Emotivnost - hrvatski brand ili najslabija točka?

Na fejsu mi je iskočio sponzorirani članak Večernjeg lista pod naslovom "Rusija i Oliver brendiraju nas kao emotivnu naciju". U njemu je autor slavio kolektivnu emotivnost koju su Hrvati kao nacija iskazali povodom nekoliko recentnijih događaja, uzdižući obilje emocija uz koje je Oliver Dragojević ispraćen s ovog svijeta, kao i "iznimne emocije" kojima je taj popularni umjetnik obogatio hrvatski narod.

Zatim se osvrnuo i na nedavno Svjetsko prvenstvo na kojem su Vatreni, iako na kraju nisu osvojili toliko željeni pehar, ipak zauzeli prvo mjesto u srcima mnogih gledatelja upravo zahvaljujući strasti i emocijama koje su iskazali, dok je njihova predsjednica čitav taj uspjeh popratila plesom i emotivnim izljevima koji su raznježili svijet. Zaključio je da najveća snaga hrvatskog naroda leži upravo u toj emotivnosti, budući da je ona ipak imala moć do te mjere oduševiti svjetsku javnost, te predložio kako je ta "ljudska dimenzija življenja u Hrvatskoj" nešto što bi trebalo brendirati. Ti zaključci su mi pomogli da kristaliziram i uobličim neka razmišljanja koja mi se već tjednima vrzmaju po glavi.

Emocije su u svakom slučaju nešto divno, važno i nadasve ljudski, u to nema sumnje. Također, nema sumnje da ogromni uspjeh Vatrenih, kao i toplo, neposredno ponašanje predsjednice, predstavljaju fantastičnu reklamu Hrvatske u svijetu. Stoga se ideja o brendiranju upravo takvih psiholoških i emotivnih karakteristika čini kao sasvim smislena ideja. Definitivno je bolje da se slika koju ljudi u svijetu imaju o Hrvatskoj više vezuje uz toplinu, srdačnost i otvorenost njenog naroda, nego uz siromaštvo, korupciju i rat!

Recimo da nam takvo brendiranje uspije te da uspijemo još više potencirati tu sliku Hrvatske kao divnog, simpatičnog i empatičnog mjesta u koje stereotipno "hladni" sjevernjaci mogu doći zagrijati svoje ozebla srca – i doslovno i metaforički. Recimo da se, zahvaljujući takvom brendingu i marketingu, još veći broj turista počne slijevati u Hrvatsku, što naravno rezultira i većim priljevom novca. I na kraju, opet ostaje pitanje - kakve koristi imamo od svega toga ako će i ti novci opet velikim dijelom ispariti zbog lošeg političkog i ekonomskog sustava kakav imamo? A takav, loš sustav je u velikoj mjeri proizvod te iste emotivnosti koja je, koliko god možda bila najveća hrvatska snaga, upravo i jedna od najvećih hrvatskih – slabosti.

Prije svega, tu mislim na jednostavnu istinu da, što je više čovjek obuzet naletom emocija, time postaje lakše upravljati i manipulirati njime. Možemo to vidjeti svakodnevno u medijima, u svim onim tekstovima kojima prvenstveni cilj nije predstaviti objektivne informacije svojem čitateljstvu, već suptilno (ili manje suptilno) pobuditi točno određene emocije u točno određenu svrhu. To najčešće uspijeva veoma lako jer su većina ljudi emotivna bića (što osobito vrijedi za Hrvate, ili bar tako piše u Večernjem listu), i prije će ih privući sadržaji koji u njima izazivaju neku emocionalnu reakciju (bilo to radost, gađenje, suosjećanje, bijes ili nešto sasvim deseto) nego sadržaji koji se trude predstaviti realnu, informiranu sliku o nečemu što je zaista bitno.

Nevjerojatna je lakoća kojom mediji uspijevaju potencirati stvaranje dva "svjetonazorski" suprotstavljena pola te stvoriti čitavu halabuku i polemiku oko apsolutno ničega. I tako uskoro dobijemo dva zaraćena tabora koji izlaze na ceste prosvjedovati jedno protiv drugog oko čistih banalnosti, dok se pravim pitanjima – onima koja su od najveće važnosti za naš zajednički boljitak i napredak našeg društva – na kraju ne bavi gotovo nitko.

Zašto?

Jer takva pitanja ljudima jednostavno nisu – zanimljiva. Nije da se ne možemo i ne želimo angažirati, nego jednostavno previše dozvoljavamo svojim emocijama da određuju gdje i kako ćemo se angažirati. Ljudi ne bi satima na vrućini čekali Vatrene da oni nisu u njima potaknuli iznimne emocije, koje su onda u njima izazvale želju da, u znak zahvalnosti, svojim junacima prirede veličanstveni doček. Da se radilo o nečem drugom, pitanje je koliko bi se bili spremni pržiti!

Zbog sveg navedenog, ovakva slavljenja hrvatske emotivnosti me, prije svega, ostavljaju hladnom, ciničnom i skeptičnom. Emotivnost, empatija i suosjećanje su bez sumnje divne vrline, no prije svega smatram da je upravo emotivnost ono što bi hrvatsko društvo češće trebalo staviti na stranu, i to u korist racionalnog, razumnog pristupa koji je usredotočen na ona pitanja koja su zaista od važnosti da bismo ostvarili taj toliko željeni gospodarski napredak.

Umjesto da rasipamo energiju propitujući je li Thompson trebao zapjevati negdje ili ne, trebamo svoje emocije usmjeriti u pravcu borbe za provođenjem svih onih reformi i promjena koje su nužne kako bismo konačno krenuli naprijed (a o kojima su već stoput pisali ljudi koji su puno upućeniji u političko-ekonomska pitanja nego ja, pa da ih sada ne ponavljam ovdje). Također, trebamo se što prije riješiti onog tipičnog hrvatskog defetizma koji nam unaprijed nalaže da bi takva borba bila uzaludna ("tako je kako je", "uvijek će lopovi biti na vlasti" i sl.) jer, ako su nas Vatreni išta naučili tijekom ovog Svjetskog prvenstva, to je upravo to da snaga volje, borbenost i hrabrost mogu postići čuda.

Naravno, postoji velika mogućnost da će velikoj većini i dalje biti puno zanimljivije unedogled se prepucavati oko emocionalno nabijenih pitanja, poput vječne tematike ustaša, četnika i partizana, i tako sve dok nam kolektivna opsesija prošlošću ne ugrozi budućnost do te mjere da, napokon, počnemo osjećati snažne emocije i prema očuvanju vlastite egzistencije. A možda je kvaka i u tome da ljudima jednostavno paše da je Hrvatska zemlja velikih srca i praznih novčanika, što je također sasvim legitiman izbor. No, u tom slučaju, trebamo osvijestiti svoj izbor i preuzeti odgovornost za njega, a ne licemjerno kukati o tome kako nemamo novca i pisati srcedrapajuća pisma na avionu za Irsku.

Fetusi, homoseksualci i muškarci koji ulaze u ženske zahode – to su još neke od stvari koje, čini se, uspijevaju ljudima pobuditi emocije u dovoljnoj mjeri da se aktiviraju i izađu na ulice. No, s druge strane, malo tko se uzbuđuje oko pitanja vezanih, primjerice, uz poreze i trošenje javnog novca, osim možda čitatelja ovog i sličnih portala. A ti novci su puno više ʺnašiʺ nego što će to jedanaest vrhunskih sportaša i njihov trener ikada biti.

https://liberal.hr/clanak.php?id=1999&p=3

A možda je kvaka i u tome da ljudima jednostavno paše da je Hrvatska zemlja velikih srca i praznih novčanika,

Izgleda.
Važno da su emotivni.

i? šta si ti, Strina, osobno poduzela u pravcu borbe za provođenjem svih onih reformi i promjena koje su nužne kako bismo konačno krenuli naprijed (a o kojima su već stoput pisali ljudi koji su puno upućeniji u političko-ekonomska pitanja nego ja, pa da ih sada ne ponavljam ovdje)....a također, da ne pričam kako se trebamo što prije riješiti onog tipičnog hrvatskog defetizma koji nam unaprijed nalaže da bi takva borba bila uzaludna ("tako je kako je", "uvijek će lopovi biti na vlasti" i sl.)?

onda?

U boj, u boj!

Eroo wrote:U boj, u boj!

za narod svoj!

Hebalo nanu kud nismo kakva sjevernjačka, protestantska, hladna zemlja.

Ovako glupa, mediteranska katolička gologuzija....

epikur37 wrote:Hebalo nanu kud nismo kakva sjevernjačka, protestantska, hladna zemlja.

Ovako glupa, mediteranska katolička gologuzija....

E, ali kad sa sankama ne da po  po moru plovit..