Asylum

Venus wrote:

metilda wrote:

violator wrote:Pozdrav Metka! Nadam se da ste dobro i da se suprugu popravio tek. :)

Pozdrav i tebi Violice! Ja sam izvrsno iako zujim po cijeli dan. Uvečer budem tako umorna da idem na spavanje s kokošima. Muž izvrsno podnosi treću kemoterapiju, sad slijedi CT pa ćemo vidjeti hoće li na operaciju. Najvažnije je što je on pozitivan kao i uvijek do sada i u kući je smijeh i pozitiva, nema jadikovanja ni predaje.

Bravo M, svaka čast za pozitivu! <3

Lako je kad je bonaca, u neveri se vidi koliko smo jaki.

Naravno. Samo nam teško pada ova južina i kiša. Svi glavinjamo kroz kuću. 🥴

Venus wrote:

metilda wrote:Dakle, idem ja danas na socijalno predati mužev putni nalog za treću kemoterapiju. Ulazim u zgradu gdje se nalaze uredi. Otvorena ulazna vrata, na pragu stol i službenica. Mi stranke čekamo u hodniku stambene zgrade u kojoj se u prizemlju nalazi služba. Dođem na red i pružim putni nalog tj ruka mi ulazi u zračni prostor socijalnog. Službenica me pita imam li covid potvrdu. Kažem da nemam ali da ne prelazim prag i da mi ne treba covid potvrda.
Službenica kaže da ne može primiti putni nalog jer nemam covid potvrdu. Izrecitiram joj da nisam ušla u prostor socijalnog i da su covid potvrde neustavne. Malo se pokolebala i kaže mi: gospođo samo ovaj put. Ja joj odbrusim: drugi put će biti tužba.
Ali sad se pitam kome ću je tužiti? Čitam da će se odgađati i kemoterapije i operacije. I ti će ljudi umrijeti zbog covid potvrda. Kome će biti stalo? Tko će biti odgovoran, procesuiran i kažnjen za zločin protiv čovječnosti?

Znaš to i sama da nećeš nikog tužiti. 

Ta žena samo radi svoj posao s kojim donosi kruh na stol svojoj obitelji i sigurno joj je teško nositi se sa strankama koje se obruše na nju ("pokolebala se"). Uđi malo u njene cipele. Mora sprovoditi ono što joj kažu na poslu da donese taj kruh kući. Zamisli kako ne može reći svojima doma da je dala otkaz zbog viših principa (i tko zna koga ona ima doma). Sjetim se tako sebe, bila sam bez posla i baš u teškoj situaciji, dam oglas za posao i javi mi se veletrgovac mesom. Ja tad vegan, koji apsurd. Odem na razgovor, da vidim koja je to moja lekcija. Da sam ga pitala tad 20% višu početnu plaću, bio bi mi je dao, toliko je bio zainteresiran da surađujemo. No, on mutikašan, kvaran, ogovara svoju zaposlenicu na odlasku, trguje nečim što mi duša ne bi dala da provlačim kroz papire. Otišla sam s razgovora uvjerena da bih radije krepala od gladi nego radila u tom sustavu, doslovno. Zahvalila sam mu se naknadno ne objašnjavajući mu (bio je iznenađen) i odbila ponudu. Ubrzo sam dobila posao koji je bio van svih mojih očekivanja ili vizualizacija, kao neki poklon s neba. 
No, itekako sam svjesna koliko čovjek lako poklekne u svojim strahovima, nije to nimalo lako. To sve što sam prošla u životu mi pomaže da vidim i empatski razumijem kako je to biti u tuđim cipelama. I zato molim te, slijedeći put nemoj odbrusiti, budi samilosna, koliko god da ti bude teško, vidi u toj ženi isto nekog tko živi doma u tko zna kakvim uvjetima. Nisu sve boli baš vidljive.

Doista uvijek imam na umu da je osoba ispred mene moj brat ili sestra u Kristu. Naravno, ljudski je očekivati reciprocitet, a božanski bi bilo ljubiti bez mjere. Nažalost, okolnosti često budu takve da na grubost s druge strane dogovorimo istom mjerom. Koliko god se trudili, u nekom trenu nas strpljenje izda. Tako se dogodilo meni tog jutra. Ovo je mali grad i svi znamo situaciju u našim gradskim i državnim službama. Imaju ovih dana dosta problema sa grubim i bezobraznim ljudima. Koji su isto ljudi sa svojim problemima, zdravstvenim ili životnim, zbog kojih su i došli u te službe i dočekao ih je portir koji im ne da ići jer nemaju kovid potvrdu. Teško je izaći na kraj s takvim ljudima kad jedan suludi propis nalaže da za njih nema prolaska preko praga.
Ali ja nisam ni bezobrazna ni drska osoba. Moje držanje i moj izraz lica jasno pokazuju da nemam namjeru provocirati, da sam samo došla predati papir. Zato je iznenađujuće treniranje strogoće na takvim osobama, eto, slučajno sam to bila ja, tko zna koliko ih je još doživjelo neugodnost od državne službenice tog jutra. Kažem, ovo je mali grad i svi znamo kako se zapošljava u takvim službama, preko babe i stričeva, a i da su zaštićeniji od ličkih medvjeda. Vrlo je teško hodati u njihovim cipelama. Tako je nažalost u toj službi oduvijek. A trebalo bi biti upravo obrnuto, da oni hodaju u našim bolesničkim cipelama.
Nažalost, tamo se stranke dočekuju kao državni neprijatelji ili prosjaci, a za neke druge, veće stvari postoji cjenik ili se to pravo uopće ne može ostvariti.
Zato ću drugi put nastojati obuti njene cipele i zamišljati da će i moja djeca tako lako naći neki dobar uhljebnički posao na kojemu će moći postupati s pozicija moći. Zezam se naravno, ne želim mojoj djeci takav način dolaska do kruha.
Ali svakako ću joj opet održati lekciju iz dobrog odgoja. Jer nikada ne smijemo dopustiti da nas netko gazi, vrijeđa ili šikanira samo zato jer je na poziciji moći. To smo dužni sebi i boljem sutra. Za sve nas.

1. nedjelja Došašća
"Stoga budni budite i u svako doba molite..." (Lk 21, 36)
Hm... ja sam spavalica. Gospodine, pozivaš me da budem budan, spreman na molitvu koja me povezuje i približava Tebi.Daj mi budnosti, spremnosti i ustrajnosti. Neka mi bude blagoslovljen hod, kroz ovo Došašće.

Josip Ivešić

Započinjemo novi ciklus u kojem započinje i nova crkvena godina. Novo doba u kojem se mi vjernici pripravljamo za velika otajstva Božje ljubavi.
Samo otajstvenom pripremom za nas vjernike ovo sveto vrijeme došašća biti će plodonosno. Vanjski dekor će nam biti od pomoći ali smo djelomično. Jer što će nam sva svjetla grada ako u nama nema svjetla. Došašće je vrijeme pokore vrijeme obraćenja. Sveto vrijeme koje nas uvodi u misterij i otajstvo silaska Krista spasitelja među svoj narod. Narod potrebit Božje ljubavi i milosrđa. Zato je za nas i ovo vrijeme sa svim ograničenjima ipak plodonosno. Počeli smo cijeniti sve ono na što smo mislili da je obično i da imamo na to pravo. No sad sa svim represijama i svim onim što nas ograničava vidimo da ono što bi se podrazumijevalo da se nikad nije podrazumijevalo. Sve je bila obmana. Tek kad se osjeti represija tada smo spremni otvoriti svoje oči pred istinom pred svim ugnjetavanjima i novovjekim ropstvima i shvaćamo koliko smo živjeli u zabludi. Do sada smo poput slijepaca hodali ovim obasjanim svijetom u kojem nema ništa na što bi se čovjek zadržao kao vrijedno.

Zato nam današnje evanđelje ne zvuči više kao nešto apokaliptično. Već vrlo suvremeno. Usprkos svih cenzura i svega što nam se servira očito nam je kako je ovaj svijet satkan od obmana i laži. Svaka vijest prošla je filtere onih koji nas uvjeravaju u svoju lažnu izmanipuliranu istinu. No danas se više išta ne može sakriti. Niti se laž može prekriti. Manipulacija više ne pali osim kod ideološki zadojenih. Stvorena je opasna histerija koja je doista kako kaže Krist prešla u agoniju tjeskobe. „Bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba narodâ zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu.“ Bezizlazna tjeskoba koja je stvorena za nju netko pred Bogom treba odgovarati. I premda bi se neki više voljeli dodvoriti veličinama zla mi stojimo danas u snazi vjere pred svojim Bogom. Sad kad nam je sve znano i poznato od nas se ne traži da kukamo ili pak da se prestrašimo.

Pred nama je novo vrijeme. Novo doba. Novi poredak koji mi stvaramo. Mi smo ti koji su novost života. Novo normalno jedino može biti u snazi i prisutnosti Isusa Krista. A Krist nudi novo doba koje iziskiva promjene. Promjenu mentaliteta ne kroz farizejštinu, ne kroz dodvoravanje, ne kroz kršćansko filantropsko licemjerje. Pred nama je sveto vrijeme koje nam nudi zaokret. Iskoristimo ga. Učinimo ovo vrijeme za nas povoljnim kako bi se spremili za susret s onim koji dolazi. Zapalimo danas prvo adventsko svijetlo, svjetlo koje se naziva svjetlom nade. Jer nam je to tako danas neophodno. Nada koja je protiv svake nade. Ona je onaj najsnažniji pokretač za novo doba. Oboružajmo se svim što nas uvodi u otajstvo Bože ljubavi. Krist danas stoji pored nas kao onaj koji skida i odnosi tjeskobu agonije pred svime onim što dolazi. Jer na nama je dobro se pripraviti za susret sa svojim Gospodinom. Otvorimo svoja srca milosti.

Don Damir Bistrić

Moje je misljenje da si dobro ucinila. Posebno ako zivis u sredini u kojoj "svi sve znaju o svakom". Dosla si zbog bolesnog supruga, onemogucena si ostvariti ono nuzno zbog besmislene CP; pretjerana empatija katkad samo znaci da ces izvuci "kraci kraj" jer nisi dovoljno asertivna, odnosno da imas problem s postavljanjem granica izmedju sebe i drugih.

U pravu sam, ali previše se ljutim zbog covid potvrda i zbog ove medijske i političke harange protiv necijepljenih. Ali pitam se kako se ne ljutiti kad nam oduzimaju slobodu i žele eksperimentirati na nama. Međutim što je više pritisaka ja sam sve sigurnija da se neću cijepiti. "Tko želi spasiti svoj život,  izgubit će ga." Ustvari, sasvim sam sigurna da se ni pod koju cijenu neću cijepiti zapravo primiti to smeće u sebe.
Trebala bih se kroz Advent odmaknuti od one teme. Da ne psuju lajkala bih svaki post od gnječa i ebenog. I prestati čitati članke o koroni. Svakako ću to uraditi.

metilda wrote:

Venus wrote:

metilda wrote:Dakle, idem ja danas na socijalno predati mužev putni nalog za treću kemoterapiju. Ulazim u zgradu gdje se nalaze uredi. Otvorena ulazna vrata, na pragu stol i službenica. Mi stranke čekamo u hodniku stambene zgrade u kojoj se u prizemlju nalazi služba. Dođem na red i pružim putni nalog tj ruka mi ulazi u zračni prostor socijalnog. Službenica me pita imam li covid potvrdu. Kažem da nemam ali da ne prelazim prag i da mi ne treba covid potvrda.
Službenica kaže da ne može primiti putni nalog jer nemam covid potvrdu. Izrecitiram joj da nisam ušla u prostor socijalnog i da su covid potvrde neustavne. Malo se pokolebala i kaže mi: gospođo samo ovaj put. Ja joj odbrusim: drugi put će biti tužba.
Ali sad se pitam kome ću je tužiti? Čitam da će se odgađati i kemoterapije i operacije. I ti će ljudi umrijeti zbog covid potvrda. Kome će biti stalo? Tko će biti odgovoran, procesuiran i kažnjen za zločin protiv čovječnosti?

Znaš to i sama da nećeš nikog tužiti. 

Ta žena samo radi svoj posao s kojim donosi kruh na stol svojoj obitelji i sigurno joj je teško nositi se sa strankama koje se obruše na nju ("pokolebala se"). Uđi malo u njene cipele. Mora sprovoditi ono što joj kažu na poslu da donese taj kruh kući. Zamisli kako ne može reći svojima doma da je dala otkaz zbog viših principa (i tko zna koga ona ima doma). Sjetim se tako sebe, bila sam bez posla i baš u teškoj situaciji, dam oglas za posao i javi mi se veletrgovac mesom. Ja tad vegan, koji apsurd. Odem na razgovor, da vidim koja je to moja lekcija. Da sam ga pitala tad 20% višu početnu plaću, bio bi mi je dao, toliko je bio zainteresiran da surađujemo. No, on mutikašan, kvaran, ogovara svoju zaposlenicu na odlasku, trguje nečim što mi duša ne bi dala da provlačim kroz papire. Otišla sam s razgovora uvjerena da bih radije krepala od gladi nego radila u tom sustavu, doslovno. Zahvalila sam mu se naknadno ne objašnjavajući mu (bio je iznenađen) i odbila ponudu. Ubrzo sam dobila posao koji je bio van svih mojih očekivanja ili vizualizacija, kao neki poklon s neba. 
No, itekako sam svjesna koliko čovjek lako poklekne u svojim strahovima, nije to nimalo lako. To sve što sam prošla u životu mi pomaže da vidim i empatski razumijem kako je to biti u tuđim cipelama. I zato molim te, slijedeći put nemoj odbrusiti, budi samilosna, koliko god da ti bude teško, vidi u toj ženi isto nekog tko živi doma u tko zna kakvim uvjetima. Nisu sve boli baš vidljive.

Doista uvijek imam na umu da je osoba ispred mene moj brat ili sestra u Kristu. Naravno, ljudski je očekivati reciprocitet, a božanski bi bilo ljubiti bez mjere. Nažalost, okolnosti često budu takve da na grubost s druge strane dogovorimo istom mjerom. Koliko god se trudili, u nekom trenu nas strpljenje izda. Tako se dogodilo meni tog jutra. Ovo je mali grad i svi znamo situaciju u našim gradskim i državnim službama. Imaju ovih dana dosta problema sa grubim i bezobraznim ljudima. Koji su isto ljudi sa svojim problemima, zdravstvenim ili životnim, zbog kojih su i došli u te službe i dočekao ih je portir koji im ne da ići jer nemaju kovid potvrdu. Teško je izaći na kraj s takvim ljudima kad jedan suludi propis nalaže da za njih nema prolaska preko praga.
Ali ja nisam ni bezobrazna ni drska osoba. Moje držanje i moj izraz lica jasno pokazuju da nemam namjeru provocirati, da sam samo došla predati papir. Zato je iznenađujuće treniranje strogoće na takvim osobama, eto, slučajno sam to bila ja, tko zna koliko ih je još doživjelo neugodnost od državne službenice tog jutra. Kažem, ovo je mali grad i svi znamo kako se zapošljava u takvim službama, preko babe i stričeva, a i da su zaštićeniji od ličkih medvjeda. Vrlo je teško hodati u njihovim cipelama. Tako je nažalost u toj službi oduvijek. A trebalo bi biti upravo obrnuto, da oni hodaju u našim bolesničkim cipelama.
Nažalost, tamo se stranke dočekuju kao državni neprijatelji ili prosjaci, a za neke druge, veće stvari postoji cjenik ili se to pravo uopće ne može ostvariti.
Zato ću drugi put nastojati obuti njene cipele i zamišljati da će i moja djeca tako lako naći neki dobar uhljebnički posao na kojemu će moći postupati s pozicija moći. Zezam se naravno, ne želim mojoj djeci takav način dolaska do kruha.
Ali svakako ću joj opet održati lekciju iz dobrog odgoja. Jer nikada ne smijemo dopustiti da nas netko gazi, vrijeđa ili šikanira samo zato jer je na poziciji moći. To smo dužni sebi i boljem sutra. Za sve nas.

Moja poanta je da nije "kriv" taj službenik koji po službenoj dužnosti nešto traži nego sustav protiv kojeg se očito nismo pobunili. 
Službenik je samo kotačić u sustavu, koji ako se polomi, zamijenit će se s drugim koji je uklopljen i sustav će i dalje ići.

@Venus Ma jasno, shvatila sam što si htjela reći. Službenica nije kriva za suludi propis, ali znaš i sama kako uvijek u svemu možemo ostaviti svoj osobni pečat. Vidjela si me, cijela moja pojava je blaga i odiše dobronamjernošću i blagošću, skoro pa sam k'o ovca - nije bilo nikakvog razloga da na meni trenira strogoću. Nije njima lako, napisala sam to u prethodnom postu, jer ima i takvih stranki koje nitko ne može zaustaviti da uđu. Ali ona nije htjela primiti papir iako nisam bila u prostoru socijalnog. Sljedeći put ću staviti i one rukavice, pa da vidim kako će onda postupiti. I obećajem, neću ništa odbrusiti, bit ću skroz blaga.

Evo, Gospodine, ovaj dan polako završava. Hvala ti na svemu što si danas učinio za mene. Oprosti mi za grijehe koji su povrijedili tebe i moje bližnje. Pomozi mi, Gospodine, da oprostim svima koji su mi nanijeli nepravdu. Molim te za mirnu noć da se mogu odmoriti. Tebi povjeravam svoj život. Molim te za moju obitelj, moje prijatelje, sve poznanike i cijeli svijet. Daruj im svoj mir i blagoslov. Svim pokojnima daruj vječni mir. Amen.

metilda wrote:@Venus Ma jasno, shvatila sam što si htjela reći. Službenica nije kriva za suludi propis, ali znaš i sama kako uvijek u svemu možemo ostaviti svoj osobni pečat. Vidjela si me, cijela moja pojava je blaga i odiše dobronamjernošću i blagošću, skoro pa sam k'o ovca - nije bilo nikakvog razloga da na meni trenira strogoću. Nije njima lako, napisala sam to u prethodnom postu, jer ima i takvih stranki koje nitko ne može zaustaviti da uđu. Ali ona nije htjela primiti papir iako nisam bila u prostoru socijalnog. Sljedeći put ću staviti i one rukavice, pa da vidim kako će onda postupiti. I obećajem, neću ništa odbrusiti, bit ću skroz blaga.

Slažem se da nema potrebe da trenira strogoću na tebi, naravno..pa se sjeti onog mog posta, da se ispred tebe samo usrani uplašeni čovjek koji sluša naredbe sustava da spasi svoje malo dupe (iako ga ne spašava, upravo suprotno). 

Sustav ima rupe, i na njih treba gađati, kako si ti super rekla da nisi ušla u prostor socijalnog, čvrsto i neprikosnoveno, bez prijetnji.

Danas za sebe imam dislajk. Jutros sam srušila retrovizor. Ne bi mi to teško palo da prije dva dana nisam oštetila blatobran. Jako pažljivo vozim. Očito ne dovoljno budući da sam pod velikim pritiskom i puno je obaveza sad palo na mene. Nitko me nije zbog toga prekorio, auto je na popravku, ali loše se osjećam zbog toga. A sunce nikako da izađe, kiši bez prestanka.

Došašće je vrijeme u kojem moram shvatiti da ne smijem dopustiti problemima da me progutaju. Moram shvatiti da se nalazim na rukama dobroga Boga koji brine za moju budućnost.

Mario Žuvela

Venus wrote:

metilda wrote:

Venus wrote:

metilda wrote:Dakle, idem ja danas na socijalno predati mužev putni nalog za treću kemoterapiju. Ulazim u zgradu gdje se nalaze uredi. Otvorena ulazna vrata, na pragu stol i službenica. Mi stranke čekamo u hodniku stambene zgrade u kojoj se u prizemlju nalazi služba. Dođem na red i pružim putni nalog tj ruka mi ulazi u zračni prostor socijalnog. Službenica me pita imam li covid potvrdu. Kažem da nemam ali da ne prelazim prag i da mi ne treba covid potvrda.
Službenica kaže da ne može primiti putni nalog jer nemam covid potvrdu. Izrecitiram joj da nisam ušla u prostor socijalnog i da su covid potvrde neustavne. Malo se pokolebala i kaže mi: gospođo samo ovaj put. Ja joj odbrusim: drugi put će biti tužba.
Ali sad se pitam kome ću je tužiti? Čitam da će se odgađati i kemoterapije i operacije. I ti će ljudi umrijeti zbog covid potvrda. Kome će biti stalo? Tko će biti odgovoran, procesuiran i kažnjen za zločin protiv čovječnosti?

Znaš to i sama da nećeš nikog tužiti. 

Ta žena samo radi svoj posao s kojim donosi kruh na stol svojoj obitelji i sigurno joj je teško nositi se sa strankama koje se obruše na nju ("pokolebala se"). Uđi malo u njene cipele. Mora sprovoditi ono što joj kažu na poslu da donese taj kruh kući. Zamisli kako ne može reći svojima doma da je dala otkaz zbog viših principa (i tko zna koga ona ima doma). Sjetim se tako sebe, bila sam bez posla i baš u teškoj situaciji, dam oglas za posao i javi mi se veletrgovac mesom. Ja tad vegan, koji apsurd. Odem na razgovor, da vidim koja je to moja lekcija. Da sam ga pitala tad 20% višu početnu plaću, bio bi mi je dao, toliko je bio zainteresiran da surađujemo. No, on mutikašan, kvaran, ogovara svoju zaposlenicu na odlasku, trguje nečim što mi duša ne bi dala da provlačim kroz papire. Otišla sam s razgovora uvjerena da bih radije krepala od gladi nego radila u tom sustavu, doslovno. Zahvalila sam mu se naknadno ne objašnjavajući mu (bio je iznenađen) i odbila ponudu. Ubrzo sam dobila posao koji je bio van svih mojih očekivanja ili vizualizacija, kao neki poklon s neba. 
No, itekako sam svjesna koliko čovjek lako poklekne u svojim strahovima, nije to nimalo lako. To sve što sam prošla u životu mi pomaže da vidim i empatski razumijem kako je to biti u tuđim cipelama. I zato molim te, slijedeći put nemoj odbrusiti, budi samilosna, koliko god da ti bude teško, vidi u toj ženi isto nekog tko živi doma u tko zna kakvim uvjetima. Nisu sve boli baš vidljive.

Doista uvijek imam na umu da je osoba ispred mene moj brat ili sestra u Kristu. Naravno, ljudski je očekivati reciprocitet, a božanski bi bilo ljubiti bez mjere. Nažalost, okolnosti često budu takve da na grubost s druge strane dogovorimo istom mjerom. Koliko god se trudili, u nekom trenu nas strpljenje izda. Tako se dogodilo meni tog jutra. Ovo je mali grad i svi znamo situaciju u našim gradskim i državnim službama. Imaju ovih dana dosta problema sa grubim i bezobraznim ljudima. Koji su isto ljudi sa svojim problemima, zdravstvenim ili životnim, zbog kojih su i došli u te službe i dočekao ih je portir koji im ne da ići jer nemaju kovid potvrdu. Teško je izaći na kraj s takvim ljudima kad jedan suludi propis nalaže da za njih nema prolaska preko praga.
Ali ja nisam ni bezobrazna ni drska osoba. Moje držanje i moj izraz lica jasno pokazuju da nemam namjeru provocirati, da sam samo došla predati papir. Zato je iznenađujuće treniranje strogoće na takvim osobama, eto, slučajno sam to bila ja, tko zna koliko ih je još doživjelo neugodnost od državne službenice tog jutra. Kažem, ovo je mali grad i svi znamo kako se zapošljava u takvim službama, preko babe i stričeva, a i da su zaštićeniji od ličkih medvjeda. Vrlo je teško hodati u njihovim cipelama. Tako je nažalost u toj službi oduvijek. A trebalo bi biti upravo obrnuto, da oni hodaju u našim bolesničkim cipelama.
Nažalost, tamo se stranke dočekuju kao državni neprijatelji ili prosjaci, a za neke druge, veće stvari postoji cjenik ili se to pravo uopće ne može ostvariti.
Zato ću drugi put nastojati obuti njene cipele i zamišljati da će i moja djeca tako lako naći neki dobar uhljebnički posao na kojemu će moći postupati s pozicija moći. Zezam se naravno, ne želim mojoj djeci takav način dolaska do kruha.
Ali svakako ću joj opet održati lekciju iz dobrog odgoja. Jer nikada ne smijemo dopustiti da nas netko gazi, vrijeđa ili šikanira samo zato jer je na poziciji moći. To smo dužni sebi i boljem sutra. Za sve nas.

Moja poanta je da nije "kriv" taj službenik koji po službenoj dužnosti nešto traži nego sustav protiv kojeg se očito nismo pobunili. 
Službenik je samo kotačić u sustavu, koji ako se polomi, zamijenit će se s drugim koji je uklopljen i sustav će i dalje ići.

Zelis li reci da osobna odgovornost tog sluzbenika prestaje onog trenutka kad prijedje prag ustanove ili institucije u kojoj radi? Vlastito (moralno) promisljanje ovjesi o klin i samo izvrsava naredbe nadredjenih, odnosno, sustava? Ili je tako da smo svi mi odgovorni za ono sto se desava? Kad velis "sustav", tko cini taj sustav ako ne svaki pojedinac u njemu koji svake minute pristaje na njegova pravila igre?

I ovo je borba protiv sustava. Vrlo izricito reci da se ne pristaje na ono sto je ocita besmislica, jednako tako i da se ne pristaje na bezobrazluk sluzbenika.