Današnje spoznaje..

strpljenja treba imat za bitno, imat strpljenja za nebitno i nije neka vrlina..

bolje vrabac u ruci nego golub na grani

naši odnosi s drugima imaju svoje vrijeme trajanja, prestaju kad se dobije zadovoljenje, kad se nauči lekcija, učini usluga, završi djelo.. okrenimo se sad za neko vrijeme drugjm radovima ...

Suludo je očekivati da ljudi kažu istinu, čak ni onda ako ta istina nekog oslobađa krivice, a njima neće nauditi. 
Lakše je pognuti glavu i ne reći ništa, strahujući valjda, da bi štiteći druge izrečenom istinom, navukli bijes na sebe.

Vjerojatno je takvo ponašanje samo dio ljudske prirode i nije neka posebna ni spoznaja ni mudrost. 
A možda i nije... :)

Ne znam.

kad me netko pita koliko sam nešto platio, najbolji odgovor koji sam smislio je: ako ćeš sudjelovati u troškovima, otkrit ću ti :x

Nekad je tako lako pustiti nešto iz ruku što smo grčevito godinama stiskali, kao da nam život ovisi upravo o tome za što se borimo. I osjećaj je ... neprocjenjiv.

"što želiš postić' s tim?" - je dosta dobro pitanje za postavljanje samom sebi nekad..

work hard.. belive.

Ne znam na kojoj temi šta pisati više, ali ovo ionako pišem za sebe. Volim slušati band Agalloch, atmosferični su i puni jasnog ali mračnog zvuka. Listam komentare jedne pjesme, i naletim na preporuku za bend Susurrus Inanis, u kojem su dva člana prije Agallocha svirali i snimili jedan EP. Palim taj EP na slušalice, i čitam description ispod yt linka: neo-classical, ambient, i dungeon synth. Zadnji opis mi upada u oko, kreativan opis žanra, iz 90ih kad su se igrale društvene igre više. Ležim i zatvaram oči. Ozbiljan glas, sviđa mi se taj pristup kad autori glazbe ne žure da sve dostave slušatelji u prvu minutu. Čuju se kapi, zvučna atmosfera je vlažna i bez sunca, kao da je stvarno svirano u akustici kamenih zidova. Puno učitavam, ali tek sad kreće moje popodnevno putovanje u mašti. Prisjećam se Petersonova govora u jednom od predavanja koja sam nedavno slušao, kako je Joseph Campbell uglavnom crpio od Junga, ali u putu prema blaženstvu je zaboravio bitnu stavku - upoznavanje vlastite sjene. Zapravo sjene čovječanstva. Jer svatko od nas je dio čovječanstva, i sudionik je povijesti naše vrste. Treba osvijestiti teritorij sjene u nama, inače smo - naivne dobrice, koje nitko ne uzima za ozbiljno. Kad smo svjesni da možemo, da smo sposobni nauditi, učiniti zlo, tek onda možemo izabrati dobro, gledati prema svjetlu, suzdržati se od činjena krivice drugima u svijetu. Peterson govori da trebamo osvijestiti da u našoj krvi čuči duh srednjovjekovnih mučitelja. Pokušavam to vizualizirati, i meditacija kreće.
Nalazim se u jednostavnoj kući, oko mene nema nikog. Obučen sam u jednostavnu bijelu nošnju, ne gubim vrijeme nego izlazim van. Prolaznici me pozdravljaju, svak ide svojim poslom, rano je jutro i svi su zaokupljeni svojim ciljem koji su skovali za obiteljskim ognjištem sinoć s drugima. Krećem put zamka. Pred ulazom me zaustavlja straža, ne progovaramo, gledaju moje papire kao uvijek i šutke samo pokazuju da mogu proći. Ne gledam ih u oči, ali osjećam da misle o meni, i pitaju se što radim na dvoru. Pretpostavljaju da sam uškopljen sigurno, prve asocijacije u ljudi redovito padaju na seksualnu prirodu, moć i nemoć u tom polju. Skrećem iza zida put tamnica, stepenicama dole, u zemljanu utrobu gdje sunce nema. Skrećem u sobu za presvlačenje, skidam svoju nošnju brzo, i sa zida uzimam crne hlače, tregere. Stavljam kapu s maskom na glavu, i kožne rukavice uzimam u ruke. Već sam se oznojio. Glazba koja me prati postaje sve svijetlija, na klavijaturama kao da se čaše kucaju među dragim ljudima. Izlazim i susrećem se s komornikom. Gleda me i pruža mi svitak. Odlazi bez pozdrava, ne sačekavši da pogledam naredbu, nejasnoće ne postoje u ovom poslu, jer presuda je već davno pala.
Prilazim stolu i osjećam poglede na sebi, utamničeni su prestali disati, a gotovo i ja. Prekidam vizualizaciju, sve je ovo malo prečudno, zašto buditi u sebi nasilje zamišljajući slike trganja nečijeg mesa...
Želim ipak vidjeti što će biti, jezik ide na zub koji ga boli. Gledam u svitak, a na albumu se počinju čuti crkvena zvona. Čitam u sebi prvo ime na popisu kao da je najveći zlobnik. Ne znam što je taj čovjek napravio, zamišljam nešto najgore, da je silovao neko dijete i ubio ga nemilosrdno. Trgam ključeve sa zida i gotovo se zalijećem do vrata kaveza, otključavam ih i odjednom se nalazim pred mršavom i smrdljivom nakazom. Dišem ubrzano i odlučujem da moram stisnuti zube, prelomiti ga na dva dijela, kao što je i taj utamničeni napravio... Dižem ga za ruku, lagan je kao dijete i kao beba me hvata rukom po maski. Pogledam ga u oči, taj čovjek uzdiše i samo želi da ga pustim na miru, makar još minutu, makar još sekundu duže...
Ne mogu to napraviti. Odlazim javiti da napuštam službu, i stojim u dvorištu mirno, izrečeno je. Grof sjedi ispred mene i gleda me, te mirno kao svršeno govori: onda ti oduzimam pravo nastanjivanja u gradu. Šok koji me je presjekao. Vidno zatečen, grof se počinje smijati: a što si ti mislio? I pojačava svoj smijeh... Zalijećem se da ga udavim, ali nešto me probada u leđa, i padam. Pred očima mi bjelina, glazba polako još svira, osjećam se oslobođenim i lakšim, cijelo tijelo mi na kauču prolaze trnci..  slušam dalje, i puštam da se sve smiri. Otvaram oči.

...ne drogiram se vec godinu dana...ponosam sam na svoj mali uspjeh...radim opet ...i  bavim se sportom...skromno...bowling...kuglanje po naski...iz cetvrte lige vec u trecoj...slusam nightwish.

@kic
@EstebanEnrique,
bravo decki! :)

mila tišina..

kic wrote:
mila tišina..

pogasio svjetla, uživam kako sam ugasio viseglasje u glavi, kontrapunkt, ne sudjelujem, samo zurim budno u sjene i to me opušta..

često se osjećam nesposobnim za išta..

ali tihi jutarnji sati su kao melem..

Čovjek se stvarno na sve može navići. Baš na sve, samo ako ima dovoljno vremena za prilagodbu.

ne vraća mi se u stress-world