Velikodušna Beograđanka u svom stanu udomila izbjeglice iz Sirije

Velikodušna Beograđanka u svom stanu udomila izbjeglice iz Sirije
Stotine izbjeglica na beogradskim ulicama dirnule su hrabru Jelenu Milić koja je u svoj topao dom pun ljubavi smjestila jednu majku iz Sirije i njeno dvoje djece. Rijetko tko može ostati imun na izbjegličku krizu koja se svakim danom sve više zahuktava. Dirnuta prizorima iz svog grada u kojem stotine imigranata dane provodi u neimaštini i neizvjesnosti Beograđanka Jelena Milić odlučila je uzeti stvar u svoje ruke i pružiti topli dom punljubavi jednoj izbjegličkoj obitelji iz Sirije.

 Jelena je inače direktorica Centra za euroatlantske integracije koja svoj dom trenutno dijeli s jednom majkom iz Sirije i njeno dvoje djece, piše Telegraph.
Svojom humanitarnom gestom Beograđanka se često hvali na svom Facebooku apelirajući na svoje sugrađane da pomognu izbjeglicama koji se nalaze u Srbiji. Fotografije preslatke dječice nailaze na oduševljenje njenih prijatelja na društvenim mrežama, no 'lajkovi' i pozitivni komentari ovoj odlučnoj i hrabroj ženi ne znače mnogo.
-Mijenjam po pet lajkova i tri bravo za svaki vaš odlazak na autobusnu stanicu u Beogradu, park kod Ekonomskog fakulteta, gdje možete ponuditi mladim momcima izbjeglicama , koje nepošteno diskriminiramo ( vjerojatno ne bih imala hrabrosti njih pozovati kući) makar cigare i upaljače ili da se posluže telefonom ili ih odvedite negdje da napune svoje- napisala je Jelena na svom profilu. 
Svojim 'podstanarima', ali i svim ostalim izbjeglicama koje se trenutno nalaze u Beogradu Jelena olakšava snalaženje u metropoli tako što im uz pomoć prijatelja prevodi na arapski jezik sve potrebne informacije za ugodniji boravak u gradu.

http://www.vecernji.hr/svijet/velikodusna-beogradanka-u-svom-stanu-udomila-obitelj-izbjeglica-iz-sirije-1020739

Eto, i to je moguće...

ovo je cisti seksizam i stoga nije politicki korektno. Zahtjevam da odmah primi i jednog oca  sa sinom

znaš li priču o Droctulfu fallen?

Čista slučajnost...ko i naše medijsko izdrkavanje s El Shattom...

kic wrote:znaš li priču o Droctulfu fallen?

Borges? Ne u detalje...

Ohrabrujem i daljnje vijesti o velikodusnim Beogradjankama...

Baš lepo od nje

mnogo bre lepo

Sve loše vijesti, red je i na neku dobru.

pa to je lijepo naravno ali treba paziti koga udomis,to prvo,dakle kakve ljude itd da ne duljim

Starhemberg wrote:Sve loše vijesti, red je i na neku dobru.

ok, dode li i ariel free uz ovo ispiranje mozga i ako moze onaj dodatak posebno za tvrdokorne fleke

Starhemberg wrote:

kic wrote:znaš li priču o Droctulfu fallen?

Borges? Ne u detalje...

evo prepisat ću kratka je.

Na 278. stranici knjige La poesia (Bari, 1942.), Croce, sažimljući latinski tekst povjesničara Pavla Đakona, opisuje sudbinu Droctulfta i navodi njegov epitad; i sudbina i epitaf posebno su me dirnuli. Uskoro sam dokučio razlog. Droctulft je bio langobardski ratnik koji je za opsade Ravenne napustio vlastite redove i umro braneći grad što ga je prethodno napao. Ravenjani su ga sahranili u jednom hramu i uklesali mu epitaf kojim su izrazili svoju zahvalnost ("contempsit caros, dum nos amat ille, parentes") i istakli osebujan nesklad između grozne vanjštine tog barbarina i njegove prostodušnosti i dobrote:

Terribilis visu facies, sed mente benignus,
Longaque robusto pectore barba fuit.

Lika bje naoko ružna, al' duha puna dobrote,
brada mu duga je sva snažnu prekrivala grud.

To je pripovjest o sudbini Droctulfta, barbarina koji je umro u obranu Rima, ili je to samo djelić pripovjesti o njemu, što ga je Pavao Đakon uspio spasiti. Ne znam čak ni doba u kojem se ona odvijala: sredinom VI. stoljeća, kad su Langobardi pustošili ravnice Italije, ili u VIII. stoljeću, prije predaje Ravenne. Ovo nije povijesna rasprava. Zamislimo ono prvo.

Zamislimo, sub specie aeternitatis, Droctulfta, ali ne Droctulfta pojedinca, koji je, svakako, bio neponovljiv i nedokučiv (kao svi pojedinic), nego uzorak što ga je od njega i od mnogih drugih sličnih njemu izgradila tradicija, spoj zaborava i pamćenja. Kroz mračnu geografiju prašuma i močvara, s obala Dunava i Lave ratovi su ga nanijeli u Italiju, i on, možda, nije ni znao da ide na jug, i, možda, nije ni znao da ratuje protiv rimskog imena. Možda je bio poklonik arijanstva koje uči da je slava Sina odraz slave Oca, ali je suvislije da ga zamislimo odana Zemlji, Herti, čiji je prekriveni kumir obilazio kolibe, u kravljoj zaprezi, ili božanstvima rata i groma, grubo istesanim likovima od dva, koji su bili odjeveni u sukno i načičkani kovanicama i narukvicama. Dolazio je iz neprohodnih prašuma u kojima su prebivali vepar i pragovedo; bio je bjeloput, junačan, prostodušan, okrutan, odan svome vođi i svome plemenu, a ne svijetu. Ratovi su ga nanijeli u Ravennu gdje vidi nešto što nikada dotad vidio nije, ili nije vidio potpuno. Vidi dan, čemprese i mramor. Vidi cjelinu koja je raznovrsna, a nije kaotična; vidi grad kao skup kipova, hramova, vrtova, odaja, stuba, amfora, kapitela, pravocrtnih i otvorenih prostora. Ni jedno od tih djela ljudskih ruku (znam) ne opčinja ga ljepotom; djeluje na njega isto onako kao što bi na nas djelovao neki složeni mehanizam kojemu ne znamo svrhe, ali mu u obliku naslućujemo besmrtni um. Možda mu dostaje da vidi samo jedan luk, s nerazumljivim natpisom od vječnih latinskih pismena. Odjednom ga zabljesne i preplavi to otkrivenje, Grad. Svjestan je da će u njemu biti običan pas, ili dijete, i da ga nikad neće ni izbliza dokučiti, ali nije manje svjestan da taj grad više vrijedi od njegovih božanstava i vjere kojoj je prisegao i svih močvara alemanskih. Droctulft napušta zemljake i bori se za Ravennu, Umire, i na grobu mu urezuju riječi koje on ne bi razumio.

Contempsit caros, dum nos amat ille, parentes,
Hanc patriam reputans esse, Ravenna, suam.

Svoje odbacivši drage svu ljubav iskaza nam,
mrijuć, Ravenno, da ti za njega pravi si dom.

Nije bio izdajnik (izdajnici redovno ne zavređuju tople epitafe); bio je vizionar, obraćenik. Poslije brojnih naraštaja, Langobardi, koji su osuđivali bjegunca, postupili su na isti način: postali su Talijani, Lombardi, i možda je netko njihove krvi - Aldiger - rodio one koji su rodili Alighierija... Mnoge bi se pretpostavke mogle izvesti iz Droctulftova čina. Moja je najsažetija; ako i nije vjerodostojna kao činjenica, vjerojatno je vjerodostojna kao simbol..

Možeš dobit samo Fax Helizim. Za fleke doplata.

ima i nastavak, ali ne da mi se prepisivati^^

Hm, a čitao sam Pavla Đakona prije par mjeseci :) Pa "Droctulfi" su očevi Europe nakon Rima, to carstvo zapravo nikad nije palo, samo se transformiralo iznutra, svježa krv je donijela nove forme i oblike... pouka za buducnost ili, kako bi neki rekli, još jedno ispiranje mozga? Eto, onda neka svi za sebe zaključe...

Starhemberg wrote:Možeš dobit samo Fax Helizim. Za fleke doplata.

a nista onda, ja se sutke povlacim, eno im zbanicka ona zna sastavljat kratke recenice

Starhemberg wrote:Hm, a čitao sam Pavla Đakona prije par mjeseci :) Pa "Droctulfi" su očevi Europe nakon Rima, to carstvo zapravo nikad nije palo, samo se transformiralo iznutra, svježa krv je donijela nove forme i oblike... pouka za buducnost ili, kako bi neki rekli, još jedno ispiranje mozga? Eto, onda neka svi za sebe zaključe...

ja nikad ne koristim stare i iskoristene flastere za novu ranu