka.”
I tako se učinio prijateljem, bratom, manjim bratom, svekolikim bratom, svakoga tamošnjega stanovnika. Iako nije živio među njima, živio je zajedno s njima. Pozivao ih je u svoju kolibicu i ondje ugostio: pio je s njima zeleni čaj, poštivao njihove navike, slušao žene koje su pjevale plemenske pjesme i pripovijedale drevne priče. Upoznao je na taj način njihove probleme, želje, strahove. Nakon nekog vremena, stao je govoriti i razmišljati na njihovom jeziku. Nazivali su ga “Marabutto”, čovjek molitve, te ga je veliki vođa plemena Hoggar, Musa Ag Amastan, počastio svojim prijateljstvom.
Preveo je Bibliju na tamošnji jezik, za koji je ujedno napisao i gramatiku, te rječnik. Ženama je nabavio pribor za pletivo, te se pobrinuo da sin plemenskoga vođe pođe na školovanje u Francusku. Bio je svugdje ondje gdje je bila potrebna pomoć. Njegovi su razgovori bili oslobođeni svakog prozelitizma, čiju je teoriju razvio jedan njegov prijatelj Louis Massignon, preteča sukoba između kršćana, muslimana i Židova.
No, taj dijalog nije donio netom vidljivih plodova: kada ga je, uslijed napetosti što ih je u Alžiru izazvala pojava kolonijalizma, slučajno ubio jedan mladi pripadnik tamošnjega plemena Tuarega 1. prosinca 1916. g., nije uspio nikoga “obratiti”, te čak nije uspio niti ostvariti monašku zajednicu, o kojoj je sanjao, te za koju je sastavio pravila nadahnuta radikalnim siromaštvom i dijeljenjem života sa siromašnima, što su neophodni uvjeti za stjecanje potpune slobode ljubiti Boga i častiti Ga u molitvi i razmatranju i ljubiti braću – druge. Ljubav: nitko poput brata Karla nije povratio dostojanstvo toj toliko zlorabljenoj riječi. Ljubiti znači dijeliti svoja dobra sa siromasima; živjeti i biti poput njih.
Nakon Prvog svjetskog rata, pronađene su njegove bilješke. Pročitavši ih, neki su ljudi odlučili slijediti njegov primjer te stali živjeti u njegovu duhu. Tako su rođena “Mala braća” i “Male Isusove sestre”, zajednica o kojoj je sanjao brat Karlo, danas raširena po čitavome svijetu.
Maleno zrno, koje je palo na zemlju, danas donosi obilati rod.
Brata Karla blaženim je, 13. studenoga 2005., proglasio papa Benedikt XVI.
Ime Charles, nama poznatije kao Karlo, (a koje bi preveli kao Drago), jest germanskoga porijekla, a znači: slobodan čovjek.
Molitva blaženoga oca Charles de Foucaulda
Oče, stavljam se u tvoje ruke,
čini sa mnom po svojoj volji
ma kakva ona bila,
zahvaljujem ti.
Spreman sam na sve,
prihvaćam sve,
samo da se u meni
i u svim stvorenjima
vrši tvoja volja.
Ne želim ništa drugo, Oče.
Predajem ti svoju dušu,
predajem ti je
sa svom ljubavi koju imam,
jer te ljubim
i osjećam potrebu da se darujem tebi,
da se predam u tvoje ruke
bez granica,
bez mjere,
s jednim bezgraničnim pouzdanjem,
jer si ti moj Otac.
Amen.
“Dvanaest sam godina živio bez ikakve vjere: ništa mi se nije činilo dovoljno uvjerljivim. Jednak žar s kojim su ljudi slijedili različite religije činilo mi se upravo kao osuda svake vjere […]. Nakon dvanaest godina bez nijekanja ičega, kao i bez vjerovanja u išta, u očajničkoj potrazi za istinom, ne vjerujući više uopće u Boga, svaki mi se dokaz postojanja onostranosti činio preslabim.”
Foto: www.crisismagazine.com
Rođen je u Strasbourgu 1858. godine. Primio je vjerski život, ali se u sedamnaestoj godini – zaslijepljen francuskom kulturom obilježenom protureligoznošću – udaljio od vjere, ubrojivši Boga među stvari u koje valja duboko dvojiti, te kojima se zapravo uopće ne isplati baviti. No, zapravo je bio rastresen i prazan, te nije uspijevao pronaći ništa čemu bi posvetio pozornost.
Kada se napokon, 1876. g., odlučio za vojničku karijeru u čuvenoj školi Saint-Cyr, nije se rukovodio nikakvim idealima, već jednostavno nije znao što bi drugo. No, postao je nadasve loš vojnik: nije podnosio stegu pa su ga daleko više zanimali mondeni “pohodi” i “osvajanja” od onih vojničkih. Nerijetko bi – kad god bi mu se prohtjelo – napuštao vojarnu, kako bi s kojekakvim društvom (imao je i ljubavnicu Mimi) bančio u luksuzno namještenom stanu, kojega je bio pribavio novcem iz pozamašna nasljedstva.
Budući da ga prijekori i stroga izvješća nisu uspjela dovesti u red, vojska ga se odlučila riješiti. Napustio ju je bez žaljenja te se u potpunosti posvetio lagodnom i raskalašenom životu.
No, ova se”crna ovca” obitelji ipak donekle pribrala pročitavši kako se upravo njegova pukovnija nalazi u Alžiru, sa zadatkom gušenja pobune (tada su u tijeku bila kolonijalna osvajanja). Vrativši se u vojsku, pridružio se svojoj pukovniji u pratnji Mimi, koju je predstavio kao svoju suprugu.
Ovoga je puta uspio sve iznenaditi, ponašajući se kao nadasve odvažan i discipliniran vojnik. No, kada je zaključio kako je odradio svoje, ishodio je otpust i vratio se u Pariz. Vojničko ga je iskustvo donekle promijenilo, ali je prije svega zahvaljujući njemu upoznao Afriku, njeno stanovništvo, prekrasnu prirodu i neodoljiva obzorja. Nije bio prvi koji se zaljubio u taj “Crni kontinent”. Želio je naučiti više o njegovim tradicijama, običajima, ljudima. Pretvorio se u istraživača i geografa, te stao putovati uzduž i poprijeko Afrike, prerušen u Židova u pratnji rabina. Njegova putovanja nikako nisu bila beskorisna, jer je svojim bilješkama i otkrićima pridonio stvaranju preciznijega zemljovida sjeverne Afrike.
Charles de Foucauld, koji je u Parizu za svoja otkrića primio zlatnu medalju Zemljopisnoga društva, bio je već jedan posve drugi čovjek. Bio je zadovoljan, ali ne do kraja. Česta nutarnja previranja pokazala su mu kako slijediti ono istinsko važno putovanje, koje će ga odvesti u potragu za samim sobom i za Bogom. Odlučio se odvažiti na nj’.
Evo kako sam pripovijeda o tome koraku:
“Dvanaest sam godina živio bez ikakve vjere: ništa mi se nije činilo dovoljno uvjerljivim. Jednak žar s kojim su ljudi slijedili različite religije činilo mi se upravo kao osuda svake vjere […..]. Nakon dvanaest godina bez nijekanja ičega, kao i bez vjerovanja u išta, u očajničkoj potrazi za istinom, ne vjerujući više uopće u Boga, svaki mi se dokaz postojanja onostranosti činio preslabim.”
Naposljetku je, uz pomoć vještog duhovnika, opata Huvelina, ipak uspio pronaći Boga: “Kada sam shvatio kako Bog postoji, shvatio sam ujedno i kako mi ne preostaje ništa drugo doli Njemu jedino služiti.”
Kako bi to ostvario, postao je monah 1. siječnja 1889. g., u trapističkome samostanu Majke Božje Snježne u biskupiji Viviers. Proveo je ondje šest godina, ali nije pronašao ono sto je tražio. “Želeći, kako bih se još više suobličio Isusu, još dublje odricanje i još snažniji samoprijegor, pošao sam u Rim i od generala reda dobio dopuštenje poći sam u Nazaret, te ondje živjeti skromno kao radnik baveći se svakodnevnim poslovima.”
U Nazaretu je napokon pronašao svoje poslanje: “Prigrliti poniznost, siromaštvo, odricanje, odbačenost, samoću, trpljenje Isusovo u jaslicama; nimalo ne cijeniti ljudsku veličinu, uznositost, poštovanje ljudi, već naprotiv jednako cijeniti i najsiromašnije i najbogatije. Za mene to znači uvijek tražiti posljednje mjesto, te živjeti kao posljednji, najprezreniji među ljudima.”
No, Nazaret je posvuda. Čak i u Sahari, gdje je, za svojih putovanja, susreo neke od najsiromašnijih ljudi svijeta. Upravo se ondje, u mjestu Beni-Abbes, na granici Alžira i Maroka, sada kao brat Karlo, preselio 1901. g., nakon što je zaređen za svećenika. Izgradio je maleno samotište “Kaua” (Bratstvo), te ondje provodio vrijeme u molitvi i radu, primajući svakoga tko bi ondje prolazio.
Godine 1905. preselio se u Tamanrasset, koji se sastoji od šačice koliba od blata na suhoj visoravni, u blizini zdenca kojima se koriste karavane, daleko od bilo kakvih drugih znakova života i civilizacije. Ondje je odlučio dijeliti bijedni život ondašnjega stanovništva, kako bi njima – muslimanima – naviještao Isusovo evanđelje. No, on je evanđelje želio prije svega živjeti, oslobođen svake slave, različitosti i povlastice te ga svjedočiti: bratstvom, prijateljstvom i ljubavlju. No, ondašnji su muslimani manje popustljivi prema kršćanima negoli drugdje. To, međutim, nije nikakva prepreka. “Nekršćani”, govorio je, “mogu kršćaninu biti neprijatelji, ali kršćanin je uvijek blizak prijatelj svakoga čovjeka.”
I tako se učinio prijateljem, bratom, manjim bratom, svekolikim bratom, svakoga tamošnjega stanovnika. Iako nije živio među njima, živio je zajedno s njima. Pozivao ih je u svoju kolibicu i ondje ugostio: pio je s njima zeleni čaj, poštivao njihove navike, slušao žene koje su pjevale plemenske pjesme i pripovijedale drevne priče. Upoznao je na taj način njihove probleme, želje, strahove. Nakon nekog vremena, stao je govoriti i razmišljati na njihovom jeziku. Nazivali su ga “Marabutto”, čovjek molitve, te ga je veliki vođa plemena Hoggar, Musa Ag Amastan, počastio svojim prijateljstvom.
Preveo je Bibliju na tamošnji jezik, za koji je ujedno napisao i gramatiku, te rječnik. Ženama je nabavio pribor za pletivo, te se pobrinuo da sin plemenskoga vođe pođe na školovanje u Francusku. Bio je svugdje ondje gdje je bila potrebna pomoć. Njegovi su razgovori bili oslobođeni svakog prozelitizma, čiju je teoriju razvio jedan njegov prijatelj Louis Massignon, preteča sukoba između kršćana, muslimana i Židova.
No, taj dijalog nije donio netom vidljivih plodova: kada ga je, uslijed napetosti što ih je u Alžiru izazvala pojava kolonijalizma, slučajno ubio jedan mladi pripadnik tamošnjega plemena Tuarega 1. prosinca 1916. g., nije uspio nikoga “obratiti”, te čak nije uspio niti ostvariti monašku zajednicu, o kojoj je sanjao, te za koju je sastavio pravila nadahnuta radikalnim siromaštvom i dijeljenjem života sa siromašnima, što su neophodni uvjeti za stjecanje potpune slobode ljubiti Boga i častiti Ga u molitvi i razmatranju i ljubiti braću – druge. Ljubav: nitko poput brata Karla nije povratio dostojanstvo toj toliko zlorabljenoj riječi. Ljubiti znači dijeliti svoja dobra sa siromasima; živjeti i biti poput njih.
Nakon Prvog svjetskog rata, pronađene su njegove bilješke. Pročitavši ih, neki su ljudi odlučili slijediti njegov primjer te stali živjeti u njegovu duhu. Tako su rođena “Mala braća” i “Male Isusove sestre”, zajednica o kojoj je sanjao brat Karlo, danas raširena po čitavome svijetu.
Maleno zrno, koje je palo na zemlju, danas donosi obilati rod.
Brata Karla blaženim je, 13. studenoga 2005., proglasio papa Benedikt XVI.
Ime Charles, nama poznatije kao Karlo, (a koje bi preveli kao Drago), jest germanskoga porijekla, a znači: slobodan čovjek.
Molitva blaženoga oca Charles de Foucaulda
Oče, stavljam se u tvoje ruke,
čini sa mnom po svojoj volji
ma kakva ona bila,
zahvaljujem ti.
Spreman sam na sve,
prihvaćam sve,
samo da se u meni
i u svim stvorenjima
vrši tvoja volja.
Ne želim ništa drugo, Oče.
Predajem ti svoju dušu,
predajem ti je
sa svom ljubavi koju imam,
jer te ljubim
i osjećam potrebu da se darujem tebi,
da se predam u tvoje ruke
bez granica,
bez mjere,
s jednim bezgraničnim pouzdanjem,
jer si ti moj Otac.
Amen.
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 24/12/2017, 13:44
HANS URS VON BALTHASAR
Svjedočanstvo: Tri ključna razloga zbog kojih ostajem u Crkvi iako joj danas mnogi okreću leđa
“Crkva” ne valja ako je zakazao svećenik, nazadna je ako papa ili biskup nisu postupili u skladu s očekivanjima modernoga doba. Nezadovoljni stanjem u Crkvi mnogi katolici danas javno istupaju iz nje ili prešutno prekidaju svaki kontakt s njom.
Crkva i ja
Jedan od najvećih teologa 20.st, Hans Urs von Balthasar, u svome se tekstu “Zašto ostajem u Crkvi?” razračunava s ovom problematikom, navodeći svoje razloge zašto, unatoč svemu, i dalje ostaje u krilu Katoličke Crkve. Ovo “unatoč svemu” znači da postoje razlozi zbog kojih bismo joj svi mogli okrenuti leđa. On sam je mnogo propatio od Crkve, zbog slabosti i grešnosti njezinih vodećih ljudi, i to njegovu svjedočanstvu pro Ecclesia (za Crkvu) daje dodatnu težinu.
Dva su pitanja koja se najčešće postavljaju: odgovara li Crkva mojim očekivanjima i odgovara li Crkva Božjim očekivanjima. S obzirom na ovo prvo – kaže Balthasar – ispravnije bi i primjerenije bilo kada bi pitanje glasilo: odgovaram li ja očekivanjima Crkve? Mogu li od Crkve očekivati nešto, ako sâm – kao njezin član, odnosno ud njezina tijela – nisam učinio sve da ona izgleda ljepše i vjerodostojnije. Ne mogu ravnodušno i hladno stajati po strani i očekivati da zajednica kojoj pripadam ižaruje toplinu i privlačnu snagu. Ja sam njezin dio, ja bitno doprinosim ili ne doprinosim njezinu ozračju i nutarnjoj kvaliteti. Ako sam puki promatrač, ako je stalno kritiziram upirući prstom u nju, i sam postajem nevjerodostojan, jer bih najprije trebao uprijeti prstom u sebe i upitati se: što si ti učinio? Osjećaš li se uopće pozvanim da izgrađuješ Crkvu svojim životom, svojim kršćanskim svjedočenjem u ovome svijetu, ovdje i sada?
Snaga Crkve je Euharistija
Odgovor je na drugo pitanje jednoznačan: Crkva kao gomila grešnika nikada neće odgovoriti Božjim očekivanjima.
Ti grešnici smo svi mi. Bez izuzetka.
Tko to od nas u potpunosti odgovara zahtjevima Isusa Krista koji je utemeljio Crkvu? Mi smo Crkva grešnika.
Ali Isus je došao radi grešnika. Crkva je ponajprije njegovo djelo koje je ostavio grešnim ljudima, radi grešnih ljudi. To ne znači da tu smijemo stati. Upravo suprotno: u Crkvi od početka odjekuje poziv na obraćenje. Svi su članovi Crkve pozvani na svetost. Opet bez iznimke. Upravo o svakome pojedincu ovisi kako će izgledati zajednica koja se zove “Crkva”. A ona uvijek – kakva god bila – nudi dovoljno sredstava za posvećivanje i spasenje.
Zato ovaj švicarski teolog kaže: ostajem u Crkvi zato što mi samo ona može pružiti kruh i vino života.
Ne dopuštam da me se hrani uvjeravanjima kako postoji zamjena za to. Ili nešto važnije od toga. Izvor ljepote i snage Crkve je euharistija. Tu mi Isus nudi svoju ljubav koju razdaje povijesno-realno, dakle, u svakome trenutku i stvarno. Ne simbolički, kako neki misle. Isus je u Crkvi živo prisutan. Dolazi na oltar kao naša hrana. To prethodi svemu ostalom. Ako ne jedemo tijelo Sina Čovječjega – dostojno, s ljubavi i poštovanjem – nemamo života u sebi. Možemo se koliko hoćemo truditi humanizirati svijet oko sebe, ali će on unatoč našim naporima sličiti grčkoj tragediji u kojoj se vidi kako su ljudska mjerila nestalna i kaotična, dok god polazimo od sebe a ne od Krista, istinskoga čovjeka. Ecce homo – evo čovjeka! Crkva je uvijek i Crkva svetaca, onih ljudi koji su postali sveti po primjeru ovoga Čovjeka. Poprimili su njegove crte i tako su mogli istinski i upečatljivo humanizirati i Crkvu i svijet.
Crkva svetaca
Stoga Balthasar nastavlja: u Crkvi ostajem jer je ona Crkva svetaca, onih koji mi pokazuju da se može nadići vlastitu slabost i ograničenost i biti svjetlo u svim tminama koje obavijaju svijet.
Od Crkve se otuđuje samo onaj tko ne čuje poziv ili ga slijedi s pola srca. Svetac dokazuje da je moguća kršćanska cjelovitost. On je sav plamen, ali da bi gorio nisu mu potrebni drugi kao cjepanice i ne pretvara ih u pepeo kao Nietzsche. Drugim riječima, svetost ne poništava drugoga i ne pretvara ga u sredstvo. Ne zaluđuje ga i ne odvodi na krivi put. Naprotiv, ona ga poziva da i sam postane vatra.
Uvijek je bilo lakše rušiti, bilo jezikom bilo djelom, pretvarati sve u prah i pepeo, a teže, kudikamo teže, osobno izgarati kao svijeća i tako rastjerivati pomrčinu.
Sveci su realisti: ne bježe iz sadašnjice u budućnost. Sveci su i utopisti: nadaju se protiv svake nade. Razboriti su, ali ne i proračunati. Žive od Kristove euharistijske ljubavi.
Sveci dobro znaju da bez Crkve nikad ne bi pronašli put k Bogu. Stoga su je ljubili i onda kada su trpjeli zbog nje, kada im je ona zadavala bolne rane. Trpjeli su bez gorčine. Nisu se udaljavali od nje, niti su uvrijeđeno stajali po strani. Mnogi su za života bili osporavani, proganjani i kažnjavani, ali ih je na kraju ta ista Crkva priznala i uzveličala. Jer, nisu se borili protiv njezinih pogrešaka i zloporaba osporavanjem i buntovništvom, nego potičući, privlačeći i zarazujući one najbolje u njoj. Nisu stvarali udruženja protiv i mimo Crkve, nego su svoju svetačku vatru bacali u njezino središte. I nikada nisu samodopadno isticali sebe, jer oni su samo odraz. Bitan je Gospodar vatre. Onaj koji je došao baciti vatru na zemlju i hoće da ona gori u srcima svih u Crkvi. To se potpuno odvraćanje od sebe, ta veličanstvena poniznost, događa samo unutar Crkve, koja je više od “sociološke veličine”, od vidljive “institucije”. Ona je nešto mnogo veće i dublje od svoje vidljive pojavnosti. Odraz te njezine skrivene, nutarnje svetosti koja dolazi od Gospodina, upravo su sveci. Nigdje izvan Crkve to nećemo naći.
Ja bih trebao
U Crkvi stoga ostajem – zaključuje Balthasar – jer je ona jedina prilika da se oslobodim sama sebe, prokletstva vlastite važnosti i uloge. U Crkvi učim da se ne smijem zaljubiti u sama sebe, nego u Boga, i da on tek tako preko mene može dosegnuti sve koje hoće. On je usred čovječanstva postavio Crkvu kao znak osporavan. Međutim, beskrajna problematika Crkve, sve njezine slabosti i sablazni, nisu tako gusta magla da je ne bi moglo uvijek iznova obasjavati svjetlo koje dolazi iz ljubavi njezinih svetih članova. Vjerujem u nju i zbog toga što je svi mi začudo nismo uspjeli uništiti svojim promašajima i glupostima. Središte Crkve nije čovjek, nego Bogo-čovjek. Ne drži Crkvu ljudski duh, nego Duh Sveti. On joj daje opstojnost i neuništivost, unatoč svemu: “Ni vrata paklena neće je nadvladati.” (Mt 16,18).
Oni vani će uvijek biti protiv Crkve, možda i zbog toga što je ne shvaćaju i zbog toga preziru. Ali oni unutra, a ima ih mnogo, mnogo su opasniji. Misle da će se svidjeti Bogu mlateći po Crkvi kao po starome prašnjavom madracu.
Udaraju, a pritom se pri svakom udarcu zaboravljaju poistovjetiti s onom koju udaraju. Oni odbacuju poziv da budu ponizni i sveti, da ljube i opraštaju. Da izgrađuju, a ne razgrađuju. Taj poziv zahtijeva čitava čovjeka.
Tko kaže “ne”, ostaje označen. I on gori, ali ta vatra izjeda njega samoga. Postaje ciničan i destruktivan. Svejedno je li službeno istupio iz Crkve ili je još uvijek unutra. I. F. Gőrres takve je nazvala “Božjim komandosima-rušiteljima u Crkvi”.
Uvijek govore: “Crkva bi trebala”. Balthasar zaključuje: “Kad čujem ‘Crkva bi trebala’, čini mi se da bih trebao reći: ‘ja bih trebao’. Tim više što od Crkve mnogo više dobivam nego što zaslužujem. Više nego što mi neki čovjek ili neko ljudsko društvo može dati. Moja je, naša je zadaća, uznastojati oko toga da Crkva bolje odgovori onome što ona zapravo jest”.
https://www.bitno.net/vjera/formacija/tri-kljucna-razloga-zbog-kojih-ostajem-u-crkvi-iako-joj-danas-mnogi-okrecu-leda/
Svjedočanstvo: Tri ključna razloga zbog kojih ostajem u Crkvi iako joj danas mnogi okreću leđa
“Crkva” ne valja ako je zakazao svećenik, nazadna je ako papa ili biskup nisu postupili u skladu s očekivanjima modernoga doba. Nezadovoljni stanjem u Crkvi mnogi katolici danas javno istupaju iz nje ili prešutno prekidaju svaki kontakt s njom.
Crkva i ja
Jedan od najvećih teologa 20.st, Hans Urs von Balthasar, u svome se tekstu “Zašto ostajem u Crkvi?” razračunava s ovom problematikom, navodeći svoje razloge zašto, unatoč svemu, i dalje ostaje u krilu Katoličke Crkve. Ovo “unatoč svemu” znači da postoje razlozi zbog kojih bismo joj svi mogli okrenuti leđa. On sam je mnogo propatio od Crkve, zbog slabosti i grešnosti njezinih vodećih ljudi, i to njegovu svjedočanstvu pro Ecclesia (za Crkvu) daje dodatnu težinu.
Dva su pitanja koja se najčešće postavljaju: odgovara li Crkva mojim očekivanjima i odgovara li Crkva Božjim očekivanjima. S obzirom na ovo prvo – kaže Balthasar – ispravnije bi i primjerenije bilo kada bi pitanje glasilo: odgovaram li ja očekivanjima Crkve? Mogu li od Crkve očekivati nešto, ako sâm – kao njezin član, odnosno ud njezina tijela – nisam učinio sve da ona izgleda ljepše i vjerodostojnije. Ne mogu ravnodušno i hladno stajati po strani i očekivati da zajednica kojoj pripadam ižaruje toplinu i privlačnu snagu. Ja sam njezin dio, ja bitno doprinosim ili ne doprinosim njezinu ozračju i nutarnjoj kvaliteti. Ako sam puki promatrač, ako je stalno kritiziram upirući prstom u nju, i sam postajem nevjerodostojan, jer bih najprije trebao uprijeti prstom u sebe i upitati se: što si ti učinio? Osjećaš li se uopće pozvanim da izgrađuješ Crkvu svojim životom, svojim kršćanskim svjedočenjem u ovome svijetu, ovdje i sada?
Snaga Crkve je Euharistija
Odgovor je na drugo pitanje jednoznačan: Crkva kao gomila grešnika nikada neće odgovoriti Božjim očekivanjima.
Ti grešnici smo svi mi. Bez izuzetka.
Tko to od nas u potpunosti odgovara zahtjevima Isusa Krista koji je utemeljio Crkvu? Mi smo Crkva grešnika.
Ali Isus je došao radi grešnika. Crkva je ponajprije njegovo djelo koje je ostavio grešnim ljudima, radi grešnih ljudi. To ne znači da tu smijemo stati. Upravo suprotno: u Crkvi od početka odjekuje poziv na obraćenje. Svi su članovi Crkve pozvani na svetost. Opet bez iznimke. Upravo o svakome pojedincu ovisi kako će izgledati zajednica koja se zove “Crkva”. A ona uvijek – kakva god bila – nudi dovoljno sredstava za posvećivanje i spasenje.
Zato ovaj švicarski teolog kaže: ostajem u Crkvi zato što mi samo ona može pružiti kruh i vino života.
Ne dopuštam da me se hrani uvjeravanjima kako postoji zamjena za to. Ili nešto važnije od toga. Izvor ljepote i snage Crkve je euharistija. Tu mi Isus nudi svoju ljubav koju razdaje povijesno-realno, dakle, u svakome trenutku i stvarno. Ne simbolički, kako neki misle. Isus je u Crkvi živo prisutan. Dolazi na oltar kao naša hrana. To prethodi svemu ostalom. Ako ne jedemo tijelo Sina Čovječjega – dostojno, s ljubavi i poštovanjem – nemamo života u sebi. Možemo se koliko hoćemo truditi humanizirati svijet oko sebe, ali će on unatoč našim naporima sličiti grčkoj tragediji u kojoj se vidi kako su ljudska mjerila nestalna i kaotična, dok god polazimo od sebe a ne od Krista, istinskoga čovjeka. Ecce homo – evo čovjeka! Crkva je uvijek i Crkva svetaca, onih ljudi koji su postali sveti po primjeru ovoga Čovjeka. Poprimili su njegove crte i tako su mogli istinski i upečatljivo humanizirati i Crkvu i svijet.
Crkva svetaca
Stoga Balthasar nastavlja: u Crkvi ostajem jer je ona Crkva svetaca, onih koji mi pokazuju da se može nadići vlastitu slabost i ograničenost i biti svjetlo u svim tminama koje obavijaju svijet.
Od Crkve se otuđuje samo onaj tko ne čuje poziv ili ga slijedi s pola srca. Svetac dokazuje da je moguća kršćanska cjelovitost. On je sav plamen, ali da bi gorio nisu mu potrebni drugi kao cjepanice i ne pretvara ih u pepeo kao Nietzsche. Drugim riječima, svetost ne poništava drugoga i ne pretvara ga u sredstvo. Ne zaluđuje ga i ne odvodi na krivi put. Naprotiv, ona ga poziva da i sam postane vatra.
Uvijek je bilo lakše rušiti, bilo jezikom bilo djelom, pretvarati sve u prah i pepeo, a teže, kudikamo teže, osobno izgarati kao svijeća i tako rastjerivati pomrčinu.
Sveci su realisti: ne bježe iz sadašnjice u budućnost. Sveci su i utopisti: nadaju se protiv svake nade. Razboriti su, ali ne i proračunati. Žive od Kristove euharistijske ljubavi.
Sveci dobro znaju da bez Crkve nikad ne bi pronašli put k Bogu. Stoga su je ljubili i onda kada su trpjeli zbog nje, kada im je ona zadavala bolne rane. Trpjeli su bez gorčine. Nisu se udaljavali od nje, niti su uvrijeđeno stajali po strani. Mnogi su za života bili osporavani, proganjani i kažnjavani, ali ih je na kraju ta ista Crkva priznala i uzveličala. Jer, nisu se borili protiv njezinih pogrešaka i zloporaba osporavanjem i buntovništvom, nego potičući, privlačeći i zarazujući one najbolje u njoj. Nisu stvarali udruženja protiv i mimo Crkve, nego su svoju svetačku vatru bacali u njezino središte. I nikada nisu samodopadno isticali sebe, jer oni su samo odraz. Bitan je Gospodar vatre. Onaj koji je došao baciti vatru na zemlju i hoće da ona gori u srcima svih u Crkvi. To se potpuno odvraćanje od sebe, ta veličanstvena poniznost, događa samo unutar Crkve, koja je više od “sociološke veličine”, od vidljive “institucije”. Ona je nešto mnogo veće i dublje od svoje vidljive pojavnosti. Odraz te njezine skrivene, nutarnje svetosti koja dolazi od Gospodina, upravo su sveci. Nigdje izvan Crkve to nećemo naći.
Ja bih trebao
U Crkvi stoga ostajem – zaključuje Balthasar – jer je ona jedina prilika da se oslobodim sama sebe, prokletstva vlastite važnosti i uloge. U Crkvi učim da se ne smijem zaljubiti u sama sebe, nego u Boga, i da on tek tako preko mene može dosegnuti sve koje hoće. On je usred čovječanstva postavio Crkvu kao znak osporavan. Međutim, beskrajna problematika Crkve, sve njezine slabosti i sablazni, nisu tako gusta magla da je ne bi moglo uvijek iznova obasjavati svjetlo koje dolazi iz ljubavi njezinih svetih članova. Vjerujem u nju i zbog toga što je svi mi začudo nismo uspjeli uništiti svojim promašajima i glupostima. Središte Crkve nije čovjek, nego Bogo-čovjek. Ne drži Crkvu ljudski duh, nego Duh Sveti. On joj daje opstojnost i neuništivost, unatoč svemu: “Ni vrata paklena neće je nadvladati.” (Mt 16,18).
Oni vani će uvijek biti protiv Crkve, možda i zbog toga što je ne shvaćaju i zbog toga preziru. Ali oni unutra, a ima ih mnogo, mnogo su opasniji. Misle da će se svidjeti Bogu mlateći po Crkvi kao po starome prašnjavom madracu.
Udaraju, a pritom se pri svakom udarcu zaboravljaju poistovjetiti s onom koju udaraju. Oni odbacuju poziv da budu ponizni i sveti, da ljube i opraštaju. Da izgrađuju, a ne razgrađuju. Taj poziv zahtijeva čitava čovjeka.
Tko kaže “ne”, ostaje označen. I on gori, ali ta vatra izjeda njega samoga. Postaje ciničan i destruktivan. Svejedno je li službeno istupio iz Crkve ili je još uvijek unutra. I. F. Gőrres takve je nazvala “Božjim komandosima-rušiteljima u Crkvi”.
Uvijek govore: “Crkva bi trebala”. Balthasar zaključuje: “Kad čujem ‘Crkva bi trebala’, čini mi se da bih trebao reći: ‘ja bih trebao’. Tim više što od Crkve mnogo više dobivam nego što zaslužujem. Više nego što mi neki čovjek ili neko ljudsko društvo može dati. Moja je, naša je zadaća, uznastojati oko toga da Crkva bolje odgovori onome što ona zapravo jest”.
https://www.bitno.net/vjera/formacija/tri-kljucna-razloga-zbog-kojih-ostajem-u-crkvi-iako-joj-danas-mnogi-okrecu-leda/
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 27/12/2017, 11:21
Božić (Vladimir Nazor)
Koliko puta ti se za me rodio,
o malo d'jete Isuse!
...Al zv'jezda k tebi mene nije vodila.
I ja sam tebe tražio
Po vrtovima, štono sam ih sadio
Uz svoje r'jeke proljetne.
U zlatnom dvoru, štono sam ga gradio
Na vrhu gore jesenje.
A kada vidjeh da se rađaš samo
Sred tamne mrzle ponoći
U spiljama i stajama,
I ja sam za te takav konak spremio
Na mome polju zimskome.
Al u noć onu najdužu
Po mojoj stazi šetali su vihori.
Po mojoj njivi valjali se smetovi
I vukovi su sjedili na pragu moje pećine.
Koliko puta ti se za me rodio,
O malo d'jete Isuse!
...Al nisam znao da, sin sunčev, silaziš
U tamnu jezgru zemljinu
Da u njoj rasteš, da je griješ, oživiš,
Dok jednog dana iz svih pora njezinih
Ne izbiješ u liku prvih pupaka
Na lozi, prvih listića
Na smokvi prvih mirisa
Nad svježom vodom proljetnom.
I prvih slatkih kucaja
Mog srca, i svih nemira,
Što nosim ih u žilama,
U rosne dane aprilske.
Ja nisam dosad znao
Da Isus, malo d'jete,
Sveđ rađao se i sveđ će se rađati
Sred moje noći najduže
U t'jesnoj crnoj izbici
Što na dnu duše nosim je i zatvaram
Pred mjesečevim tracima,
Pred žamorima ljudskijem,
Pa stoji, tiha, šutljiva,
U biću mom najtajnijem.
Al noćas, ja te osjećam u sebi,
O malo d'jete Isuse!
...Na dvoru noć je najcrnja.
I smetovi se valjaju
Po mojoj stazi. Vihori
Po mojoj njivi šetaju se. Vuci
Pred mojim pragom sjedaju.
...Al na dnu moje duše
U onoj tihoj izbici
Što zatvorena stoji
Pred mjesečevim tracima.
Pred žamorima ljudskijem.
Maleno svjetlo sja;
I ulaze tri sjene,
Tri stara gorda putnika.
Što čitav svijet su obašla:
Car mojih sanja proljetnih,
Kralj mojih ljetnih zanosa,
Knez tuga mojih jesenjih:
I prostr'jevši na tlo
Najljepše svoje darove.
Na koljena se spuštaju,
I ko tri gipka jablana
Pred onim sitnim što se netom rodilo,
Do zemlje se prigibaju.
I prvi put se sva nutrina sja
Mog krutog bića zimskoga.
O iskro Sunca Vječnoga,
O malo d'jete Isuse!
Koliko puta ti se za me rodio,
o malo d'jete Isuse!
...Al zv'jezda k tebi mene nije vodila.
I ja sam tebe tražio
Po vrtovima, štono sam ih sadio
Uz svoje r'jeke proljetne.
U zlatnom dvoru, štono sam ga gradio
Na vrhu gore jesenje.
A kada vidjeh da se rađaš samo
Sred tamne mrzle ponoći
U spiljama i stajama,
I ja sam za te takav konak spremio
Na mome polju zimskome.
Al u noć onu najdužu
Po mojoj stazi šetali su vihori.
Po mojoj njivi valjali se smetovi
I vukovi su sjedili na pragu moje pećine.
Koliko puta ti se za me rodio,
O malo d'jete Isuse!
...Al nisam znao da, sin sunčev, silaziš
U tamnu jezgru zemljinu
Da u njoj rasteš, da je griješ, oživiš,
Dok jednog dana iz svih pora njezinih
Ne izbiješ u liku prvih pupaka
Na lozi, prvih listića
Na smokvi prvih mirisa
Nad svježom vodom proljetnom.
I prvih slatkih kucaja
Mog srca, i svih nemira,
Što nosim ih u žilama,
U rosne dane aprilske.
Ja nisam dosad znao
Da Isus, malo d'jete,
Sveđ rađao se i sveđ će se rađati
Sred moje noći najduže
U t'jesnoj crnoj izbici
Što na dnu duše nosim je i zatvaram
Pred mjesečevim tracima,
Pred žamorima ljudskijem,
Pa stoji, tiha, šutljiva,
U biću mom najtajnijem.
Al noćas, ja te osjećam u sebi,
O malo d'jete Isuse!
...Na dvoru noć je najcrnja.
I smetovi se valjaju
Po mojoj stazi. Vihori
Po mojoj njivi šetaju se. Vuci
Pred mojim pragom sjedaju.
...Al na dnu moje duše
U onoj tihoj izbici
Što zatvorena stoji
Pred mjesečevim tracima.
Pred žamorima ljudskijem.
Maleno svjetlo sja;
I ulaze tri sjene,
Tri stara gorda putnika.
Što čitav svijet su obašla:
Car mojih sanja proljetnih,
Kralj mojih ljetnih zanosa,
Knez tuga mojih jesenjih:
I prostr'jevši na tlo
Najljepše svoje darove.
Na koljena se spuštaju,
I ko tri gipka jablana
Pred onim sitnim što se netom rodilo,
Do zemlje se prigibaju.
I prvi put se sva nutrina sja
Mog krutog bića zimskoga.
O iskro Sunca Vječnoga,
O malo d'jete Isuse!
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest 14/1/2018, 11:14
- Ako je netko gay i traži Gospodina i ima dobru volju, tko sam ja da mu sudim - rekao je Papa novinarima, piše Corriere della sera. Dodao je i da homoseksualci zbog svoje orijentacije ne smiju biti marginalizirani i da moraju biti integrirani u društvo
Hozier - Take Me To Church
Hozier - Take Me To Church
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by aben 14/1/2018, 11:20
a pod integrironi se misli na prednost na natječajima za državni poso, prednost u redu za crni kruh i gay parkingmetilda wrote:- Ako je netko gay i traži Gospodina i ima dobru volju, tko sam ja da mu sudim - rekao je Papa novinarima, piše Corriere della sera. Dodao je i da homoseksualci zbog svoje orijentacije ne smiju biti marginalizirani i da moraju biti integrirani u društvo
Hozier - Take Me To Church
_________________
Insofar as it is educational, it is not compulsory;
And insofar as it is compulsory, it is not educational
aben- Posts : 35459
2014-04-16
Re: Katolicizam...
by aben 14/1/2018, 13:50
ki video? spot hoziera?metilda wrote:jesi li uopće pogledao video?
_________________
Insofar as it is educational, it is not compulsory;
And insofar as it is compulsory, it is not educational
aben- Posts : 35459
2014-04-16
Page 5 of 31 • 1, 2, 3, 4, 5, 6 ... 18 ... 31
ex-iskon-pleme :: Društvo :: Religija
Page 5 of 31
Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum