G.Vojković. Dalje lopovske prste s II. mirovinskog stupa!

KRIZA je i dalje, love u Državnom proračunu baš i nema, a svi je traže: i službenik i prijevremeni umirovljenik i župan i gradonačelnik i manjinski zamjenik i njegov Superb. I što sada? Neki se genijalci eto sjetili – uzeti novce iz Drugog mirovinskog stupa – kao, ionako taj posuđuje uglavnom državi, smanjio bi se deficit, lakše bi bilo barem malo uravnotežiti proračun, a valjda bismo i svi postali ljepši i mlađi.

Da takvima odmah kažemo – Drugi mirovinski stup je privatna štednja građana i svatko tko želi uzeti te novce nije bitno različit od onoga koji s Tetejcem traže lovu od blagajnice u banci. Štoviše, ovi koji žele drpiti lovu iz Drugog mirovinskog stupa su i gori – jer ekipa s puškom i pištoljem barem ne glumata previše, a ovi drugi bi vam uzeli vašu privatnu lovu uz opravdanje tipa „solidarnosti“ ili „uravnoteženja proračuna“.

Totalno je nejasno kako se uopće u 2016. mogu pojaviti u javnom prostoru (i da ih se još ozbiljno razmatra!) boljševici koji bi probleme rješavali uzimajući tuđu privatnu imovinu! Takve, dolazili s lijeva ili s desna (jer Hrvati imaju i desne boljševike), treba doslovno izbaciti iz javnog političkog prostora, u njega ne pripadaju, pa neka si svoje ideje šire tamo gdje im je u demokratskom društvu mjesto – u birtijama.

No, krenimo redom.

Mirovine u svijetu

Postojeći mirovinski sustav generacijske solidarnosti izmišljen je u doba kada je broj radnika u odnosu na broj umirovljenika bio puno veći, kada je natalitet bio puno viši, a i prije pojave antibiotika, dakle kada je punu starosnu mirovinu doživljavalo bitno manje radnika nego danas, a i u samoj mirovini su živjeli bitno kraće.

Ljevičari će biti razočarani – ali mirovina je izum onog pravog iskonskog kapitalizma: model državnog osiguranja koji je nama dugo godina bio uzor, uveo je 1889. njemački kancelar Otto von Bismarck (usput, u mirovinu se išlo sa 70 godina), dok je model privatnog mirovinskog osiguranja došao iz Sjedinjenih Američkih država – 1875. je osnovan American Express Company na tamošnjoj željeznici. Uostalom Jugoslavija je problem mirovina rješavala vrlo selektivno – obrtnici nisu imali pravo na istu do sredine 60-ih, a poljoprivrednici (nekada ih je bilo puno više), sve do sredine 80-ih, dakle par godina pred raspad države. Mogli ste dobiti socijalnu pomoć – naravno ako biste sve što imate prepustili socijalističkoj zajednici.

Kako je ovo pitanje u svijetu riješeno? Mirovina još uvijek nije opće prepoznata kao pravo i dobar dio država u svijetu je uopće nema – zanimljivo da uopće ne morate gledati podatke o mirovinama kako biste našli takve države, dosta je gledati podatke o natalitetu. Tamo gdje mirovina nema, natalitet je visok, štoviše uvođenjem mirovina uvelike padne. Gdje mirovinskog sustava nema – brojna djeca su praktično jedina mogućnost da u starosti nećete gladovati.

Zapadne zemlje, one na koje se želimo ugledati, imaju nekoliko mirovinskih modela, koji se razlikuju u udjelu državne „međugeneracijske solidarnosti“ i privatne štednje u državnim i privatnim fondovima. Dakle, mirovina pojedinca je uglavnom kombinacija onoga što će dobiti od međugeneracijske solidarnost, tj. uplata sadašnjih radnika i onoga što je u životu uštedio kroz fondove – poneki i štedeći u više fondova. Zaposlenima u javnom sektoru država nudi svoje fondove, ali vrlo popularni su i privatni, često vezani uz velike poslodavce – samo Švicarska ih ima preko tri tisuće!

Tako, ukoliko ste imalo odgovorni prema sebi – nećete se dovesti u situaciju da ovisite samo o državnoj mirovini, već imate i prilike odvojiti dio novca u privatne fondove, za vrijeme u budućnosti kada ne budete mogli zarađivati ili kada vam se ne bude radilo.

Dodajmo i da par država ima takozvani „Nulti stup“, minimalnu starosnu mirovinu koju dobiju svi nakon neke godine ako nemaju drugu mogućnost mirovine ili znatnije nekretnine – u suštini to je državna socijalna pomoć, ali pojednostavljenog postupka dobivanja.

Hrvatska tri stupa

Hrvatska je do prije petnaestak godina imala isključivo mirovinski sustav generacijske solidarnosti – dakle postojeće mirovine se isplaćuju od onih koji trenutno rade i uplaćuju u fondove. Kako tih koji rade ima sve manje, a i općenito se živi sve dulje – jasno je da novca za mirovine nema. Stoga je mirovinskom reformom uveden sustav s tri stupa, umjesto jednog obveznog u koji se uplaćivalo 20 posto bruto plaće, pa smo dobili:

Prvi stup – međugeneracijska solidarnost – u njega se uplaćuje 15 posto vaše bruto plaće, dakle ako primate neto recimo 5000 kuna, ovdje će ići otprilike 1000 kuna (otprilike – jer osobni odbici i drugo znaju biti različiti).

Drugi stup – u njega se uplaćuje 5 posto vaše bruto plaće, u gornjem slučaju oko 350 kuna. To se uplaćuje u jedan od četiri obvezna mirovinska fonda i oni se imaju brinuti da dobro ulažu taj vaš novac, kako biste u vrijeme mirovine imali što više.

Treći stup – dobrovoljna mirovinska štednja – za razliku od prva dva stupa koja su obvezna, ovdje možete uplaćivati dobrovoljno, dobijete državna poticajna sredstva, a i uplate poslodavca određenog iznosa su neoporezive – uglavnom, ako si možete odvojiti koju stotinu kuna mjesečno, a nemate neke ambicije za složenija ulaganja i ovo može biti zanimljiv način za poboljšati svoju mirovinu.

Razliku od 5 posto za koliko su smanjena ulaganja u prvi stup – planirano je da nadoknađuje država. Također, bilo je planirano da se s godinama, kako se počinju isplaćivati mirovine iz drugog stupa, povećava postotak ulaganja u drugi stup, na 6-7 posto, kako biste u budućnosti što više mirovine dobili od vlastite štednje, a ne od neke buduće mitske države i budućih uplatitelja mirovinskog sustava.

No što se dogodilo – Hrvatska nije zaustavila masovan odlazak ljudi u mirovine! Još devedesetih najlakši način za kupovinu socijalnog mira, od demobiliziranih veterana do radnika propalih firmi bio je – slanje u mirovinu (zbog toga i ogroman broj invalidskih mirovina). Nakon 2000. godine nešto su otežani uvjeti odlaska u mirovinu, ali se pojavljuje novi problem – sve manje ljudi radi.

Sve manje radnika

Statističke informacije Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, godina XIII., broj 3/2015., dobar su izbor literature za ovo područje. Dva grafa, koja ćemo iz ovog izvora uzeti, su ključna. Kao prvo, broj osiguranika, dakle onih koji uplaćuju u mirovinske fondove:



A sada usporedite s brojem umirovljenika:



Mislim da ne treba previše objašnjavati.

U Hrvatskoj broj radnika osjetno pada, a broj onih koji koriste mirovinski sustav stalno raste – dijelom i zato što se i dalje ide u prijevremene mirovine, ali i zbog činjenice da civilizacija napreduje, pa je i životni vijek sve dulji. Sustav generacijske solidarnosti to ne može podnijeti pa se onda mirovine sve više „pumpaju“ iz proračuna, a dopuna starosnih mirovina postaje praktično najveća stavka Državnog proračuna Republike Hrvatske.

U ovakvome stanju, gdje radnici odlaze vani (i to često stručnjaci koji bi ovdje imali visoka primanja i time i više izdvajali za mirovine) neki su došli do ideje „zamrznuti“ ili čak „ugasiti“ Drugi mirovinski stup, koji je – da ponovimo – vaša privatna imovina. I Drugi mirovinski stup je jedan od malobrojnih jamaca da vam sutra mirovina neće biti nešto više od socijalne pomoći!

Što bi značilo ukidanje Drugog stupa? Pa da vaš privatni novac ide u Državni proračun ili neki državni fond, a država će vam eto jamčiti da to na svojim mirovinama neće osjetiti! Yes! Za 20-30 godina taman će nekoga biti briga što vam je vlast 2016. zajamčila!

Hrvatska za 20-30 godina demografski, unatoč raznim pričama, neće nešto posebno izgledati. Bit će stara država malog nataliteta i s malim brojem radnika. Uplate u mirovinski sustav neće biti nešto. U novom, vrlom globalnom svijetu, oni koji vrijede, znaju i mogu odlaze u države koje im mogu ponuditi više – a to Hrvatska nije. Sustav generacijske solidarnosti će davati manje nego danas, štoviše, kako stvari idu – čini se da će mirovine današnjih umirovljenika biti san snova za one koji će ići u mirovinu u budućnosti.

Za današnje mirovine – država se zadužuje. Tko će se zaduživati za buduće? Nema beskonačnog zaduživanja, to nam je Grčka zorno pokazala. Povećati poreze? Da, ali onda to znači odlazak još većeg broja ljudi u države tipa Njemačke, koje eto čujemo „pate“ od proračunskog suficita.

Drugi stup – više ne manje!

Vlastita štednja – ono što ulažete (prisilno) u Drugi mirovinski stup, ono što uplaćujete možda u Treći mirovinski stup ili na bilo koji način ulažete u svoju imovinu, npr. obnovom stare obiteljske kuće koja se može sutra iznajmljivati, ili pak ulaganje u školovanje djece koja će vam onda sutra pomagati – jedino je na što se možete osloniti. Nemojte biti naivni i oslanjati se na državu i političare!

Priča da će eto država „preuzeti“ obveze, da će vam za vaš novac Drugog mirovinskog stupa sutra osigurati primjerenu mirovinu – bajkica je. Toj Hrvatskoj budućnosti bit će još teže osigurati i ovu razinu mirovina koju danas imamo, a uostalom, tko zna što će tadašnje generacije birača reći, možda i: „Što se niste snašli!“

Drugi mirovinski stup treba ne ostaviti, nego ga treba i ojačati povećanjem izdvajanja za njega – jer zašto bi čovjek ovisio o drugima, ako može u što većem dijelu svojom vlastitom imovinom, nastalom temeljem vlastitog rada – osigurati svoju novčanu budućnost?

Činjenica je da fondovi Drugog mirovinskog stupa (dijelom radi vrlo ograničavajućih propisa) uvelike ulažu baš u obveznice Republike Hrvatske, dakle jamstvo za mirovine jest financijsko stanje Republike Hrvatske. Činjenica je i da je oko njihovih ulaganja u dionice bilo najblaže rečeno dvojbenih odluka – no to je sve stvar regulacije i nadzora, ali ne i fondova samih. Treba pretresti mogu li fondovi više ulagati u dionice, kako se vode, kolike su naknade – ali to nije zadiranje u same fondove.

Mandatar Tihomir Orešković čini se nije bio oduševljen idejom o ukidanju Drugog mirovinskog stupa – ustvrdio je kako bi mirovinski fondovi koji upravljaju novcem štediša trebali tu štednju plasirati u strateške investicijske projekte. Zaista, liberalizacija ulaganja mirovinskih fondova (uz još jaču podršku ulaganjima u Treći mirovinski stup) mogla bi se povoljno odraziti na razvoj. To bi bilo povoljno i za fondove i za općenito Hrvatsku i ovakva razmišljanja mandatara treba samo pozdraviti.

Nasuprot toga, onima koji zagovaraju ukidanje Drugog mirovinskog stupa treba jasno reći: „Nećeš, to je privatna imovina!“ Jedini način da se Drugi mirovinski stup ukine je da se prikupljeni novci uredno isplate na tekuće račune onih koji su uplaćivali zadnjih 15-tak godina. Svako ostalo diranje u te novce – jednako je ili gore drumskom razbojništvu.

Dakle, gospodo političari – reformirajte ulaganja u Drugi mirovinski stup kako bi sustav bio učinkovitiji, to ćemo podržati, ili mi uredno isplatite moje uredno uplaćene novce, pa ću uložiti sam!

http://www.index.hr/vijesti/clanak/ako-smo-pristali-da-nas-drzava-reketari-zasto-se-sada-bunimo/868995.aspx

PUNO se prašine diglo oko najave formirajuće vlade da će posegnuti za sredstvima iz II. mirovinskog stupnja, kojeg bi novi premijer uložio u neke strateške projekte. “Ali to je privatno vlasništvo!”, čuje se. “Prste k sebi!”, viču drugi. “Ovo je eksproprijacija i nacionalizacija!”, vape ogorčeni građani. “Komunizam na djelu!”, viču tržišni fundamentalisti.

Kakve li naivnosti, misliti da su sredstva iz II. mirovinskog stupa nekakvo privatno vlasništvo nad kojim obveznici uplaćivanja u taj fond imaju nekakva vlasnička prava. Sama činjenica da netko još uvijek živi u toj iluziji pokazuje snagu državne propagande, koja nas je unatoč svemu uspjela uvjeriti da novac koji nam se prisilno oduzima na neki način i dalje pripada nama.

Što znači biti vlasnik nečega?

Više je definicija privatnog vlasništva, ali sve se one više-manje svode na mogućnost kontrole dobra kojeg posjedujemo. Posjedovati automobil znači biti kadar samostalno odlučivati kada ga želite koristiti i kome ga, ako ikome, želite posuditi. Posjedovati novac na tekućem računu znači imati mogućnost slobodno raspolagati tim novcem onda i na način na koji vi smatrate najboljim. U slučaju posudbe nekog dobra drugoj osobi ima smisla reći da stvar i dalje posjedujete, ali samo onda ako ste odluku o posudbi donijeli slobodno te dragovoljno pristali na uvjete rente.

S druge strane, ako vas netko prisili da mu prepustite neko dobro, pa makar vam taj isti obećao da će vam u nekoj dalekoj budućnosti to isto dobro vratiti, iluzorno je smatrati da na neki način i dalje zadržavate vlasništvo nad tim predmetom. Puno je realnije prihvatiti činjenicu da ste opljačkani, da sredstva koja su vam otuđena nisu vaša, i da pitanje hoćete li ih ikada više vidjeti ovisi samo o milosti siledžije koji vam je dotična dobra oteo.

Tko je vlasnik II. mirovinskog stupa?

Ako ovaj princip primijenimo na II. mirovinski stup, postaje jasno da nitko od nas nije vlasnik sredstava koja tamo uplaćujemo. Kao prvo, nemamo slobodu raspolaganja tim sredstvima: nitko od nas ne može otići na šalter i zatražiti isplatu svog novca jer ga želi iskoristiti na način koji on, a ne država, smatra najboljim. Drugo, nitko od nas nije slobodno pristao na uvjete ovog ugovora, već je isti donesen unilateralno i proveden uz pomoć sile.

Pogledamo li strukturu II. mirovinskog stupa, tj. činjenicu da oko 70% portfelja čine hrvatske državne obveznice (od međunarodne ulagačke zajednice klasificirane kao “smeće”), vidimo da ulagati u II. mirovinski stup zapravo znači prisilno kreditirati državu, tj. posuđivati joj novac pod uvjetima koja ona jednostrano postavi, bez ikakve mogućnosti utjecaja na uvjete pozajmice.

Iz svega ovoga proizlazi da je pravi vlasnik sredstava II. mirovinskog stupa država, koja je do njih došla na isti način na koji reketari dolaze do svog osobnog dohotka: prisilnim iznuđivanjem.

Legitimitet vlade da upravlja državnom imovinom

Jednom kada shvatimo da sredstva iz II. stupa nisu naša, već da je njihov pravi vlasnik država (ma koliko način stjecanja tog vlasništva smatrali moralno upitnim), onda je sasvim jasno da legitimno izabrana vlada ima pravo raspolagati sa državnim vlasništvom onako kako ona misli da je najbolje.

Ako smo već prihvatili kao normalno da nam država uzme više od pola onoga što zaradimo u dobrovoljnim razmjenama, ako nam je normalno da nas država reketari sa nekoliko stotina parafiskalnih nameta, ako nam je normalno da nas država prisiljava da kupujemo zdravstveno osiguranje od HZZO-a i sudjelujemo u Ponzijevoj shemi I. mirovinskog stupa… odakle onda odjednom šok i nevjerica što si država uzima za pravo raspolagati sredstvima iz II. mirovinskog stupa?

Glavno pitanje dakle nije ima li država pravo raspolagati prisilno formiranom “štednjom” građana, već zašto smo uopće pristali na to da nas država prisiljava da štedimo za mirovinu onako kako ona misli da je najbolje?

inače dobre dvije kolumne, pošto danas-više manje svakoga zanima ili treba zanimati ekonomija, ovdje objašnjeno kako funkcioniraju penzije, što su mirovinski fonodvi, kako funkcioniraju, kako rade privatni fondovi, kako državni itd.

moje/nase vlasnistvo zasigurno samo ugovorno drugacije definirano
mi nismo USA da tebi poslodavac da novac a ti biras fond , mentalitet je takav da bi vecina potrosila pa opet trazila od drzave da pomaze

Krizna vremena iziskuju krizne intervencije. I ne treba sad sitničarit, moje, tvoje, kad je sve naše. Najvažnije bi trebalo ipak bit da je za HR i hrvatske interese u lisnici hrvatske vlade. Koji klinac ste stisli? Lova je da se vrti!

Eva wrote:Krizna vremena iziskuju krizne intervencije. I ne treba sad sitničarit, moje, tvoje, kad je sve naše. Najvažnije bi trebalo ipak bit da je za HR i hrvatske interese u lisnici hrvatske vlade. Koji klinac ste stisli? Lova je da se vrti!

neka si nabavi svoju lovu pa vrti 

Sve vrste osiguranja su piramidalne šeme, funkcioniraju samo dok ima više uplatitelja od korisnika.

Privatna osiguranja također, jer kako se smanjuje broj radnika, smanjuje se količina kapitala u ekonomiji, tko će sutra kupiti dionice na burzi u koje su privatna osiguranja uložila svoja sredstva, kupca jednostavno neće biti, a tako ni prinosa na dionice, dapače izgubit će na vrijednosti.

debotoijusto wrote:

Eva wrote:Krizna vremena iziskuju krizne intervencije. I ne treba sad sitničarit, moje, tvoje, kad je sve naše. Najvažnije bi trebalo ipak bit da je za HR i hrvatske interese u lisnici hrvatske vlade. Koji klinac ste stisli? Lova je da se vrti!

neka si nabavi svoju lovu pa vrti 

eva je bila sarkastična ;)

debotoijusto wrote:

Eva wrote:Krizna vremena iziskuju krizne intervencije. I ne treba sad sitničarit, moje, tvoje, kad je sve naše. Najvažnije bi trebalo ipak bit da je za HR i hrvatske interese u lisnici hrvatske vlade. Koji klinac ste stisli? Lova je da se vrti!

neka si nabavi svoju lovu pa vrti 

Tko na Hrvate računa u dobru i zlu, jako se zajebe. A di su sad ona obećanja i travu past, ali imat ćemo Hrvatsku? Kak brzo klonete duhom! E pa sad se treba dokazivati. Niš ne ide prek noć. I Mojsije je 40 let lutal pustinjom, ni bilo jeta ni jahte.

deda na aparatima wrote:Sve vrste osiguranja su piramidalne šeme, funkcioniraju samo dok ima više uplatitelja od korisnika.

Privatna osiguranja također, jer kako se smanjuje broj radnika, smanjuje se količina kapitala u ekonomiji, tko će sutra kupiti dionice na burzi u koje su privatna osiguranja uložila svoja sredstva, kupca jednostavno neće biti, a tako ni prinosa na dionice, dapače izgubit će na vrijednosti.

sve 5 no to je i dalje moj novac i ocekujem s godinama i vece izdvajanje u 2 stup
prinosi su mali i relativno sigurni , stapanjem s 1 s. nema nikakvih
neka drzava testira svoje gradjane izdavanjem obveznica za iste , u zemlji s 86% katolika i 50% domoljubas trebalo bi biti novca kao u prici

I mojih je 7 godina u II stupu, pa ne kukam. Nek se zavrti!

deda na aparatima wrote:Sve vrste osiguranja su piramidalne šeme, funkcioniraju samo dok ima više uplatitelja od korisnika.

Privatna osiguranja također, jer kako se smanjuje broj radnika, smanjuje se količina kapitala u ekonomiji, tko će sutra kupiti dionice na burzi u koje su privatna osiguranja uložila svoja sredstva, kupca jednostavno neće biti, a tako ni prinosa na dionice, dapače izgubit će na vrijednosti.

privatna lova je privatna.

inače nevidim koji je problem privatnih osiguranja. recimo da sam ja jedan od investitora. mobiliziram štednju/buduće penzije, i onda ih investiram. kupujem recimo dionice hotela na jadranu(koji su udvostručili vrijednost zadnjih 10akgodina), i tako osiguravam i sebi profit, ali i veću penziju svojim klijentima koji plaćaju osiguranja. tako u "neoliberalnoj švicarskoj" ili "neoliberalnom čileu" funkcionira situacija sa penzijama.

Ako padne količina uplata, smanjujem investiranje.

nevidim koji je problem, nevidim piramidalnu šemu koja je tipična za državnu isplatu penzija preko "solidarnosti".

Neoliberalni Kapitalizam dominira i ovdje

postoji u privatnom osiguranju problem rizika, dakle nije problem "piramidalne" kao kod državnog osiguranja, nego je problem rizika.

Dakle problem privatnog osiguranja penzija, jest što mirovinski fonodvi mogu popušiti.. tipa kupe naftnu industriju, i padne cijena nafte, i eto vaše penzije padaju. privatni fond može loše investirati i adio. kurac u usta.

međutim u ekonomiji se to rješava diverzifikacijom investiranja. to smo učili na financijskom managmentu hahaha, dakle postoje i matematički modeli i empirijski dokazi gdje je diverzifikacija ulaganja dokazana.

dakle u prijevodu, ne stavljaš sva jaja u istu košaru.
i drugo, čak i sam pojedinac, ne mora staviti sva jaja u istu košaru(tipa jedan privatni mirovinski fond), nego može u 2-3 . itd.

to je već dovoljna sigurnost da ćeš primati penziju.  takav sustav funkcionira u "neoliberalnom čileu" i "neoliberalnoj švicarskoj" bez problema. mislim da je i u australiji isto tako.

kao što si i sam rekao, sustav državne penzije, koji se temelji na solidarnosti, će piramidalna šema, koja dobro funkcionira dok većina ljudi je u prošlosti umrla do 60ete godine i bio je dobar natalitet.

kako natalitet pada, a starci žive i do 100godina, tako imamo situaciju da penzije troše skoro 40% prihoda RH proračuna.. sustav ne neodrživ,

nekako mislim da ja i ti, i ostala mlađa generacija nećemo vidjeti penzije, pa bi bolje bilo da lobiramo već sada za ukidanje penzija

Neoliberalni portugalac wrote:
nevidim koji je problem, nevidim piramidalnu šemu koja je tipična za državnu isplatu penzija preko "solidarnosti".  

može li osiguranje isplatiti sve osiguranike?

deda na aparatima wrote:

Neoliberalni portugalac wrote:
nevidim koji je problem, nevidim piramidalnu šemu koja je tipična za državnu isplatu penzija preko "solidarnosti".  

može li osiguranje isplatiti sve osiguranike?

zašto ne? osnujem privatni mirovinski fond, zvan Portugalac, skupim od 1000 penzionra, svaki mi daje određenu sumu novca mjesečno, a ja taj novac investiram.. recimo skupim 10 milijuna kuna, kupim dionice sunčanog hvara, i sunčani hvar posluje sa profitom, i onda mogu prodati dionice, i sada iman 20 milijuna kuna.

isplatim 15 milijuna penzionerima, a sebi ostavim 5milijuna kao profit. ok priča je malo "kompleksnija" ali nevidim način zašto nebi moglo funkcionirati.

jedino ako se desi, kupim sunčani hvar, dođe terorist , raznese hotel, i ja posli mogu prodati nekretninu za 5milijuna kuna, pa onda tipa ekipa je odvajala 1000 kuna za moj mirovinski fond, dobija na kraju 500 kuna. :D radi moje promašene investicije.

nevidim u čemu je problem

Neoliberalni portugalac wrote:
kupujem recimo dionice hotela na jadranu(koji su udvostručili vrijednost zadnjih 10akgodina), i tako osiguravam i sebi profit, ali i veću penziju svojim klijentima koji plaćaju osiguranja

tko će kupiti te tvoje dionice kad ih budeš trebao likvidirati da isplatiš mirovine,
ako se ekonomija smanjuje zbog demografskih promjena i pada broja zaposlenih?

za očekivati je da će biti manji broj zainteresiranih kupaca dionica, te da će njihova vrijednost u budućnosti padati

deda na aparatima wrote:

Neoliberalni portugalac wrote:
nevidim koji je problem, nevidim piramidalnu šemu koja je tipična za državnu isplatu penzija preko "solidarnosti".  

može li osiguranje isplatiti sve osiguranike?

mirovinski fond nema potrebu trenutno isplatiti sve korisnike , to nikada nije uzrok propasti nekog fonda

deda na aparatima wrote:

Neoliberalni portugalac wrote:
kupujem recimo dionice hotela na jadranu(koji su udvostručili vrijednost zadnjih 10akgodina), i tako osiguravam i sebi profit, ali i veću penziju svojim klijentima koji plaćaju osiguranja

tko će kupiti te tvoje dionice kad ih budeš trebao likvidirati da isplatiš mirovine,
ako se ekonomija smanjuje zbog demografskih promjena i pada broja zaposlenih?

za očekivati je da će biti manji broj zainteresiranih kupaca dionica, te da će njihova vrijednost u budućnosti padati

idemo redom. ekonomija ne ovisi samo o broju ljudi, inače bi afrika imala brutalnu ekonomiju, a švicarska jadnu, nego o kapitalnoj opremljenosti rada.
ekonomija se ne razvija samo omjerom starih/mladih, nego recimo tehničkim razvojem. izumom neke napredne tehnologije, raste standard svima itd. raste BDP. iskorištavanjem naftne energije omogućeno je da svi više manje imamo doma grijanje, internet, struju, mobitele.. itd. a prije 100godina živjeli smo u mrzloj staji.

tako da dionice moje tvrtke ovise o poslovanju te tvrtke. uvijek će postojati radnika i investitora čak i kada padne udio takvih u populaciji. ako moja firma dobro posluje, normalno da će vladati potražnja za njoj.

europa, japan, koreja, stare, pa opet nevidim da brutalno pada ekonomska aktivnost.. dapače ekonomska aktivnost i dalje blago raste, ili u najmanju ruku stagnira.

nevidim problem, naći će se netko i kupiti. najgore od svega čitao sam neke demografe, čak bi za par desetljeća u europi trebalo i doći do porasta fertiliteta, jer će doći do smanjenja populacije, a onda će stanovništvo imati više nekrentina, više prostora, itd, pasti će cijena tome, i obnavlja se fertilitet.

privatni mirovinski fonodovi, u neoliberalnim zemljama mi solidno funkcioniraju.

pa privatni mirovnisnki fond može uložiti pare u staračke domove. nemora biti dionica. izgradi starački dom, i adio, profit siguran.

Neoliberalni portugalac wrote:

deda na aparatima wrote:

Neoliberalni portugalac wrote:
nevidim koji je problem, nevidim piramidalnu šemu koja je tipična za državnu isplatu penzija preko "solidarnosti".  

može li osiguranje isplatiti sve osiguranike?

zašto ne?

nevidim u čemu je problem

pa isto ti je i sa auto-osiguranjem, ako imaš 100 osiguranika i svaki auto osiguranik uplati 1000 kuna godišnje osiguranja, te se svih 100 osiguranika slupa, može li osiguranje svim osiguranicima pokriti troškove popravka auta koje iznosi 5000 kuna?

svrha osiguranja je podjela rizika na veći broj osiguranika

mirovinski fondovi imaju slična ograničenja, oni ne mogu isplatiti sve uplatitelje, da bi jedni dobili mirovinu nužno je da drugi umru i ne koriste svoja sredstva

Neoliberalni portugalac wrote:
ekonomija ne ovisi samo o broju ljudi,

tu završava svaki daljni razgovor, ako je ovo dilema onda nemam više komentara