Poncije Pilat i Isus

No, kada je Isus doveden pred Pilatom, tada su se sukobili svijet činjenica i svijet istina, izravno i nepomirljivo, s tako zastrašujućom jasnoćom i snagom simbolike, kao ni u jednoj drugoj sceni cjelokupne svjetske povijesti. Rascjep, što od početka postoji u osnovi svega slobodno gibljiva života, već time što jest, što je postojanje i budnost, ovdje je poprimio najviši mogući oblik ljudske tragike. U glasovitu pitanju rimskog prokuratora:"Što je istina?" - jedina riječ u Novom zavjetu koja posjeduje rasu- sadržan sav smisao povijesti, posvemašnja vrijednost djela, rang države, rata, krvi, sva svemoć uspjeha i ponos na veliku sudbinu. Na to nisu odgovorila usta, ali je odgovorio prešutni Isusov osjećaj drugim pitanjem što je odlučujuće za sve religiozno:"Što je zbilja?". Za Pilata je ona bila sve, a za njega samoga ništa. Prava se religioznost ne može nikada suprotstaviti povijesti i njezinim silama, nikada ne smije drukčije procijeniti djelatni život, a ako to ipak čini, prestala je biti religijiom te je i sama potpala pod duh povijesti.

"Moje carstvo nije od ovoga svijeta", posljednja je riječ kod koje se ništa ne da promijeniti i svatko na njoj mora odmjeriti kamo su ga uputili rođenje i priroda. Postojanje koje se služi budnošću ili budnost koja potčinjava postojanje; takt ili napetost, krv ili duh, povijest ili priroda, politika ili religija: tu postoji samo jedno "ili-ili", a ne postoji valjana usporedba. Državnik može biti duboko religiozan, pobožni čovjek može pasti za svoju domovinu - ali oba moraju znati na kojoj strani zaista stoje. Rođeni političar prezire od svijeta daleki način promatranja ideologa i etičara usred svoga svijeta činjenica - i ima pravo. Za vjernika su svo častohleplje i sav uspjeh u povijesnom svijetu griješni i bez vječne vrijednosti - i ima pravo. Budala je vladar koji hoće religiju poboljšati u pravcu političkih, praktičnih ciljeva. Također je budala propovjednik morala, koji hoće u svijet zbilje unijeti istinu, pravdu, mir, pomirbu. Nikakva vjera nije nikada promijenila svijet i nikakva činjenica nikada ne može opovrći vjeru. Nema mosta između usmjerena vremena i onog bezvremenski vječnoga, između hoda povijesti i postojanja božanskog svjetskog poretka, u čijoj je zgradi "slaganje" riječ za najviši slučaj kauzalnosti. To je krajnji smisao onoga trenutka kad su Pilat i Isus stajali jedan nasuprot drugomu. U jednom, historijskom svijetu, dao je Rimljanin Galilejca pribiti na križ - to je bila njegova sudbina. U drugom je svijetu Rim bio predan prokletstvu, a križ je bio jamstvo izbavljenja. To je bila "Božja volja".

Religija je metafizika, ništa drugo: Credo, quia absurdum. A doduše, spoznana, dokazana, za dokazanu smatrana metafizika puka je filozofija ili učenost. Ovdje se mislilo na doživljenu metafiziku, na nemislivo kao izvjesnost, na nadnaravno kao događaj, na život u nezbiljskom, ali istinitom svijetu. Isus nije ni časa drukčije živio. On nije bio propovjednik morala. Vidjeti u učenju o moralu krajnji cilj religije znači ne poznavati je. To je 19. stoljeće, "prosvjetiteljstvo", humano filistarstvo. Pripisati mu socijalne namjere znači huljenje. Njegove prigodne moralne izreke, ukoliko mu nisu samo pripisane, služe samo pouci. U njima nema novoga nauka. Među njima je bilo poslovica kakve je tada svatko poznavao. Njegovo je učenje jedino bilo objavljivanje posljednjih stvari, kojih slike su ga stalno ispunjavale: osvit novog svjetskog doba, silazak nebeskog poslanika, sudnji dan, novo nebo i nova zemlja. Drugi pojam religije nije nikada imao, a drugi pojam nema uopće neko istinsko unutrašnje vrijeme. Religija je skroz-naskroz metafizika, onostranost, budnost usred jednog svijeta, u kojem svjedočanstvo osjetila rasvjetljava samo prednji plan; religija je život u i sa nadosjetilnim i tamo gdje nedostaje snaga za takvu budnost, snaga da ma samo povjeruje u to, tu je i svršetak prave religije. Moje carstvo nije od ovoga svijeta - samo onaj tko može izmjeriti svu težinu tog gledanja, može shvatiti njegove najdublje izreke. Tek kasna, gradska vremena, koja za takva gledanja nisu više bila sposobna, protegnula su ostatak religioznosti na svijet izvanjskoga života, religije je zamijenjena humanim osjećajima i raspoloženjima, a metafizika moralnom propovijedi i socijalnom etikom. U Isusu nalazimo upravo suprotno od toga. "Dajte caru što je carevo", to će reći: podarite se silama činjeničnog svijeta, trpite, patite i ne pitajte da li su "pravedne". Važan je samo spas duše. "Pogledajte ljiljane na polju", to će reći: ne brinite se za bogatstvo i siromaštvo. Oboje prikivaju dušu za brige ovog svijeta. "Čovjek mora služiti Bogu ili Mammonu", tu se pod Mammonom misli na svu zbilju. Plitko je i kukavički veličinu dalje tumačiti iz tog zahtjeva. On uopće nije osjećao razliku između rada za vlastito bogatstvo i rada za socijalnu udobnost "sviju". Kada se uplašio bogatstva i kada je praopćina u Jeruzalemu, koja je bila strogi red a ne socijalistički klub odbacila posjed, onda se u tome nalazi najveća suprotnost koja se uopće može zamisliti svakom "socijalnom uvjerenju": ne zato što je vanjski položaj sve, nego zato što je ništa, ne zato što je jedino cijenila, nego zato što je bezuvjetno prezirala ovostrane ugode proizlaze takva uvjerenja.

Ali tu nešto svakako mora biti, prema čemu sva zemaljska sreća tone u ništa. Opet se vraćamo na razliku između Tolstoja i Dostojevskog. Tolstoj, građanin i zapadnjak, vidio je u Isusu socijalnog etičara i kao cijeli civilizirani Zapad, koji umije samo dijeliti, ali ne i odricati se, prakršćanstvo svedeno na rang socijalno-revolucionarnog porketa, i to iz nedostatka metafizičke snage. Dostojevski, koji je bio siromašan, no u izvjesnim časovima gotovo svetac, nije nikada pomišljao na socijalna poboljšanja - što bi se duši pomoglo time da se ukine vlasništvo?