Konzervativni san o socijalizmu, bez crvene zvijezde, a s vjeronaukom

I tako čovjek iole opskrbljen kognitivnim sposobnostima već banalnim listanjem novina otkriva naličje hrvatskog suverenističkog “Matrixa”. Otkrijete neslavnu, paralelnu priču o “narodu koji više nikad neće živjeti u integracijama”, osim što je - naravno - ušao u EU. O narodu koji “slobodno može afirmirati svoj identitet”, pa je zato spao na RTL i turske sapunice. Otkrijete priču o zemlji koja na početku “nije bila suverena”, ali je zato suvereno posjedovala svoje vode, banke, žice, plaže i zemni plin, te o zemlji koja eto sada “jest suverena”, ali ta suverenost iz nekog neobjašnjivog razloga ne uključuje i suverenitet nad bankama, prometnicama, zemnim plinom i aerodromima. To je priča o jednoj prijesnoj laži koju hrvatska konzervativna politika ponavlja poput mantre, a u toj reciklaži lagarije zborski sudjeluju biskupi i veterani, ministri i zastupnici te, dakako, predsjednica Republike. Predsjednica koja - uzgred - one bijednike koji se usude primijetiti da nekaj tu ne štima proglasi “emisarima koji provociraju” te “širiteljima defetizma i pesimizma”.

Premda prema vani prodaje svoj “Matrix”, hrvatska je konzervativna politika barem pokatkad svjesna koliko laže. Stoga se unutar te politike svako malo upali “crvena lampica” suverenističke moralne panike. Od prilike do prilike, razbudi se strah od “prodaje obiteljskog srebra” i “rasprodaje nacionalnih dobara”, a konzervativni se političari od Marka Veselice nekad do Mira Bulja danas prisjete kako bi dobro bilo da suverena Hrvatska ima i svoja suverena dobra koja bi poput predanih pastira čuvali nepotkupljivi činovnici i sebedajni političari. Tako se s vremena na vrijeme u hrvatskom konzervativnom diskursu pojavi mitološki narativ po kojem je državotvorni projekt u srži zapravo dobar, ali su ga iskvarili “mangupi u našim redovima”, truli liberali koji su fureštima rasprodali nacionalna dobra. U hrvatskoj se antikomunističkoj politici najednom probudi resentiman na socijalizam, ideja da bismo mi usred globalnog kapitalizma mogli napraviti svoje galsko selo klero-socijalizma u kojem bi ekonomska i prirodna dobra bila narodna, uprava državna, a politbiro i kadrovsku politiku vodila bi katolička crkva.

To je glavna i jedina ideološka polarizacija koja danas postoji u hrvatskoj politici. Ta polarizacija nije polarizacija između ljevice i desnice. Ta polarizacija nije ni polarizacija između vlasti i opozicije. Upravu suprotno, ta ideološka polarizacija rasijeca točno srcem sadašnje Vlade i vladajuće koalicije, u kojoj se na jednoj strani nalazi središnja jezgra Plenkovićeva HDZ-a, a na drugoj strani veći dio Mosta i manjinski dio danas dominantnih hadezeovaca. Na jednoj su strani liberalni tehnokrati, “briseldžije”, “strani emisari” (Ž. zid) koji vjeruju da kapitalizam naprosto treba dotjerati do kraja, kako su to napravili Česi ili Estonci, pa će, kad to napravimo, nakon sedam krava mršavih i godina sinajske pustinje u nekom trenutku i nama zasjati svjetlo na kraju tunela. Na drugoj je strani pak živopisna koalicija nacionalnih romantičara, konzervativnih profesora i provincijskih pučkih tribuna koji bi zapravo rado neku vrstu socijalizma, ali socijalizma koji bi isključivao crvenu zvijezdu, a uključivao vjeronauk.

Problem je što se obje te političke pozicije u svojoj suštini licemjerne.

Žudnja za klero-socijalizmom koju je u svoj politički projekt ugradio Most dvolična je zato što se pretvara da ne vidi kako ono što se ovdje dogodilo nije nikakvo iskrivljenje niti zlodjelo “mangupa” naših ili njihovih. Konzervativni etatisti kao da sebi ne žele priznati da ovo što sad imamo nije feler ili bug: za ovo smo se mi borili. Ovo što imamo točno je ono što smo ‘89. htjeli, i precizna posljedica ratnih ciljeva. Hrvatska je htjela i dobila globalni liberalni kapitalizam, a taj kapitalizam ne poznaje suverenost. On naciju i državu demontira efikasnije nego što je ijedan sistem ikad činio. Stoga onaj koji suverenost prodaje u ovom ekonomskom okružju naprosto vara ljude.

Ali, nije samo ideologija konzervativnih etatista licemjerna. Gotovo je jednako licemjerna i ideologija HDZ-ovih liberala. Čovjek se može i ne mora slagati s uvjerenjem da je tržište svetinja, da je država loš gospodar, štednja nužnost, a privatizacija poželjna. Čovjek može i ne mora vjerovati u liberalne ideologeme po kojima je bogaćenje manjine dobro, društvena sigurnost stvara atrofiju, a nesigurnost potpiruje borbu i društvo čini vitalnim. Čovjek se ne mora, a i može slagati da državna kontrola nad ekonomijom uvijek proizvodi korupciju, javašluk i nevistiće. Taj niz ideoloških tvrdnji ja ne volim i prema njima sam sumnjičav. Ali, poštujem kad netko tu ideologiju zagovara potpuno i dosljedno, kad se u njenu obranu drži argumenata i brojki, menzure i tablica, a ne lenjinističkih gotovih floskula i papagajskih “istina”.

Ali, ako čovjek stvarno vjeruje u liberalizam, ako čovjek vjeruje da je država nužni i neželjeni provizorij, te ako vjeruje da - kako je rekla Maggy Thatcher - “there is no such a thing as society” - onda to ima i svoje posljedice. Ne možete biti liberal i slaviti pale za naciju. Ne možete biti liberal i glorificirati heroje koji su poginuli za Kaufland, Cinestar i Billu. Ne možete biti protržišni liberal, a onda hodati uokolo s rukom na srcu kad se intonira himna. Ne možete vjerovati u globalni kapitalizam i trubiti uokolo mitove o žuđenoj državnosti. Jer, stvarni liberal na državu gleda kao na frižider: to je stroj koji nečem služi i koji bacite kad se pokvari. Frižideru ne pjevate himne. Frižider ne traži da se za njega žrtvujete. Frižider nije ničiji tisućljetni san. Frižider služi da hladi. A ako ne hladi - izaberete drugi, kao što upravo čine tisuće naših sugrađana na putu za Toronto i Dublin.

I zato, o 25. godišnjicu priznanja, možemo samo žaliti što u Hrvatskoj nema više “emisara”, “defetista” i “pesimista”. Možemo samo žaliti što se nije poveo zbiljski razgovor o premisama i posljedicama (ne)imanja države, te o stvarnom sadržaju nacionalističkog projekta i ideologije. Umjesto toga, mi smo odabrali formu, karmine, opernbal. Odabrali smo himnu na srcu i dogovornu laž.

http://www.jutarnji.hr/komentari/pise-jurica-pavicic-konzervativni-san-o-socijalizmu-bez-crvene-zvijezde-a-s-vjeronaukom/5532699/

debotoijusto wrote:Ne možete biti liberal i slaviti pale za naciju. Ne možete biti liberal i glorificirati heroje koji su poginuli za Kaufland, Cinestar i Billu. Ne možete biti protržišni liberal, a onda hodati uokolo s rukom na srcu kad se intonira himna. Ne možete vjerovati u globalni kapitalizam i trubiti uokolo mitove o žuđenoj državnosti. Jer, stvarni liberal na državu gleda kao na frižider: to je stroj koji nečem služi i koji bacite kad se pokvari. Frižideru ne pjevate himne. Frižider ne traži da se za njega žrtvujete. Frižider nije ničiji tisućljetni san. Frižider služi da hladi. A ako ne hladi - izaberete drugi, kao što upravo čine tisuće naših sugrađana na putu za Toronto i Dublin.

Ovo je željena namjera teksta: još jedan pamflet protiv hrvatske države u kojoj ništa ne valja, a vani teku med i mlieko. A prenosi trojac Debilšitingaso.

Regoč wrote:

debotoijusto wrote:Ne možete biti liberal i slaviti pale za naciju. Ne možete biti liberal i glorificirati heroje koji su poginuli za Kaufland, Cinestar i Billu. Ne možete biti protržišni liberal, a onda hodati uokolo s rukom na srcu kad se intonira himna. Ne možete vjerovati u globalni kapitalizam i trubiti uokolo mitove o žuđenoj državnosti. Jer, stvarni liberal na državu gleda kao na frižider: to je stroj koji nečem služi i koji bacite kad se pokvari. Frižideru ne pjevate himne. Frižider ne traži da se za njega žrtvujete. Frižider nije ničiji tisućljetni san. Frižider služi da hladi. A ako ne hladi - izaberete drugi, kao što upravo čine tisuće naših sugrađana na putu za Toronto i Dublin.

Ovo je željena namjera teksta: još jedan pamflet protiv hrvatske države u kojoj ništa ne valja, a vani teku med i mlieko. A prenosi trojac Debilšitingaso.

na žalost, nije riječ o pamfletu, nego o surovoj zbilji.

ti i ostali ulizice i udupeuvlakači sad stigmatizirate slobodnu misao jer se, osim na skretanje pozornosti o bitnim nečinjenjima i kriminalnim činjenjima koja urušavaju hrvatsku, usuđuje potkapacitiranoj plavuši na mjestu predsjednice, ljigavom birokrati u službi brisela i njihovim kmetovima reći glasno i jasno kako nisu dorasli vremenu i zadaćama koje bi trebali obavljati.

kad sa istim žarom budeš prokazivao proračunatu i bezosjećajnu plavušu za zloporabu svog položaja zbog vlastitog probitka, ili ljigavog indiferentnog indolentnog mužeka za blefiranje i laprdanje o nečemu o čemu nema pojma, a unovačio je lisice da mu čuvaju zlatne koke, možda iz tebe i postane kandidat za čovjeka...