SIRIJA – POČINJE ODLUČUJUČA BITKA

SIRIJA – POČINJE ODLUČUJUĆA BITKA



Amerikanci su, općenito, arapski svijet promatrali i željeli posložiti na sličan način kako su to željeli sovjeti sa „bratskim slavenskim narodima“ kroz ideju panslavenizma, zanemarujući njihove davno formirane nacionalne identitete. Iako je to s Arapima kudikamo jednostavnije zbog snažnog integracijskog čimbenika islama i jedinstvenog nacionalnog korijena, praksa na terenu je ipak pokazala prevelike teškoće pa se osim „bahatog“ Assada i neslomljivog Egipta, u ujedinjenu arapsku sunitsku cjelinu neće uključiti niti Maroko, Alžir i Tunis, a da o despotijama Perzijskog zaljeva i ne govorimo.
 
Sirija je, oslanjajući se na rusku i iransku pomoć, uspjela poremetiti geostrateške planove SAD-a za Bliski istok koji su uključivali brzi poraz predsjednika Bashara al-Assada i brisanje Sirije s političke karte svijeta, zajedno s Irakom i Libanonom. Iako će se ovo posljednje vjerojatno dogoditi, ono neće rezultirati političko-teritorijalnim okvirom kakav je u SAD-u zamišljen. Amerikanci su potcjenili, najprije snažni egipatski nacionalni identitet koji je spriječio dezintegraciju države, a onda jednako tako i onaj od strane Sirijaca, prije svega alavita koji čine između 15 i 20 posto stanovništva ali zauzimaju vitalne sjeverozapadne geografske cjeline zemlje, uključno sredozemno priobalje, komunikacije, kao i glavne naftovode i plinovode koji završavaju u luci Tartus. (Francuski stručnjak za Bliski istok Fabrice Balanche, precizira kako na teritoriju pod nadzorom ISIL-a živi do 15 posto stanovnika Sirije, još 20 – 25 posto živi na teritoriji pod nadzorom Fronte Al Nusra, a 10 posto na području pod nadzorom kurdskih postrojbi. Pod nadzorom središnje vlasti živi između 50 i 60 posto stanovništva). Upravo takvi demografski i geografski pokazatelji, uz one vojne na samom terenu, ukazuju na možda i neizbježnu podjelu Sirije (iako će padom IS-a i ta mogućnost možda nestati).
Amerikanci su, općenito, arapski svijet promatrali i željeli posložiti na sličan način kako su to željeli sovjeti sa „bratskim slavenskim narodima“ kroz ideju panslavenizma, zanemarujući njihove davno formirane nacionalne identitete. Iako je to s Arapima kudikamo jednostavnije zbog snažnog integracijskog čimbenika islama i jedinstvenog nacionalnog korijena, praksa na terenu je ipak pokazala prevelike teškoće pa se osim „bahatog“ Assada i neslomljivog Egipta, u ujedinjenu arapsku sunitsku cjelinu neće uključiti niti Maroko, Alžir i Tunis, a da o despotijama Perzijskog zaljeva i ne govorimo.

Neminovni Assadov opstanak na vlasti koji to postaje odlučnim ulaskom Rusije u sirijsku „igru“ značio bi nužnu modifikaciju ukupnih planova SAD-a za bliskoistočnu regiju. Amerikanci će se tome žestoko opirati (oslanjajući se na svoje saveznike), sve dok osjećaju kako su u mogućnosti upravljati procesima bez opasnosti po same sebe, a to će značiti samo daljnje ljudske patnje i prave civilizacijske potrese u obliku seoba naroda te olujnih sudara vjera i kultura na europskom tlu. Amerikanci žele pošto-poto završiti sa Sirijom i fokusirati se na svoj temeljni geopolitički zadatak, iscrpljivanje i konačno uništenje Rusije kao jedinog istinskog globalnog suparnika, prije svega kombinacijom „islamističkog faktora“, financijskih instrumenata i manipulacije ukrajinskom krizom prema potrebi.

EU će preuzeti američku ulogu na terenu
U sirijsku bitku Amerikanci ne mogu ući frontalnim sudarom s Rusima jer bi to značilo svjetsku kataklizmu, te su je namjeravali voditi preko svojih podređenih, formalno preko „umjerene sirijske oporbe“ čija vojska na terenu faktički ne postoji, a ono što i postoji, ovih dana gotovo u cjelosti prelazi u postrojbe islamista. Amerikancima nije politički oportuno pomagati ISIL i zato će svoj „dug“ prema SAD-u, zbog sigurnosne zaštite koju joj ovaj pruža, morati dati i EU svojim aktivnim vojnim ulaskom u „igru“. On bi morao onemogućiti bilo kakve značajnije ruske uspjehe, stvaranjem nekakve ravnoteže „protuterorističkih“ snaga sa zadatkom sužavanja ruskog manevarskog prostora.
Kulminacija izbjegličke krize u Europi još ni približno nije dosegnuta ali je njezina javnost dovoljno ustrašena i medijski preparirana da eurokracija može dati zeleno svjetlo za otpočinjanje europske vojne akcije u Siriji, čiji su ciljevi identični američkim. Tome nedvojbeno pridonosi i vijest britanskog Sunday Expressa, kako je s izbjeglicama u EU stiglo 4 tisuće ISIL-ovih militanata koji samo čekaju priliku za pokolje po Europi. SAD se u sirijsku vratolomiju ne može i ne želi vojno mješati zbog ruskog čimbenika ali EU može jer nju, eto, „sirijske“ (a Sirijci u stvarnosti čine svega oko 40 posto ukupnih emigranata u Europi) izbjeglice ugrožavaju do te mjere da joj ništa drugo niti ne preostaje. Time se još više podiže razina opasnosti vojne konfrontacije europljana s Rusima, pored Ukrajine, sada i na bliskoistočnom prostoru.
SAD sada primarno žele pošto-poto onemogućiti stvaranje savezničkih odnosa Moskve s Egiptom i Saudijskom Arabijom koje bi cementiralo rusku nazočnost na Bliskom istoku za dugo vremena. SAD žele spasiti što se spasiti da, te su brže-bolje obnovile američko-turski savez na „krvarini“ Kurda, a spasiti stvar sada su „dužne“ i europske zemlje svojim vojnim angažmanom i prijamom milijuna izbjeglica.
Zato Britanci, u nemogućnosti direktnog uplitanja SAD-a, ovih dana žele preuzeti vodeću vojnu ulogu na samom sirijskom terenu. Njihov premijer je u srijedu izjavio kako „pasti mora i Assad i IS i kako će za to trebati žestoka vojna akcija“. Prethodno je već britansko kraljevsko zrakoplovstvo započelo ograničene vojne udare po ISIL-ovim položajima u Siriji i to usprkos striktne zabrane izglasane od strane britanskog parlamenta još 2013. godine. Britancima će se ovih dana pridružiti i francuske zračne snage, najprije u izviđačkim zadaćama, usprkos sve većem otporu takvoj vladinoj politici od strane domoljubnih Francuza. Sve to prate sinkronizirane izjave čelnika dviju zemalja o potrebi zajedničkog djelovanja i konačnog uništenja tzv. Islamske države“. Sve se zapravo odvija prema, proljetos, u Chicagu javno objavljenom scenariju jednog od najutjecajnijih američkih analitičara Georgea Friedmana (čije se analize i informacije koriste i unutar Obamine administracije), o „potrebi krvarenja europskih naroda“ kao zaloga za zaštitu koju im pruža SAD, te osiguranja američke globalne dominacije. A kada europljani krvare, krvariti moraju i Rusi koji su njezin geografski dio. A što na to sve kaže Moskva?

Rusija najavila otvoren ulazak u igru
Ovih je dana rusko Ministarstvo vanjskih poslova oštro odbacilo sva zapadna medijska nagađanja o tome da su se odrekli Assada, pričemu su najavili pružanje pojačane vojno-tehničke i humanitarne pomoći sirijskim vlastima posredstvom zračnih snaga tj. uspostavom svojevrsnog zračnog mosta. Ruski MVD je izjavio kako ruska vojska u toj zemlji već desetljećima ima vojnu bazu i svoje vojne snage te kako se sve događa u okviru ranije potpisanih ugovora o obrambenoj suradnji dviju zemalja, pričemu će Rusija, ukoliko Assad kao aktivni borac protiv terorizma zatraži, pripomoći i dodatnim vojnim snagama.
Isporuke ruske vojne pomoći Assadu uznemirile su Washington koji je zato prije tjedan dana od grčkih vlasti zatražio zatvaranje zračnog prostora za ruske zrakoplove koji prevoze pomoć u Siriju. Grci su zahtijev odbili ali su zato Bugari već ranije zabranili prelet ruskih zrakoplova naznačenih za pomoć Siriji.
Moskva je uputila molbu i Iranu za odobrenje navedenih letova, a što je Iran u prošlu srijedu i odobrio. Zanimljivo je kako niti vlasti u Bagdadu nisu žečjele zabranile prolaz ruskim zrakoplovima iz smjera Irana preko iračkog teritorija u Siriju, a što je od njih tražio Washington. Šijtska vlada u Bagdadu, iako pod američkim pokroviteljstvom, u sigurnosnom smislu itekako ovisi o Iranu, a s Rusima imaj vrlo korektne političke odnose i pouzdanog partnera u smislu brze dostave ruskog naoružanja (za razliku od američkih isporuka koje prethodno moraju proći tri političke instance – Bijelu kuću, Pentagon i na kraju Kongres), a što je bitno kada se uzme u obzir kako se na vratima Bagdada nalaze snage ISIL-a.
Okidač aktivnijeg vojnog angažmana Zapada u sirijskom sukobu bila je najava formiranja nove međunarodne vojne koalicije za borbu protiv IS od strane ruskog predsjednika Putina, nastala kao odgovor na neefikasnost i gubitak kredibiliteta tzv. američke koalicije i u Zapadnoj, ali, što je za SAD još opasnije, i u bliskoistočnoj javnosti. Amerikanci su pojačanu rusku bliskoistočnu aktivnost shvatili kao realnu prijetnju ostvarivanju njihovih ciljeva ali su, nakon učestalih moskovskih sastanaka čelnika najvažnijih arapskih država, shvatili kako se sirijski problem ne može rješiti izoliranjem Rusije jer ova to neće dopustiti. Zato je posebni predstavnik SAD-a za Siriju Michael Ratney 28. kolovoza i došao u Moskvu, usprkos totalno zahlađenih diplomatskih odnosa dviju država. Rezultat toga sastanka, osim deklarativno objavljenog nastavka različitog gledišta po pitanju Assadovog opstanka na vlasti, ipak nije obznanjen. Međutim, malo je vjerojatno kako bi američki posrednik išao u Moskvu samo zato da bi se utvrdilo ono što je ionako već svima odavno znano – da se oni ne slažu. Ruska je strana na sastanku Amerikancima obznanila svoju namjeru pokretanja aktivne faze zaštite svojih interesa u Siriji, a koji su to, dobro je poznato: zaštita alavitskog djela stanovništva i njihovog teritorija (nikako ne čitave zemlje jer se Rusi ne žele uvući u beskonačni i iscrpljujući sukob sa sunitima po afganistanskom obrascu, a čemu su se Amerikanci nadali). Međutim, i pored toga Rusi se ne žele ograničiti isključivo na zaštitu svoje jedine sredozemne vojne baze u Tartusu (kako im se u pojedinim planovima sugerira), na način kako su to amerikanci učinili na Kubi nakon revolucije i pobjede Fidela Castra sa svojom bazom u Guantanamu. Kubanci i islamisti ipak nisu jedno te isto i u takvim okolnostima Rusi u svojoj bazi ne bi niti srednjoročno opstali.
Rusija je mobilizacijom svojih diplomatskih i vojnih efektiva svijetu odaslala i nedvosmislene geopolitičke poruke: u prvom redu ona dokazuje kako nije „pala“ pod udarom Zapadnih gospodarskih sankcija i da ne želi biti samo „regionalna država“ kako je to prije dvije godine, po Ruse uvredljivo, izrekao predsjednik Obama. Štoviše, Rusija spada u red nekolicine zemalja svijeta koje su danas u stanju dislocirati i aktivirati svoje vojne potencijale izvan vlastitog okruženja; dalje, Rusija dokazuje ispravnost svojih stavova u svezi Sirije, opirući se o propalu američku politiku i retoriku o zaustavljanju kriza koje mora provoditi isključivo oporba nakon rušenja prethodnih režima (poraz takvih stavova vidljiv je u slučaju Iraka i Libije, a sve više i Ukrajine); i treće, Moskva kroz Siriju potvrđuje svoju ozbiljnost kao zaštitnika onih koje se obvezala štititi, a što joj se već vraća kroz tihu obnovu strateške suradnje s Egiptom, a kako se sve više čini i s Azerbajdžanom nakon najnovijih zahladnjenja njegovih odnosa sa Zapadom.

Rusi su okrenuli simpatije europljana na svoju stranu
Rusi možda imaju ograničenu mogućnost vojnog djelovanja u Siriji ali su uspjeli u nečemu što se u konačnici može pokazati presudnim. U permanentnoj ruskoj defanzivnoj politici u odnosu na Washington i svojim ne uvlačenjem u američku bačenu mrežu otvorenog vojnog ulaska u ukrajinski ratni vrtlog, američka politika postajala je sve nervoznija i agresivnija, ugrožavajući pritom ponajviše interese svojih europskih saveznika koji za sukob s Rusijom nisu niti spremni niti ga žele. Neefektivnost američke“ borbe“ protiv „Islamske države“ samo je dodatno poljuljala ionako narušene simpatije europljana prema radikalnoj i riskantnoj američkoj politici koju snažno podupiru još jedino eurobirokrati i pojedine političke državničke „pudlice“ unutar EU. Rusija je u političkom smislu izgubila Europu, ali je uspjela u nečemu o čemu nije mogla niti sanjati – zavladati srcima europskih ljudi u količini do nedavno nezamislivoj. Mnogi europljani, do jučer posve neskloni Putinu i Rusiji, sada upravo u njima gledaju jedini stvarni branik islamskom terorizmu i ugroženim europskim kršćanskim temeljima. Drugim riječima, aktivni ulazak Rusije, ne samo na bliskoistočni teren, neće nailaziti na osudu „običnog“ europskog čovjeka već jedino eurokracije (iako i njih, opterećene izbjegličkom krizom, sve manje) i njima potčinjenih medija, a što je u suštini njihov veliki poraz.

Izrael je zabrinut pojačanom ruskom aktivnošću u Siriji
Izraelsko vojno zrakoplovstvo do sada je uspješno spriječavalo dostavu protuzračnog i raketnog arsenala libanonskom proiranskom „Hezbollahu“ koje se vrši preko sirijskog teritorija. Izraelci koriste rastegnutost i slabost sirijskog zrakoplovstva, kao i ograničenost „Hezbollovog“ protuzračnog arsenala. Dolaskom ruskih zrakoplova i novih isporuka učinkovitih protuzračnih sustava S-300 Siriji, kao i vjerojatnom izgradnjom nove ruske vojne baze, Izrael bi došao u tešku poziciju u smislu mogućnosti presjecanja opskrbe „Hezbollaha“ zbog ograničenja slobode djelovanja njegovog zrakoplovstva u novonastalim uvjetima.
Izrael je detektirao i koordiniranu aktivnost ruskih i iranskih političko-vojnih struktura za pomoć Assadu i „Hezbollahu“, uspostavljenu odmah nakon uspješno provedenih Bečkih pregovora oko iranskog nuklearnog programa. Još dok se tinta na sporazumu nije niti osušila (a sam sporazum ovih dana teškom mukom osigurava svoj „amen“ u američkom Kongresu), Rusi su posve otvoreno izjavili kako za njih odmah prestaju važiti sve prethodno Iranu nametnute međunarodne sankcije, a što se ugovorom i nalaže (međutim, prethodno ih formalno mora ukinuti VS UN-a koje ih je i uvelo).
Prije nešto više od mjesec dana u Moskvi je boravio iranski general Qasem Soleimani, zapovjednik snaga moćne Islamske revolucionarne garde i njezine elitne specijalne postrojbe „Al-Quds“, gdje se zalagao za snažniju i koordiniranu potporu Assadu i „Hezbollahu“. Ovih se dana upravo te postrojbe masovno šalju u pomoć Assadovoj vojsci. Ovotjedni posjet izraelskog premjera Netanjahua Moskvi nije smirio izraelski politički iako ih Rusi uvjeravaju kako opasnosti od Assadovog ostanka na vlasti po Izrael nema.

Izraelci su htjeli izrežirati uvjete za svoju vojnu intervenciju u Siriji
Iako na Zapadu nije prevelika tajna da su se u izraelskim bolnicama donedavno liječili i ranjeni ISIL-ovi militanti, u javnosti je ipak gotovo nepoznat podatak prema kojemu je Izrael nedavno pokušao izvršiti i aktivni masovni vojni napad na Siriju i tamošnje vladine snage pod agendom spašavanja vjerske zajednice Druza. Druzi su pripadnici islamske sekte koja broji više od milijun ljudi, od čega se oko 800 tisuća nalazi u Siriji, 300 tisuća u Libanonu i oko 110 tisuća u Izraelu.
U tu svrhu još u svibnju i lipnju Izrael i SAD razmatrali su plan prema kojem je trebalo „zaštititi Druze od džihadista“. Zbog toga je 7. lipnja isplaniran sukob u regiji Idleb, nakon kojeg su Izraelci ubrzo, oslanjajući se na „vlastite“ Druze, kao i Druze iz sirijskog grada Kuneitra na Golanskoj visoravni, javno izjavili o nužnosti izraelskog ulaska u druške zemlje unutar Sirije. Ali vođe libanonskih Druza Valid Džumblad i Talal Arslan, optužili su Izrael za masovna ubojstva Druza u Idlebu: „Sukob Druza u Idlebu izrežirao je Izrael“, izjavili su složno. Izraelci su priznali kako se „pitanje Druza“ razmatralo „iza zatvorenih vrata u glavnom stožeru vojske“ u nazočnosti načelnika stožera i ministra obrane, i kako su se obojica zamislili nad odlukom – ući u susjednu državu ili ne. Ali bez potpore Druza to nije bilo moguće opravdati (informacije: izraelski portal Isrageo). Druzi, ranije uglavnom neutralni, krenuli su nakon toga u pomoć Assadovim snagama.

Izvjesna je samo neizvjesnost
Rusija je Americi kroz Siriju iznova opalila šamar zbog „krađe“ Ukrajine. Upravo zato sirijski kotao i ključa, a što će se na kraju svega skuhati, potpuna je nepoznanica. Damask je faktički priznao kako ne može nadzirati čitavu zemlju, što znači kako sirijsko-iračka granica više nikada neće postojati u dosadašnjem obliku dogovorenom anglo-francuskim sporazumom po završetku Prvog svjetskog rata. Niz izvora u Damasku potvrđuje kako je raspad države neminovan i kako su vlasti već odlučile pojačati nadzor nad priobalnim područjem, gradovima Latakija, Tartus, Homs, Hama, međudržavnom prometnicom Damask-Bejrut i naravno, samim Damaskom. Sve ostalo prepušta se međusobnom grabežu ISIL-a, Al-Nusre i Kurda. Međutim, uništenjem „Islamske države“ (o čemu se upravo tajno pregovara između obavještajnih krugova Moskve i Washingtona) i to se može promijeniti.

Pa je stvarno .....nisu se odavno rokali.........

Na ovom videu vrijedi obratiti pozornost na komentare Nijemaca. Neki su čak i zatečeni što su sve vidjeli i čuli, hahahah.  Kakav propali narod.

Mina Kurz 3 weeks ago
Nun muss ich wirklich deutlich werden: Ich könnte kotzen wenn ich diesen Typen ansehen muss. Mein Gott wie dumm sind die westlichen Regierungen hier in Europa????? So dumm kann doch niemand sein. Mehr Deutlichkeit kann man nicht erwarten - was will Amerika? Verhindern dass Europa und Russland zusammen wächst - dabei wäre das die einzig beste Lösung für uns alle!Bitte Menschheit in Europa erwacht doch endlich mal und hört Euch diese Verbrecher an. Wir wollen keinen Krieg hier in Europa, aber USA bringt uns dazu!

Joachim Waldemar März 6 months ago
Schweine. Wer die USA als Freund hat. Braucht keinen Feind mehr. so ein Falsches land. Unglaubwürdig Falsch und Hinderlistig. den USA kann man nicht Vertrauen.

Steffen B Shared on Google+ · 6 months ago (edited)
Fuck the #USA government Wen das noch kalt lässt, dem ist nicht mehr zu helfen.. Sorry für diese harten Worte, aber meine Beherrschung ist gerade hinüber