Marine Le Pen

Trebala je malo zakenjati po katolicima, onako , ravnoteze radi. O inkviziciji. El Cid-u. Giljotinamai sl.

Sudstvo dakle. 

To je svuda najgora mafija , banda i kriminalci.

Le Pen podršku traži kroz tradicionalne argumente svoje stranke, poziva na dokidanje Schengena i drugih političkih smjernica za koje drži da potiču imigraciju u EU.

Političarka u posljednjim tjednima snaži retoriku, uspoređujući priljev imigranata s "invazijom barbara" u četvrtom stoljeću.

U razgovoru sa stranim novinarima u Parizu, Le Pen je u ponedjeljak rekla da migrante "treba ugrijati, nahraniti i poslati otkud su došli".

http://www.index.hr/vijesti/clanak/pokrenut-sudski-postupak-protiv-marine-le-pen-zbog-poticanja-rasne-mrznje--/843496.aspx

List of cities in the European Union by Muslim population

https://en.wikipedia.org/wiki/List_of_cities_in_the_European_Union_by_Muslim_population

Marion Maréchal-Le Pen was attacked by a raucous left-wing hate group while campaigning in Guillestre, France last week.

Le Pen is known for her opposition to the displacement of Western culture by Islamic insurgents. She is also known as being the youngest member of the French parliament, being elected at age 22.

Some estimated the number of attackers at about fifty. They shouted insults, disrupted her speaking, threw beer at her, and chased her and her entourage through the streets.

Some in the mob reportedly accused LePen of provoking the violence by her presence.

The attack was reported Sept. 17, 2015.

Apologists for the displacement of Western culture not only hate rational political candidates, they also despise free speech and free elections.

Le Pen is now 25 years old. She is the niece of Marine Le Pen, president of the National Front political party in France and anticipated candidate for president.

left wing mob
apologists for displacement of western culture not only hate rational political candidates, they also despise free speech and free elections.
Le pen is known for her opposition to the displacement of western culture by islamic insurgents.

Francuska je piši propalo. Multikulti projekt na štetu domačih tj Francuza evropljana.

Koliko su ti Francuzi pali gowori i podatak da ni owe izbjeglice iz Sirije nisu htjele tamo ići .....a šta to znači u osnovi ?

Pa znači u osnovi da ta zemlja može bit jedino privlačna najvećem ološu iz Azije , istoćne Evrope , Afrike i ostatka svijeta.

Socijalni ološ iz zemalja trečeg svijeta ......zvuči bolje nego kad kažeš musliman ili crnać.

Odakle dolaze afričke izbjeglice?
Osim kriznih žarišta u Siriji i Iraku, preko Mediterana pokušava stići i mnoštvo izbjeglica iz Afrike. Tko su oni i zašto kreću na dalek i neizvjestan put u Europu?

Čini se da tragediji na Sredozemlju nema kraja. Prema navodima visokog povjerenika za izbjeglice Ujedinjenih naroda Antoina Guterresa, najmanje 2.000 ljudi je poginulo na tom opasnom putu. Osim Sirijaca i Iračana na njega kreće i mnoštvo Afrikanaca, osobito iz sljedećih šest zemalja:
1. Eritreja

Posteri predsjednika Eritreje su svugdje, a stanovnicima prostaje samo bijeg
U toj zemlji još od proglašenja neovisnosti od Etiopije prije 22 godine vlada Isayas Afewerki. On je predsjednik, predsjednik vlade, vrhovni zapovjednik, predsjednik parlamenta i na čelu jedine stranke koja je dozvoljena u toj zemlji, PFDJ. Njega ne zanima što druge zemlje misle o njemu pa se tako već i ustalilo govoriti o Eritreji kao o "Sjevernoj Koreji Afrike".
Jer tamo je pojam ljudskih prava nepoznanica, gospodarstvo je na koljenima. Svakodnevno se uhićuju ljudi bez ikakvog razloga nakon čega ih nerijetko čeka mučenje. I na "slobodi" vlada siromaštvo i beznađe što ljude goni na bijeg iz te zemlje. Samo u Italiji je u prvoj polovici 2015. evidentirano preko 18 tisuća došljaka iz Eritreje, što ovu malu zemlju na Crvenom moru uzdiže na prvo mjesto čitave Afrike po broju izbjeglica. Prema UNHCR-u, prošle godine je iz te zemlje pobjeglo 357 tisuća Eritrejaca, dakle, preko 5 posto stanovništva te zemlje.
Vrlo često su to mladi muškarci koji žele izbjeći službu u tamošnjoj vojsci. Jer službeno vojni rok traje 18 mjeseci, ali u stvarnosti se on uvijek iznova produžava na neodređeno vrijeme. Tako organizacija Human Rights Watch upozorava kako diktator treba vojnike kao i da mnogi već s 14 godina moraju obući uniformu.
Njemačka uglavnom prihvaća zahtjeve za azilom Eritrejaca, ali čak i ovdje oni nisu sigurni od diktature u svojoj domovini. Ako žele bilo što od njezinog diplomatskog predstavništva prisiljeni su plaćati takozvani "porez za dijasporu", a nerijetko su i prevoditelji u službi režima tako da ih se šikanira već dok im se "pomaže" pisati zahtjev za azil.
2. Somalija

Somalija se čini kao zemlja kojoj više nema spasa
U međunarodnoj politici se Somalija često ističe kao primjer "propale države". Već preko dvadeset godina ova država na Rogu Afrike praktično nema nekakvu središnju vladu koja bi funkcionirala. Umjesto toga vladaju građanski rat, glad i nedostatak svake perspektive da će biti bolje. Rezultat jest da odlazi praktično svatko tko može: razvojni program Ujedinjenih naroda UNDP je još 2009. objavio procjenu kako je već tada 14 posto stanovništva te zemlje živjelo u inozemstvu. To je preko milijun ljudi, a Somalijci i dalje napuštaju tu zemlju.
I danas se vode bitke u mnogim dijelovima Somalije. Osobito se ističe islamistička milicija Al Šabab koja terorizira tamošnje stanovništvo i koja se širi i organizira napade i u susjednoj Keniji. U Somaliju su poslane i jedinice Afričke unije i makar su, zajedno s regularnom vojskom, uspjele postići određene vojne uspjehe, Al Šabab čvrsto drži kontrolu nad dijelovima te zemlje. Utoliko je i njihov teror jedan od najčešćih razloga za bijeg, a on seže od prisilne mobilizacije pa do povreda ljudskih prava svih vrsta. Prema podacima UNHCR-a, u prvom polugodištu ove godine je i gotovo 7.000 Somalijaca krenulo na put preko Sredozemnog mora.

Posvuda po Africi djeluju različite terorističke islamističke organizacije, a prostor njihovog djelovanja je u međuvremenu postao čak veći
3. Nigerija
Izbjeglica ima i sa zapada Afrike, osobito iz Nigerije. Na sjeveru te zemlje su stalni napadi terorističke islamističke organizacije Boko Haram već izazvali humanitarnu katastrofu tako da je i ova najmnogoljudnija država Afrike dospjela visoko na ljestvicu zemalja porijekla izbjeglica. Slijedom toga je od siječnja do lipnja ove godine u Italiju stiglo oko osam tisuća Nigerijaca, dvostruko više nego prošle godine.
Među njima ih nema malo koji ne bježe samo od Boko Harama, nego i od nasilja i zlostavljanja u Libiji. Kako nam objašnjava Selmin Caliskan, glavni tajnik njemačkog ogranka organizacije Amnesty International, mnogi Nigerijci su bili "gastarbajteri" ili su se željeli skloniti u Libiju. Ali kako je tamo stanje sve gore, mnogi od njih kreću opet na put.
Jer i iz drugih zemalja Afrike su u Libiju za Gadafija dolazili strani radnici. Najviše ih je bilo iz Nigerije tako da čine već značajnu manjinu. Ali nakon sloma režima i državnih struktura u mnogim dijelovima zemlje su izloženi rasističkim napadima, progonima i odvođenju na prisilan rad. To je razlog da među izbjeglicama ima i državljana razmjerno sigurnih zemalja poput Gane ili Obale Bjelokosti, jer i oni su zapravo sada pobjegli iz Libije.
4. Gambija

Predsjednik Gambije živi naravno u izobilju, ali njegovo stanovništvo gladuje
Gambija nema niti dva milijuna stanovnika pa je tako jedna od najmanjih zemalja Afrike. Usprkos tome, talijanski službenici su među pridošlicama u prvoj polovici ove godine evidentirali gotovo 4.000 izbjeglica iz te zemlje. Glavni razlog jest da i tamo, slično kao i u Eritreji, već preko dva desetljeća vlada tiranija Yaye Jammeha. Prema izvješću UN-a iz prošle godine i tamo policija i vojska čine što hoće: uhićuju koga žele, a po zatvorima se muči tako da stanovništvo mora živjeti u strahu.
Kao što je to obično u svakoj diktaturi, tako i preko polovice stanovništva Gambije živi ispod granice siromaštva. Oko 60 posto Gambijaca je nepismeno, a jedini uopće spomena vrijedan izvozni proizvod te zemlje je kikiriki. Utoliko mnogi stanovnici te zemlje praktično žive samo od onoga što im šalju oni koji su uspjeli napustiti tu zemlju. Mnogi mladi stoga kreću "trbuhom za kruhom".
5. Sudan

Sudanski Darfur je postao sinonimom humanitarne katastrofe
To je zemlja koju već godinama uništava rat sa čitavim nizom pobunjeničkih skupina. Sudanska provincija Darfur je još od 2003. poprište pokolja u kojem je izgubilo živote više od 300 tisuća ljudi. Tek 2011. je okončan jedan od tih građanskih ratova kad se otcijepio jug Sudana, ali nasilje i rat ne prestaju. Napadi na civilno stanovništvo i etničko "čišćenje" na tisuće ljudi tjera u bijeg.
Sudan je istovremeno i zemlja porijekla, tranzitna i zemlja odredišta mnoštva izbjeglica. Samo iz sada neovisnog Južnog Sudana je po brojkama UNHCR-a u Sudan stiglo 189 tisuća izbjeglica. Tamo je i 167 tisuća izbjeglica iz Eritreje, Etiopije, Čada i Demokratske Republike Kongo, a povrh svega toga je tamo i gotovo dva milijuna izbjeglica koji su iz jednog dijela Sudana pobjegli u drugi.
U prvom polugodištu 2015. je više od 3 i pol tisuće izbjeglica te zemlje dospjelo i do prihvatilišta u Italiji, sedam puta više nego u godini prije toga. I taj nagli porast je rezultat nemira u Libiji gdje je u proteklim godinama utočište našlo i mnogo Sudanaca.
6. Senegal
Ova država na zapadu Afrike zapravo spada u uzorne zemlje Crnog kontinenta: predsjednik je izabran na demokratskim izborima, država i njezine institucije uglavnom funkcioniraju i praktično nitko ne umire od gladi. Usprkos tome, talijanski službenici su od početka godine evidentirali preko 2.800 državljana te zemlje koji su preživjeli opasan put preko Mediterana. Pa zašto su uopće krenuli na put?

Rođaci u Europi se smatraju bogatima i uspješnima. Zato se želi krenuti njihovim putem, makar je mnogo u tim pričama o 'bogatoj Europi' jednostavno neistina, a i ti 'bogati rođaci' često tek preživljavaju na rubu društva
Jo-Lind Roberts-Sene iz ureda Međunarodne organizacije za migracije u Senegalu nam objašnjava: "To su prije svega mladi ljudi sa sela i iz predgrađa gdje nema mnogo gospodarskih perspektiva. Oni traže posao, perspektivu i žele pomoći svojim obiteljima." Jer mnoge izbjeglice i inače na put navodi problem neznanja ili lažnih obećanja o onome što ih čeka u Europi.
Roberts-Sene nam kaže kako je migracija u Senegalu u međuvremenu postala svojevrsni model uspona na socijalnoj ljestvici, tim više što mnogi stanovnici te države žele otići u Francusku, zemlju čija je Senegal bio kolonija, a francuski je tamo još uvijek službeni jezik. Ali i oni koji uspiju doći do Europe brzo shvaćaju da je stvarnost drugačija od priča koje su čuli kod kuće. Prije svega, gotovo svi moraju živjeti u ilegali, jer je na primjer Njemačka još 1993. Senegal proglasila "sigurnom zemljom porijekla". Drugim riječima, nemaju gotovo nikakve šanse dobiti azil i prijeti im progon u njihovu domovinu.