Najnoviji ustaški pozdrav : Za Rim spremni

Go down

Re: Najnoviji ustaški pozdrav : Za Rim spremni

Post by Sora on Thu 14 Mar - 17:48

To kao neka PROVOKACIJA 

JBT 
KOMARAC SJEO NA SLONA PA SE DERE I PIKA I JEBE SLONA

_________________
DUM SPIRO, SPERO
Sora
Sora

Posts : 15200
2014-04-29


Back to top Go down

Re: Najnoviji ustaški pozdrav : Za Rim spremni

Post by Sora on Thu 14 Mar - 18:23

Evo ustaski vic 
Dosao Pavelic zatvor u Savskoj gdje pita zatvorenike 
Kako postupaju s vama ? 
Dobro, veli jedan. Hrana je dobra ali je ima malo. Hladno nam je ali se stisnemo. Stražari po propisu postupaju. 
Svako malo nekog izubijati i ubiju ako se odupire. 

A bravo. Pavelic veli. 
Koliko vas ima po zatvorima nije ni cudo. 
Treba mjesta za nove .

_________________
DUM SPIRO, SPERO
Sora
Sora

Posts : 15200
2014-04-29


Back to top Go down

Re: Najnoviji ustaški pozdrav : Za Rim spremni

Post by Sora on Thu 14 Mar - 18:31

U sobi broj 17, koju su ustaše zvale ‘soba sigurnosti’, svake noći su ustaše klale ljude sve dok se ne bi umorile. Tada bi pozvali grobare, također zatvorenike, da odnesu leševe. Nakon pokolja bi kao zvijeri ušli u bilo koju žensku sobu i luđačkim glasom naređivali da se svaka žena otkrije kako bi mogli odabrati koje će čistiti sobu broj 17, iz koje se krv prelijeva preko praga u hodnik. Naravno, i one su prije zore bile ubijene.
Još strašnije je bilo slušati žene i djecu zatvorene u samici bez vode i hrane i osuđene da tako umru. Dijelove tijela su otkidali jedno drugom, luđački urlikali i dozivali u pomoć, ali im niko nije dolazio. Postepeno su se stišavali njihovi glasovi i gasili životi. Mnogi od njih su i poludili u tom paklu.

_________________
DUM SPIRO, SPERO
Sora
Sora

Posts : 15200
2014-04-29


Back to top Go down

Re: Najnoviji ustaški pozdrav : Za Rim spremni

Post by Sora on Thu 14 Mar - 18:34

Samo za ERU 


Knjiga ‘Mostarke’ – borca s novinarskim perom, Ljubušaka Mahmuda Konjhodžića, ima mnoštvo podataka o hrabrim ženama Mostara koje su mnogo učinile u II. sv. ratu, o radnicama, učenicama, studentkinjama, omladinkama, ‘običnim ženama’ – članicama KPJ, SKOJ-a, patriotkinjama koje su se neustrašivo držale i kroz najteža iskušenja od početka do kraja rata. ‘Mostarke su u ratu i revoluciji držale tri ćoška grada Mostara’, kaže Konjhodžić. Njih gotovo 4000 je na razne načine učestvovalo u organizaciji otpora, ilegalnom radu koji nije prekidan ni jednog trenutka uprkos hapšenjima, vješanjima, zatvaranjima, progonu. Sakupljale su i prenosile oružje i raznu opremu partizanima na bezbroj maštovitih načina, širile štampu i mrežu žena kako bi nastavile djelovati….Šezdeset i osam ih nije dočekalo slobodu, izgubile su živote na ratištima i u kazamatima širom Jugoslavije.
Donosimo ulomak iz knjige ‘Mostarke’ – Otpor u žicama, svjedočanstva Mostarki koje su preživjele logor Jasenovac jer smo svakodnevno izloženi medijskim manipulacijama i brutalnim revizionizmom političkoklerikalnih elita, naročito u Hrvatskoj a i na cijelom postjugoslavenskom prostoru, koje tvrde da je Jasenovac bio ‘gotovo odmaralište’ za vrijeme NDH.
Jasenovac je bio ustaški koncentracioni logor smrti u kojem je prema nedovršenom popisu žrtava ubijeno preko 83.000 ljudi, za što postoji 40.000 dostupnih dokumenata.
Mahmud Konjhodžić: ‘Mostarke’, Veselin Masleša, Sarajevo, OOUR Štamparija Mostar, 1981.

OTPOR U ŽICAMA


Već hiljadu devetsto četrdeset treće godine neprijatelj je pomalo postajao svjestan toga da su žene izvanredno važan činilac u ilegalnom radu u Mostaru, i zato je počeo sve češće da ih hapsi. I žene su, iako u manjem broju nego muškarci, stigle na spiskove sumnjivih ustaškoj i okupatorskoj vlasti.
Sve više žena je odvođeno u logore – jedne u ustaške, druge u talijanske, u Italiju.

U ustaškim logorima


Malo se žena, kao nekim čudom, izvuklo iz ustaških logora. Najviše ih je stradalo u logorima smrti u Staroj Gradiški, Jasenovcu i drugim mučilištima, ili su poslije hapšenja ubijene bez suda i presude kao Raca Gnjatić-Ivanišević i Hajrija Bašagić, ili su pak javno obješene kao Darinka Bitanga.
Iz logora se vratila živa i Sevleta Islamović. Znala je pričati o strahotnim mučenjima, kazivati svoja sjećanja na drugarice s kojima je bila u mučilištima.
Sevleta je uhapšena i odvedena u logor u jesen 1942. godine. Najprije je odvučena u ustaški zatvor u Sarajevo. Tu su pristizale uhapšenice i uhapšenici i iz drugih krajeva. Zajedno sa Sevletom bila je u zatvoru i Šemsa Šiširak-Kajtaz. Ostale su tu oko mjesec dana, a zatim je dvadeset i osam drugarica i oko stotinu muškaraca jednim transportom odvučeno u logor u Staru Gradišku. Sevleta je ostala u logoru više od godine dana. Koncem 1943. je uspjela da se živa izvuče iz tog mučilišta.
Kad je Sevleta dovedena u logor odmah joj je došla Mostarka Bosiljka-Bosa Konjevod, žena koja je uhapšena pošto joj je sin postao partizan. Čula ja da je dovedena neka Mostarka, pa je odmah došla da je vidi.
Sevleta se sjeća i Mostarke Anke Atijas, koju je zatekla u Staroj Gradiški. Anka je tako loše izgledala da je Sevleta nije mogla da pozna. Bijedno je izgledala, ispijena i omršavjela do krajnje mjere. Pričala je kako je preboljela tifus, a kad se i Sevleta razboljela, Anka je od usta otkidala pa njoj donosila poneku mrvicu hrane.
Život u logorima je opisala partijska radnica DanaMilićević, Mostarka koja je preživjela veoma mnogo, toliko da bi se lako mogla napisati debela knjiga.
Njena sjećanja su svjedočanstva ne samo o ženama Mostarkama nego i o najistaknutijim mostarskim komunistima, koje je susretala u zatvorima i logorima i bila i svjedokinja i očevidac njihovih potresnih pogibija. Njena uzbudljiva priča je i o tome kako je čudom ostala živa i kako su je tek 1945. godine partizani zamijenili za nekog ustaškog oficira koji je bio zarobljen.

Evo Danine priče:


‘Uhapšena sam u Mostaru 28. jula 1941. godine. U mostarskoj policiji sam doživjela prvo strijeljanje komunista u Mostaru, kad su ubijeni Slobodan Vuković, njegova majka Zlatka i Jusuf Cevro, tada sekretar Mjesnog komiteta KPJ. Osim toga, masovno odvođenje i ubijanje Srba i Jevreja ostavljalo je mučan utisak na nas zatvorenike. Naši mučitelji su postajali sve razdraživljiviji i neumorniji u njihovom zlostavljanju. Jedno od mjesta na koja su dovođene nove žrtve bila je bivša osnovna škola ‘Kraljica Marija’. U nju su dopremani ljudi iz krajeva počev od Dubrovnika pa duž cijele južne Hercegovine. Jedne noći, pošto su mnogi od nas najprije premlaćeni, vezani smo žicom po dva zajedno i na otvorenoj pruzi između gimnazije u Okružnom uredu (sada Dom zdravlja) ukrcani u vagone i otpremljeni u Jablanicu, gdje je bilo pripremljeno mjesto za ubijanje.
lako smo u Jablanici odvedeni u najvećoj tajnosti, istoga dana je mostarska partijska organizacija, preko rodbine odvedenih, uspostavila vezu s nama. Pročulo se da ćemo biti likvidirani, odnosno ubijeni električnom strujom.
Ustaše su bile prave zvijeri. Svako je od njih bio vlast i svako je mogao da od zatvorenika radi šta hoće. Pred strijeljanje su izvodili zatvorenike na zid i prisiljavali ih da pjevaju pjesmu koju su oni odabrali.
Pod pritiskom građana pojavili su se Nijemci kao naši ‘spasioci’. Upali su u logor i učinili pritisak na ustaše tražeći naša imena i brojno stanje u logoru, koje, međutim, niko od ustaša nije znao. Nijemci su otišli, a nas su iste večeri ponovo povezali žicom, strpali u zatvorene vagone i otpremili čak u Gospić.
Na jeziv prizor smo naišli u gospićkoj kaznionici, gdje smo zatekli masu ljudi. Ustaše su postavile četiri ili pet redova veoma dugih lanaca cijelom dužinom kaznioničkog dvorišta, i naredili su da dva po dva zatočenika muškarca stanu pored lanca, pa su im žicom vezali ruke i privezali ih za željezni lanac. Stajali su zajedno sin sa ocem, brat sa bratom, prijatelj s prijateljem. Poslije su ih tako vezane pokrenuli, u ogromnim kolonama, na posljednji put, koji je vodio do čuvenog Jadovna u Velebitu. Tu su ti jadni ljudi završili svoj život.
Žene nisu odmah ubijali, već su ih odvodili kao i nekoliko starijih muškaraca koji su bili dovedeni zajedno s porodicama.
Tu sam srela i Rudu Hrozničeka, poznatog komunistu i revolucionara iz Mostara, i Miju Rajića, pekarskog radnika također iz Mostara. Nisam mogla s njima razgovarati, ali mi je Rajić u prolazu rekao da se tako veže na lanac i narod vodi svakog drugog dana i da je već nekoliko transporta iz Hercegovine prošlo kroz tu kaznionicu.
Nas su docnije odveli u jevrejski sabirni logor na neku tzv. ovčarsku stanicu. I tamo smo zatekli ogroman broj muškaraca, žena i djece. Tu je bila samo jedna štala, u koju je mogao stati mali broj ljudi, a ostalo je bilo pod vedrim nebom. Hranu su sami među sobom dijelili šta je ko imao i tako opstajali. Neki od nas nismo imali ništa, pa bi nam drugi ponešto dali, otkidajući od svog zalogaja koji ni sami sutra neće imati.
Najgore su nam bile noći, jer smo bili veoma slabo odjeveni, a skoro svaku noć je padala hladna kiša. No nismo se smjeli pomaći s mjesta, a nismo se imali ni gdje skloniti čak i kada bismo se smjeli kretati.
Svakog dana su ustaše dovodile nove grupe ljudi. Poslije su počele da odvode grupu po grupu, u nepoznatom pravcu. Ljudi su nagađali da idu na Pag ili u neki drugi logor, ali niko nije znao kuda se ide. Bilo nam je, svima, sasvim jasno jedno: da se više nikada nećemo vidjeti.
I na nas je došao red. Strpali su nas u kamion i odvezli preko Velebita. Spuštali smo se niz velebitsku strminu k moru. Ustaše su iznenada zaustavile i vratile nas na Jadovno. Nije nam bilo jasno zašto su nas vodili dalje kada su sve ostale tu pobili. Neko nas je od tamošnjih seljaka koji su se vraćali sa nekog zbora obavijestio da će Talijani za koji čas stići ovamo i da su nas ustaše zato vratile natrag.
Pala je hladna i tamna noć. Zatvorili su nas u jednu štalu. Do nas, u drugu štalu, zatvorili su muškarce koji su ranije bili s nama. Ustaše su stalno navaljivale u štalu u kojoj su bile žene. Nastala je neravnopravna neljudska igra i borba zvjerstva i divljih strasti s nemoćnim i nezaštićenim ženama i djevojkama. Reflektorom su šetali po štali, i na kojoj ženi bi se zaustavio snop svjetlosti, tražili su da izađe van. Starije žene su skrivale mlađe, ali ustaše su počele silom da vuku djevojke napolje. U svojoj odbrani drugarica Bojica Grahovac iz Stoca udarila je jednog ustašu, a on je zauzvrat tukao sve od reda.
Te strašne noći su odveli muškarce iz druge štale. Sutradan u jutru su stvarno počeli da stižu Talijani. Nas su ustaše brzo ukrcale u kamion i odvele na gospićku željezničku stanicu. Tu smo našli pune vagone zatvorenika s kojima su ustaše bježale ispred Talijana. Tu sam vidjela preživjele Jevreje iz logora na Pagu, među kojima je bio u Mostaru poznati Herman Altkom, zvani Hodža, rudarski radnik i sindikalni funkcioner. Rekao mi je da su svi Mostarci koje on zna, među kojima su bili moj otac, Rade Bitanga, VasoTošić i drugi, ubijeni u tom logoru.
U dobro zatvorenim vagonima vozili smo se cijelu noć ne znajući kud idemo. Ljudi koji su poznavali taj kraj rekli su prilikom iskrcavanja iz vagona da idemo u Jastrebarsko. Tako je i bilo. Tamo smo stigli 17. i 18. avgusta 1941. godine. U logoru je bilo ljudi sa svih strana, među kojima velik broj žena iz Hercegovine čiji su muževi, sinovi, ili očevi već bili pobijeni. Zajedno, žene i muškarce, strpali su u jedan žitni magazin.
Tu sam se ponovo srela s Rudom Hrozničekom i Mijom Rajićem, koji su me upoznali sa zatvorenicom, članicom Centralnog komiteta KP Hrvatske AnkomButorac i Macom Gržetić, hrvatskom komunistkinjom, i sa drugim drugovima i drugaricama koji su odranije bili na robiji. Oni su Sofiju Bakarić i mene primili u svoju sredinu, koja se u strogoj ilegalnosti zvala ‘Kolektiv’.
Logor nije bio ograđen. Niko od ustaša nije znao koliko zatvorenika ima u njemu i ko su oni. Pitala sam Rudu šta čekamo, misleći na bijeg. Odgovorio mi je: ‘Nije direktiva’.
Nisam znala ko je trebalo da izda tu direktivu. Mislim da je mogao pobjeći manji broj komunista. Oni su, međutim, kasnije svi našli smrt u Staroj Gradiški i Jasenovcu.
Nakon desetak dana boravka u Jastrebarskom taj logor je rasformiran. Zatvorenike su odveli u druge logore: u Jasenovac, Krušćicu, Koprivnicu i drugdje. U Koprivnicu je otpremljen manji broj nas. Inače su tamo odvedeni uglavnom Hrvati. Tu smo ostali sve do januara 1942. godine, kada je i taj logor rasformiran, a nas su odveli u Jasenovac. Od prvog dana mog hapšenja sa mnom je bila Sofija Bakarić, tipografska radnica iz Mostara, koja se i na saslušanju i sve do njezine tragične smrti sjajno držala.
Iz koprivničkog logora su pobjegle Anka Butorac i Maca Gržetić. U pripremi bjekstva učestvovali smo: Sofija Bakarić, Rudo Hrozniček, Ružica Markotić (iz Splita) i ja. To je odlično izvedeno. Sofiju i mene su 5. januara 1942. godine otjerali u Jasenovac, a Rudu u Zagreb. U Jasenovcu smo bili u samici nekoliko dana, a poslije su nas otjerali u Staru Gradišku.
U Staroj Gradiški smo ponovo sreli drugarice s kojima smo se rastajali u ranijim logorima, ali ih je sad bilo veoma malo. One su nam pričale o strahota­ma koje preživljavaju i koje nas čekaju.
U sobi broj 17, koju su ustaše zvale ‘soba sigurnosti’, svake noći su ustaše klale ljude sve dok se ne bi umorile. Tada bi pozvali grobare, također zatvorenike, da odnesu leševe. Nakon pokolja bi kao zvijeri ušli u bilo koju žensku sobu i luđačkim glasom naređivali da se svaka žena otkrije kako bi mogli odabrati koje će čistiti sobu broj 17, iz koje se krv prelijeva preko praga u hodnik. Naravno, i one su prije zore bile ubijene.
Još strašnije je bilo slušati žene i djecu zatvorene u samici bez vode i hrane i osuđene da tako umru. Dijelove tijela su otkidali jedno drugom, luđački urlikali i dozivali u pomoć, ali im niko nije dolazio. Postepeno su se stišavali njihovi glasovi i gasili životi. Mnogi od njih su i poludili u tom paklu.
Jednog dana, kad nas je ustaša vodio u krojačku radionicu, dok smo prolazili pokraj grupe muškaraca koji su čistili snijeg s puta, neko me zovnu imenom. Krišom se okrenuh. Poznala sam Rudu Hrozničeka. Više nije ličio na sebe. Upitao me je imam li limuna. Bila sam svjesna da traži potpuno nemoguće, ali mi je bilo veoma teško što nisam imala. Nismo se više mogli vidjeti. Sredinom juna te godine zatvoren je u samicu sa još nekoliko drugova i osuđen na smrt glađu. Dvadeset osmog juna, kada je stražar otvarao vrata da se očisti samica, odnosno ćelija, oni su, izbezumljeni od gladi i žeđi, navalili na njega i pošli u susret smrti da bi okončali sebi muke. Rudo je pao pogođen metkom ispred kapije muškog logora. Među zatvorenicima je bio ličnost koja je ulivala hrabrost svakom čovjeku i snagu da izdrži i najgora mučenja a da ne padne u iskušenje da poklekne. Bio je oličenje čvrstine i drugarstva.
Godinu dana kasnije, nakon najsvirepijeg zlostavljanja, ubijena je i Mostarka Sofija Bakarić, prkosna i gorda omladinka. Izdvojena je od nas i zatvorena u samicu. Mučili su je iz dana u dan tri mjeseca, a ona je pjevala. To je ustaše još više razbjesnivalo. Tražila je od nas da joj omogućimo da oduzme sebi život, jer su joj mučenja bila dojadila. To nismo mogli učiniti. Rekla je da će nam dati znak kad je povedu na gubilište. To je i učinila. Bacila je kroz prozor rublje koga se mogla na brzinu osloboditi. Na skoro isti način je ubijena i Mostarka Fatima Brkić-Velika, medicinarka iz Mostara. Ona je stavljena u samicu iz koje niko živ nije izišao.
Mene su iz Jasenovca ponovo vratili u Gradišku 1943. godine …
U ljeto 1944. godine nastala su među ustašama pomjeranja i komešanja. Poneki od izrazitih koljača je nestajao iz logora. Naša drugarica Marica Bogdan, koja je bila čistačica u prostorijama gdje su stanovale ustašice, sakrila se u orman u sobi u kojoj su ustašice održavale sastanke, i doznala njihove planove o spremanju za bijeg pred partizanima, s tim što će prvenstveno da likvidiraju logor.
Jednoga dana u novembru, ne znam čijom odlukom, spremao se bijeg. Svako od nas je dobio zadatak. Marica Pataki i ja smo imale da svežemo ustašicu koja nas je čuvala. Muškarci su imali druge zadatke, u vezi s pribavljanjem oružja. Ovaj drugi posao trebalo je obaviti sutradan u 16 sati. Ali i ustaše su se te noći pobrinule, iako nije bila otkrivena naša namjera, da prepolove broj zatvorenika – pobili su ih.
Počela je likvidacija logora prema ranijim ustaškim namjerama. Dvadeset i četvrtog oktobra 1944. muškarci su stajali na dvorištu dva po dva u redu. Tako su ih izvodili van logora, iza zida, gdje su bile iskopane rupe i tu su ih ubijali bez pucnjeva. Ustaše nisu više čekale noć. Nas je bilo dosta, a vremena malo. Rat se bližio kraju.
U tim rupama je nađen i Rade Pičeta iz Mostara, prepoznat po zatvoreničkoj karti. Mi žene u krojačkoj radionici koje smo još ostale žive, prebačene smo u Lepoglavu, zajedno sa radionicom. Dva mjeseca u Lepoglavi bila su teška. Koljači koji su nešto ranije nestali iz Stare Gradiške našli su se tu na novom zadatku. Svake noći su klali ljude u prizemnim ćelijama. Noći su nam bile duge, stravične i besane. Ustaše i ustašice su javno govorile pred nama da ubijaju partizane, ali tih ‘partizana’ bilo je puno. Tako su pod imenom ‘partizan’ poklani svi naši drugovi i drugarice koje su se zatekle u tom zatvoru. Tu su ubijene Dika Hađžić i Fatima Balta iz Mostara i mnoge druge čijih se imena ne sjećam. Nas dvadesetak je zamijenjeno od strane partizana. Ja sam zamijenjena 15. januara 1945. godine u Pisarovini kod Karlovca sa još četrnaest drugova i drugarica za ustaškog oficira Džala.’
Kako se sjeća Dana Milićević, početkom 1942. godine u logor u Staru Gradišku dovedeno je jedno mostarsko djevojče iz Sarajeva, Narcisa Ćemalović, učenica sedmog razreda gimnazije u Sarajevu. U logoru se odmah priljubila uz Mostarke i s njima dijelila dobro i zlo.
– Zbog njenih osobina bila je miljenče naše grupe ta mirna, poslušna i druželjubiva djevojka, gotovo djevojčica – kaže Dana.
Narcisa je ostala živa. Izvukla se iz logora poslije godinu dana zahvaljujući ocu i njegovim vezama, koje je tražio na sve strane da bi spasao svoje dijete.
Ona se sjeća svih Mostarki, a najviše joj je tada omilela Hana Kolukčija, s kojom je išla u osnovnu školu i bile su prijateljice. Našle su se, tako, u zloglasnom logoru. U ljeto 1942. godine Hana je zatvorena u kulu, a Narcisa ju je susrela u dvorištu. Prilikom susreta Hana joj je rekla da je zarobljena kao partizanka. Narcisi nije bilo drago što je Hana u zloglasnoj kuli, gdje su bile radionice: krojačnica i perionica rublja. Jer u kulu su ustaše dovodile žene na rad, ali kad bi se ona prepunila, sve su likvidirali pa je iznova punili. Tako je jedne večeri kad su ustaše činile takav pomor i Hana poginula.
Iz logora, koji se nalazio uz Savu, zatočenice su gledale u planinu Kozaru i dočekivale pohvatane kozaračke porodice. Muškarce i žene, očeve i majke ustaše su djelimično upućivale i u Njemačku na rad, a djecu su prihvatale zatočenice, među njima i Narcisa. Čuvale su ih koliko su mogle i liječile ih od bolesti kojima su i same bile izložene, naročito tifusu.
– Jedini zraci nade u život, u pobjedu, dolazili su nam s Kozare, otud preko Save – priča Narcisa. – Izgledala nam je veoma blizu, neprekidno smo osluškivale artiljerijsku paljbu, viđale plamenove noću kad su kuće gorjele. Osjetile smo i vrijeme ofanzive na Kozaru, slutile da se događa nešto izvanredno. Spavale smo odjevene, budne očekujući da partizani dođu i oslobode nas. A rezultat je bio ponovno dovođenje pohvatanih i njihove strašne priče.

Mladić i njegova sestra


Stan Habibe Oručević-Delalić bio je jedna od relejnih stanica već samim tim što je u njemu stanovao njen brat Salem Delalić, izvanredno aktivan partijski radnik, sekretar Mjesnog komiteta SKOJ-a i član Mjesnog komiteta Partije u Mostaru,
Taj skroman tihi osamnaestogodišnji mladić, maturant gimnazije, prišao je i svom profesoru AlojzuBencu, koji je već bio povezan s pokretom i zamolio ga da u svom stanu pruži utočište i tadanjem sekretaru Mjesnog komiteta KPJ za Mostar Džemalu Bijediću. U profesorovom domu, uz pomoć njegove supruge Olge, bilo je jedno od sjedišta Antifašističkog fronta žena u gradu.
U Habibinom stanu u Donjoj mahali bilo je čitavo skladište. Stizalo je tu i po 300 košulja odjednom, da bi se potom odnosilo, a oni koji su dolazili izgovarali su lozinku: ‘Dajte mi spanak…’, ‘Dajte mi prasu…’
Jednog dana je Salem, negdje oko južnog mosta na Neretvi, od nekog talijanskog vojnika kupio jedan pištolj i neko je to opazio. Kupio ga je i donio kući. Ali pratila ga je policija i uskoro – evo agenta Trbonje, koji otvoreno reče Salemu:
– Kupio si pištolj…
Agenti su sve pretresli, ali ništa nisu našli. Dan prije otpremljena je veća količina robe, a sanitetski materijal bio je dobro sakriven u uglu, gdje se nalazio velik sanduk kao bunker. Salema su ipak odveli u zatvor, ali pošto pištolj nije nađen, i blagodareći raznim intervencijama, uspio se izvući.
Habiba je, čim su Salema odveli, pištolj sakrila u nužnik. Bila je u vrlo teškoj situaciji, jer za sav taj rad nisu znali, i nisu smjeli znati, ni njen muž, ni svekrva, ni njena zaova, koje su stanovale s njima.
Jednog dana početkom maja 1942. krenuo je Salem u Sarajevo. Nosio je vrlo važan izvještaj Mjesnog komiteta Partije o radu partijske organizacije u Mostaru. Tada su ona dvojica provokatora iz Sarajeva putovala sa Salemom, jer su išli natrag, u Sarajevo.
Negdje oko Konjica započela je igra u kojoj su se Vatroslav Vrdoljak i Silvije Kranjčević otkrili kao provokatori i Salema u vozu uhapsili. Odveden je u Sarajevo. Putovao je s legitimacijom i pod imenom ‘Ivković’.
Krećući na put rekao je Habibi:
– Ako se ne javim za dva dana kartom, znaj da sam u zatvoru …
Pošto nije stigla karta, Habiba je posumnjala da se nešto dogodilo. Kako je tada išla u Ljubuški, otkud su oni rodom, njen otac Mustafa dao joj je dosta novaca i ona je s jednim stolarom iz Ljubuškog, JusomSukalićem, otputovala u Sarajevo.
Kad se u Sarajevu počela interesovati za Salema, došao je k njoj agent Salko Pavlović i uhapsio i nju, a Jusuf se vratio u Ljubuški neobavljena posla.
U zatvoru je Habiba zapazila da ustaše ne znaju da je Salem njen brat, jer je putovao s lažnom legitimacijom, i da su zaključile kako je Salem kod nje bio samo podstanar, pa su je kao njegovu stanodavku uhapsile.
Dok je bila u zatvoru ‘Ćemaluši’ jednom je Habiba ugledala Salema kako dijeli hljeb zatvorenicima. Poslao joj je cedulju: ‘Bibe, ako ipak ostanemo živi dugujemo život sestri Fizi’.
U Sarajevo je, naime, bila stigla i druga Salemova sestra Hafiza, napredna omladinka i ilegalna radnica u Ljubuškom.
Ona je upotrijebila sve sile i novac da bi izvukla brata i sestru iz zatvora, ali to nije bilo moguće.
I Salem i Habiba su prebačeni u zatvor ustaške policije. Zatvoreni su u ćeliju do ćelije, ali ustaše još nisu znale da su brat i sestra.
Počela su stravična saslušavanja. U to vrijeme su ustaše pretrpele teži poraz na Romaniji, i komandant Crne legije Jure Francetić je bijesan upao u ćelije i tražio partizane vičući i psujući. Bio je tu i agent Salko Pavlović. Upali su u Salemovu ćeliju i navalili da ga tuku. Zatim su ga uveli u Habibinu ćeliju i bacili na pod. Bio je gotovo mrtav. Habiba nije mogla izdržati i povikala je: ‘Saleme, oči moje… Na to je Francetić udario nju čizmom u trbuh, tako da se odmah onesvijestila i ostala u nesvijesti svu noć. Neke zatvorenice, Mostarke, pružile su joj pomoć i povratile je u život. Habiba je došla k sebi.
Ljekar je saopštio Francetiću o Salemu:
– Gotov je …
Habiba se još nije bila odala da je Salemova sestra, jer joj je Salem kad je ono dijelio kruh bio naročito dao znak da do smrti treba šutjeti da ne kaže da je sestra.
Konačno, Habiba je odvedena u logor u Staru Gradišku. Tu je našla poznanice – Muneveru Mahić, učenicu, rodom iz Ljubuškog, koja je uhapšena u Sarajevu, Nunu i Aišu Mušić, Fatimu Brkić, medicinarku, Azru Grebo, Habibu-Bibu Harambašići druge.
Poslije dva mjeseca i Salem je sproveden u taj isti logor. Munevera je uhvatila vezu s njim, i zahvaljujući tome Habiha je ponekad uspijevala da pošalje Salemu komadić hljeba ili glavicu luka, jer je radila u kuhinji. Ali prisjelo joj je kad je jednoj porodilji, nekoj Olgi, davala tri kuhana krumpira, koja je ukrala iz kuhinje. Baš u tom času naišla je ustaškinja Maja Buždon. Opalila je Habibi šamar i odvela je zapovjedniku logora Majstoroviću. On je, začudo, nije za to kaznio.
Habiba je vidjela Salema nakon tri-četiri mjeseca, jednom kada je krečio logor. Ali ubrzo je ubijen, u cvijetu mladosti, u devetnaestoj godini. Evo kako je to bilo.
Jednog dana ustaše su pozvale Hajriju Kulenovićda je puste iz logora. Kad su je tobože pustili da ode Habiba je ugledala s njom na izlazu iz logora i Salema sa ruksakom na leđima, kao da ide kući. Bio je veoma slab, iznemogao. Ljekar je govorio da ne može putovati jer je strahovito izmučen.
Na izlazu iz logora čekao je automobil. Hajrija i Salem su ušli u automobil, koji ih je, umjesto u život, odvezao u smrt. Bila je to još jedna svirepa ustaška igra. Odvezeni su do jedne jame kod Gradiške kod koje su ustaše ubijale, i tu usmrtile i hrabrog sekretara mostarske organizacije SKOJ-a. To je bilo u jesen 1943. godine.
Uzalud je njihova sestra Hafiza boravila dugo u Zagrebu, i dalje nastojala svim silama da izvuče iz logora brata i sestru. Salem, za koga su ustaše znale ko je i šta je, nije mogao živ izići, ali je Habiba puštena kao njegova stanodavka…

U logorima Jasenovac i Stara Gradiška živote su izgubile Mostarke:


Munta S. Alić (Jasenovac 1945.)
Sofija S. Bakarić (Stara Gradiška 1944.)
Fatima O. Balta (Jasenovac 1945.)
Berima S. Bašagić (Jasenovac 1945.)
Hajrija M. Bašagić (Stara Gradiška)
Dr. Berta J. Bergman (Jasenovac 1945.)
Fatima Brkić (Stara Gradiška 1943.)
Sidika H. Bučuku-Hadžić (Stara Gradiška 1945.)
Mubera M. Ćemalović (Jasenovac 1944.)
Samija M. Fejić-Krajina (Jasenovac 1944.)
Ćamila A. Jelin-Delić (Jasenovac 1944.)
Anđa I. Knežević (Jasenovac 1944.)
Hana S. Kolukčija (Stara Gradiška 1942.)
Radojka G. Vuković (Jasenovac 1943.)



Cijelu knjigu možete preuzeti OVDJE.


Tekst prenosimo s portala 

_________________
DUM SPIRO, SPERO
Sora
Sora

Posts : 15200
2014-04-29


Back to top Go down

Re: Najnoviji ustaški pozdrav : Za Rim spremni

Post by Sponsored content


Sponsored content


Back to top Go down

Back to top

- Similar topics

 
Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum