Blažena Katarina Kosača - od prijestolja do izbjeglištva

prije 2h




Blažena Katarina Kosača - od prijestolja do izbjeglištva

Zamislite da ste baš vi ta žena u 15. vijeku, na čelu države na koju svi jurišaju...


Piše:

Hatidža Dedović

Kroz Katarininu sudbinu, njeno iskustvo mi vidimo i dalje obasjane i pomračene svjetove BiHAl Jazeera - Ilustracija

Srednjovjekovna Bosna imala je kraljice, ali ničija sudbina nije postala tako uzvišeno-dramatična i legendarna kao tragedija kćerke hercega Stjepana Vukčića Kosače. I u egzilu kao žena ostala je veličanstvena. I kada su joj duhovne snage bile na izmaku i kada je osjećala svu žalost i gorčinu, u svojoj nadi bila je tako svjetla i zamamna, jer put vjere nije iznevjerila.

Nije lako bilo biti žena u nesigurna vremena

Nije lako bilo biti žena Bosanca, a kćerka Hercegovca, osobito u nasilnom vremenu koje je bilo turbulentno i nesigurno, puno sukoba, velikaškog nadmetanja, nametnutih političkih i crkvenih pravila. Još teže se bilo kao djevojče pripremati za ulogu koja je sudbinski bila predodređena. Zamislite da ste vi bili žena 15. stoljeća, a da ste morali ostati ženstveni, stabilni i smireni u borbi grubih i nametljivih muškaraca, i još ste kraljica? Kakav je to bio teret u stresnom vremenu još, čudnije zemlje?
A, morate ostati do kraja carski dostojanstveni u vremenu igara i intriga, i na jugu i na sjeveru svoje domovine. To je bio usud rođene Hercegovke, kćerke Stjepana Vukčića Kosače i Jelene. Još dok je bila kod svog oca, uživala je ugled u društvu, često je bila njegova pratnja, pa je došla u doticaj sa neukim i običnim svijetom od kojeg je i učila, nije ga se stidjela, zato je i bila voljena. Nakon što je papa Eugen IV Stjepana Tomaša proglasio zakonitim kraljem Bosne (29. aprila 1445. g.), svjestan poteškoća kojih je u zemlji i bilo previše, kralj je odlučio da se sprijatelji sa Kosačama. Prijateljstvo se i pretvorilo u diplomatski brak, koji je trebao da još više zbliži jug i sjever medijavelne Bosne.
Tako je rođena Blagajka, udajom za Stjepana Tomaša 1446. g. negdje oko mjeseca maja postala bosanska kraljica. Blagorodne naravi, kažu, okružena dvojicom gorljivih franjevaca svojih kapelana, postala je katolkinjom i širila oko sebe atmosferu blagosti. Rodila je dvoje djece, Sigismunda i Katarinu, a lijepo se slagala i sa svojim pastorkom Stjepanom, prijestolonaslijednikom, Tomaševim sinom iz prvog „divljeg braka“ s Vojačom, koja je otjerana s dvora nakon kraljevog jačeg priklanjanja papi, potunula u zaborav. Narodno pamćenje govori da je baš ona kraljica i bila ktitor crkve Presvetog trojstva u Vrlima i sv. Katarine u Jajcu. Njen suprug, kralj Tomaš završio je život pod dosta nejasnim okolnostima, 1461. godine. Kružile su priče da je njega ubio brat Radivoje u saglasnosti sa Stefanom Tomaševim. Da li je to bila prirodna smrt, dvorska zavjera ili naručeno ubojstvo?- do danas ni historija nema tačnog odgovora. Jedno je sigurno, da pretposljedni Kotromanić ni sudbinski nije bio dorasla osoba koja se mogla nositi sa zadacima tragičnog vremena.
Ali, Katarina iako je postala udovica, ona ni u nevolji nije oklijevala, snalazila se kako je znala i umjela. Iako kršćanski izvori neke stvari prešutkuju, turski izvori kažu da je ona nakon smrti supruga pozvala u pomoć zapovjednika Bosanskog krajišta Ishak-pašu, „ da riješi spor oko prijestolja i spriječi građanski rat“ U svakom slučaju, Stjepan Tomašević, oženjen Jelenom-Marom, kćerkom srpskog despota Lazara Brankovića, postaje kraljem i priznaje Katarini službeni status kraljice-majke. Iako nije bila posljednja bosanska kraljica, ona je kao udovica i majka dvoje djece, bila narodu draža i milija, jer je prošla iskustvo bolno u posljednjim gorkim danima opstanka svoje zemlje.

Pad Bosanskog kraljevstva i kraljičin usud-izbjeglištvo

Kada su Osmanlije, 1463. godine osvojili glavne bosanske gradove, srušili Bosansko kraljevstvo i ubili kralja Stjepana Tomaševića, Katarina se kažu, nalazila u gostima kod brata Vladislava u Hercegovini. Odatle je sa pratnjom pobjegla u Dubrovnik, jedno vrijeme je i bila na otoku Lopudu, a zatim je otišla u Rim. 
Pri tome ostaje i malo nejasno do danas, okolnost da bi se u cijeloj toj pometnji 1463. godine Katarina našla kod brata, a djecu ostavila samu: gdje-u Bobovcu? u Jajcu?-ne zna se. Turski, pak, izvori sugeriraju da su mali Sigismund i Katarina, otišli sa Ishak-pašom kao taoci? u kakvom drugom aranžmanu?-nejasno je, u Sarajevu koji je tada već bio orijentalno-islamski grad, primili islam, a potom odvedeni u Carigrad. Kćeri Katarini se potom gubi trag. Doduše ostalo su legende, da ni ona nije stigla do Carigrada, već  do Skoplja, gdje je njeno turbe. Za Sigismunda se zna, on je pod imenom Ishakbeg kralj Oglua, držao službu sandžakbega od Korasija.

Život u egzilu

U Rimu Katarina se u osami sve više posjećivala duhovnom životu, nije gubila nadu, i u egzilu tragala je za načinom da se sastane sa djecom. Zna se za njene kontakte oko toga i sa samom Portom i uglednim talijanskim velikašima. Zanimljiva je u tom kontekstu i ova činjenica: dok je ona bila u Rimu i tugovala za Sigismundom i Katarinom, na dvoru u Carigradu, njezin polubrat Stjepan, najmlađi sin hercega Stjepana iz braka sa Barbarom, gdje je po svoj prilici stigao svojom voljom, nakon svađe sa braćom, primio islam i nakon svestrane naobrazbe, postao je jedan od najznamenitijih ljudi Osmanskog carstva, poznatiji pod imenom Ahmed-paša Hercegović.
Pet puta je bio velikim vezirom, bavio se i poezijom, dizao je zadužbine i gradove, prihvatao je ljude iz Bosne i Hercegovine i muslimane i kršćane, zbog njegovog zalaganja osmanska vojna ekspanzija je zaobišla Dubrovnik.
Katarinina sudbina je potpuno drugačija od njenog polubrata, ona se još za života nadala, da će imati priliku zagrliti djecu tamo negdje izdaleka, na žalost to nije nikada ni dočekala. Ispunjena je jedna od njenih želja, nakon smrti 25. oktobra 1478. godine, pokopana je u crkvi Ara Coeli, a na grobnu ploču bio je uklesan natpis na slovima bosančice. 
Izvor: Al Jazeera

Testament

U Rimu Katarina je čekala preko 12 godina da se prilike okrenu u njezinu korist. Križarske vojne, koje su trebale osloboditi njezino kraljevstvo, nisu se ostvarivale, premda su Pavao II (1464-1471) i Sikst (1471-1484) mnogo oko toga radili. Ni njezina privatna nastojanja da oslobodi svoju djecu iz turskog ropstva nisu imala očekivanog uspjeha. Pače, s bolju je saznala da se oboje njezine djece u ropstvu odgaja po zasadama islama.
Tako su dani prolazili, a njezin život odmicao i išao prema završetku. Kad je teže obolila, kao jedina zakonita predstavnica bosanskog kraljevstva, odlučila je oporučno ostaviti svoje želje i odredbe o svom kraljevstvu i ostaloj imovini. To je bilo 20. listopada 1478.
Tog dana pozvala je javnog notara Antu Jurina, svećenika splitske biskupije, tada na službi u rimskoj crkvi sv. Petra, da napravi njezinu oporuku ili testament po zakonskim propisima.
Sastavljanju oporuke bilo je prisutno 7 svjedoka. Jedan od njih bio je Jure Marinov (de Marinellis), arhiđakon na Rabu i tada u službi kard. Marka Barbo. Ostali svjedoci bili su franjevci iz samostana Aracoeli.
U svojoj oporuci Katarina je u prvom redu izrazila svoju volju da se u slučaju smrti pokopa u crkvi Aracoeli. Za posmrtne obrede i pokop ostavila je 200 dukata.
Odmah iza toga dala je napisati svoje odredbe o nasljedstvu u bosanskom kraljevstvu, budući da je ostala jedini njegov zakoniti predstavnik. Najprije imenovala je papu Siksta IV i njegove zakonite nasljednike baštinicima bosanskog kraljevstva i zamolila ih da ga u potpunosti predadu njezinu sinu Sigismundu, ako se vrati na kršćanstvo; a ako Sigismund ne bi ponovo postao kršćanin, da kraljevstvo predadu njezinoj kćeri Katarini, bude li se ona obratila na kršćanstvo. Ako bi pak oboje ustrajalo u muslimanskoj vjeri, Sveta Stolica postaje vlasnica bosanskog kraljevstva i o njemu može odlučivati prema svojoj uviđavnosti.
Ostala njezina dobra, pokretna i nepokretna, pripast će podjednako njezinim dvorkinjama Pauli Mirković, Jeleni Semković i Mari Mišljenović, izuzevši ono što ona izričito naređuje drukčije.
Tako franjevačkoj crkvi Aracoeli, osim 200 dukata za pogreb, ostavlja svoj kraljevski plašt od pozlaćenog sukna i svileni oltarnik, kojega je upotrebljavala u svojoj kapelici.
Crkvi sv. Jeronima pro natione Sclavonorum ostavila je sve ostale stvari iz svoje kapelice (misal, kalež s patenom i korporalom, kazulu i ostalo misničko odijelo zajedno sa svilenim oltarnikom).
Naredila je također da se isplate njezini dugovi, jer je bila dužna Pauli Mirković 22 dukata, Radiču Klešiću 38 dukata, Luki Vučikoviću 18 dukata.
Osim toga odredila je da se u ime njezino podijele neki darovi. Pauli Mirković ostavila je na dar 50 dukata i dva odijela; Jeleni Semković 25 dukata i jedno odijelo; Mari Mišljenović 30 dukata i jedno odijelo; Radiču Klešiću 50 dukata, jedan mač srebrom ukrašen i jedno turskp odijelo od crvene svile zlatom protkane; Juri Žubraniću 50 dukata i Abrahamu Radiću 50 dukata.
Svome sinu Sigismundu ostavila je mač njegova oca, ukoliko bi se Sigismund povratio na kršćanstvo, a ako ne bi postao kršćanin, onda mač je trebalo predati Balši, sinu njezina brata Vladislava. Osim toga, svojoj djeci ostavila je bodež, dvije tase i dva srebrna vrča s poklopcima.
Na koncu, sve relikvije, koje je posjedovala, ostavila je crkvi sv. Katarine u Jajcu.
Za izvršitelje oporuke imenovala je dubrovačkog kanonika Matu de Raguis, koji je tada bio u službi kardinala Julijana Rovere, Paulu Mirković i Radiča Klešić.
Kad je sastav bio završen, kraljica je zamolila biskupa Bartolomeja Marasca, da bi predveo izvršitelje njezine oporuke vicekancelaru Rimske Crkve Rodrigu Borja (Borgia) i zamolili ga da bi njezinu oporuku zajedno s mačem kralja Tomaša predao Papi i kardinalskom zboru, kako bi se zauvijek sačuvali.
Nekoliko dana kasnije kardinal Borja (Borgia) predveo je Papi neke dvorjanike kraljice Katarine, možda izvršitelje oporuke, koji su mu predali pravno napisanu oporuku, mač i ostruge. Papa je tom prigodom pohvalnim riječima govorio o kraljici i primio stvari, koje su mu u ime pokojne kraljice donijeli. Naredio je podkancelaru da oporuku sačuva u arhivu svog ureda. Podkancelar ju je prepisao u knjigu papinske riznice zvanu Camerario Cenci i zajedno sa svojim suradnicima potpisao. Taj prijepis sačuvao nam se do danas.

A sin poturica

Jebeš to

Osmanlije su nam bobile kompletno plemstvo, a Bakir se danas Edoganu hvali kako su
se Bošnjaci s Turcima zajedno borili... Koje je to lažljivo govedo, jebate..

Pa jesu borili su se posli kad je ovoj sin postao poturica

RayMabus wrote:Pa jesu borili su se posli kad je ovoj sin postao poturica

Misliš li da su i Janičari poturice?

Mislim da je ona slab vladar

Sin joj je poturica izrod 

Muški bi žrtovao sina da vrati teritorij 

Ona je ništa 


Slabić

Radi li se na kanonizaciji?

RayMabus wrote:Mislim da je ona slab vladar

Sin joj je poturica izrod 

Muški bi žrtovao sina da vrati teritorij 

Ona je ništa 


Slabić

Poturica ali utjecajan i mocan, a vidi ove danasnje poturice, kao muhe bez glave u svojoj septickoj jami.

Blažena Katarina Kotromanić
   

Izvor: zupajastrebarsko.hr

Nebitna ženska kao i njena izdajnička djeca

Ray, ohani!

Regoč wrote:Ray, ohani!

NEĆU

MOJI NISU PREŠLI NA ISLAM

BOLI ME KURAC ZA INTERESE VATIKANA I ŠTA OVU SRPKINJU OĆE PROGLASITI BLAŽENOM A DJECA SU JOJ IZROD 

NEKA SE GONI I PAPA I ZVIZDIĆ U TRI PIČKE MATERINE

Djeca su joj izrod poturice lojavi

Suradnici okupatora

KRAJ RASPRAVE

Ja sam vojno lice ne zato šta sam sad vojno lice nego jer sam inače to u svemiru

No inkarnirao sam se ovdje 

Poštuejem svoje pretke koji nisu nikad prešli na islam 


Sad bi Vatikan ovo ono 


NEĆEŠ


DJECA SU JOJ IZROD POTURICE LOJAVI I SURADNICI OKUPATORA

Djeca su joj saveznici okupatora

Zato i nije došlo do križarske intervencije u Bih 


Ovoj bilo bitnije kako joj je sin nego društvo 


Pravi vladar žrrvuje svoju djecu za spas kraljevstva 


ONA JE NULA

A taj isti Vatikan misli da će meni potomku ovih prodati tu priču

E pa nećeš


TAKO MI MOJIH PREDAKA 



PRIJE ĆE GORIT I VATIKAN I SARAJEVO

Šta više 

Ja sam general Galaktičke federacije s pet zvjezdica 

Pripadnik Asthar komande 

Anđeoska hijerarhija 

Ako ja donesem odluku to ni Bog ne osporava jer mi je da odrišene ruke 


VATIKAN ĆE GORIT 


PA ĆETE VI POŠTIVAT MOJE PRETKE A NE OVAJ IZROD 


BAGRO USRANA