Forumska stihoklepnica

fridrih_niche wrote:Zanimljiv mi je vezani stih...
Jer ja bizin od njega ka od djavla...
;)

Opet lipo, imaš mota...
(Y)

fridrih_niche wrote:Mot ti je ka talent u balunu...
Bez krvavog rada ti nema kruva...
Al isto ga je lipo imat...
;)

fridrih_niche wrote:“Buy the ticket, take the ride.”
- Hunter S. Thompson 
:D

fridrih_niche wrote:Evo jedna stara (pošto neman novih)...

maison des fous

 
glava
 
zubi u vjetru
nedostaju maleni komadi sunca
 
zvijezde nek žmirkaju u nekoj drugoj priči
 
jonathanove crno-bijele pokretne slike
ne može se očaj izmisliti iz ničega
on obitava u mojim porama
tu je još od onih kiša nostalgije
nikad se neće ti dani vratiti
nestale su staračke pjege
i gluhonijemi anđeli
ne lebdi ni onaj miris
nema ga više
naslonio se na kamene kipove i sniva
 
odlučila si
cijedi se voda
dok natapaš ručnike
i stare krpe
ne mogu te gledati
othrvaj se porivu
ugasi plin
ugasi ga
ugasi
 
razlomljen
i pognut
hoću li ikad vidjeti
tko se krije u sjenama mojih želja
rastočen
plutam
pogleda uperenog ka nebu
ptice lebde ponosno
dok tonem
na samo
dno
 
the orange days are over
 
nemoj je više crtati
u nježnim tonovima
ona sad pripada tuđem ludilu
nek' joj dojka opet blješti na suncu
opet je u njoj ono staro dijete
gledaj kako se nevino smije
 
slušaj kako svira
crveni barcode blues
u košnici očaja i besparice
jebeni sam rob minimalca
nemam novca za snove
samo za improvizaciju
i am just a dreamer
ti si annik
nema svjetla za nas
al' drži mi ruku draga
nek' nisam sam u ovom
sivom svijetu tuge
tako mi treba tvoj dodir
uzmi i ostale zvijezde
za kojima
žudiš
 
(ali samo jedna se voli)
 
poput
izboranih leptira
letimo prema biljkama mesožderkama
nesvjesni opasnosti koje leže pred nama
i još gore
u nama
mi plešemo u izlomljenim mislima
nema straha za nas
smisao je ionako nepostojeća imenica
 
grizeš mi srce
malena
 
opet one jebene puške
 
rasap
 
kapi
 
naša prošlost se
skriva u prašnjavim slikama
u flashbackovima sinapsi
sve one meduze
i šarene slike djetinjstva
izrone
iz naše glave
i izađu kroz prste naše
da udahnu zrak
i opet ožive
 
boje su intenzivne
dok ih gledam ispod oka
s umrljanom bradom od kavijara
kao da gledam u duplu cijev nestanka
očekivam prasak a nema ga
iščekivanje
najgore je kad iščekivaš kaznu
koja je
neumitna
i polako
dolazi
i samo iščekivanje
je uvijek gore od same kazne
očekujem inspiraciju da se rodi ispod mog šešira
a nje nema
nema je i gotovo
i zvono zvoni
zna se kome
meni
i proljeću
tuga je uvijek brža od sreće
 
mislim na sva ona prošla lica
fragmenti mene su u njima
i ja sam sazdan od drugih
mozaik sam svojih bližnjih
kao što sam njihov tvorac
melankolija klizi
polako
i mene baš briga
mislim o sunčanim danima ljeta
jer oni dolaze
tu su
 
još jedna silovana mrtva djevojka
još jedan monstrum hoda među nama
ili smo svi mi monstrumi
karikature ljudi
sve je otišlo
u pogrešnom smjeru
ponovno u pećine
crtajmo po zidovima
jedimo sirovo meso
mržnja i očaj
su samo
dva lica straha
ljubavi mi treba
zvonki smijeh slatke bubamare
more zapljuskuje orgulje
dok se gledamo tiho
 
rukujemo se pognutih glava
obriši te proklete suze
kristalni obzor uranja u nas
dok naše izmučene duše vrište
omotane našom šutnjom
mrtav je
san je mrtav
prilagodimo se ovom užasu što viri
iz smrdljivih kontejnera
iz plastičnih prljavih boca
u nedostatku morala
u klanjanju solventnom bogu
 
this is a weeping song
sjajni pištolji
nerazuman svijet
otkinuti od utrobe naši strahovi žive
sa vlastitom sviješću
nemarni smo jedni prema drugima
ne mislimo ni o vlastitim problemima
postajemo slamnati psi
što zavijaju
na odraz u ispišanim lokvama
čekajući godota
a godot je vjeran sebi
ne mari on za nas
možda i dođe
kad nam bude
trebao
voštani
oproštaj
 
ne pitajte se što je maison des fous
sve to leži na dnu naopakog akvarija
poput zlatne ribice
mjenjajući se
svakog trena
ponekad u sobi bez prozora
a ponekad u ogromnom stakleniku obasjanom suncem
i djeca pjevaju narančastim glasovima
a sunce sjaji
postajući
noć
i mjesec
što krvari
uhvaćen u mrežama duše
i mi se smijemo tugujući
sreća je slatka
kao da je sama tuga
 
malena djeca se žrtvuju po starim pravilima
greške odraslih se teže vide kad se čita iz Knjige
poštuj besmisleno i nepostojeće sa zidnih murala
nek' zvecka oružje i nek' se čuje glas mržnje
tada se lakše gube opipljive konture pravih razloga
stapaju se poput kapljica u nepregledni ocean
uvijek treba čitati između redaka nametnute svijesti
zaroniti u podsvijest meduza kao u ono nježno ljeto 85.-e
treba vidjeti pravi razlog koji žele skriti od nas
udahnuti stvaran svijet koji se urušava
al' i to urušavanje je sloboda koju sanjam
smije li se još uvijek sanjati ili trebam odrasti
vi odlučite dok vas napuštam; moja ruža me treba
 
sjetno sunce pada u more
i nestaje
annik
voliš li me
 
--------------------------------
 
zalijevam
crnu rupu
gdje je nekad
njeno korijenje
u tišini
raslo
nema je
ne treba me više
 
more je prekrasno
dok divlja na pučini
pjev orgulja me umiruje
lepršavom imaginarnošću
 
 
28.01.2008.

 
;)

fridrih_niche wrote:Eto, iskopala si mi jednu dragu...
(Y)

2008. je bila bolna...
Još se sican kako su nas Turci ubili u 120.-oj minuti...
:(

:D

fridrih_niche wrote:Bilo bi svega, ka i inače...
To i je draž slobodnog stiha...
:p

Ma prepustim se pa di me odnese...
<3

fridrih_niche wrote:O da...
Sama me nosi, neman nikakav svjesni utjecaj...
:D

kic wrote:
ne brukaš se, Ra
brukamo se mi koji se ne libimo
odrazit svoj osjet prema van
ili bolje da ne pokušavamo?

harmonija i rima se ne stvore u svakom!
bliži nam je nered,
težina nerješivosti života, nam je zakon

ipak i ta ograničenja bude poticaj
i rađa se duboki krik
pa evo i ove pjesme
tom ludom plesu, mali spomenik..

kic wrote:
wow

Ra wrote:

fridrih_niche wrote:O da...
Sama me nosi, neman nikakav svjesni utjecaj...
:D

Svjestan sam da sam nesvjestan...Nije ti lako. 

Evo te muke pretočene u vezani stih :p

O poetama
 
Ne, nije lako biti poeta
Zna biti teško sanjarsko breme
Njihovo snatrenje ljudima smeta
Jer bogatstvu i moći oni ne streme
 
Čudna su sorta ti što snove žive
I samo sebi mogu biti par
Teško je onima koji ih vole
Kad ih ponese taj pjesnički žar
 
Ne, nije lako biti čudan cvijet
Ipak, ne mogu biti ništa drugo
Otvorim oči i promatram svijet
A snovi potraju još dugo, dugo
 
Znamo kako teško je u takvoj glavi
Dok plovimo čudesnom od snova rijekom
Iako tek stranci smo tu na javi
Možda se i sretnemo u snu nekom.

 
Ra, 28.11.2019. 



Gdje su Kicove rime?  Nagovori mene da se sramotim, a onda zabušava.