Events
Publications
Latest imagesKatolicizam...
ex-iskon-pleme :: Društvo :: Religija
Page 13 of 31
Page 13 of 31 • 
1 ... 8 ... 12, 13, 14 ... 22 ... 31
Re: Katolicizam...
by Guest Sat 25 Aug - 9:03
Poniznost je: govoriti što manje o sebi,
Ne miješati se u tuđe poslove,
Paziti da ne budemo znatiželjni,
Prihvaćati radosno protivljenja i ispravke,
Prelaziti preko tuđih pogrešaka,
Prihvaćati zanemarenost, zaborav i mržnju,
Ne tražiti da budemo posebno ljubljeni i prihvaćeni,
Odgovarati uljudno i kad smo izazvani,
Ne gaziti nikada ničije dostojanstvo,
Ne raspravljati ni onda kad imamo pravo,
Birati uvijek ono što je teže.
draga Majka Terezija
Ne miješati se u tuđe poslove,
Paziti da ne budemo znatiželjni,
Prihvaćati radosno protivljenja i ispravke,
Prelaziti preko tuđih pogrešaka,
Prihvaćati zanemarenost, zaborav i mržnju,
Ne tražiti da budemo posebno ljubljeni i prihvaćeni,
Odgovarati uljudno i kad smo izazvani,
Ne gaziti nikada ničije dostojanstvo,
Ne raspravljati ni onda kad imamo pravo,
Birati uvijek ono što je teže.
draga Majka Terezija
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest Sat 25 Aug - 10:29
evo, tekst je ovako pregledniji:
Čovjekova prava sreća nalazi se u njegovu pravom odnosu prema Bogu. Prekine li se taj odnos, rijeka sreće prekinula je svoju vezu sa svojim izvorom, i stoga mora presušiti. To se najbolje vidi kod Adamova grijeha. Kad govorimo o raju, onda moramo znati da se taj raj prije svega nalazio u čovjekovoj duši i srcu. Dok je u čovjekovom srcu vladao sklad u vjernosti Božjem zakonu, bio je sretan. Kad se u dušu uvukao mrak pobune i nesklada između Božje i ljudske volje, nestalo je i raja.
Sjetimo se svoga iskustva. Kad nam u duši vlada red i sklad, kad nam duša pjeva od sreće, sve je oko nas lijepo. I priroda, i događaji, i ljudi. Stvari su u sebi ostale nepromijenjene, ali smo se mi u sebi promijenili. I prema tome, biva li naš duševni pogled bistriji ili mračniji, mi oko sebe stvaramo raj ili pakao.
Sam Isus je rekao: »Kraljevstvo je Božje u vama!« Tako to vrijedi i za pakao. Ljubav gradi, mržnja razgrađuje. Bog je ljubav, i tko ostaje u Bogu, ostaje u ljubavi. Prema tome, on oko sebe gradi također ljubav.
Kad Isus govori o grijehu, uvijek nam svraća pogled na nesreću što je on sa sobom donosi. »Zaista, zaista vam kažem, da je svaki, koji čini grijeh, rob grijehu. A rob ne ostaje u kući zauvijek. A Sin ostaje zauvijek«. (Iv. 8. 34-35).
I onda pokazuje na sredstvo, kako da se oslobodimo od grijeha. To je vjera i pouzdanje u njega. To je vraćanje k njemu. To je vraćanje sličnosti prema njemu u svoju dušu. Inače, tko se prepusti sebi i uzda se u svoje sile i nakon obraćenja, može doživjeti ono, što kaže Isus: »Kad nečisti duh izađe iz čovjeka, ide kroz pusta mjesta tražeći pokoja i ne nađe ga. Tada kaže: Vratit ću se u svoju kuću otkuda sam izašao. I došavši, nađe je praznu, pometenu i ukrašenu. Tada otiđe i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe i ušavši, stanuju ondje. I na koncu je ovomu čovjeku gore nego s početka«. (Mt. 12. 43-45).
Da nam Istina o grijehu bude još bliža, jasnija i konkretnija, pogledajmo na grijeh anđela i prvih ljudi i na njegove posljedice.
II — »Vidio sam sotonu, gdje spade s neba kano munja«. (Lk. 10,18)
Vjera nas uči da je Bog osim vidljivog svijeta stvorio i nevidljivi svijet duhova. O njima Sveto Pismo govori na mnogo mjesta. A sveti nam Pavao u Poslanici Kološanima tvrdi, da su i ti duhovi bili stvoreni prema Božjoj praslici, Sinu: »U Sinu je sve stvoreno, što je na nebu i na zemlji, što se vidi i ne vidi:prijestolja, ili gospodstva, ili poglavarstva, ili vlasti: sve je po njemu i za njega stvoreno. I on je prije svega, i sve stoji u njemu«. (Kol. 1. 16 - 17).
Sin, dakle, mora biti onaj preko kojega će ti dusi postići i svoj cilj radi kojeg su stvoreni, tj. da preko njega i u njemu upoznaju svoj izvor, svoj smisao, svoju sreću i priznaju Boga svojim gospodarom.
Budući da nitko ne dolazi k Ocu osim po Sinu. i anđeli su morali proći taj put. Žrtvom priznanja Sinova vrhovnog gospodstva nad sobom imali su zaslužiti vječnu sreću u vječnom posjedovanju Boga.
To je bio velik i sudbonosan čas. Svi su anđeli bili okupljeni u predvorju neba. Na čelu im se nalazi najdivniji, imenom Lucifer. Tu oni promatraju sjaj svoje ljepote. I tada Bog od njih zatraži, prema mišljenju nekih crkvenih otaca, da se poklone njegovu Sinu ne samo kao Bogu, nego i kao čovjeku, i to izra- njenu i poniženu, i da ga tako priznaju svojim kraljem i gospodarom.
Anđeli svojom oštroumnošću spoznaju koliko njihova anđeoska narav nadilazi ljudsku, pa makar je na se uzeo i Božji Sin. Svi su uzbuđeni. No dok jedni tu ljudsku narav promatraju kao ruho u koje se je zaodjenut vječni Bog, drugi su se zaustavili samo na tom ruhu, a smetnuli su ispred očiju samo Božanstvo. I dok prvi iskazuju vjernost utjelovljenom Bogu, drugi na čelu s Luciferom otkazuju vjernost i poslušnost. Lucifer oholo dovikuje: »Neću služiti!« A za njim to isto ponavljaju njegovi pristaše. I tako se već u predvorju neba u zoru stvaranja ostvaruje ono što je o utjelovljenom Sinu Božjemu izrekao kao proročanstvo starac Simun, kad je u jeruzalemskom hramu rekao Mariji: »Gle, ovaj je postavljen na propast i na uskrsnuće mnogima.... i za znak. kome će se protiviti!« (Lk. 2. 34).
Sveti nam Ivan Evanđelista pripovijeda u knjizi Otkrivenja, što se dogodilo nakon te podjele među anđelima.
»I posta rat na nebu. Mihael i njegovi anđeli ratovali su sa zmajem. Zmaj ratova i njegovi anđeli. I ne nadvladaše, i više im se ne nađe mjesta na nebu. Izbačen bi zmaj veliki, stara zmija, koja se zove đavao i sotona, koji zavodi sav svijet ... I anđeli njegovi bili su s njim zbačeni. I čuo sam jaki glas na nebu, koji je govorio: Sad dođe spasenje i sila i kraljevstvo Boga našega i vlast Krista njegova...« (Otkr. 12, 7-10).
A Isus je rekao svojim učenicima, kad su mu pripovijedali, kako im se i đavli pokoravaju u njegovo ime: »Vidio sam sotonu, gdje spad s neba kao munja«. (Lk. 10, 18).
Zaustavimo se malo na posljedicama grijeha anđela. Do časa pobune anđeli su bili divne Božje slike. Grijeh u njima posve briše sličnost s Bogom. U njima ne ostaje ni truna dobra, ljepote i plemenitosti, jer su po grijehu posve prekinuli vezu s izvorom te dobrote, ljepote i plemenitosti. Kako su sada prepušteni sami sebi i Božjoj srdžbi, u njih se nastanilo samo zlo. Kao svoje neprijatelje Bog ih zauvijek zatvara u vječnu tamnicu. Tko bi mogao opisati, što ih je tamo dočekalo? Jer tko od nas može pravo shvatiti. Sto znači zauvijek izgubiti Boga i neprestano biti proganjan sviješću da se to nije moralo dogoditi, samo da je bilo malo više ponizne poslušnosti i vjernosti? Tko može uroniti u anđeosku izopačenu nutrinu, u kojoj se stalno rađa čežnja za izgubljenim Bogom, da je odmah pokopa mržnja i prezir prema njemu? Tko može opisati nutarnju vatru savjesti, koja pali, grize, uništava .... a koju neprestano podjaruje Božja srdžba? Da. strašno je pasti u ruke živoga Boga!
Ako sada svrnem pogled na sebe i zapitam se, koliko sam puta ja ponovio pobunu protiv Boga i u sebi uništio Božju sliku, što bi od mene bilo danas da je Gospodin Bog makar samo djelomično postupao sa mnom nakon toga, kao što je postupao s buntovnim anđelima?
Samo je jedan odgovor: Utjelovljeni Bog u svome milosrđu želi pokušati popraviti pokvarenu sliku Božju u meni. A da to mogne, žrtvovao je za mene svoj život, prolio je svoju krv. On, kao praslika Očeva, obratio se Ocu s molbom: »Ostavi tu nerodnu smokvu još ove godine, dok sve oko nje unaokolo okopam i zagnojim. Možda će ipak uroditi. Ako li ne, na godinu češ je posjeći«. (Lk. 13, 8-9).
Božje milosrđe ima granice, ako vidi da ga zlorabim. Moja je osuda samo odgođena, da se vidi imam li imalo dobe volje da se popravim i ponovo postanem prava Božja slika.
Kakvo je moje duševno stanje sada? Ne pritišće li moju savjest posve konkretna nevjera? Ako je tako. onda ni časa ne smijem oklijevati da ponovo zadobijem milosrđe po savršenom kajanju i po čvrstoj odluci da ću promjeniti svoj život.
III —»Po jednom čovjeku uđe na svijet grijeh« (Rim. 5, 12)
Kako god je Bog raskošno stvorio ovaj vidljivi svijet, ipak Sveto Pismo ni kod jednog stvorenja ne kaže da je stvoreno na Božju sliku. Jedino kad Bog odlučuje stvoriti čovjeka, onda izrično kaže: »Načinimo čovjeka na sliku i priliku svoju...! I stvori Bog čovjeka na svoju sliku... Stvori ih kao muža i ženu«. (Gen. 1, 26-27).
Nakon što je Bog tako stvorio čovjeka, odmah mu pokazuje i način, kako će u sebi sačuvati Božju sliku. Traži od čovjeka, da vjerno vrši njegovu volju. Božja praslika reći će kasnije za sebe: »Jelo je moje da vršim volju onoga, koji me je poslao, i da izvršim njegovo djelo«. (Iv. 4, 34). Prema tome, želi li i čovjek, kopija te Božje prasllke, sačuvati sličnost s Bogom, mora vršiti volju onoga, koji ga je stvorio.
Sveto nam Pismo zorno to opisuje: »Uze Gospodin Bog čovjeka i stavi ga u vrt edenski da ga obrađuje i goji. A dade Gospodin Bog čovjeku ovu zapovijed: Sa svakog drveta u vrtu smiješ jesti, samo s drveta spoznanja dobra i zla ne jedi. Jer čim bi jeo s njega, morao bi umrijeti«. (Gen. 2, 15-17).
U početku je sve bilo dobro. Prvi su ljudi spremno primili tu kušnju i vjerno se držali Božje zabrane. No, pali anđeo, koji je propao na kušnji i tako u sebi uništio Božju sliku zauvijek, nije mogao podnositi da ova nova Božja slika ostane netaknuta. Stoga se upliće u ljudsku povijest. Bog mu je to dopustio, da se lako jasnije očituje čovjekova vjernost.
Da u svome planu sigurnije uspije, poslužit će se ženinom znatiželjom i muževom prevelikom ljubavlju prema ženi. Sveto nam Pismo i ovdje daje zoran opis kušnje: »Zmija je bila lukavija od svih životinja zemaljskih, što ih je učinio Gospodin Bog. Ona reče ženi: Je li doista kazao Bog: Ne smijete jesti ni s kojeg drveta u vrtu? — Žena odgovori zmiji: Od plodova drveća u vrtu smiiemo jesti. Samo od plodova drveta što stoji usred vrta, zapovijedio je Bog: Od toga ne smijete Jesti, pa ni dotaknuti ga, inače morate umrijeti! — Zmija odvrati ženi: Nikako nećete umrijeti. Dapače, zna Bog da će vam se otvoriti oči, čim budete jeli s njega, i da ćete postati kao Bog, kad spoznate, što je dobro i zlo!
Sada istom vidje žena, kako je plod drveta dobar za jelo i ugodan za pogled, i kako je plod drveta poželjan, jer daje spoznanje. I ona uze od njegova ploda i jede. I mužu svojemu koji je bio uz nju dade od njega, i on također jede. — Tada se obadvama otvoriše oči, i oni opaziše da su bili goli. Zato spletoše smokvino lišće i načiniše sebi od njega pregače«. (Gen. 3, 1-7).
Kako god Sveto Pismo iznosilo pojedinosti o napasti i padu prvih ljudi, ipak možemo pretpostavili da se razgovor između Eve i đavla nije vodio riječima, nego da se sve odvijalo u Evinoj duši. Svaki je od nas toliko puta doživio taj nutarnji razgovor i mogli bismo ga isto tako opisati, kao što je opisan taj Evin razgovor.
Ovdje nam je Sveto Pismo majstorskom psihologijom opisalo napast. Najprije mora doći sumnja, da li je baš tako i to ti to zapovijeđeno ili zabranjeno. Onda sumnja rađa želju, da se nađe neki izlaz, neka rupa, izgovor, da ne moramo zapovijed obdržavati. Čovjek iza toga počinje osjećati da je zapovijed ili zabrana pretjerana, pa prema tome, da je i besmislena. Iza toga dolazi do znatiželjnog pomatranja samog predmeta zapovijedi. U duši sve više raste želja za tim zabranjenim plodom, nakon što je zamagljena jasnoća zapovijedi. Zadnji korak vodi do čina. I tek poslije čina, kad je čovjek okusio zabranjeni plod, počinje se i osvješćivati i spoznavati da je prevaren...
To sve doživjela je prva žena, kad je počela popuštati svojoj ženskoj znatiželji.
No, grješnik gotovo redovito nije zadovoljan da sam uživa u zabranjenom plodu. Želi u tome imati sudionika. Tako je bilo i kod Eve. Nakon što je sama zagrizla u zabranjeni plod, pruža ga i svome mužu. A on je imao tu slabu stranu, da se je previše srcem vezao uz ženu, kojoj za volju uzima plod i zajedno s njom krši zapovijed.
Ovdje je posve sporedno pitanje, treba li opis prvoga grijeha uzeti doslovno ili ne. Za nas je važno samo to, da je kušnja bila i da je prvi ljudi nisu izdržali.
Slika Božja je po grijehu uništena u čovjekovoj duši i srcu. Čovjek je postao Božji neprijatelj, buntovnik. Što će Bog učiniti?
Sveto Pismo nastavlja svoj izvještaj: »Kad začuše šušanj koraka Gospodina Boga, koji je hodio po vrtu za dnevnog vjetrića, sakriše se oni, Adam i njegova žena, pred Gospodinom Bogom među grmlje u vrtu. A Gospodin Bog viknu Adamu i upita ga: Gdje si? — On odgovori: Kad začuh šušanj tvojih koraka u vrtu, uplaših se, jer sam gol. Zato se sakrih. — Tada upita on: Tko ti je rekao da si gol? Da nisi možda jeo s drveta, s kojega sam ti zabranio jesti? — Adam odgovori: Žena, koju si mi dao za družicu, ona mi dade s drveta, i jeo sam. — I Gospodin Bogupita ženu: Zašto si to učinila? — Žena odvrati: Zmija me je zavela, zato sam jela«. (Gen. 3, 8-13).
Psihologija grijeha nastavlja se dalje odvijati pred našim očima. Čovjek osjeća krivnju, ali nema odmah snage da prizna. Stoga sve prebacuje na drugoga, da tako izađe što neviniji. Ali time se još više kotrlja nizbrdo. I kad bude na dnu bijede, tek onda će početi shvaćati što je učinio.
Ni kod Adama ni kod Eve ne nailazimo još ni na kakvo kajanje. Nijedno od njih ne moli Boga za oproštenje. Kao da ne shvaćaju što znače one Božje riječi: »Čim bi jeo s drveta, morao bi umrijeti!« Misao na kajanje doći će tek poslije, kad budu čuli Božju osudu.
Svaki grijeh u sebi već nosi kaznu — kidanje s Bogom izaziva u duši pustoš, grižnju savjesti, pakao ... No da ljudi bolje shvate što im donosi kidanje s Bogom, Sveto Pismo donosi osudu, što ju je Bog izrekao nad prvim ljudima: »Ženi reče: Mnoge ću ti muke zadati, kad zatrudniš. U bolovima ćeš rađati djecu, a ipak ćeš žudjeti svojega muža, koji će ti biti gospodar. — Adamu reče: Jer si popustio molbi svoje žene i jeo s drveta..., to neka je prokleta zemlja poradi tebe! S mukom ćeš se od nje hranit: sve dane svojega života. Trnje i korov rađat će ti, i ti ćeš jesti poljsko zelje. U znoju ćeš lica svojega jesti kruh. Dok se ne vratiš u zemlju, od koje si uzet. Jer prah si i u prah ćeš se vratiti!« (Gen. 3, 16-19).
Strahotu ove osude pokazuje nam čitava ljudska povijest. Kad su ljudi u sebi uništili raj Božje milosti, uništili su i raj oko sebe. A s nestankom raja došle su smrt i sve njene prethodnice, kao što su bolest, patnja, robovanje strastima, mržnja, zavist, siromaštvo, tjelesna i duševna bijeda, umska ograničenost, oskvrnuće bračne ljubavi na najrazličitijc načine, prezir prema duhovnim vrednotama i želja za tjelesnim užicima.
Želimo li dobiti vjernu sliku posljedica grijeha, pokušajmo pogledati i prebrojati sve boli, sve suze, razočaranja, sve bolnice, tamnice, ludnice, ubožnice, sva stratišta i ratišta, sva groblja, svu prolivenu krv i sav ljudski znoj od postanka do konca svijeta. I uza sve to još nećemo dobiti potpunu sliku Božje kazne za uništenu Božju sliku u ljudskoj duši. Moramo ići još dalje i zaustaviti se na onome mjestu gdje se ispunilo Božje proročanstvo, kad je u raju Bog prokleo đavla: »Neprijateljstvo ću staviti između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina. On će ti satrti glavu, a ti ćeš ga raniti u petu!« (Gen. 3. 15).
Tek je krv Kristova prolivena na križu oprala ljagu što ju je čovjeku zadao grijeh. Dakle, samo cijenom žrtvovanja Božje praslike u čovjeku može biti popravljena Božja slika. No, kao što svaki čovjek slobodno se odlučuje protiv Boga, lako isto povratak k Bogu može se dogoditi samo uz čovjekov osobni pristanak.
Ponovo ću baciti pogled na svoju dušu i zapitat ću se, ne nasjedam li i ja đavolskim zamkama poput Adama i Eve. Pogledat ću, s koje strane navaljuje taj neprijatelj na mene. Nisam li u mnogočemu sličan prvim ljudima, te se lakoumno izlažem opasnostima. A kad sam posrnuo, onda sam tražio bezbroj isprika, a na kajanje jedva da sam i pomislio. Možda računam na Kristovu krv, da će me ona oprati. No može li mi i ona koristiti, ako njezine plodove tako slabo primjenjujem na sebe? Smijem li dalje tako nastaviti?...
IV — »Teško onome čovjeku, koji izda Sina Čovječega!« (Mt. 26, 24)
Da nam tajna grijeha i njegove posljedice budu što bliže, neće biti na odmet, ako se zaustavimo na grijehu Isusova apostola Jude Iskariota.
Tri godine Juda se je nalazio u blizini same utjelovljene Božje Riječi, Božje praslike. Iz dana u dan slušao je Isusove pouke, gledao njegova čudesa, primio tolike milosti. Ali kao što je morao proći kušnju Petar, Toma, Ivan i svi ostali apostoli, lako ju je morao proći i Juda. I dok su drugi apostoli, makar i uz posrtaje, ipak ostali Isusu vjerni, Juda ide drugim putem. Zahvatila ga je strast za novcem, koja se sve više razvijala koliko se on prema njoj manje borio. I ona je postepeno u njegovu srcu gasila najprije ljubav prema Isusu, da napokon ugasi i vjeru i pouzdanje. A kad ga više ništa nije uz Isusa vezalo, zar se moramo čuditi da je prodao svoga Učitelja? Kad je u sebi uništio Božju sliku, što mu je bilo stalo da neprijatelju Božjem proda i Božju prasliku?
Na zadnjoj večeri Isus pokušava svojim proročanskim riječima spasiti svog nesretnog učenika. Stoga ozbiljno govori: »Teško onome čovjeku, koji izda Sina čovječjeg. Bolje bi mu bilo, da se nije ni rodio čovjek onaj!« (Mt. 26, 24).
Ništa nije koristilo. Juda je ostao čvrsto vezan verigama grijeha. I pod vodstvom sotoninim odlazi u noć, na posao. I kad jeIsus već molio u Getsemaniju, »eto Jude na čelu velike čete. I pristupivši k Isusu, reče: zdravo, rabi! I poljubi ga. Isus mu reče: Prijatelju, zašto si došao? (Mt. 26, 47-50). Juda, poljupcem izdaješ Sina čovječjeg?« (Lk. 22, 48).
Sve ne koristi ništa. Grijeh sve više hara Judinom dušom, alipomalo donosi i posljedice.
Kad je Isus bio uhvaćen, a onda i osuđen na smrt, Judi se otvaraju oči. »Tada vidjevši Juda da Isusa osudiše, raskaja se i vrati trideset srebrenika velikim svećenicima i starješinama govoreći: Sagriješio sam izdavši pravednu krv. A oni rekoše: Što mi marimo za to! To je tvoja stvar. — I bacivši srebrenike u hram, izađe i otiđe te se objesi«. (Mt. 27, 3-5).
Sveti Petar prigodom izbora apostola Matije popunjava izvještaj o Judinoj sudbini, kad kaže: »Trebalo je da se ispuni Pismo za Judu, koji je bio vođa onima, što uhvatiše Isusa. Ta Juda se brojio s nama i primio je dio ove službe. On steče njivu od plaće za zločin, ali se strmoglavi, raspuče se po sredini, i izasu se sva njegova utroba... U knjizi psalama pisano je: Neka bude pust njegov stan, i neka ne bude nikoga, koji bi stanovao u njemu, i predstojništvo njegovo neka primi drugi... I moljahu: Ti. Gospodine,... pokaži, koga si izabrao, da primi mjesto službe ove i apostolstva, iz kojega ispade Juda, da ode na svoje mjesto...« (Dap 1, 16-19 i 24-25).
Juda apostol — prokletnik! Nije li to nešto strašno? A ipak, to je zbilja. Živio je u neposrednoj Isusovoj blizini, a uza sve to je propao, jer je sam tako htio. Tko da to shvati?...
No, ne živim li i ja u Isusovoj blizini? I ne primam li isto tako rijeke Božjih milosti? A ipak, kako izgleda moj život? Kakav je moj odnos prema grijehu? Moram biti svjestan, da spas moje duše ovisi ne samo o Bogu, nego i o meni. Budem li surađivao s Božjom milošću, onda ću dobiti obilje svjetla i pomoći, da sve napasti svladam.
Čovjekova prava sreća nalazi se u njegovu pravom odnosu prema Bogu. Prekine li se taj odnos, rijeka sreće prekinula je svoju vezu sa svojim izvorom, i stoga mora presušiti. To se najbolje vidi kod Adamova grijeha. Kad govorimo o raju, onda moramo znati da se taj raj prije svega nalazio u čovjekovoj duši i srcu. Dok je u čovjekovom srcu vladao sklad u vjernosti Božjem zakonu, bio je sretan. Kad se u dušu uvukao mrak pobune i nesklada između Božje i ljudske volje, nestalo je i raja.
Sjetimo se svoga iskustva. Kad nam u duši vlada red i sklad, kad nam duša pjeva od sreće, sve je oko nas lijepo. I priroda, i događaji, i ljudi. Stvari su u sebi ostale nepromijenjene, ali smo se mi u sebi promijenili. I prema tome, biva li naš duševni pogled bistriji ili mračniji, mi oko sebe stvaramo raj ili pakao.
Sam Isus je rekao: »Kraljevstvo je Božje u vama!« Tako to vrijedi i za pakao. Ljubav gradi, mržnja razgrađuje. Bog je ljubav, i tko ostaje u Bogu, ostaje u ljubavi. Prema tome, on oko sebe gradi također ljubav.
Kad Isus govori o grijehu, uvijek nam svraća pogled na nesreću što je on sa sobom donosi. »Zaista, zaista vam kažem, da je svaki, koji čini grijeh, rob grijehu. A rob ne ostaje u kući zauvijek. A Sin ostaje zauvijek«. (Iv. 8. 34-35).
I onda pokazuje na sredstvo, kako da se oslobodimo od grijeha. To je vjera i pouzdanje u njega. To je vraćanje k njemu. To je vraćanje sličnosti prema njemu u svoju dušu. Inače, tko se prepusti sebi i uzda se u svoje sile i nakon obraćenja, može doživjeti ono, što kaže Isus: »Kad nečisti duh izađe iz čovjeka, ide kroz pusta mjesta tražeći pokoja i ne nađe ga. Tada kaže: Vratit ću se u svoju kuću otkuda sam izašao. I došavši, nađe je praznu, pometenu i ukrašenu. Tada otiđe i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe i ušavši, stanuju ondje. I na koncu je ovomu čovjeku gore nego s početka«. (Mt. 12. 43-45).
Da nam Istina o grijehu bude još bliža, jasnija i konkretnija, pogledajmo na grijeh anđela i prvih ljudi i na njegove posljedice.
II — »Vidio sam sotonu, gdje spade s neba kano munja«. (Lk. 10,18)
Vjera nas uči da je Bog osim vidljivog svijeta stvorio i nevidljivi svijet duhova. O njima Sveto Pismo govori na mnogo mjesta. A sveti nam Pavao u Poslanici Kološanima tvrdi, da su i ti duhovi bili stvoreni prema Božjoj praslici, Sinu: »U Sinu je sve stvoreno, što je na nebu i na zemlji, što se vidi i ne vidi:prijestolja, ili gospodstva, ili poglavarstva, ili vlasti: sve je po njemu i za njega stvoreno. I on je prije svega, i sve stoji u njemu«. (Kol. 1. 16 - 17).
Sin, dakle, mora biti onaj preko kojega će ti dusi postići i svoj cilj radi kojeg su stvoreni, tj. da preko njega i u njemu upoznaju svoj izvor, svoj smisao, svoju sreću i priznaju Boga svojim gospodarom.
Budući da nitko ne dolazi k Ocu osim po Sinu. i anđeli su morali proći taj put. Žrtvom priznanja Sinova vrhovnog gospodstva nad sobom imali su zaslužiti vječnu sreću u vječnom posjedovanju Boga.
To je bio velik i sudbonosan čas. Svi su anđeli bili okupljeni u predvorju neba. Na čelu im se nalazi najdivniji, imenom Lucifer. Tu oni promatraju sjaj svoje ljepote. I tada Bog od njih zatraži, prema mišljenju nekih crkvenih otaca, da se poklone njegovu Sinu ne samo kao Bogu, nego i kao čovjeku, i to izra- njenu i poniženu, i da ga tako priznaju svojim kraljem i gospodarom.
Anđeli svojom oštroumnošću spoznaju koliko njihova anđeoska narav nadilazi ljudsku, pa makar je na se uzeo i Božji Sin. Svi su uzbuđeni. No dok jedni tu ljudsku narav promatraju kao ruho u koje se je zaodjenut vječni Bog, drugi su se zaustavili samo na tom ruhu, a smetnuli su ispred očiju samo Božanstvo. I dok prvi iskazuju vjernost utjelovljenom Bogu, drugi na čelu s Luciferom otkazuju vjernost i poslušnost. Lucifer oholo dovikuje: »Neću služiti!« A za njim to isto ponavljaju njegovi pristaše. I tako se već u predvorju neba u zoru stvaranja ostvaruje ono što je o utjelovljenom Sinu Božjemu izrekao kao proročanstvo starac Simun, kad je u jeruzalemskom hramu rekao Mariji: »Gle, ovaj je postavljen na propast i na uskrsnuće mnogima.... i za znak. kome će se protiviti!« (Lk. 2. 34).
Sveti nam Ivan Evanđelista pripovijeda u knjizi Otkrivenja, što se dogodilo nakon te podjele među anđelima.
»I posta rat na nebu. Mihael i njegovi anđeli ratovali su sa zmajem. Zmaj ratova i njegovi anđeli. I ne nadvladaše, i više im se ne nađe mjesta na nebu. Izbačen bi zmaj veliki, stara zmija, koja se zove đavao i sotona, koji zavodi sav svijet ... I anđeli njegovi bili su s njim zbačeni. I čuo sam jaki glas na nebu, koji je govorio: Sad dođe spasenje i sila i kraljevstvo Boga našega i vlast Krista njegova...« (Otkr. 12, 7-10).
A Isus je rekao svojim učenicima, kad su mu pripovijedali, kako im se i đavli pokoravaju u njegovo ime: »Vidio sam sotonu, gdje spad s neba kao munja«. (Lk. 10, 18).
Zaustavimo se malo na posljedicama grijeha anđela. Do časa pobune anđeli su bili divne Božje slike. Grijeh u njima posve briše sličnost s Bogom. U njima ne ostaje ni truna dobra, ljepote i plemenitosti, jer su po grijehu posve prekinuli vezu s izvorom te dobrote, ljepote i plemenitosti. Kako su sada prepušteni sami sebi i Božjoj srdžbi, u njih se nastanilo samo zlo. Kao svoje neprijatelje Bog ih zauvijek zatvara u vječnu tamnicu. Tko bi mogao opisati, što ih je tamo dočekalo? Jer tko od nas može pravo shvatiti. Sto znači zauvijek izgubiti Boga i neprestano biti proganjan sviješću da se to nije moralo dogoditi, samo da je bilo malo više ponizne poslušnosti i vjernosti? Tko može uroniti u anđeosku izopačenu nutrinu, u kojoj se stalno rađa čežnja za izgubljenim Bogom, da je odmah pokopa mržnja i prezir prema njemu? Tko može opisati nutarnju vatru savjesti, koja pali, grize, uništava .... a koju neprestano podjaruje Božja srdžba? Da. strašno je pasti u ruke živoga Boga!
Ako sada svrnem pogled na sebe i zapitam se, koliko sam puta ja ponovio pobunu protiv Boga i u sebi uništio Božju sliku, što bi od mene bilo danas da je Gospodin Bog makar samo djelomično postupao sa mnom nakon toga, kao što je postupao s buntovnim anđelima?
Samo je jedan odgovor: Utjelovljeni Bog u svome milosrđu želi pokušati popraviti pokvarenu sliku Božju u meni. A da to mogne, žrtvovao je za mene svoj život, prolio je svoju krv. On, kao praslika Očeva, obratio se Ocu s molbom: »Ostavi tu nerodnu smokvu još ove godine, dok sve oko nje unaokolo okopam i zagnojim. Možda će ipak uroditi. Ako li ne, na godinu češ je posjeći«. (Lk. 13, 8-9).
Božje milosrđe ima granice, ako vidi da ga zlorabim. Moja je osuda samo odgođena, da se vidi imam li imalo dobe volje da se popravim i ponovo postanem prava Božja slika.
Kakvo je moje duševno stanje sada? Ne pritišće li moju savjest posve konkretna nevjera? Ako je tako. onda ni časa ne smijem oklijevati da ponovo zadobijem milosrđe po savršenom kajanju i po čvrstoj odluci da ću promjeniti svoj život.
III —»Po jednom čovjeku uđe na svijet grijeh« (Rim. 5, 12)
Kako god je Bog raskošno stvorio ovaj vidljivi svijet, ipak Sveto Pismo ni kod jednog stvorenja ne kaže da je stvoreno na Božju sliku. Jedino kad Bog odlučuje stvoriti čovjeka, onda izrično kaže: »Načinimo čovjeka na sliku i priliku svoju...! I stvori Bog čovjeka na svoju sliku... Stvori ih kao muža i ženu«. (Gen. 1, 26-27).
Nakon što je Bog tako stvorio čovjeka, odmah mu pokazuje i način, kako će u sebi sačuvati Božju sliku. Traži od čovjeka, da vjerno vrši njegovu volju. Božja praslika reći će kasnije za sebe: »Jelo je moje da vršim volju onoga, koji me je poslao, i da izvršim njegovo djelo«. (Iv. 4, 34). Prema tome, želi li i čovjek, kopija te Božje prasllke, sačuvati sličnost s Bogom, mora vršiti volju onoga, koji ga je stvorio.
Sveto nam Pismo zorno to opisuje: »Uze Gospodin Bog čovjeka i stavi ga u vrt edenski da ga obrađuje i goji. A dade Gospodin Bog čovjeku ovu zapovijed: Sa svakog drveta u vrtu smiješ jesti, samo s drveta spoznanja dobra i zla ne jedi. Jer čim bi jeo s njega, morao bi umrijeti«. (Gen. 2, 15-17).
U početku je sve bilo dobro. Prvi su ljudi spremno primili tu kušnju i vjerno se držali Božje zabrane. No, pali anđeo, koji je propao na kušnji i tako u sebi uništio Božju sliku zauvijek, nije mogao podnositi da ova nova Božja slika ostane netaknuta. Stoga se upliće u ljudsku povijest. Bog mu je to dopustio, da se lako jasnije očituje čovjekova vjernost.
Da u svome planu sigurnije uspije, poslužit će se ženinom znatiželjom i muževom prevelikom ljubavlju prema ženi. Sveto nam Pismo i ovdje daje zoran opis kušnje: »Zmija je bila lukavija od svih životinja zemaljskih, što ih je učinio Gospodin Bog. Ona reče ženi: Je li doista kazao Bog: Ne smijete jesti ni s kojeg drveta u vrtu? — Žena odgovori zmiji: Od plodova drveća u vrtu smiiemo jesti. Samo od plodova drveta što stoji usred vrta, zapovijedio je Bog: Od toga ne smijete Jesti, pa ni dotaknuti ga, inače morate umrijeti! — Zmija odvrati ženi: Nikako nećete umrijeti. Dapače, zna Bog da će vam se otvoriti oči, čim budete jeli s njega, i da ćete postati kao Bog, kad spoznate, što je dobro i zlo!
Sada istom vidje žena, kako je plod drveta dobar za jelo i ugodan za pogled, i kako je plod drveta poželjan, jer daje spoznanje. I ona uze od njegova ploda i jede. I mužu svojemu koji je bio uz nju dade od njega, i on također jede. — Tada se obadvama otvoriše oči, i oni opaziše da su bili goli. Zato spletoše smokvino lišće i načiniše sebi od njega pregače«. (Gen. 3, 1-7).
Kako god Sveto Pismo iznosilo pojedinosti o napasti i padu prvih ljudi, ipak možemo pretpostavili da se razgovor između Eve i đavla nije vodio riječima, nego da se sve odvijalo u Evinoj duši. Svaki je od nas toliko puta doživio taj nutarnji razgovor i mogli bismo ga isto tako opisati, kao što je opisan taj Evin razgovor.
Ovdje nam je Sveto Pismo majstorskom psihologijom opisalo napast. Najprije mora doći sumnja, da li je baš tako i to ti to zapovijeđeno ili zabranjeno. Onda sumnja rađa želju, da se nađe neki izlaz, neka rupa, izgovor, da ne moramo zapovijed obdržavati. Čovjek iza toga počinje osjećati da je zapovijed ili zabrana pretjerana, pa prema tome, da je i besmislena. Iza toga dolazi do znatiželjnog pomatranja samog predmeta zapovijedi. U duši sve više raste želja za tim zabranjenim plodom, nakon što je zamagljena jasnoća zapovijedi. Zadnji korak vodi do čina. I tek poslije čina, kad je čovjek okusio zabranjeni plod, počinje se i osvješćivati i spoznavati da je prevaren...
To sve doživjela je prva žena, kad je počela popuštati svojoj ženskoj znatiželji.
No, grješnik gotovo redovito nije zadovoljan da sam uživa u zabranjenom plodu. Želi u tome imati sudionika. Tako je bilo i kod Eve. Nakon što je sama zagrizla u zabranjeni plod, pruža ga i svome mužu. A on je imao tu slabu stranu, da se je previše srcem vezao uz ženu, kojoj za volju uzima plod i zajedno s njom krši zapovijed.
Ovdje je posve sporedno pitanje, treba li opis prvoga grijeha uzeti doslovno ili ne. Za nas je važno samo to, da je kušnja bila i da je prvi ljudi nisu izdržali.
Slika Božja je po grijehu uništena u čovjekovoj duši i srcu. Čovjek je postao Božji neprijatelj, buntovnik. Što će Bog učiniti?
Sveto Pismo nastavlja svoj izvještaj: »Kad začuše šušanj koraka Gospodina Boga, koji je hodio po vrtu za dnevnog vjetrića, sakriše se oni, Adam i njegova žena, pred Gospodinom Bogom među grmlje u vrtu. A Gospodin Bog viknu Adamu i upita ga: Gdje si? — On odgovori: Kad začuh šušanj tvojih koraka u vrtu, uplaših se, jer sam gol. Zato se sakrih. — Tada upita on: Tko ti je rekao da si gol? Da nisi možda jeo s drveta, s kojega sam ti zabranio jesti? — Adam odgovori: Žena, koju si mi dao za družicu, ona mi dade s drveta, i jeo sam. — I Gospodin Bogupita ženu: Zašto si to učinila? — Žena odvrati: Zmija me je zavela, zato sam jela«. (Gen. 3, 8-13).
Psihologija grijeha nastavlja se dalje odvijati pred našim očima. Čovjek osjeća krivnju, ali nema odmah snage da prizna. Stoga sve prebacuje na drugoga, da tako izađe što neviniji. Ali time se još više kotrlja nizbrdo. I kad bude na dnu bijede, tek onda će početi shvaćati što je učinio.
Ni kod Adama ni kod Eve ne nailazimo još ni na kakvo kajanje. Nijedno od njih ne moli Boga za oproštenje. Kao da ne shvaćaju što znače one Božje riječi: »Čim bi jeo s drveta, morao bi umrijeti!« Misao na kajanje doći će tek poslije, kad budu čuli Božju osudu.
Svaki grijeh u sebi već nosi kaznu — kidanje s Bogom izaziva u duši pustoš, grižnju savjesti, pakao ... No da ljudi bolje shvate što im donosi kidanje s Bogom, Sveto Pismo donosi osudu, što ju je Bog izrekao nad prvim ljudima: »Ženi reče: Mnoge ću ti muke zadati, kad zatrudniš. U bolovima ćeš rađati djecu, a ipak ćeš žudjeti svojega muža, koji će ti biti gospodar. — Adamu reče: Jer si popustio molbi svoje žene i jeo s drveta..., to neka je prokleta zemlja poradi tebe! S mukom ćeš se od nje hranit: sve dane svojega života. Trnje i korov rađat će ti, i ti ćeš jesti poljsko zelje. U znoju ćeš lica svojega jesti kruh. Dok se ne vratiš u zemlju, od koje si uzet. Jer prah si i u prah ćeš se vratiti!« (Gen. 3, 16-19).
Strahotu ove osude pokazuje nam čitava ljudska povijest. Kad su ljudi u sebi uništili raj Božje milosti, uništili su i raj oko sebe. A s nestankom raja došle su smrt i sve njene prethodnice, kao što su bolest, patnja, robovanje strastima, mržnja, zavist, siromaštvo, tjelesna i duševna bijeda, umska ograničenost, oskvrnuće bračne ljubavi na najrazličitijc načine, prezir prema duhovnim vrednotama i želja za tjelesnim užicima.
Želimo li dobiti vjernu sliku posljedica grijeha, pokušajmo pogledati i prebrojati sve boli, sve suze, razočaranja, sve bolnice, tamnice, ludnice, ubožnice, sva stratišta i ratišta, sva groblja, svu prolivenu krv i sav ljudski znoj od postanka do konca svijeta. I uza sve to još nećemo dobiti potpunu sliku Božje kazne za uništenu Božju sliku u ljudskoj duši. Moramo ići još dalje i zaustaviti se na onome mjestu gdje se ispunilo Božje proročanstvo, kad je u raju Bog prokleo đavla: »Neprijateljstvo ću staviti između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina. On će ti satrti glavu, a ti ćeš ga raniti u petu!« (Gen. 3. 15).
Tek je krv Kristova prolivena na križu oprala ljagu što ju je čovjeku zadao grijeh. Dakle, samo cijenom žrtvovanja Božje praslike u čovjeku može biti popravljena Božja slika. No, kao što svaki čovjek slobodno se odlučuje protiv Boga, lako isto povratak k Bogu može se dogoditi samo uz čovjekov osobni pristanak.
Ponovo ću baciti pogled na svoju dušu i zapitat ću se, ne nasjedam li i ja đavolskim zamkama poput Adama i Eve. Pogledat ću, s koje strane navaljuje taj neprijatelj na mene. Nisam li u mnogočemu sličan prvim ljudima, te se lakoumno izlažem opasnostima. A kad sam posrnuo, onda sam tražio bezbroj isprika, a na kajanje jedva da sam i pomislio. Možda računam na Kristovu krv, da će me ona oprati. No može li mi i ona koristiti, ako njezine plodove tako slabo primjenjujem na sebe? Smijem li dalje tako nastaviti?...
IV — »Teško onome čovjeku, koji izda Sina Čovječega!« (Mt. 26, 24)
Da nam tajna grijeha i njegove posljedice budu što bliže, neće biti na odmet, ako se zaustavimo na grijehu Isusova apostola Jude Iskariota.
Tri godine Juda se je nalazio u blizini same utjelovljene Božje Riječi, Božje praslike. Iz dana u dan slušao je Isusove pouke, gledao njegova čudesa, primio tolike milosti. Ali kao što je morao proći kušnju Petar, Toma, Ivan i svi ostali apostoli, lako ju je morao proći i Juda. I dok su drugi apostoli, makar i uz posrtaje, ipak ostali Isusu vjerni, Juda ide drugim putem. Zahvatila ga je strast za novcem, koja se sve više razvijala koliko se on prema njoj manje borio. I ona je postepeno u njegovu srcu gasila najprije ljubav prema Isusu, da napokon ugasi i vjeru i pouzdanje. A kad ga više ništa nije uz Isusa vezalo, zar se moramo čuditi da je prodao svoga Učitelja? Kad je u sebi uništio Božju sliku, što mu je bilo stalo da neprijatelju Božjem proda i Božju prasliku?
Na zadnjoj večeri Isus pokušava svojim proročanskim riječima spasiti svog nesretnog učenika. Stoga ozbiljno govori: »Teško onome čovjeku, koji izda Sina čovječjeg. Bolje bi mu bilo, da se nije ni rodio čovjek onaj!« (Mt. 26, 24).
Ništa nije koristilo. Juda je ostao čvrsto vezan verigama grijeha. I pod vodstvom sotoninim odlazi u noć, na posao. I kad jeIsus već molio u Getsemaniju, »eto Jude na čelu velike čete. I pristupivši k Isusu, reče: zdravo, rabi! I poljubi ga. Isus mu reče: Prijatelju, zašto si došao? (Mt. 26, 47-50). Juda, poljupcem izdaješ Sina čovječjeg?« (Lk. 22, 48).
Sve ne koristi ništa. Grijeh sve više hara Judinom dušom, alipomalo donosi i posljedice.
Kad je Isus bio uhvaćen, a onda i osuđen na smrt, Judi se otvaraju oči. »Tada vidjevši Juda da Isusa osudiše, raskaja se i vrati trideset srebrenika velikim svećenicima i starješinama govoreći: Sagriješio sam izdavši pravednu krv. A oni rekoše: Što mi marimo za to! To je tvoja stvar. — I bacivši srebrenike u hram, izađe i otiđe te se objesi«. (Mt. 27, 3-5).
Sveti Petar prigodom izbora apostola Matije popunjava izvještaj o Judinoj sudbini, kad kaže: »Trebalo je da se ispuni Pismo za Judu, koji je bio vođa onima, što uhvatiše Isusa. Ta Juda se brojio s nama i primio je dio ove službe. On steče njivu od plaće za zločin, ali se strmoglavi, raspuče se po sredini, i izasu se sva njegova utroba... U knjizi psalama pisano je: Neka bude pust njegov stan, i neka ne bude nikoga, koji bi stanovao u njemu, i predstojništvo njegovo neka primi drugi... I moljahu: Ti. Gospodine,... pokaži, koga si izabrao, da primi mjesto službe ove i apostolstva, iz kojega ispade Juda, da ode na svoje mjesto...« (Dap 1, 16-19 i 24-25).
Juda apostol — prokletnik! Nije li to nešto strašno? A ipak, to je zbilja. Živio je u neposrednoj Isusovoj blizini, a uza sve to je propao, jer je sam tako htio. Tko da to shvati?...
No, ne živim li i ja u Isusovoj blizini? I ne primam li isto tako rijeke Božjih milosti? A ipak, kako izgleda moj život? Kakav je moj odnos prema grijehu? Moram biti svjestan, da spas moje duše ovisi ne samo o Bogu, nego i o meni. Budem li surađivao s Božjom milošću, onda ću dobiti obilje svjetla i pomoći, da sve napasti svladam.
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest Mon 27 Aug - 10:11
Dakle, prihvaća se, vjeruje, zna ( što od to troje - op. metilda) da je Stvoritelj dao Mojsiju na Sinaju Toru, a ona se sastoji od pisane ( Tora šebihtav) i usmene Tore (Tora šebe'al pe) koja se prenosila od usta do usta (možemo zamisliti buku koja je nastala u kanalu usmenog prenošenja informacije - op. metilda) i tek nakon rušenja oba Hrama počelo se sa zapisivanjem radi bojazni od zaborava i asimilacije.
Pažljivo čitanje Tore otkriva mnoge kontradikcije i dvosmislenosti što znači da je za razumijevanje istinskog smisla potrebno više informacija, a njih pruža usmena Tora.(i "buka u kanalu" - op. metilda) Vjeruje se da je odgovore na najkompliciranija pitanja dao još sam Mojsije na Sinaju (dakle, je li to Božja ili Mojsijeva Tora? -op. metilda). Usmena Tora , i prije i poslije zapisivanja, sastojala se od dijelova koji su bili dostupni svima ali i od onih tajnih koje su znali samo malobrojni i prenosili samo onim pojedincima koji su se pokazali dostojnima. To tajno znanje, kabala, danas je dostupno svima koji žele znati i u stanju su razumjeti. (iako jedan od četvorice koji uđe u proučavanje Kabale umre; izvor Da Don - op. metilda)
Kabala stvaranje svijeta - Dolores Bettini
Pažljivo čitanje Tore otkriva mnoge kontradikcije i dvosmislenosti što znači da je za razumijevanje istinskog smisla potrebno više informacija, a njih pruža usmena Tora.(i "buka u kanalu" - op. metilda) Vjeruje se da je odgovore na najkompliciranija pitanja dao još sam Mojsije na Sinaju (dakle, je li to Božja ili Mojsijeva Tora? -op. metilda). Usmena Tora , i prije i poslije zapisivanja, sastojala se od dijelova koji su bili dostupni svima ali i od onih tajnih koje su znali samo malobrojni i prenosili samo onim pojedincima koji su se pokazali dostojnima. To tajno znanje, kabala, danas je dostupno svima koji žele znati i u stanju su razumjeti. (iako jedan od četvorice koji uđe u proučavanje Kabale umre; izvor Da Don - op. metilda)
Kabala stvaranje svijeta - Dolores Bettini
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest Mon 27 Aug - 10:21
U prvom poglavlju Postanka se kaže "Napravimo čovjeka na svoju sliku" Najjednostavnije je i najčešće objašnjenje da je Bog taj koji je to rekao i stvorio čovjeka na svoju sliku. Međutim, ono što takvo tumačenje dovodi u pitanje jest upotreba množine. Tko je "mi" i "naša" slika? Mistici kažu da je Elohim - jedna od sfrot rekla drugim sfrot "Načinimo čovjeka na našu sliku".
Kabala- stvaranje svijeta - Dolores Bettini
konfuzija judaizma
Kabala- stvaranje svijeta - Dolores Bettini
konfuzija judaizma
Guest- Guest
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Yehudim Mon 27 Aug - 13:42
Ako netko stvrno želi upoznati Kabalu onda triba kreniti od početka.
- U početku stvori B-g nebo i zemlju..........-
Kad se dobro utvrdi Tanah, onda se čitaju tumačenja spisa.
Znači Talmud - Stvorite ogradu oko nauka i podignite mnogo učenika.....-
Kabala je isključivo i samo za one koji su upućeni u Pismo,
oženjeni i sa više od četrdeset godina.
--------------------------------------------
I onda netko dodje i stavi tu citat neke/ nekog kvazi pisca ( koji smatra da može pisati
o Židovskoj mistici) Mislim ono.
Takvih knjiga o Kabali imaš na stotine. Gluposti.
---------------------------------------------------
Takvo parcijalno "znanje" ala wickipedia je neozbiljno.
...------------------------------------------------
Ako postoji interes onda preporučam - Lurijansku Kabalu-
( Isaac Luri Askenazi ) , tumačenja Abrahama Abulafije......
Jer za uzeti sami - Zohar - u ruke.................daleko ti je prerano
------------------------------------------------
S poštovanjem preporučam najprije knjigu - Židovstvo - ( Rabi Kotel Da-Don ),
ima je u knjižnicama, Josip Flavije - Kontra Apiona - te - Josipov život -
Jedino toliko je prevedeno na hrvatski. Talmud se može naći takodjer.
------------------------------------------
Tek kad se dite odvoji od cice / mlika.......tek onda može žvakati tvrdu hranu-
----------------------------------------------
http://cojs.org/jewish_mysticism_and_esotericism_videos/
- U početku stvori B-g nebo i zemlju..........-
Kad se dobro utvrdi Tanah, onda se čitaju tumačenja spisa.
Znači Talmud - Stvorite ogradu oko nauka i podignite mnogo učenika.....-
Kabala je isključivo i samo za one koji su upućeni u Pismo,
oženjeni i sa više od četrdeset godina.
--------------------------------------------
I onda netko dodje i stavi tu citat neke/ nekog kvazi pisca ( koji smatra da može pisati
o Židovskoj mistici) Mislim ono.
Takvih knjiga o Kabali imaš na stotine. Gluposti.
---------------------------------------------------
Takvo parcijalno "znanje" ala wickipedia je neozbiljno.
...------------------------------------------------
Ako postoji interes onda preporučam - Lurijansku Kabalu-
( Isaac Luri Askenazi ) , tumačenja Abrahama Abulafije......
Jer za uzeti sami - Zohar - u ruke.................daleko ti je prerano
------------------------------------------------
S poštovanjem preporučam najprije knjigu - Židovstvo - ( Rabi Kotel Da-Don ),
ima je u knjižnicama, Josip Flavije - Kontra Apiona - te - Josipov život -
Jedino toliko je prevedeno na hrvatski. Talmud se može naći takodjer.
------------------------------------------
Tek kad se dite odvoji od cice / mlika.......tek onda može žvakati tvrdu hranu-
----------------------------------------------
http://cojs.org/jewish_mysticism_and_esotericism_videos/
_________________
.
Yehudim- Posts : 4913
2018-03-06
Re: Katolicizam...
by Guest Mon 27 Aug - 14:03
Yehudim wrote:Ako netko stvrno želi upoznati Kabalu onda triba kreniti od početka.
- U početku stvori B-g nebo i zemlju..........-
Kad se dobro utvrdi Tanah, onda se čitaju tumačenja spisa.
Znači Talmud - Stvorite ogradu oko nauka i podignite mnogo učenika.....-
Kabala je isključivo i samo za one koji su upućeni u Pismo,
oženjeni i sa više od četrdeset godina.
--------------------------------------------
I onda netko dodje i stavi tu citat neke/ nekog kvazi pisca ( koji smatra da može pisati
o Židovskoj mistici) Mislim ono.
Takvih knjiga o Kabali imaš na stotine. Gluposti.
---------------------------------------------------
Takvo parcijalno "znanje" ala wickipedia je neozbiljno.
...------------------------------------------------
Ako postoji interes onda preporučam - Lurijansku Kabalu-
( Isaac Luri Askenazi ) , tumačenja Abrahama Abulafije......
Jer za uzeti sami - Zohar - u ruke.................daleko ti je prerano
------------------------------------------------
S poštovanjem preporučam najprije knjigu - Židovstvo - ( Rabi Kotel Da-Don ),
ima je u knjižnicama, Josip Flavije - Kontra Apiona - te - Josipov život -
Jedino toliko je prevedeno na hrvatski. Talmud se može naći takodjer.
------------------------------------------
Tek kad se dite odvoji od cice / mlika.......tek onda može žvakati tvrdu hranu-
----------------------------------------------
http://cojs.org/jewish_mysticism_and_esotericism_videos/
da dona imam i pročitala i citirala kontra židovskog iskrivljavanja nauka
za talmud beogradskog izdanja zeev rekao da je iskrivljen
za čitanje ostalih gluposti više nemam vremena
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest Mon 27 Aug - 14:28
yehudim wrote: Ako postoji interes onda preporučam - Lurijansku Kabalu-
PO rabinskim tumačenjima, svi mi imamo svoj početak u iskrama - nizozot - isjavajuće pojave Adama kadmona. Drugi idu još dalje pa kažu kako različiti ljudi vode porijeklo iz određenih dijelova Adamova tijela; neki dolaze iz ruku ili nogu, drugi iz glave, jetre ili oka. Zbog toga se razlikujemo po svojim osobinama.
Prvi oblik koji je emanacija cimcuma poprimila, bio je Adam kadmon koji se u Lurijanskom sistemu nalazi iznad četiri svijeta stvaranja. Deset sfirot se u Adamu kadmonu prvo oblikuju kao koncentrični krugovi od kojih krajnji, Keter, ostaje najbliži Ein sofu i postaje njegov nefeš. Zatim se deset sfirot iznova raspoređuju , ali sad kao linija oblikujući udove čovjeka (naravno sve ovo je isključivo na duhovnoj razini) i nastaje ruah Adama kadmona.
i tako bla, bla, bla po lurijanskoj kabali
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest Tue 28 Aug - 18:08
Papa Franjo o kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca: ‘Ispunit ću svoje obećanje’
Povodom dvadesete godišnjice beatifikacije blaženog Alojzija Stepinca, zastupnica Petir je Svetom Ocu darovala knjigu o blaženiku talijanskog profesora Piera Luigija Guiduccija, a u kratkom osobnom razgovoru papa Franjo i zastupnica Petir razmijenili su i nekoliko misli o Stepincu. Sveti Otac je u razgovoru, referirajući se na njihov posljednji susret u kolovozu prošle godine kada je papa Franjo zastupnici Petir rekao da će Stepinac biti proglašen svetim, ovoga puta potvrdio da će ispuniti svoje obećanje.
Knjiga koju je zastupnica darovala papi Franji
“Svaki susret sa Svetim Ocem je uistinu jedinstveno i neprocjenjivo iskustvo koje obogaćuje. Izuzetno sam počašćena što sam treću godinu zaredom imala priliku i za kratak osoban razgovor s Papom. Raduje me njegova blizina prema hrvatskome narodu koju sam u tim susretima osjetila, posebice kada je riječ o završetku kanonizacijskog postupka i proglašenju blaženog Alojzija Stepinca svetim, a što mi Hrvati toliko željno iščekujemo”, izjavila je zastupnica Petir nakon susreta sa Svetim Ocem.
https://www.bitno.net/vijesti/hrvatska/papa-franjo-o-kanonizaciji-blazenog-alojzija-stepinca-ispunit-cu-svoje-obecanje/
Sveti Otac je u razgovoru, referirajući se na njihov posljednji susret u kolovozu prošle godine kada je papa Franjo zastupnici Petir rekao da će Stepinac biti proglašen svetim, ovoga puta potvrdio da će ispuniti svoje obećanje
Hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir susrela se u Vatikanu sa Svetim Ocem Franjom tijekom posebne audijencije za sudionike Međunarodne mreže katoličkih zakonodavaca (ICLN) koji su se proteklog tjedna okupili na svom godišnjem susretu u Frascatiju.Povodom dvadesete godišnjice beatifikacije blaženog Alojzija Stepinca, zastupnica Petir je Svetom Ocu darovala knjigu o blaženiku talijanskog profesora Piera Luigija Guiduccija, a u kratkom osobnom razgovoru papa Franjo i zastupnica Petir razmijenili su i nekoliko misli o Stepincu. Sveti Otac je u razgovoru, referirajući se na njihov posljednji susret u kolovozu prošle godine kada je papa Franjo zastupnici Petir rekao da će Stepinac biti proglašen svetim, ovoga puta potvrdio da će ispuniti svoje obećanje.
Knjiga koju je zastupnica darovala papi Franji
“Svaki susret sa Svetim Ocem je uistinu jedinstveno i neprocjenjivo iskustvo koje obogaćuje. Izuzetno sam počašćena što sam treću godinu zaredom imala priliku i za kratak osoban razgovor s Papom. Raduje me njegova blizina prema hrvatskome narodu koju sam u tim susretima osjetila, posebice kada je riječ o završetku kanonizacijskog postupka i proglašenju blaženog Alojzija Stepinca svetim, a što mi Hrvati toliko željno iščekujemo”, izjavila je zastupnica Petir nakon susreta sa Svetim Ocem.
https://www.bitno.net/vijesti/hrvatska/papa-franjo-o-kanonizaciji-blazenog-alojzija-stepinca-ispunit-cu-svoje-obecanje/
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest Fri 31 Aug - 9:55
Papa koji smeta mnogima: Tko su protivnici pape Franje
Franjinu ostavku zatražio je nadbiskup C. M. Viganò jer drži da je Sv. Stolica dugo znala za optužbe protiv američkog kardinala T. McCarricka, premda mu je ranije sam pljeskao.
Papa Franjo je ogorčen i ne namjerava dati ostavku, doznaje se iz krugova bliskih Bergogliu. Ostavku od Franje zatražio je bivši tajnik Vatikanskog guvernata i bivši apostolski nuncij u Washingtonu nadbiskup Carlo Maria Viganò jer, u otvorenom pismu objavljenom dan nakon završetka posjeta pape Irskoj, drži kako je Sveta Stolica znala od 2000. godine za optužbe protiv američkog kardinala Theodorea McCarricka da je seksualno zlostavljao maloljetnike.
Pristaše pape Franje stali su u njegovu obranu nakon što je bivši visoki vatikanski dužnosnik pokrenuo nezapamćen napad na njega, opasno intenzivirajući nastojanja konzervativaca da ga potkopaju jer ga smatraju previše liberalnim.
Franjini pristaše kažu da se optužbama iznesenima u pismu nadbiskupa Carla Marije Vigana na 11 stranica želi utrti put budućem konzervativnom Papi koji bi poništio Franjino otvaranje Crkve prema razvedenima i homoseksualcima. Vigano, bivši vatikanski veleposlanik u Washingtonu, u izjavi objavljenoj tijekom vikenda pozvao je papu Franju da podnese ostavku optužujući ga da je godinama znao da je jedan američki kardinal zlostavljač i s tim u svezi nije poduzeo ništa. Vigano tvrdi da je to Papi osobno kazao prije pet godina, nešto više od tri mjeseca nakon njegova izbora. Uz izjavu nije objavio nikakve dokaze za te tvrdnje i od tada nije dostupan za komentar.
Na letu kući iz Irske u petak, papa Franjo je rekao novinarima da "neće reći niti riječi" o tim optužbama. "Pažljivo pročitajte dokument i prosudite sami", rekao je. Papini pristaše tvrde da je ta izjava puna rupa i proturječja i ukazuju na činjenicu da ju je Vigano napisao s jednim novinarom koji često kritizira Papu te tvrde da je to dokaz ideološke strategije protiv Franje, što spomenuti novinar niječe. Obje strane zauzimaju pozicije u potencijalno odlučujućoj bitki oko Papinih napora da Crkva postane inkluzivnija. Kardinal Joseph Tobin iz Newarka rekao je da je Viganova izjava puna "činjeničnih pogreški, insinuacija i ideologije straha". Viganove pristaše u Italiji i inozemstvu hvale ga što slijedi svoju savjest.
"Vigano je odani čovjek Crkve... ako sada iznosi te optužbe i traži Franjinu ostavku, za to ima jako dobre razloge", rekao je George Weigel, viši predavač na katoličkim studijima pri Centru za etiku i javnu politiku u Washingtonu. Konzervativci su do sada napadali Papu na doktrinarnoj osnovi. Sada su, kažu njegovi pristaše, podigli uloge optužujući ga da je zajedno s drugim vatikanskim i crkvenim dužnosnicima propustio djelovati u slučaju spolnog zlostavljanja. Viganovu izjavu, potpisanu 22. kolovoza, konzervativni mediji objavili su četiri dana kasnije, tijekom Papinog posjeta Irskoj, gdje je spolno zlostavljanje u Crkvi bilo glavna tema.
"To doista izgleda kao očit pokušaj konzervativaca da delegitimiziraju Franju", rekao je David Gibson, direktor Centra za religiju i kulturu pri Sveučilištu Fordham u New Yorku. "Cijeli ovaj slučaj pažljivo je koordiniran s konzervativnim katoličkim medijima i pažljivo tempiran." Gibson je rekao kako vjeruje da konzervativci pripremaju teren za izbor kandidata iz svojih redova za Franjina nasljednika, nanoseći štetu njegovoj ostavštini prije nego umre ili podnese ostavku. "Ovo je početak kampanje za iduću konklavu."
"Nema urote" Izjava je napisana u suradnji s talijanskim novinarom Marcom Tosattijem, koji svakodnevno piše blog pod nazivom Stilum Curie u kojem kritizira Franju. Tosatti tvrdi da iza izjave ne stoji "nikakva konzervativna urota" i da je objavljena čim je prevedena na druge jezike. "Činjenica da je objavljena dok je Papa bio u Dublinu čista je slučajnost", rekao je. Vigano je napisao da su papa Franjo i njegov prethodnik Benedikt XVI., među ostalima, godinama znali da je kardinal Theodore McCarrick, nadbiskup Washingtona, spolno zlostavljao sjemeništarce.
Crkveni dužnosnici u SAD-u kazali su u lipnju da su optužbe da je McCarrick zlostavljao 16-godišnjeg dječaka prije gotovo 50 godina vjerodostojne i poduprte dokazima. Ta optužba, što taj nadbiskup niječe, dovela je do njegove ostavke prošli mjesec. Vigano navodi da je papa Benedikt XVI., doznavši za te optužbe, zapovjedio McCarricku da se povuče u život u molitvi i pokori. Vigano se ne sjeća kada je ta navodna kazna, koja nikada nije bila objavljena javnosti, izrečena. Vatikan obično takve stvari objavljuje. Vigano tvrdi da je rekao papi Franji sve o McCarricku 23. lipnja 2013. Kardinal Donald Wuerl, McCarrickov nasljednik na dužnosti nadbiskupa Washingtona, istaknuo je u priopćenju u ponedjeljak da Vigano nije iznio "nikakve objektivno provjerljive dokaze" za svoje optužbe. McCarrick, kojeg od ostavke nema u javnosti, nije bio dostupan za komentar.
Benediktov tajnik, nadbiskup Georg Ganswein, rekao je Reutersu da bivši Papa također nema komentara. Blogeri i novinari pronašli su fotografije McCarricka na crkvenim dužnostima, uključujući barem jednu u Vatikanu, u godinama kada po Viganu nije smio sudjelovati u javnom životu. Mali, ali glasni Vigano je dio male, ali glasne skupine konzervativnih prelata, većinom u mirovini ili u Franjinoj nemilosti, koji kritiziraju njegove pozive da Crkva bude otvorenija prema homoseksualcima i razvedenima.
Njihov de facto vođa je američki kardinal Raymond Leo Burke. Godine 2016. Burke i još trojica kardinala napisali su javno pismo poznato pod nazivom "The Dubia" optužujući Franju da izaziva pomutnju u pitanjima morala. U travnju ove godine, Vigano je nazočio konzervativnoj konferenciji pod nazivom "Granice papinske vlasti" na kojoj je Burke bio glavni govornik. Tosatti je također bio nazočan. Neki sudionici konferencije otvoreno su govorili o papi Franji kao prethodniku nadolazećeg Antikrista i kraja svijeta. Konferencija je usvojila deklaraciju u kojoj se navodi da se za pape Franje pojavila "velika opasnost za vjeru i jedinstvo Crkve".
https://www.vecernji.hr/vijesti/konzervativci-zele-ponistiti-franjino-otvaranje-crkve-prema-razvedenima-i-homoseksualcima-1266735
Franjinu ostavku zatražio je nadbiskup C. M. Viganò jer drži da je Sv. Stolica dugo znala za optužbe protiv američkog kardinala T. McCarricka, premda mu je ranije sam pljeskao.
Papa Franjo je ogorčen i ne namjerava dati ostavku, doznaje se iz krugova bliskih Bergogliu. Ostavku od Franje zatražio je bivši tajnik Vatikanskog guvernata i bivši apostolski nuncij u Washingtonu nadbiskup Carlo Maria Viganò jer, u otvorenom pismu objavljenom dan nakon završetka posjeta pape Irskoj, drži kako je Sveta Stolica znala od 2000. godine za optužbe protiv američkog kardinala Theodorea McCarricka da je seksualno zlostavljao maloljetnike.
Pristaše pape Franje stali su u njegovu obranu nakon što je bivši visoki vatikanski dužnosnik pokrenuo nezapamćen napad na njega, opasno intenzivirajući nastojanja konzervativaca da ga potkopaju jer ga smatraju previše liberalnim.
Franjini pristaše kažu da se optužbama iznesenima u pismu nadbiskupa Carla Marije Vigana na 11 stranica želi utrti put budućem konzervativnom Papi koji bi poništio Franjino otvaranje Crkve prema razvedenima i homoseksualcima. Vigano, bivši vatikanski veleposlanik u Washingtonu, u izjavi objavljenoj tijekom vikenda pozvao je papu Franju da podnese ostavku optužujući ga da je godinama znao da je jedan američki kardinal zlostavljač i s tim u svezi nije poduzeo ništa. Vigano tvrdi da je to Papi osobno kazao prije pet godina, nešto više od tri mjeseca nakon njegova izbora. Uz izjavu nije objavio nikakve dokaze za te tvrdnje i od tada nije dostupan za komentar.
Na letu kući iz Irske u petak, papa Franjo je rekao novinarima da "neće reći niti riječi" o tim optužbama. "Pažljivo pročitajte dokument i prosudite sami", rekao je. Papini pristaše tvrde da je ta izjava puna rupa i proturječja i ukazuju na činjenicu da ju je Vigano napisao s jednim novinarom koji često kritizira Papu te tvrde da je to dokaz ideološke strategije protiv Franje, što spomenuti novinar niječe. Obje strane zauzimaju pozicije u potencijalno odlučujućoj bitki oko Papinih napora da Crkva postane inkluzivnija. Kardinal Joseph Tobin iz Newarka rekao je da je Viganova izjava puna "činjeničnih pogreški, insinuacija i ideologije straha". Viganove pristaše u Italiji i inozemstvu hvale ga što slijedi svoju savjest.
"Vigano je odani čovjek Crkve... ako sada iznosi te optužbe i traži Franjinu ostavku, za to ima jako dobre razloge", rekao je George Weigel, viši predavač na katoličkim studijima pri Centru za etiku i javnu politiku u Washingtonu. Konzervativci su do sada napadali Papu na doktrinarnoj osnovi. Sada su, kažu njegovi pristaše, podigli uloge optužujući ga da je zajedno s drugim vatikanskim i crkvenim dužnosnicima propustio djelovati u slučaju spolnog zlostavljanja. Viganovu izjavu, potpisanu 22. kolovoza, konzervativni mediji objavili su četiri dana kasnije, tijekom Papinog posjeta Irskoj, gdje je spolno zlostavljanje u Crkvi bilo glavna tema.
"To doista izgleda kao očit pokušaj konzervativaca da delegitimiziraju Franju", rekao je David Gibson, direktor Centra za religiju i kulturu pri Sveučilištu Fordham u New Yorku. "Cijeli ovaj slučaj pažljivo je koordiniran s konzervativnim katoličkim medijima i pažljivo tempiran." Gibson je rekao kako vjeruje da konzervativci pripremaju teren za izbor kandidata iz svojih redova za Franjina nasljednika, nanoseći štetu njegovoj ostavštini prije nego umre ili podnese ostavku. "Ovo je početak kampanje za iduću konklavu."
"Nema urote" Izjava je napisana u suradnji s talijanskim novinarom Marcom Tosattijem, koji svakodnevno piše blog pod nazivom Stilum Curie u kojem kritizira Franju. Tosatti tvrdi da iza izjave ne stoji "nikakva konzervativna urota" i da je objavljena čim je prevedena na druge jezike. "Činjenica da je objavljena dok je Papa bio u Dublinu čista je slučajnost", rekao je. Vigano je napisao da su papa Franjo i njegov prethodnik Benedikt XVI., među ostalima, godinama znali da je kardinal Theodore McCarrick, nadbiskup Washingtona, spolno zlostavljao sjemeništarce.
Crkveni dužnosnici u SAD-u kazali su u lipnju da su optužbe da je McCarrick zlostavljao 16-godišnjeg dječaka prije gotovo 50 godina vjerodostojne i poduprte dokazima. Ta optužba, što taj nadbiskup niječe, dovela je do njegove ostavke prošli mjesec. Vigano navodi da je papa Benedikt XVI., doznavši za te optužbe, zapovjedio McCarricku da se povuče u život u molitvi i pokori. Vigano se ne sjeća kada je ta navodna kazna, koja nikada nije bila objavljena javnosti, izrečena. Vatikan obično takve stvari objavljuje. Vigano tvrdi da je rekao papi Franji sve o McCarricku 23. lipnja 2013. Kardinal Donald Wuerl, McCarrickov nasljednik na dužnosti nadbiskupa Washingtona, istaknuo je u priopćenju u ponedjeljak da Vigano nije iznio "nikakve objektivno provjerljive dokaze" za svoje optužbe. McCarrick, kojeg od ostavke nema u javnosti, nije bio dostupan za komentar.
Benediktov tajnik, nadbiskup Georg Ganswein, rekao je Reutersu da bivši Papa također nema komentara. Blogeri i novinari pronašli su fotografije McCarricka na crkvenim dužnostima, uključujući barem jednu u Vatikanu, u godinama kada po Viganu nije smio sudjelovati u javnom životu. Mali, ali glasni Vigano je dio male, ali glasne skupine konzervativnih prelata, većinom u mirovini ili u Franjinoj nemilosti, koji kritiziraju njegove pozive da Crkva bude otvorenija prema homoseksualcima i razvedenima.
Njihov de facto vođa je američki kardinal Raymond Leo Burke. Godine 2016. Burke i još trojica kardinala napisali su javno pismo poznato pod nazivom "The Dubia" optužujući Franju da izaziva pomutnju u pitanjima morala. U travnju ove godine, Vigano je nazočio konzervativnoj konferenciji pod nazivom "Granice papinske vlasti" na kojoj je Burke bio glavni govornik. Tosatti je također bio nazočan. Neki sudionici konferencije otvoreno su govorili o papi Franji kao prethodniku nadolazećeg Antikrista i kraja svijeta. Konferencija je usvojila deklaraciju u kojoj se navodi da se za pape Franje pojavila "velika opasnost za vjeru i jedinstvo Crkve".
https://www.vecernji.hr/vijesti/konzervativci-zele-ponistiti-franjino-otvaranje-crkve-prema-razvedenima-i-homoseksualcima-1266735
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest Sun 2 Sep - 17:09
Kako se nositi s ljudima koji nas ponižavaju?
Možda imate šefa koji vas stalno kritizira. Možda imate prijatelja/prijateljicu koji vas na vrlo suptilan način potkopavaju. Kao kršćani, kako da se nosimo s takvim ljudima?
Svi u životu imamo ljude koji nas nastoje poniziti. Možda imate roditelja koji vas cijelo vrijeme ponižava. Možda imate šefa koji vas stalno kritizira. Možda imate prijatelja/prijateljicu koji vas na vrlo suptilan način potkopavaju. Jako je lako naljutiti se i biti isfrustrirani zbog ljudi koji se tako ponašaju. Lako je njihove riječi uzeti k srcu, dopustiti da nas paraliziraju, i prestati težiti za ostvarenjem sna što ga je Gospodin posijao u nama. Kao kršćani, kako da se nosimo s takvim ljudima?
Uzmite u obzir njihovu prošlost
Teško djetinjstvo – Kao što svi znamo, naše djetinjstvo nas oblikuje u velikoj mjeri. Kod nekih ljudi u čijem djetinjstvu nije bilo ljubavi (doživjeli su neki oblik zlostavljanja) nije neobično da drugima rade ono što je netko prije radio njima. No to njihovo ponašanje ne čini ispravnim. Najbolje što možemo je pokušati na neki način obnoviti što je u njima porušeno.
Manjak samopouzdanja – Ponekad ljudi s manjkom samopouzdanja ponižavaju druge. Misle da nisu vrijedni, pa zato moraju poniziti druge. Koliko god bilo teško ne uzvratiti istom mjerom, reagirajte ljubaznom riječju. Istaknite nešto u čemu su stvarno dobri i dajte im to do znanja.
Loše odluke – Kada donesemo loše odluke, moramo podnijeti posljedice. Može biti teško gledati oko sebe i vidjeti kako životi drugih izgledaju savršeno. Ako vas netko ponižava iz ovog razloga, nastojte komunicirati s njima i pitajte ih kako im možete pomoći.
Jesu li fiksirani na vlastite neuspjehe? – Ponekad se ljudi fiksiraju na svoje neuspjehe, i ne žele vidjeti da itko drugi u nečemu uspije. Kad se tako osjećaju, misle da moraju obeshrabriti svakoga oko sebe.
Kao kršćani moramo u svim ovim situacijama biti suosjećajni, a ne se naljutiti.
„A sluga Gospodnji ne treba da se svađa, nego da bude nježan prema svima, sposoban poučavati, zlo podnositi.” (2 Tim 2,24)
Sjetite se svoje vrijednosti
Moramo okrenuti drugi obraz i nastaviti dalje
Molite za ljude oko sebe
Najvažnije što možemo učiniti za te ljude (a da ne uzvraćamo istom mjerom) jest moliti za njih. Nastojte upoznati ljude koji vas ponižavaju. Uđite u njihove živote, misli i osjećaje, a zatim molite što god određenije možete vezano za njihovu situaciju. Komunicirajte s njima i pomozite im ako možete. Ako se radi o nečemu što su oduvijek htjeli učiniti, potaknite ih da to naprave. Ako je to nešto o čemu vi mnogo znate, ponudite im potporu, mentorstvo. Ako pate zbog rana iz prošlosti, i ne znaju kako da to prevladaju, istražite koji su dobri kršćanski terapeuti u vašoj okolici i prenesite informaciju. Ako se bore s manjkom samopouzdanja, istaknite sve dobre karakteristike i talente koje imaju. Dajte im kompliment barem jednom tjedno kad/ako ih vidite. Nikad ne znate što će postati od sjemena koje sijete s ljubavlju.
Molite za njihovo spasenje
Teško je moliti za ljude kada su takvi. Najbolji način molitve u ovakvim slučajevima je zamoliti Gospodina da se pokaže na način jedinstven toj osobi. Zamolite Gospodina da im otvori oči, srca, umove tako da ne sumnjaju da On postoji, da im progovori.
Jeste li još zabrinuti da neće reagirati kako bi trebali? Pomolimo se za Gospodnju pomoć u tome.
ŽIVOTNO PITANJE
Možda imate šefa koji vas stalno kritizira. Možda imate prijatelja/prijateljicu koji vas na vrlo suptilan način potkopavaju. Kao kršćani, kako da se nosimo s takvim ljudima?
Svi u životu imamo ljude koji nas nastoje poniziti. Možda imate roditelja koji vas cijelo vrijeme ponižava. Možda imate šefa koji vas stalno kritizira. Možda imate prijatelja/prijateljicu koji vas na vrlo suptilan način potkopavaju. Jako je lako naljutiti se i biti isfrustrirani zbog ljudi koji se tako ponašaju. Lako je njihove riječi uzeti k srcu, dopustiti da nas paraliziraju, i prestati težiti za ostvarenjem sna što ga je Gospodin posijao u nama. Kao kršćani, kako da se nosimo s takvim ljudima?
Uzmite u obzir njihovu prošlost
Teško djetinjstvo – Kao što svi znamo, naše djetinjstvo nas oblikuje u velikoj mjeri. Kod nekih ljudi u čijem djetinjstvu nije bilo ljubavi (doživjeli su neki oblik zlostavljanja) nije neobično da drugima rade ono što je netko prije radio njima. No to njihovo ponašanje ne čini ispravnim. Najbolje što možemo je pokušati na neki način obnoviti što je u njima porušeno.
Manjak samopouzdanja – Ponekad ljudi s manjkom samopouzdanja ponižavaju druge. Misle da nisu vrijedni, pa zato moraju poniziti druge. Koliko god bilo teško ne uzvratiti istom mjerom, reagirajte ljubaznom riječju. Istaknite nešto u čemu su stvarno dobri i dajte im to do znanja.
Loše odluke – Kada donesemo loše odluke, moramo podnijeti posljedice. Može biti teško gledati oko sebe i vidjeti kako životi drugih izgledaju savršeno. Ako vas netko ponižava iz ovog razloga, nastojte komunicirati s njima i pitajte ih kako im možete pomoći.
Jesu li fiksirani na vlastite neuspjehe? – Ponekad se ljudi fiksiraju na svoje neuspjehe, i ne žele vidjeti da itko drugi u nečemu uspije. Kad se tako osjećaju, misle da moraju obeshrabriti svakoga oko sebe.
Kao kršćani moramo u svim ovim situacijama biti suosjećajni, a ne se naljutiti.
„A sluga Gospodnji ne treba da se svađa, nego da bude nježan prema svima, sposoban poučavati, zlo podnositi.” (2 Tim 2,24)
Sjetite se svoje vrijednosti
- Moramo zapamtiti da naša vrijednost nije u onima oko nas.
- Naša je vrijednost u Gospodinu.
- Svi smo vrijedni jer smo svi blagoslovljeni talentima i darovima.
- Bog nas je sve stvorio jedinstvenima, i svi smo mu neizmjerno vrijedni.
Moramo okrenuti drugi obraz i nastaviti dalje
- Kad nas ljudi hoće poniziti, moramo se ponašati kao da ne čujemo.
- Moramo nastaviti truditi se oko snova koje je Gospodin posijao u nas i ići putovima kojima nas On vodi.
- Ako imamo loš dan na poslu, oprostimo sebi za greške koje radimo, i nastojmo uživati u ostatku dana.
- U svojim srcima pažljivo osluškujmo Gospodnje upute o tome kako se ponijeti u pojedinoj situaciji.
Molite za ljude oko sebe
Najvažnije što možemo učiniti za te ljude (a da ne uzvraćamo istom mjerom) jest moliti za njih. Nastojte upoznati ljude koji vas ponižavaju. Uđite u njihove živote, misli i osjećaje, a zatim molite što god određenije možete vezano za njihovu situaciju. Komunicirajte s njima i pomozite im ako možete. Ako se radi o nečemu što su oduvijek htjeli učiniti, potaknite ih da to naprave. Ako je to nešto o čemu vi mnogo znate, ponudite im potporu, mentorstvo. Ako pate zbog rana iz prošlosti, i ne znaju kako da to prevladaju, istražite koji su dobri kršćanski terapeuti u vašoj okolici i prenesite informaciju. Ako se bore s manjkom samopouzdanja, istaknite sve dobre karakteristike i talente koje imaju. Dajte im kompliment barem jednom tjedno kad/ako ih vidite. Nikad ne znate što će postati od sjemena koje sijete s ljubavlju.
Molite za njihovo spasenje
Teško je moliti za ljude kada su takvi. Najbolji način molitve u ovakvim slučajevima je zamoliti Gospodina da se pokaže na način jedinstven toj osobi. Zamolite Gospodina da im otvori oči, srca, umove tako da ne sumnjaju da On postoji, da im progovori.
Jeste li još zabrinuti da neće reagirati kako bi trebali? Pomolimo se za Gospodnju pomoć u tome.
Gospodine,
molim te, pomozi mi kada me ljudi pokušavaju poniziti. Omogući mi da prepoznam rane i probleme u njihovim životima, i kako tim ljudima mogu pomoći. Pomozi mi da kontroliram svoje prirodne ljudske sklonosti i da se ne osvećujem. Tiho me podsjeti u čemu je moja prava vrijednost. Utješi me spoznajom da me Ti vodiš boljim putom, i daj mi snage da nastavim njime ići. Molim te, očisti moje srce od svega što me priječi da molim za ljude oko sebe. To te molim u Tvoje Ime. Amen.
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest Mon 3 Sep - 1:12
metilda wrote:Kako se nositi s ljudima koji nas ponižavaju?ŽIVOTNO PITANJE
Možda imate šefa koji vas stalno kritizira. Možda imate prijatelja/prijateljicu koji vas na vrlo suptilan način potkopavaju. Kao kršćani, kako da se nosimo s takvim ljudima?
Svi u životu imamo ljude koji nas nastoje poniziti. Možda imate roditelja koji vas cijelo vrijeme ponižava. Možda imate šefa koji vas stalno kritizira. Možda imate prijatelja/prijateljicu koji vas na vrlo suptilan način potkopavaju. Jako je lako naljutiti se i biti isfrustrirani zbog ljudi koji se tako ponašaju. Lako je njihove riječi uzeti k srcu, dopustiti da nas paraliziraju, i prestati težiti za ostvarenjem sna što ga je Gospodin posijao u nama. Kao kršćani, kako da se nosimo s takvim ljudima?
Uzmite u obzir njihovu prošlost
Teško djetinjstvo – Kao što svi znamo, naše djetinjstvo nas oblikuje u velikoj mjeri. Kod nekih ljudi u čijem djetinjstvu nije bilo ljubavi (doživjeli su neki oblik zlostavljanja) nije neobično da drugima rade ono što je netko prije radio njima. No to njihovo ponašanje ne čini ispravnim. Najbolje što možemo je pokušati na neki način obnoviti što je u njima porušeno.
Manjak samopouzdanja – Ponekad ljudi s manjkom samopouzdanja ponižavaju druge. Misle da nisu vrijedni, pa zato moraju poniziti druge. Koliko god bilo teško ne uzvratiti istom mjerom, reagirajte ljubaznom riječju. Istaknite nešto u čemu su stvarno dobri i dajte im to do znanja.
Loše odluke – Kada donesemo loše odluke, moramo podnijeti posljedice. Može biti teško gledati oko sebe i vidjeti kako životi drugih izgledaju savršeno. Ako vas netko ponižava iz ovog razloga, nastojte komunicirati s njima i pitajte ih kako im možete pomoći.
Jesu li fiksirani na vlastite neuspjehe? – Ponekad se ljudi fiksiraju na svoje neuspjehe, i ne žele vidjeti da itko drugi u nečemu uspije. Kad se tako osjećaju, misle da moraju obeshrabriti svakoga oko sebe.
Kao kršćani moramo u svim ovim situacijama biti suosjećajni, a ne se naljutiti.
„A sluga Gospodnji ne treba da se svađa, nego da bude nježan prema svima, sposoban poučavati, zlo podnositi.” (2 Tim 2,24)
Sjetite se svoje vrijednosti
- Moramo zapamtiti da naša vrijednost nije u onima oko nas.
- Naša je vrijednost u Gospodinu.
- Svi smo vrijedni jer smo svi blagoslovljeni talentima i darovima.
- Bog nas je sve stvorio jedinstvenima, i svi smo mu neizmjerno vrijedni.
Moramo okrenuti drugi obraz i nastaviti dalje
- Kad nas ljudi hoće poniziti, moramo se ponašati kao da ne čujemo.
- Moramo nastaviti truditi se oko snova koje je Gospodin posijao u nas i ići putovima kojima nas On vodi.
- Ako imamo loš dan na poslu, oprostimo sebi za greške koje radimo, i nastojmo uživati u ostatku dana.
- U svojim srcima pažljivo osluškujmo Gospodnje upute o tome kako se ponijeti u pojedinoj situaciji.
Molite za ljude oko sebe
Najvažnije što možemo učiniti za te ljude (a da ne uzvraćamo istom mjerom) jest moliti za njih. Nastojte upoznati ljude koji vas ponižavaju. Uđite u njihove živote, misli i osjećaje, a zatim molite što god određenije možete vezano za njihovu situaciju. Komunicirajte s njima i pomozite im ako možete. Ako se radi o nečemu što su oduvijek htjeli učiniti, potaknite ih da to naprave. Ako je to nešto o čemu vi mnogo znate, ponudite im potporu, mentorstvo. Ako pate zbog rana iz prošlosti, i ne znaju kako da to prevladaju, istražite koji su dobri kršćanski terapeuti u vašoj okolici i prenesite informaciju. Ako se bore s manjkom samopouzdanja, istaknite sve dobre karakteristike i talente koje imaju. Dajte im kompliment barem jednom tjedno kad/ako ih vidite. Nikad ne znate što će postati od sjemena koje sijete s ljubavlju.
Molite za njihovo spasenje
Teško je moliti za ljude kada su takvi. Najbolji način molitve u ovakvim slučajevima je zamoliti Gospodina da se pokaže na način jedinstven toj osobi. Zamolite Gospodina da im otvori oči, srca, umove tako da ne sumnjaju da On postoji, da im progovori.
Jeste li još zabrinuti da neće reagirati kako bi trebali? Pomolimo se za Gospodnju pomoć u tome.Gospodine,
molim te, pomozi mi kada me ljudi pokušavaju poniziti. Omogući mi da prepoznam rane i probleme u njihovim životima, i kako tim ljudima mogu pomoći. Pomozi mi da kontroliram svoje prirodne ljudske sklonosti i da se ne osvećujem. Tiho me podsjeti u čemu je moja prava vrijednost. Utješi me spoznajom da me Ti vodiš boljim putom, i daj mi snage da nastavim njime ići. Molim te, očisti moje srce od svega što me priječi da molim za ljude oko sebe. To te molim u Tvoje Ime. Amen.
ti ponižavaš svakoga osim šejkera. šta bih ja sad trebao napravit? da ti pomognem tako da prepoznam rane i probleme u tvom životu i da ti pomognem? ma hajde nemoj me zajebavati. da se molim Gospodinu? zašto bih se ja ikome molio? zar misliš da sam toliko retardiran da stvari ne mogu riješiti sam bez tog Gospodina? da molim za tvoje spasenje? pa tebi nemože pomoći ni HGSS koji su virtuozi u spašavanju neke od njih sam upoznao ti ljudi će spasiti i ono što se spasiti nemože ali i oni bi digli ruke od tebe i rekli to ni Bog nemože spasit.
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest Mon 3 Sep - 7:43
ZADOVOLJŠTINA ZA GRIJEHE
Na strahote zlostavljanja svećenici odlučili odgovoriti zajedničkim postom i pokorom
Među brojnim reakcijama koje su uslijedile nakon nedavne objave zastrašujućih rezultata istrage o seksualnim zlostavljanjima u šest američkih biskupija i pisma bivšeg nuncija u SAD-u Carla Marije Vigana o zataškavanju seksualnih zlostavljanja, jedna reakcija zaslužuje posebnu pozornost jer sve nas vjernike potiče da osim opravdanog traženja istine i sudjelovanja u konstruktivnim raspravama glede aktualne krize ne zaboravimo ono najvažnije – pokoru i molitvu.
Suočeni s potresnim vijestima koji gotovo svakodnevno pune medijske stranice, četvorica svećenika s Long Islanda poslali su vjernicima svojih župa pismo u kojemu su najavili dvadesetpetodnevnu zajedničku pokoru.
“Kao odgovor na jeziva otkrića ne samo zlostavljanja djece, već i bogoslova i svećenika od strane svećenika, biskupa i kardinala, mi kanonici (svetog Leopolda, op.a.) odlučili smo započeti zajedničku pokoru posta i nemrsa kao zadovoljštinu za grijehe drugih. Od 4. rujna do mise uočnice Blagdana svetih arkanđela Mihaela, Gabrijela i Rafaela, uzimat ćemo samo vodu i skromni vegetarijansku hranu”, napisali su svećenici s Long Islanda, pozvavši svoje vjernike da im se pridruže u istom ili sličnom obliku pokore i tako odgovore na zločine svećenika i “strahotu grešnosti biskupa” koji “nedvojbeno otkrivaju stvarnost zla u svijetu i Crkvi”.
U svojem pismu pod naslovom “Čin zadovoljštine” svećenici iz župe svetog Patrika i crkve sv. Roka naglasili su kako prinošenjem pokorničkih čina shvaćenih kao duhovno bogoslužje u zajedništvu s Kristom, vjernici bivaju osnaženi u borbi protiv slabosti – neovisno o tome koliko neznatno izgledala njihova djela u odnosu na zlo s kojim se bore.
“Koliko je maleno gorušičino sjeme, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama” (Mt 13, 31-32). Ne trebamo li imati vjeru poput zrna gorušice koja bi pomicala planine? Malene geste odricanja samoodricanja ne mogu nadoknaditi pretrpljenu bol i zlo, ali donose obnovu i izlječenje po povjerenju da će dobri Bog ‘otrti svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu’ (Otk 21, 4)”, stoji u pismu.
Po završetku pokore, svećenici su najavili proslavu 20. obljetnice posvete kapele za klanjanje, te obnovu trajnog klanjanja Presvetom sakramentu.
Na koncu dodajmo kako Crkva oduvijek svojim vjernicima preporučuje različite oblike pokore, a posebno se ističu tri oblika: post, molitva i milostinja. Kako čitamo u Katekizmu Katoličke Crkve “ovi oblici, kao sredstva za postizanje oproštenja grijeha, naznačuju napore poduzete u vidu pomirenja sa svojim bližnjim, pokorničke suze, brigu za spas bližnjega,zagovor svetaca i vršenje ljubavi koja ‘pokriva mnoštvo grijeha’ (1 Pt 4,8).” (KKC 1434)
Neka primjer ovih svećenika i nama bude poticaj da u ovim vremenima krize, sablazni i izazova s kojima se suočava naša Crkva ne zaboravimo boriti se protiv njih ne samo jasnim i nedvosmislenim riječima, već i djelima pokore i molitvom koji svoj “izvor i hranu nalaze u Euharistiji” i sakramentalnom životu.
Miodrag Vojvodić | Bitno.net
Na strahote zlostavljanja svećenici odlučili odgovoriti zajedničkim postom i pokorom
Prinošenjem pokorničkih čina shvaćenih kao duhovno bogoslužje u zajedništvu s Kristom, vjernici bivaju osnaženi u borbi protiv slabosti – neovisno o tome koliko neznatno izgledala njihova djela u odnosu na zlo s kojim se bore, poručili su svećenici.
Među brojnim reakcijama koje su uslijedile nakon nedavne objave zastrašujućih rezultata istrage o seksualnim zlostavljanjima u šest američkih biskupija i pisma bivšeg nuncija u SAD-u Carla Marije Vigana o zataškavanju seksualnih zlostavljanja, jedna reakcija zaslužuje posebnu pozornost jer sve nas vjernike potiče da osim opravdanog traženja istine i sudjelovanja u konstruktivnim raspravama glede aktualne krize ne zaboravimo ono najvažnije – pokoru i molitvu.
Suočeni s potresnim vijestima koji gotovo svakodnevno pune medijske stranice, četvorica svećenika s Long Islanda poslali su vjernicima svojih župa pismo u kojemu su najavili dvadesetpetodnevnu zajedničku pokoru.
“Kao odgovor na jeziva otkrića ne samo zlostavljanja djece, već i bogoslova i svećenika od strane svećenika, biskupa i kardinala, mi kanonici (svetog Leopolda, op.a.) odlučili smo započeti zajedničku pokoru posta i nemrsa kao zadovoljštinu za grijehe drugih. Od 4. rujna do mise uočnice Blagdana svetih arkanđela Mihaela, Gabrijela i Rafaela, uzimat ćemo samo vodu i skromni vegetarijansku hranu”, napisali su svećenici s Long Islanda, pozvavši svoje vjernike da im se pridruže u istom ili sličnom obliku pokore i tako odgovore na zločine svećenika i “strahotu grešnosti biskupa” koji “nedvojbeno otkrivaju stvarnost zla u svijetu i Crkvi”.
U svojem pismu pod naslovom “Čin zadovoljštine” svećenici iz župe svetog Patrika i crkve sv. Roka naglasili su kako prinošenjem pokorničkih čina shvaćenih kao duhovno bogoslužje u zajedništvu s Kristom, vjernici bivaju osnaženi u borbi protiv slabosti – neovisno o tome koliko neznatno izgledala njihova djela u odnosu na zlo s kojim se bore.
“Koliko je maleno gorušičino sjeme, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama” (Mt 13, 31-32). Ne trebamo li imati vjeru poput zrna gorušice koja bi pomicala planine? Malene geste odricanja samoodricanja ne mogu nadoknaditi pretrpljenu bol i zlo, ali donose obnovu i izlječenje po povjerenju da će dobri Bog ‘otrti svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu’ (Otk 21, 4)”, stoji u pismu.
Po završetku pokore, svećenici su najavili proslavu 20. obljetnice posvete kapele za klanjanje, te obnovu trajnog klanjanja Presvetom sakramentu.
Na koncu dodajmo kako Crkva oduvijek svojim vjernicima preporučuje različite oblike pokore, a posebno se ističu tri oblika: post, molitva i milostinja. Kako čitamo u Katekizmu Katoličke Crkve “ovi oblici, kao sredstva za postizanje oproštenja grijeha, naznačuju napore poduzete u vidu pomirenja sa svojim bližnjim, pokorničke suze, brigu za spas bližnjega,zagovor svetaca i vršenje ljubavi koja ‘pokriva mnoštvo grijeha’ (1 Pt 4,8).” (KKC 1434)
Neka primjer ovih svećenika i nama bude poticaj da u ovim vremenima krize, sablazni i izazova s kojima se suočava naša Crkva ne zaboravimo boriti se protiv njih ne samo jasnim i nedvosmislenim riječima, već i djelima pokore i molitvom koji svoj “izvor i hranu nalaze u Euharistiji” i sakramentalnom životu.
Miodrag Vojvodić | Bitno.net
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest Mon 3 Sep - 10:59
Proročanstvo pape Benedikta
Ratzinger je još 1969. u jednoj radioemisiji rekao:“Crkva će biti mala i morat će početi iznova, više ili manje od početka. Ona više neće moći živjeti u mnogim građevinama koje je izgradila u vrijeme blagostanja. Kako će se njezin broj pristaša smanjivati, tako će izgubiti mnoge od svojih društvenih povlastica. Za razliku od ranijih vremena, na nju će se gledati puno više kao na dobrovoljno društvo… No, unatoč svim promjenama koje bi se mogle dogoditi, Crkva će naći svoje utočište iznova i s punim uvjerenjem u ono što je uvijek bilo u njezinom središtu: u vjeri u Trojedinog Boga, u Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, u prisutnosti Duha sve do kraja svijeta. U vjeri i molitvi, ona će ponovno prepoznati svoje pravo središte i doživjeti sakramente opet kao štovanje Boga… Crkva će postati više duhovna, ne pretpostavljajući nekakav politički mandat, ne koketirajući niti s lijevim niti s desnim strankama. Bit će to teška vremena za Crkvu jer proces kristijanizacije i pojašnjenja stajat će je puno vrijedne energije. To će je osiromašiti i uzrokovati da postane Crkva krotkih… Proces će biti i još teži jer će se morati odustati od crkvene uskogrudnosti pa i od pompozne samovolje. Može se predvidjeti da će za sve ovo trebati vremena. Proces će biti dug i zamoran kao što je bio put od lažnog progresivizma uoči Francuske revolucije kada se za biskupa mislilo da je pametan ako ismijava dogme ili čak da sumnja u samo postojanje Boga – sve do obnove u devetnaestom stoljeću. No, kada ovaj proces postane dio prošlosti, velika će moć poteći iz ovakve više produhovljene i pojednostavljene Crkve… Ona možda neće više biti dominantna društvena sila u mjeri u kojoj je bila sve donedavno, ali će uživati u svježem procvatu i biti prepoznata kao čovjekov dom, gdje će naći i život i nadu nakon smrti.”
Recept dakle ipak postoji. Molitva, post i rad. Posvećivanje sebe i svoga života – Bogu. Truditi se sve više nalikovati na onu sliku Boga na koju smo stvoreni. Čitati Bibliju, sakramentalno živjeti. Vratiti se Isusu u sakramentu svete ispovijedi u klanjanjima Presvetom oltarskom sakramentu. I ufati se u Božje milosrđe. I tako čekati onaj trenutak kada ćemo i mi biti pozvani sresti pravednog Suca – Isusa Krista. O, kako li će lijepo biti umirati u iščekivanju punine otkrivenja s osmijehom na licu. A ne s grozničavom mišlju da je došao trenutak platiti Bogu svoje zablude i namjerno u vlastitoj slobodi učinjene grijehe.
Neka nam bude Gospodin milostiv.
http://rastimo-u-vjeri.com/sablazni-koje-ce-procistiti-crkvu/
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest Mon 3 Sep - 19:02
Anselm Grun
Molitva kao susret
‘Molitva je bitno dijalog.’ Tako molitvu definira psiholog religije G. van der Leeuw. Molitva je razgovor čovjeka s Bogom. Ovaj pojam je sigurno važan i nužan. Ali lako dovodi do nesporazuma i poteškoća. Jer razgovor s Bogom izgleda posve drugačije od razgovora s prijateljem. Ja Boga ne slušam onako kako slušam prijatelja. I Bog mi ne daje tako jasna odgovora kakav očekujem od prijatelja. Mnogi svoju molitvu ne iskusuju kao dijalog, nego više kao monolog. I pitaju, ne govore li u prazan zid. Drugima je teško pronaći riječi da zapodjenu razgovor. Molitva je za njih naporna. I oni često prestaju jer ne znaju kako i što reći Bogu.
O tajni susreta nanovo je razmišljala moderna filozofija, prije svega Martin Buber koji u svome spisu ‘Ja i Ti’ čini Ti u susretu polazištem za pronalaženje sebe: ‘Ja postajem uz Ti; postajući Ja govorim Ti. Svaki istinski život jest susret.’ Slijedeći Bubera i drugi su filozofi susreta pisali o događaju susreta, kao npr. Steinbuchel, Bollnow i Ebner. Ovako opisuje Steinbuchel tajnu susreta: ‘Ti mi postaje milost koja se dariva mojemu Ja, blagoslovom koji mi se daje. Ti ograničava moju samovolju, ali Ti budi i moju najdublju intimu: sve ono što u meni drijema i sve ono što sada spremam tomu Ti. Ja kao Ja živim od milosti toga Ti… Čitavo moje Ja ma svoju stvarnost samo u ovomu odnosu prema Ti, ovaj odnos prema Ti i ja moja stvarnost. Susret s Ti je transcendiranje, nadilaženje moga, u sebi ograničena Ja, iznad samoga sebe prema drugome.’
Ali za Steinbuchela postoji ne samo susret čovjeka s čovjekom, nego i susret čovjeka s Bogom. Sa Schelerom označuje Steinbuchel čovjeka kao ‘biće koje nadilazi svaki život a u njemu i sama sebe’. Čovjek je upravo ‘intencija i gesta same transcedencije, biće koje moli i traži Boga’. Čovjek moli ne samo sam po sebi, nego je on u čitavu svome biću ‘molitva života koja nadilazi sebe’. U susretu mi daleki Bog postaje bliz. On ostaje Drugi, ‘sasvim’ Drugi, meni i svemu, ostaje Bog, a ja ostajem čovjek. Ali on postaje moj Ti, moj Bog i sve moje, kako se u svome strahopoštovanju pred Bogom mogao moliti Augustin, ipak bliskomu Bogu, onomu koji je postao Bog njegova srca, Bog je Drugi, ali ipak Prisutni, koji mi je bliži nego što sam ja samomu sebi. On mi je u svojoj udaljenosti posljednji i najvjerniji pratitelj u životu, komu se u svakome razočaranju u čovjeka mogu uvijek obratiti kao svomu pravom Ti.
Čovjek dolazi k samomu sebi tek u susretu s jednim Ti, s Ti čovjeka, ali s Božjim Ti. Susret je događaj koji preobrazuje one koji se susreću, Ja iz susreta izlazim drugačiji nego što u njega ulazim. Ali događaj samoga susreta nije lako pojmovno shvatiti. To je tajna. U pravome susretu ja uvijek dodirujem tajnu svoga vlastitog života, tajnu drugoga I tajnu Boga. U susretu se događa preobrazba u ono pravo. Upravo u susretu s Bogom dolazi čovjek u dodir sa svojim pravim bićem, sa svojom najunutarnjijom jezgrom. Susret je pritom uvijek Slobodan dar, nije ga moguće iznuditi. Upravo jer je susret tajna i slobodni dar, možemo njime bolje opisati fenomen molitve nego pojmom djialoga koji se previše vrti oko riječi. Molitva kao susret čovjeka s Bogom uvijek je dar Božje milosti nama, nikada naša zasluga. Sam Bog nam dolazi u susret slobodnom milošću. Mi ga možemo susreti jedino jer on nas hoće susresti, jer je on prisutan i čeka na to da i mi budemo tu, pripravni susresti ga.
Biblija nam govori u mnogim pripovijestima o susreti što se u čovjeku preobrazuje kad susretne Boga ili kad susretne Isusa Krista. U susretu s Isusom Kristom ljudi postaju zdravi, uspravljaju se, nalaze odvažnost reći da sebi i otkrivaju svoje nepovredivo dostojanstvo. U susretu s Isusom osjećaju se grješnici od Boga prihvaćeni i sada mogu prihvatiti sami sebe. Oni su odjednom slobodni predate sebe Bogu i podijeliti svoj imetak sa siromasima. Kako se ljudi u susretu preobrazuju, govori nam Luka u susretu Marije s Elizabetom.
Marija mora najprije izaći iz svoje kuće, mora sve ostaviti, sve što ju štiti, sve iza čega bi se mogla sakriti. Mora izaći iz sebe i prijeći preko gorja, preko brda svojih prepreka i svojih strahova, preko brda predrasuda i zidova između nje i Elizabete. Ona sa sobom može uzeti jedino sebe. Mora biti potpuno i sasvim ona sama, bez zaštitnog zaleđa da bi potpuno prispjela drugomu i mogla ga susresti. I kad zatim susreće Elizabetu I pozdravlja ju, dijete u Elizabetinu krilu zaigra, Elizabeta tada dolazi k sebi, ona dolazi tada u dodir sa svojom neiskvarenom jezgrom, sa svojim pravim Ja, s onom slikom koju je Bog o njoj načinio. I Elizabeta ujedno spoznaje Marijinu tajnu. Ona oslovljava Mariju. Tumači joj kako vidi njezin život. A Marija odgovara Magnificatom u kojemu izražava tajnu svoga života oslanjajući se na Boga. Njezina molitva svršava u hvalospjevu Bogu, u slavljenju punu divljenja Bogu milosrđa i stvaranja. Ovo pokretanje susreta koje Luka tako divno ocrtava, želimo uzeti za pozadinu ovih četiriju koraka, karakterističnih za susret u molitvi.
Molitva kao susret
‘Molitva je bitno dijalog.’ Tako molitvu definira psiholog religije G. van der Leeuw. Molitva je razgovor čovjeka s Bogom. Ovaj pojam je sigurno važan i nužan. Ali lako dovodi do nesporazuma i poteškoća. Jer razgovor s Bogom izgleda posve drugačije od razgovora s prijateljem. Ja Boga ne slušam onako kako slušam prijatelja. I Bog mi ne daje tako jasna odgovora kakav očekujem od prijatelja. Mnogi svoju molitvu ne iskusuju kao dijalog, nego više kao monolog. I pitaju, ne govore li u prazan zid. Drugima je teško pronaći riječi da zapodjenu razgovor. Molitva je za njih naporna. I oni često prestaju jer ne znaju kako i što reći Bogu.
O tajni susreta nanovo je razmišljala moderna filozofija, prije svega Martin Buber koji u svome spisu ‘Ja i Ti’ čini Ti u susretu polazištem za pronalaženje sebe: ‘Ja postajem uz Ti; postajući Ja govorim Ti. Svaki istinski život jest susret.’ Slijedeći Bubera i drugi su filozofi susreta pisali o događaju susreta, kao npr. Steinbuchel, Bollnow i Ebner. Ovako opisuje Steinbuchel tajnu susreta: ‘Ti mi postaje milost koja se dariva mojemu Ja, blagoslovom koji mi se daje. Ti ograničava moju samovolju, ali Ti budi i moju najdublju intimu: sve ono što u meni drijema i sve ono što sada spremam tomu Ti. Ja kao Ja živim od milosti toga Ti… Čitavo moje Ja ma svoju stvarnost samo u ovomu odnosu prema Ti, ovaj odnos prema Ti i ja moja stvarnost. Susret s Ti je transcendiranje, nadilaženje moga, u sebi ograničena Ja, iznad samoga sebe prema drugome.’
Ali za Steinbuchela postoji ne samo susret čovjeka s čovjekom, nego i susret čovjeka s Bogom. Sa Schelerom označuje Steinbuchel čovjeka kao ‘biće koje nadilazi svaki život a u njemu i sama sebe’. Čovjek je upravo ‘intencija i gesta same transcedencije, biće koje moli i traži Boga’. Čovjek moli ne samo sam po sebi, nego je on u čitavu svome biću ‘molitva života koja nadilazi sebe’. U susretu mi daleki Bog postaje bliz. On ostaje Drugi, ‘sasvim’ Drugi, meni i svemu, ostaje Bog, a ja ostajem čovjek. Ali on postaje moj Ti, moj Bog i sve moje, kako se u svome strahopoštovanju pred Bogom mogao moliti Augustin, ipak bliskomu Bogu, onomu koji je postao Bog njegova srca, Bog je Drugi, ali ipak Prisutni, koji mi je bliži nego što sam ja samomu sebi. On mi je u svojoj udaljenosti posljednji i najvjerniji pratitelj u životu, komu se u svakome razočaranju u čovjeka mogu uvijek obratiti kao svomu pravom Ti.
Čovjek dolazi k samomu sebi tek u susretu s jednim Ti, s Ti čovjeka, ali s Božjim Ti. Susret je događaj koji preobrazuje one koji se susreću, Ja iz susreta izlazim drugačiji nego što u njega ulazim. Ali događaj samoga susreta nije lako pojmovno shvatiti. To je tajna. U pravome susretu ja uvijek dodirujem tajnu svoga vlastitog života, tajnu drugoga I tajnu Boga. U susretu se događa preobrazba u ono pravo. Upravo u susretu s Bogom dolazi čovjek u dodir sa svojim pravim bićem, sa svojom najunutarnjijom jezgrom. Susret je pritom uvijek Slobodan dar, nije ga moguće iznuditi. Upravo jer je susret tajna i slobodni dar, možemo njime bolje opisati fenomen molitve nego pojmom djialoga koji se previše vrti oko riječi. Molitva kao susret čovjeka s Bogom uvijek je dar Božje milosti nama, nikada naša zasluga. Sam Bog nam dolazi u susret slobodnom milošću. Mi ga možemo susreti jedino jer on nas hoće susresti, jer je on prisutan i čeka na to da i mi budemo tu, pripravni susresti ga.
Biblija nam govori u mnogim pripovijestima o susreti što se u čovjeku preobrazuje kad susretne Boga ili kad susretne Isusa Krista. U susretu s Isusom Kristom ljudi postaju zdravi, uspravljaju se, nalaze odvažnost reći da sebi i otkrivaju svoje nepovredivo dostojanstvo. U susretu s Isusom osjećaju se grješnici od Boga prihvaćeni i sada mogu prihvatiti sami sebe. Oni su odjednom slobodni predate sebe Bogu i podijeliti svoj imetak sa siromasima. Kako se ljudi u susretu preobrazuju, govori nam Luka u susretu Marije s Elizabetom.
Marija mora najprije izaći iz svoje kuće, mora sve ostaviti, sve što ju štiti, sve iza čega bi se mogla sakriti. Mora izaći iz sebe i prijeći preko gorja, preko brda svojih prepreka i svojih strahova, preko brda predrasuda i zidova između nje i Elizabete. Ona sa sobom može uzeti jedino sebe. Mora biti potpuno i sasvim ona sama, bez zaštitnog zaleđa da bi potpuno prispjela drugomu i mogla ga susresti. I kad zatim susreće Elizabetu I pozdravlja ju, dijete u Elizabetinu krilu zaigra, Elizabeta tada dolazi k sebi, ona dolazi tada u dodir sa svojom neiskvarenom jezgrom, sa svojim pravim Ja, s onom slikom koju je Bog o njoj načinio. I Elizabeta ujedno spoznaje Marijinu tajnu. Ona oslovljava Mariju. Tumači joj kako vidi njezin život. A Marija odgovara Magnificatom u kojemu izražava tajnu svoga života oslanjajući se na Boga. Njezina molitva svršava u hvalospjevu Bogu, u slavljenju punu divljenja Bogu milosrđa i stvaranja. Ovo pokretanje susreta koje Luka tako divno ocrtava, želimo uzeti za pozadinu ovih četiriju koraka, karakterističnih za susret u molitvi.
Guest- Guest
Re: Katolicizam...
by Guest Wed 5 Sep - 11:59
Da li su svi ljudi djeca Božja?
Često puta u vjerskim časopisima čitam kako smo svi djeca Božja. Čitavši Sv. Pismo uočila sam što nam Bog govori:
Po ovom se raspoznaju djeca Božja i djeca đavolska:tko god ne čini pravde i tko ne ljubi brata, nije od Boga. (1.Iv 3,10)
Vama je otac đavao i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga.(Iv 8,44)
Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji.(Rim 8,14)
Tko čini grijeh, od đavla je jer đavao griješi od početka.(1.Iv 3,8)
Dakle, Gospodin Isus o djeci Božjoj i djeci đavolskoj, a po tome se vidi da nisu svi ljudi djeca Božja. Kako možemo biti braća i sestre sa onima koji čine grijeh kao vračarama, lašcima, kradljivcima, bludnicima... Npr. ne može se reći da je Herod bio dijete Božje jer je bio ubojica. Evo još jednog citata iz Sv. Pisma
"Tko je majka moja, tko li braća moja?" 49I pruži ruku prema učenicima: "Evo, reče, majke moje i braće moje! 50Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka." (Mt 12,48-50)
Braća su sinovi istoga oca, a pošto je Gospodin sin Svevišnjeg, njegova su braća oni koji vrše volju Očevu. Ponovno vidimo da nisu svi ljudi djeca istoga Oca (tj.Boga). U evanđelju je opisano da je Gospodin molitvu Oče naš molio sa svojim učenicima, nije molio sa farizejima, pismoznancima i licemjerima, tj. onima koji ne vrše zapovijedi:
Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika:
"Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike." 2On im reče: "Kad molite, govorite:Oče! Sveti se ime tvoje! (Lk 11,2)
Ljudi jesu Božja stvorenja, ali samo oni koji se opredijele za poslušnost i vršenje Njegovih zapovijedi, odnosno koji Ga prime jesu djeca Njegova:
A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: (Iv 1,12)
Molim za Vaš komentar. Unaprijed hvala, Marija
Draga Marija,
Kao što nam tvoji citati sugeriraju, „djeca Božja“ se može shvatiti u dvostrukom smislu. Sa stajališta stvaranja, svi ljudi su djeca Božja. Stvoreni smo na Božju sliku, i u svakom od nas postoji taj neizbrisivi trag sinovskog dostojanstva. To je nešto što ne odabiremo, već je dio naše naravi. S druge strane, „djeca Božja“ u užem smislu su svi oni koji iskreno slijede Božji put. Tek tako postajemo u punom smislu svjesni svoga izvornog dostojanstva i svoje prave naravi. Stoga su u širem smislu svi ljudi djeca Božja, a u kršćanskom smislu „Braća su sinovi istoga oca, a pošto je Gospodin sin Svevišnjeg, njegova su braća oni koji vrše volju Očevu.“
BTB,
Don Damir
Često puta u vjerskim časopisima čitam kako smo svi djeca Božja. Čitavši Sv. Pismo uočila sam što nam Bog govori:
Po ovom se raspoznaju djeca Božja i djeca đavolska:tko god ne čini pravde i tko ne ljubi brata, nije od Boga. (1.Iv 3,10)
Vama je otac đavao i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga.(Iv 8,44)
Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji.(Rim 8,14)
Tko čini grijeh, od đavla je jer đavao griješi od početka.(1.Iv 3,8)
Dakle, Gospodin Isus o djeci Božjoj i djeci đavolskoj, a po tome se vidi da nisu svi ljudi djeca Božja. Kako možemo biti braća i sestre sa onima koji čine grijeh kao vračarama, lašcima, kradljivcima, bludnicima... Npr. ne može se reći da je Herod bio dijete Božje jer je bio ubojica. Evo još jednog citata iz Sv. Pisma
"Tko je majka moja, tko li braća moja?" 49I pruži ruku prema učenicima: "Evo, reče, majke moje i braće moje! 50Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka." (Mt 12,48-50)
Braća su sinovi istoga oca, a pošto je Gospodin sin Svevišnjeg, njegova su braća oni koji vrše volju Očevu. Ponovno vidimo da nisu svi ljudi djeca istoga Oca (tj.Boga). U evanđelju je opisano da je Gospodin molitvu Oče naš molio sa svojim učenicima, nije molio sa farizejima, pismoznancima i licemjerima, tj. onima koji ne vrše zapovijedi:
Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika:
"Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike." 2On im reče: "Kad molite, govorite:Oče! Sveti se ime tvoje! (Lk 11,2)
Ljudi jesu Božja stvorenja, ali samo oni koji se opredijele za poslušnost i vršenje Njegovih zapovijedi, odnosno koji Ga prime jesu djeca Njegova:
A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: (Iv 1,12)
Molim za Vaš komentar. Unaprijed hvala, Marija
Draga Marija,
Kao što nam tvoji citati sugeriraju, „djeca Božja“ se može shvatiti u dvostrukom smislu. Sa stajališta stvaranja, svi ljudi su djeca Božja. Stvoreni smo na Božju sliku, i u svakom od nas postoji taj neizbrisivi trag sinovskog dostojanstva. To je nešto što ne odabiremo, već je dio naše naravi. S druge strane, „djeca Božja“ u užem smislu su svi oni koji iskreno slijede Božji put. Tek tako postajemo u punom smislu svjesni svoga izvornog dostojanstva i svoje prave naravi. Stoga su u širem smislu svi ljudi djeca Božja, a u kršćanskom smislu „Braća su sinovi istoga oca, a pošto je Gospodin sin Svevišnjeg, njegova su braća oni koji vrše volju Očevu.“
BTB,
Don Damir
Guest- Guest
Page 13 of 31 • 1 ... 8 ... 12, 13, 14 ... 22 ... 31
ex-iskon-pleme :: Društvo :: Religija
Page 13 of 31
Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum