TRINAEST STOLJEĆA STRANIH INVESTITORA

Mogao bih jasno zamisliti jednu takvu, sretniju povijest, gdje Mehmed-paša Sokolović, vješto obilazeći grupe klesara, kola sa smrekovim deblima i rupe s gašenim vapnom, jednom prijatelju s carigradskog dvora ponosno pokazuje svoje gradilište u Višegradu:
“Sa sedam milijuna dukata u gotovini i još toliko u državnim obveznicama, ovo je u posljednih deset godina najveća investicija u cijeloj Carevini”.
“... Četiri, pet, šest, sedam...”, broji gost šapatom.
“Jedanaest lukova!” pomogne mu Mehmed-paša.
“Pa, svaka čast!”
“Otvorili smo dvije i po tisuće novih radnih mjesta. Dvije i po tisuće obitelji živi od gradnje ove ćuprije”, nastavi moćnik neskromno.
“Oprosti, a tko je ovo?” upita pašin prijatelj, pokazujući jednog nesretnika, koji opasan samo nekakvim nečistim ritama stoji nasred gradilišta nabijen na kolac kao oderan zec na ražnju i sklopljenih očiju jedva čujno zapomaže: “Vode! Vode!”
“Ah, to je jedan bezobraznik koji nam je kvario poduzetničku klimu”, odmahne Mehmed-paša bezbrižno.

Činjenica da smo realizirali državnu neovisnost, da smo, kako kažu, svoji na svome, da su na vlasti nekakve mizerije i pokvarenjaci koji govore našim jezikom, čini tu stvar naoko boljom. Zbog nekolicine jedva pismenih ćorića i čuljaka i škorića u parlamentu priviđa nam se kako gospodarimo svojom zemljom, odlučujemo svojim sudbinama, ali ustvari mi smo jednaka obespravljena i potplaćena slavenska raja kakva smo oduvijek bili. Pogledajte oko sebe što su nam inozemni ulagači ostavili, sve one rimske akvedukte, mletačke vodovode, francuske ceste, turske mostove i austrijske željeznice i shvatit ćete kako Lidl, Interspar, McDonald’s i Ikea dolaze na poznat teren. Priča o stranim investicijama traje ovdje još od sedmog stoljeća, od samog našega doseljavanja u ove krajeve. Četrnaest stoljeća mi čekamo da nas netko drugi učini bogatim i zbog nečega, nitko ne zna zašto, to nikako da se dogodi.


http://www.jutarnji.hr/o-stvarnom-znacaju-dolaska-turskog-predsjednika-erdogana-u-hrvatsku/1569824/