Events
Publications
Latest imageszločinac che guevara...
Page 1 of 3
Page 1 of 3 • 1, 2, 3 
zločinac che guevara...
by Guest Mon 5 Dec - 11:05
Imao je nadimak Mesar iz La Cabane jer je sam ubijao zarobljene ljude, bio rasist i naredio progon homoseksualaca. Stoga je začuđujuće da današnji zagovornici proširenja prava LGTB populacije nose njegove slike. U svijetu postoje organizacije koja širi njegove zastrašujuće citate prepune mržnje i isključivosti da bi upozorili mlade i svijet tko je uistinu bio Che Guevara.
Junak buntovničke mladeži, prema zapisima svog Dnevnika, sablasno je sličan Adolfu Hitleru, piše britanski blog The Libertian, a prenosi slovenski Reporter
Che Guevara prvi je puta ubio u siječnju 1957. Ubio je svog suborca za koga je posumnjao da je špijun. Ne bez anatomske hladnokrvnosti i patološke preciznosti, napisao je u svom Dnevniku: “U desnu hemisferu njegovog mozga upucao sam metak 0,32 kalibra koji je izašao kroz lijevu sljepoočnicu …njegove stvari sada pripadaju meni.”
Nakon osvajanja vlasti, Che Guevara odmah ustrojava sustav koncentracijskih logora, a on osobno postaje upravitelj najzloglasnijeg od njih: logora La Cabana. Tu stradaju pristalice bivšeg režima, pripadnici pogrešne “klase”, kršćani, čak maloljetna djeca. Che je izdao naredbu svojim podređenima da egzekucijama moraju pristupati s uvjerenjem da su svi optuženi ubojice i izdajnici, te da ih treba nemilosrdno ubiti. Revolucionarnu disciplinu i sadističku neumoljivost kakvu je sam posjedovao, tražio je i od svojih potčinjenih.
Tko je zaista Ernesto Lynch (Che Guevara)?
Ernesto Lynch, poznatiji kao Che Guevara, bio je ključna figura u kubanskoj revoluciji i pokušavao je pokrenuti revoluciju u nekoliko zemalja Južne Amerike. Već desetljećima je idol ljevičarske i studentske mladeži na Zapadu zahvaljujući nekolicini anti-materijalističkih citata iz njegovih djela i jednoj vrlo poznatoj fotografiji. Ta je fotografija, ironično, postala vrlo snažan marketinški i profitabilni alat, kao i njegove slike, majice, šalice i drugi proizvodi.
Poster Che Guevare zabilježen je čak u izbornom stožeru Obame.
Che Guevara je bio sve osim romantični ratnik za slobodu, a još manje nevini revolucionar. U mnogim slučajevima sam je ubijao zarobljene ljude. Nakon uspješnog osvajanja Kube naredio je progon homoseksualaca, smaknuća političkih disidenata, drastično ograničio slobodu tiska, pokušavao zabraniti rock’n’roll glazbu i posve uništio kubansku ekonomiju.
Tko je ovo napisao – Hitler ili Che Guevara?
Kao odgovor na njegovu nezasluženu popularnost među buntovnom mladeži u svijetu, mnoge organizacije počele su objavljivati plakate s citatima ovog gerilskog borca da bi upozorile na njegov zločinački karakter: “Možeš li mi reći tko je ovo rekao: Che Guevara ili Adolf Hitler?”.
Svi citati pripadaju Che Guevari i odabrani su zbog svoje brutalnosti:
1. Mladi moraju odustati od sumnje u vladine naredbe. Umjesto toga moraju se usredotočiti na studiranje, rad i vojno djelovanje.
2. Mladi ljudi moraju naučiti misliti i raditi kao kolektiv. Zlo je razmišljati kao pojedinac (osoba).
3. Pobjeda socijalizma je vrijedna milijune žrtava.
4. Moramo ukloniti sve časopise. Revolucija je nemoguća uz slobodu tiska.
5. Da staviš ljude pred streljački vod ne trebaš dokaze za suđenje. Ti (sudski)procesi su arhaična buržujska ostavština. Ovo je revolucija. A revolucija mora postati ledeni, ubilački stroj potaknut čistom mržnjom.
6. Mržnja je središnji element naše borbe. Tako divlja mržnja da ljudsko biće tjera preko njegovih prirodnih granica i čini od njega hladnokrvni stroj za ubijanje. Takav moraju biti naši vojnici.
7. Crnci, taj veličanstveni primjerak afričke rase koji je zadržao svoju rasnu čistoću nedostatkom kupanja, (danas) odbijaju oprati svoj teritorij od druge vrste robova: Portugalaca.
8. Crnac je lijen i pospan, svoj novac troši na gluposti i pića; Europljanin potječe iz tradicije rada i štednje, koja je ga je donijela u ovaj dio Amerike i tjera ga dalje.
9. U desnu hemisferu njegovog mozga upucao sam metak 0,32 kalibra koji je izašao kroz lijevu sljepoočnicu. Nekoliko trenutaka je stenjao, a zatim je umro.
10. Priznajem, tata, ja sam u tom trenutku otkrio da mi se jako sviđa ubijanje.
http://narod.hr/svijet/razbijanje-mitova-10-izjava-che-guevare-kojih-se-ne-postidio-ni-hitler
Junak buntovničke mladeži, prema zapisima svog Dnevnika, sablasno je sličan Adolfu Hitleru, piše britanski blog The Libertian, a prenosi slovenski Reporter
Che Guevara prvi je puta ubio u siječnju 1957. Ubio je svog suborca za koga je posumnjao da je špijun. Ne bez anatomske hladnokrvnosti i patološke preciznosti, napisao je u svom Dnevniku: “U desnu hemisferu njegovog mozga upucao sam metak 0,32 kalibra koji je izašao kroz lijevu sljepoočnicu …njegove stvari sada pripadaju meni.”
Nakon osvajanja vlasti, Che Guevara odmah ustrojava sustav koncentracijskih logora, a on osobno postaje upravitelj najzloglasnijeg od njih: logora La Cabana. Tu stradaju pristalice bivšeg režima, pripadnici pogrešne “klase”, kršćani, čak maloljetna djeca. Che je izdao naredbu svojim podređenima da egzekucijama moraju pristupati s uvjerenjem da su svi optuženi ubojice i izdajnici, te da ih treba nemilosrdno ubiti. Revolucionarnu disciplinu i sadističku neumoljivost kakvu je sam posjedovao, tražio je i od svojih potčinjenih.
Tko je zaista Ernesto Lynch (Che Guevara)?
Ernesto Lynch, poznatiji kao Che Guevara, bio je ključna figura u kubanskoj revoluciji i pokušavao je pokrenuti revoluciju u nekoliko zemalja Južne Amerike. Već desetljećima je idol ljevičarske i studentske mladeži na Zapadu zahvaljujući nekolicini anti-materijalističkih citata iz njegovih djela i jednoj vrlo poznatoj fotografiji. Ta je fotografija, ironično, postala vrlo snažan marketinški i profitabilni alat, kao i njegove slike, majice, šalice i drugi proizvodi.
Poster Che Guevare zabilježen je čak u izbornom stožeru Obame.
Che Guevara je bio sve osim romantični ratnik za slobodu, a još manje nevini revolucionar. U mnogim slučajevima sam je ubijao zarobljene ljude. Nakon uspješnog osvajanja Kube naredio je progon homoseksualaca, smaknuća političkih disidenata, drastično ograničio slobodu tiska, pokušavao zabraniti rock’n’roll glazbu i posve uništio kubansku ekonomiju.
Tko je ovo napisao – Hitler ili Che Guevara?
Kao odgovor na njegovu nezasluženu popularnost među buntovnom mladeži u svijetu, mnoge organizacije počele su objavljivati plakate s citatima ovog gerilskog borca da bi upozorile na njegov zločinački karakter: “Možeš li mi reći tko je ovo rekao: Che Guevara ili Adolf Hitler?”.
Svi citati pripadaju Che Guevari i odabrani su zbog svoje brutalnosti:
1. Mladi moraju odustati od sumnje u vladine naredbe. Umjesto toga moraju se usredotočiti na studiranje, rad i vojno djelovanje.
2. Mladi ljudi moraju naučiti misliti i raditi kao kolektiv. Zlo je razmišljati kao pojedinac (osoba).
3. Pobjeda socijalizma je vrijedna milijune žrtava.
4. Moramo ukloniti sve časopise. Revolucija je nemoguća uz slobodu tiska.
5. Da staviš ljude pred streljački vod ne trebaš dokaze za suđenje. Ti (sudski)procesi su arhaična buržujska ostavština. Ovo je revolucija. A revolucija mora postati ledeni, ubilački stroj potaknut čistom mržnjom.
6. Mržnja je središnji element naše borbe. Tako divlja mržnja da ljudsko biće tjera preko njegovih prirodnih granica i čini od njega hladnokrvni stroj za ubijanje. Takav moraju biti naši vojnici.
7. Crnci, taj veličanstveni primjerak afričke rase koji je zadržao svoju rasnu čistoću nedostatkom kupanja, (danas) odbijaju oprati svoj teritorij od druge vrste robova: Portugalaca.
8. Crnac je lijen i pospan, svoj novac troši na gluposti i pića; Europljanin potječe iz tradicije rada i štednje, koja je ga je donijela u ovaj dio Amerike i tjera ga dalje.
9. U desnu hemisferu njegovog mozga upucao sam metak 0,32 kalibra koji je izašao kroz lijevu sljepoočnicu. Nekoliko trenutaka je stenjao, a zatim je umro.
10. Priznajem, tata, ja sam u tom trenutku otkrio da mi se jako sviđa ubijanje.
http://narod.hr/svijet/razbijanje-mitova-10-izjava-che-guevare-kojih-se-ne-postidio-ni-hitler
Guest- Guest
Re: zločinac che guevara...
by Guest Mon 5 Dec - 11:26
Vladimir Iljič Lenjin (22. aprila 1870 – 21. januara 1924.), ruski revolucionar, državnik, pisac; utemenitelj ideologije lenjinizma; vođa Oktobarske revolucije 1917. u Rusiji; osnivač prve Komunističke partije i Kominterne; utemeljitelj Sovjetskog saveza i totalitarnog komunističkog režima.Smatra se da je odgovoran za smrt oko 4 miliona žrtava
Guest- Guest
Re: zločinac che guevara...
by Guest Sat 10 Dec - 13:58
Kina ima najvećeg masovnog ubojicu u povijesti. Mao Ce Tung, takozvani “Veliki kormilar”, diktator je to pod čijim režimom je ubijeno oko 60 milijuna ljudi. Uglavnom je riječ o njegovim sunarodnjacima, Kinezima, koji su ubijeni u takozvanom ”Velikom koraku naprijed” od 1958.-1961. godine, ili su mučeni u ubijeni u radnim logorima za vrijeme takozvane i ozloglašene Kulturne revolucije šezdesetih godina. To je dovelo do općeg ekonomskog i društvenog kaosa. Kaos je zaustavljen tek nekoliko godina kasnije, kada su na vlast došli reformisti. U Kini ga smatraju najvećim nacionalnim junakom, a ostatak svijeta jednim od najvećih zlotvora 20. stoljeća. Danas se sami Kinezi i sama komunistička partija Narodne Republike Kine polako ograđuju od njega.
Guest- Guest
Re: zločinac che guevara...
by Guest Tue 13 Dec - 10:07
prof. Derado kaže: „Est modus in rebus sunt certi denique fines“. To je izreka najpoznatijeg rimskog pjesnika Horatia (sin oslobođenog roba), a u prijevodu glasi: “Postoji mjera u stvarima, postoji, najzad određena granica za sve“. „ Zato me“, kaže prof. Derado, „neće čuditi kada ti komunisti napišu jednog dana crnu knjigu Domovinskog rata. Naime, novinar N. lista, uspoređuje zločine u Obrambenom- Dom. ratu s ideološkim zločinima komunista.
Također kritizira i izvrsnog povjesničara Dr. I. Banca, koji je izrekao: „ Ne možete biti samo antifašist, a da niste antikomunist!“ Odmah slijedi cinična kritika u spomenutom mediju: „ Kao što se ne mora biti antihrvat zbog hrvatskih zločina, tako se ne mora biti antikomunist zbog komunističkih zločina!“ Koje li bedastoće! Drugovi se prave da ne vide, kako sama ideologija kao fašizam, tako i komunizam vodi do zločina! Zatim istrijanski novinar nastavlja: „Komunistička ideologija ne poziva na ubijanje!“…
Prof. Derado odgovara: „Ukoliko se ne radi o komunističkom bigotu (licemjeru), evo mu nekoliko navoda utemeljitelja komunizma Marksa i Engelsa (MEV Band 5 i neue Rheinische Zeitung, br. 135), dunkve, dio teksta: „Nema sumnje da Bečani i Mađari tjeraju taj klatež u Dunav. Šibaju te drske fukare, gladuše, desperadoše, čopor ništarija, bitange, skitnice, hrvatsko blato, podle kmetove. Te bijedne pustolove izbljuvala je njihova prezasićena zemlja…. Hrvate bi trebalo potopiti u Dunavu i izbrisati s lica zemlje…“
Tipična rasistička (nacistička) izjava utemeljitelja komunizma! „Bilo bi vrijeme“, piše Prof. Derado, da naši komunistički bigoti (licemjeri), pod mitozom (dioba bez genetske promijene), prestanu se konačno javljati preko medija u obnovi komunizma…“ No, to ne ide lako. Bivši kancelar Khol kaže: „Za izlazak iz komunističkog stanja svijesti, treba proći najmanje dvije generacije. Mi nismo prošli jednu generaciju.“ Kako stvoriti beskompromisni antitotalitarizam? Težak odgovor. Zato se ne treba čuditi što se hrvatski narod još uvijek pita (i traži javnu ispriku): Tko je pobio 700.000 Hrvata, poslije II svj. rata i iselio tko zna koliko?
Prof Pavuna objašnjava: „Naravno, boljševici i titoisti! Otvoreno svjedočim da je njihova Jugoslavija bila postavljena na stravičnim zločinima, sada javno objavljenim od Rusa, Britanaca i Slovenaca. I da su meni i svima nama sustavno i uporno lagali i to je tvrda znanstvena činjenica. Pa kako će sada pričati svoje laži javno !?!“ ( Znači Hrvati- djeca, žene, svećenici, razoružani vojnici, drastično su kažnjeni bez suda, iza rata, a još nitko nije odgovarao pa ni ispričao se ljudski!).
http://www.novi-svjetski-poredak.com/2012/03/07/originalne-rijeci-karla-marxa-o-hrvatima/
Guest- Guest
Re: zločinac che guevara...
by Guest Wed 14 Dec - 14:56
7000 dana u Sibiru je autobiografski roman koji je 1971. napisao Karlo Štajner, a objavila izdavačka kuća Globus u Zagrebu. U njemu, Štajner opisuje kako je, iako je bio uvjereni komunist, 1936. postao žrtva Staljinove velike čistke kada je uhićen u svojem stanu u Moskvi i nevino osuđen isprva na deset, pa potom na dvadeset godina zatvora i rada u gulagu zbog izmišljenih optužbi da je bio "agent Gestapoa" zbog svoje austrijske nacionalnosti. U knjizi, Štajner detaljno opisuje bijedu, jad i krajnju okrutnost života u sovjetskim logorima u kojima su se zatvorenici iskorištavali u najtežim fizičkim poslovima.
Štajner je prebačen u nekoliko lokacija, od Soloveckih otoka, preko Norilska pa sve do Maklakova u Sibiru, ali je izdržao zahvaljujući svojoj supruzi Sonji, koja ga je vjerno čekala sve to vrijeme sve do 1955., kada su se ponovno sreli. Nakon Staljinove smrti i destaljinizacije, Štajner je pušten na slobodu i oslobođen svih optužbi 1956., nakon čega je otišao natrag u Jugoslaviju, u Zagreb, gdje je živio sve do svoje smrti. Prema Štajneru, manuskript knjige je godinama čekao da se objavi, ali su u Jugoslaviji izgleda neki nastojali spriječiti objavljivanje: kada je poslao dvije kopije romana u Zagreb i Beograd, obje su nestale. Ipak, nakopokon je dočekao objavljivanje knjige kada je to Tito osobno odobrio. Četiri godine nakon objave, knjiga je prevedena i na njemački i francuski jezik, dok je 2004. izdavačka kuća iz Honk Konga po prvi put knjigu izdala i na kineskom jeziku, koju je preveo Shi Chengtai.
4.6. 1972., 7000 dana u Sibiru je dobila nagradu redakcije Vjesnika "Ivan Goran Kovačić" za najbolju knjigu. Wolfgang Leonhard navodi kako je Štajner dao detaljnu analizu sovjetske ekonomije koja je jedino funkcionirala zahvaljujući masovnom izrabljivanju milijuna zatvorenika koji su praktički radili besplatno godinama. Također je razbio razne tabue, među njima i onaj kako je Staljin dao uhititi i njemačke i i austrijske antifašiste te ih predati Hitlerovoj Njemačkoj. Najteže razdoblje doživio je tijekom Drugog svjetskog rata, kada su sovjetski čuvari bili osobito okrutni, što je doseglo vrhunac kada je 2.9. 1942. strijeljano oko 400 zatvorenika, što se nazivalo "danima mesa". Miljenko Jergović o romanu kaže da je "savršena antropološka studija, roman o dvadesetom vijeku, potvrda grandioznog zločina komunizma, koja iščezava poput fatamorgane, čim se na nju pokušaju pozvati antikomunistički šakali."
https://sh.wikipedia.org/wiki/7000_dana_u_Sibiru
jergović je nenadmašan u svojoj gluposti, a sloboda tiska je bila u sfrjotu na tako visokoj razini da je objavljivanje knjige morao odobriti osobno omiljeni maršal.. što implicira da se u sfrjotu ništa nije moglo dogoditi bez znanja omiljenog antifašiste.. pa tako ni ubijanje civila, djece, staraca, žena i ratnih zarobljenika...
Štajner je prebačen u nekoliko lokacija, od Soloveckih otoka, preko Norilska pa sve do Maklakova u Sibiru, ali je izdržao zahvaljujući svojoj supruzi Sonji, koja ga je vjerno čekala sve to vrijeme sve do 1955., kada su se ponovno sreli. Nakon Staljinove smrti i destaljinizacije, Štajner je pušten na slobodu i oslobođen svih optužbi 1956., nakon čega je otišao natrag u Jugoslaviju, u Zagreb, gdje je živio sve do svoje smrti. Prema Štajneru, manuskript knjige je godinama čekao da se objavi, ali su u Jugoslaviji izgleda neki nastojali spriječiti objavljivanje: kada je poslao dvije kopije romana u Zagreb i Beograd, obje su nestale. Ipak, nakopokon je dočekao objavljivanje knjige kada je to Tito osobno odobrio. Četiri godine nakon objave, knjiga je prevedena i na njemački i francuski jezik, dok je 2004. izdavačka kuća iz Honk Konga po prvi put knjigu izdala i na kineskom jeziku, koju je preveo Shi Chengtai.
4.6. 1972., 7000 dana u Sibiru je dobila nagradu redakcije Vjesnika "Ivan Goran Kovačić" za najbolju knjigu. Wolfgang Leonhard navodi kako je Štajner dao detaljnu analizu sovjetske ekonomije koja je jedino funkcionirala zahvaljujući masovnom izrabljivanju milijuna zatvorenika koji su praktički radili besplatno godinama. Također je razbio razne tabue, među njima i onaj kako je Staljin dao uhititi i njemačke i i austrijske antifašiste te ih predati Hitlerovoj Njemačkoj. Najteže razdoblje doživio je tijekom Drugog svjetskog rata, kada su sovjetski čuvari bili osobito okrutni, što je doseglo vrhunac kada je 2.9. 1942. strijeljano oko 400 zatvorenika, što se nazivalo "danima mesa". Miljenko Jergović o romanu kaže da je "savršena antropološka studija, roman o dvadesetom vijeku, potvrda grandioznog zločina komunizma, koja iščezava poput fatamorgane, čim se na nju pokušaju pozvati antikomunistički šakali."
https://sh.wikipedia.org/wiki/7000_dana_u_Sibiru
jergović je nenadmašan u svojoj gluposti, a sloboda tiska je bila u sfrjotu na tako visokoj razini da je objavljivanje knjige morao odobriti osobno omiljeni maršal.. što implicira da se u sfrjotu ništa nije moglo dogoditi bez znanja omiljenog antifašiste.. pa tako ni ubijanje civila, djece, staraca, žena i ratnih zarobljenika...
Guest- Guest
Re: zločinac che guevara...
by Guest Thu 15 Dec - 16:44
Svako malo u Hrvatskoj se nekim povodom pusti medijski spin u cilju opravdanja komunističkog režima u bivšoj Jugoslaviji, obično o nekim praznicima tog nikad prežaljenog sustava. Tako je bilo i ove godine povodom obljetnice 29. studenoga, bivšeg komunističkog praznika, takozvanog Dana Republike. Na taj dan se, kao što znamo, u SFRJ obilježavao dan kada su jugoslavenski komunisti oružani otpor okupaciji zemlje proglasili za socijalističku revoluciju, čime su legitimirali uspostavljanje revolucionarne diktature.
Dakle, tim povodom je gotovo sve hrvatske portale preplavila vijest o "senzacionalnom otkriću" dvojice slovenskih sociologa, Sergeja Flerea i Rudija Klanjšeka, koji tvrde kako "Titova Jugoslavija nije bila totalitarna država". Ta stvar je, kaže se u najavi ove senzacije, sada i "znanstveno dokazana". Da se, međutim, ne radi ni o kakvom senzacionalnom znanstvenom otkriću, dovoljno govori i okolnost da je riječ o proširenoj verziji teksta, koji je Sergej Flere objavio još prije tri godine u jednoj znanstvenoj publikaciji u Srbiji, a koji je pisan povodom odluke Ustavnog suda Slovenije od 26. 9. 2011. da poništi odluku gradskih vlasti u Ljubljani da jednoj ulici daju naziv po Josipu Brozu Titu.
Očito da je tekst dvojice sociologa iskorišten u sasvim neznanstvene svrhe odbacivanja osude Brozove diktature kao totalitarnoga, što, doduše, nije namjera strana niti izvornom tekstu. Ovi opetovani pokušaji relativizacije kriminalnog političkog režima koji je uspostavljen u Jugoslaviji odlukama AVNOJ-a, imaju sasvim jasnu dnevnopolitičku funkciju ideološkog legitimiranja aktualnih politika u Hrvatskoj, a time i znatan utjecaj na oblikovanje naše budućnosti. Kao što kaže Orwell: "Onaj tko vlada prošlošću, vlada i budućnošću; onaj tko vlada sadanjošću, vlada i prošlošću."
Hrvatska predstavlja ogledni primjer ambivalentnog odnosa prema totalitarnoj prošlosti. Ne samo zbog toga što smo imali tu nesreću da iskusimo zla dva totalitarna sustava, već prije svega zbog toga što je to iskustvo znatno iskrivilo našu moralnu percepciju stvarnosti. Poharana u prošlosti zlom ustaškog fašizma, kao i titoističkog komunizma, moralna reflekcija u Hrvatskoj je uzela formu moralne ucjene, koja kaže: ako si protiv komunista, onda si zacijelo ustaša; a ako si protiv ustaštva, onda si zacijelo komunist.
No, to nije cijela istina. Ova vrsta moralne ucjene funkcionira na asimetričnoj osi. Naša prirodna moralnost nema problema u osudi ustaškog režima. Režim čija je ideologija čitave narode (Srbe, Rome, Židove) htjela zbrisati s lica zemlje, doista nema ništa od moralnog sjaja, koji bi mogao obuzeti imaginaciju ljudi. Ustaški režim je poražen, a njihovi zločini objelodanjeni. Njihove žrtve su pobrojane, njihovi planovi osujećeni. Ljudima koji su ubijani kao stoka, naše sjećanje je povratilo dostojanstvo da budu upamćeni kao ljudi. Samo poremećena moralna refleksija, kojoj je stalo do šokiranja i estetike koketiranja s tamnim sjajem zla a ne do zauzimanja moralnog stava, još može slaviti ustaške zločine i ustaški režim.
Ono što našu moralnu vertikalu iskrivljuje i čini ju asimetričnom, jest okolnost da ova vrsta suočavanja sa zločinima koje je počinio komunistički režim nije bila ni približno otvorena i iskrena. U svojoj knjizi Zla kob stoljeća, francuski je povjesničar, Alain Besançon, skrenuo pažnju na tu čudnu asimetriju kojom je obilježeno naše sjećanje na zločine totalitarnih režima koji su obilježili XX stoljeće. Prema njemu, mi možemo jasno detektirati fenomen koji on naziva hipermnezijom nacizma i amnezijom komunizma. Ta asimetrija je određena time što komunizam za sebe tvrdi da je to sustav koji se povodi za načelima univerzalnog morala. Dok nacizam odbacuje moralni univerzalizam i sebi može priskrbiti samo estetsko opravdanje, dotle se komunizam želi postaviti kao arbitar svake moralne prosudbe. To u najvećoj mjeri vrijedi i za Hrvatsku.
Sa žrtvama komunističkog režima se ni na približan način ne postupa kao sa žrtvama ustaškog režima. Dapače, još uvijek se obilježavaju i slave praznici njihovih dželata, nerijetko i uz učešće visokih državnih zvaničnika na tim skupovima. Ideje komunističke revolucije se ugrađuju u temelje nove hrvatske državnosti pod krinkom antifašizma. Sramotna okolnost da jedan trg u Zagrebu još uvijek nosi ime po čovjeku koji je bio na čelu tog režima, smatra se sigurnom obranom od pobjede fašističkog zla, a napori da se ta moralna ljaga skine sa zagrebačkih ulica nailazi na veliki otpor institucija hrvatske države. Svako upućivanje na zločinački karakter tog sustava izazva moralni zazor o motivima i konzekvencama takvog stava. Kao da je još uvijek na snazi deviza da "komunizam nema alternativu", pa bi osuda komunizma istovremeno značilo pristajanje uz fašizam, kao da je još uvijek na snazi ta dualistička stupica komunističkog morala.
Premda su savjest i sjećanje na žrtve jedno od osnovnih obilježja moralnosti naše kršćanske civilizacije, čini se da u slučaju žrtava komunističkog režima naše društvo nije prošlo taj test vlastite moralnosti. U slučaju komunizma, oni koji su ubijeni kao stoka, moraju ostati i zakopani kao stoka. Iako o brojevima stradalih od ruke komunističke pravde još uvijek možemo samo nagađati, njihov broj je ogroman. Ako uzmemo za svjedočanstvo izvještaj koji je, po okončanju najsnažnijeg vala revolucionarnog terora novih komunističkih vlasti, podnio prvi komunistički policajac, Aleksandar "Leka" Ranković, same brojke izazivaju jezu: "Kroz naše zatvore je prošlo između 1945. i 1951. 3,777,776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586,000 narodnih neprijatelja.” U zemlji od 15 milijuna ljudi. To je broj žrtava koji prevazilazi i broj ustaških žrtava, a procentualno se približava broju žrtava staljinističkog terora tijekom 30 godina strahovlade u SSSR-u.
Titov komunistički režim je bio poznat kao najradikalniji čak i unutar sovjetskog lagera. Titovi partizani su, kako su gdje osvajali vlast, odmah kretali s masovnim ubojstvima i progonima. Dok su boljševici ubijali vođeni logikom traženja krivca za neuspjeh uspostave socijalizma, Tito nije čekao, nego su masovni zločini bili dio uspostave socijalističkog sustava u Jugoslaviji. Sijanjem beskrajnog terora i straha on je učvršćivao svoju vlast. Rat u Jugoslaviji nije završio 1945. Nakon obračuna s političkim neprijateljima, kreću čistke protiv svakog za koga bi se moglo pretpostaviti da ne bi pristajao uz novi režim, uglavnom pripadnicima građanske klase. Potom slijedi kolektivizacija sela i obračuni sa seljacima. Nakon toga ubilačka paranoja zahvaća i samo Partiju, pa slijede unutarpartijski obračuni.
Nakon takvog pokolja, doista nije ostalo nikoga više za ubijanje. Zavladali su masovni strah i amnezija komunističkog zla – amnezija koja traje i danas. Razglabati o tome da "Titov režim nije bio totalitaran u više od pola vijeka svoje vladavine" znači ignorirati efekte totalitarnog terora kojemu je stanovništvo komunističke Jugoslavije bilo intenzivno podvrgnuto prvih godina nakon osvajanja vlasti. To samo znači da smo i sami žrtvama te amnezije i da su efekti Titovog velikog terora još uvijek djelatni.
Zamislimo situaciju u kojoj nacisti sklapaju pakt sa Saveznicima i pobjeđuju u Drugom svjetskom ratu. Oni otkrivaju zločine koje su počinili komunisti. Većina Nijemaca ništa ne zna o holokaustu, u Hrvatskoj se ne zna ništa o Jasenovcu, tek pokoji disidentski glas na Zapadu dozvoljava da se nazru razmjeri uništenja, ali i oni vrlo brzo bivaju ušutkani, a njihovi nalazi relativizirani ukazivanjem na razmjere zla koje su počinili komunisti. U poraću, nakon normaliziranja sustava, Hitler, Mussolini i Pavelić zadržavaju svoju karizmu ratnih pobjednika, ali zbog imperativa efikasnog funkcioniranja sustava moraju vlast predavati partijskoj i državnoj birokraciji. Time sustav zahvaćaju centripetalne sile i totalitarni pritisak slabi. Pojavljuju se čak i disidentski glasovi unutar samog pokreta, frakcije unutar Partije, pjesnici i pisci i dalje pišu, ponekad usvajajući i estetike koje nisu u skladu s nacističkom dogmom, krenula je normalizacija sustava pritisnuta silama života...
Na kraju se taj sustav nacističke Nove Europe ruši pod pritiskom unutarnjih slabosti. Ponovno se uvodi kapitalistički sustav i liberalna demokracija, nestaje jednopartijski sustav i osnivaju se nove stranke, postoji sloboda tiska, itd. Međutim, to su već dvije-tri generacije odgojene u fašističkom sustavu. Mnogi od njih, njihovi očevi i djedovi, bili su funkcioneri u fašističkom sustavu, pa prirodno na taj sustav gledaju s blagonaklonošću, žale za izgubljenom mladošću, sustavom u kome se znao red i za izgubljenim idealima. Što bismo, na kraju tog misaonog eksperimenta rekli kada bi se pojavio članak koji potpisuje bivši visoki službenik fašističkog režima, sada ugledni znanstveni djelatnik, u kome on prosvjeduje što se u Laibachu, nekadašnjoj Ljubljani, ne dozvoljava gradskim vlastima da ulicu imenuju po Adolfu Hitleru, s obrazloženjem da "Hitlerov režim nije bio totalitaran"? I što bismo rekli kada bi u demokratskoj Hrvatskoj, u kojoj bi jedan trg još uvijek nosio ime poglavnika Ante Pavelića, mišljenje tog slovenskog znanstvenika 10. travnja prenijeli svi mediji kao kakvo senzacionalno znanstveno otkriće?
Bez obzira na dugotrajnu totalitarnu pedagogiju laži, vjerojatno reakcije ne bi išle u smjeru odobravanja i aplaudiranja, kao što je to bilo s ovim naknadnim i opetovanim medijskim spinom povodom 29. studenoga ove godine. Jer postoji ključna razlika u našoj moralnoj refleksiji o prirodi komunizma i nacizma. Za razliku od nacizma, koji nema aspiracije na univerzalnu moralnost, zbog čega pod njim sposobnost moralnog suđenja ostaje neoštećena, komunizam svojom aspiracijom na univerzalno moralno važenje, korumpira i oštećuje samo našu sposobnost moralne prosudbe. Nacizam je u sukobu s normalnim moralnim shvaćanjima; komunizam ih pervertira. Da bismo osudili nacističke zločine, dovoljno je pozvati se na našu običnu moralnost; da bismo osudili komunističke zločine, potrebno je prethodno dekontaminirati naše obično shvaćanje morala, koje je kontaminirano dugotrajnim komunističkim pervertiranjem naših moralnih shvaćanja. To je ključ toga što nakon poraza nacizma i otkrivanja njihovih zločina više nije bilo moguće naći uvjerenog nacista, dok nakon poraza komunizma i otkrivanja komunističkih zločina još uvijek mnogi vjeruju u snagu komunističkog ideala.
Naša moralna percepcija stvarnosti je uveliko iskrivljena i još uvijek oblikovana totalitarnim naslijeđem komunističkog režima. Mimo broja ubijenih i komunističkih statistika užasa, mimo političkih i ekonomskih disfunkcionalnosti izazvanih teškim naslijeđem bivšeg totalitarnog sustava, nesposobnost za normalnu moralnu percepciju zločina vjerojatno je najteže i najpogubnije naslijeđe totalitarnog komunističkog režima. Pored fizičkog, ekonomskog i političkog uništenja, koje je prouzročio Titov totalitarni režim, u njegovu poputbinu spada i moralno uništenje. On je sebe uspio predstaviti kao sustav temeljen na moralu i težnji za ostvarenjem dobra, pa je duga sjenka njegovih zločina bačena i na našu sposobnost moralnog prosuđivanja danas. Naša neprevladana prošlost još uvijek određuje i našu budućnost. Amnezija komunističkog zla je ključni sastojak iskrivljene moralne percepcije naše stvarnosti, a time i izvor svih teškoća koje Hrvatska ima da bi se uspostavila kao normalna pravna država, tržišna ekonomija i parlamentarna demokracija.
http://blog.vecernji.hr/borislav-ristic/ljevicarsko-prekrajanje-povijesti-i-unistenje-moralne-refleksije-6034
Dakle, tim povodom je gotovo sve hrvatske portale preplavila vijest o "senzacionalnom otkriću" dvojice slovenskih sociologa, Sergeja Flerea i Rudija Klanjšeka, koji tvrde kako "Titova Jugoslavija nije bila totalitarna država". Ta stvar je, kaže se u najavi ove senzacije, sada i "znanstveno dokazana". Da se, međutim, ne radi ni o kakvom senzacionalnom znanstvenom otkriću, dovoljno govori i okolnost da je riječ o proširenoj verziji teksta, koji je Sergej Flere objavio još prije tri godine u jednoj znanstvenoj publikaciji u Srbiji, a koji je pisan povodom odluke Ustavnog suda Slovenije od 26. 9. 2011. da poništi odluku gradskih vlasti u Ljubljani da jednoj ulici daju naziv po Josipu Brozu Titu.
Očito da je tekst dvojice sociologa iskorišten u sasvim neznanstvene svrhe odbacivanja osude Brozove diktature kao totalitarnoga, što, doduše, nije namjera strana niti izvornom tekstu. Ovi opetovani pokušaji relativizacije kriminalnog političkog režima koji je uspostavljen u Jugoslaviji odlukama AVNOJ-a, imaju sasvim jasnu dnevnopolitičku funkciju ideološkog legitimiranja aktualnih politika u Hrvatskoj, a time i znatan utjecaj na oblikovanje naše budućnosti. Kao što kaže Orwell: "Onaj tko vlada prošlošću, vlada i budućnošću; onaj tko vlada sadanjošću, vlada i prošlošću."
Hrvatska predstavlja ogledni primjer ambivalentnog odnosa prema totalitarnoj prošlosti. Ne samo zbog toga što smo imali tu nesreću da iskusimo zla dva totalitarna sustava, već prije svega zbog toga što je to iskustvo znatno iskrivilo našu moralnu percepciju stvarnosti. Poharana u prošlosti zlom ustaškog fašizma, kao i titoističkog komunizma, moralna reflekcija u Hrvatskoj je uzela formu moralne ucjene, koja kaže: ako si protiv komunista, onda si zacijelo ustaša; a ako si protiv ustaštva, onda si zacijelo komunist.
No, to nije cijela istina. Ova vrsta moralne ucjene funkcionira na asimetričnoj osi. Naša prirodna moralnost nema problema u osudi ustaškog režima. Režim čija je ideologija čitave narode (Srbe, Rome, Židove) htjela zbrisati s lica zemlje, doista nema ništa od moralnog sjaja, koji bi mogao obuzeti imaginaciju ljudi. Ustaški režim je poražen, a njihovi zločini objelodanjeni. Njihove žrtve su pobrojane, njihovi planovi osujećeni. Ljudima koji su ubijani kao stoka, naše sjećanje je povratilo dostojanstvo da budu upamćeni kao ljudi. Samo poremećena moralna refleksija, kojoj je stalo do šokiranja i estetike koketiranja s tamnim sjajem zla a ne do zauzimanja moralnog stava, još može slaviti ustaške zločine i ustaški režim.
Ono što našu moralnu vertikalu iskrivljuje i čini ju asimetričnom, jest okolnost da ova vrsta suočavanja sa zločinima koje je počinio komunistički režim nije bila ni približno otvorena i iskrena. U svojoj knjizi Zla kob stoljeća, francuski je povjesničar, Alain Besançon, skrenuo pažnju na tu čudnu asimetriju kojom je obilježeno naše sjećanje na zločine totalitarnih režima koji su obilježili XX stoljeće. Prema njemu, mi možemo jasno detektirati fenomen koji on naziva hipermnezijom nacizma i amnezijom komunizma. Ta asimetrija je određena time što komunizam za sebe tvrdi da je to sustav koji se povodi za načelima univerzalnog morala. Dok nacizam odbacuje moralni univerzalizam i sebi može priskrbiti samo estetsko opravdanje, dotle se komunizam želi postaviti kao arbitar svake moralne prosudbe. To u najvećoj mjeri vrijedi i za Hrvatsku.
Sa žrtvama komunističkog režima se ni na približan način ne postupa kao sa žrtvama ustaškog režima. Dapače, još uvijek se obilježavaju i slave praznici njihovih dželata, nerijetko i uz učešće visokih državnih zvaničnika na tim skupovima. Ideje komunističke revolucije se ugrađuju u temelje nove hrvatske državnosti pod krinkom antifašizma. Sramotna okolnost da jedan trg u Zagrebu još uvijek nosi ime po čovjeku koji je bio na čelu tog režima, smatra se sigurnom obranom od pobjede fašističkog zla, a napori da se ta moralna ljaga skine sa zagrebačkih ulica nailazi na veliki otpor institucija hrvatske države. Svako upućivanje na zločinački karakter tog sustava izazva moralni zazor o motivima i konzekvencama takvog stava. Kao da je još uvijek na snazi deviza da "komunizam nema alternativu", pa bi osuda komunizma istovremeno značilo pristajanje uz fašizam, kao da je još uvijek na snazi ta dualistička stupica komunističkog morala.
Premda su savjest i sjećanje na žrtve jedno od osnovnih obilježja moralnosti naše kršćanske civilizacije, čini se da u slučaju žrtava komunističkog režima naše društvo nije prošlo taj test vlastite moralnosti. U slučaju komunizma, oni koji su ubijeni kao stoka, moraju ostati i zakopani kao stoka. Iako o brojevima stradalih od ruke komunističke pravde još uvijek možemo samo nagađati, njihov broj je ogroman. Ako uzmemo za svjedočanstvo izvještaj koji je, po okončanju najsnažnijeg vala revolucionarnog terora novih komunističkih vlasti, podnio prvi komunistički policajac, Aleksandar "Leka" Ranković, same brojke izazivaju jezu: "Kroz naše zatvore je prošlo između 1945. i 1951. 3,777,776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586,000 narodnih neprijatelja.” U zemlji od 15 milijuna ljudi. To je broj žrtava koji prevazilazi i broj ustaških žrtava, a procentualno se približava broju žrtava staljinističkog terora tijekom 30 godina strahovlade u SSSR-u.
Titov komunistički režim je bio poznat kao najradikalniji čak i unutar sovjetskog lagera. Titovi partizani su, kako su gdje osvajali vlast, odmah kretali s masovnim ubojstvima i progonima. Dok su boljševici ubijali vođeni logikom traženja krivca za neuspjeh uspostave socijalizma, Tito nije čekao, nego su masovni zločini bili dio uspostave socijalističkog sustava u Jugoslaviji. Sijanjem beskrajnog terora i straha on je učvršćivao svoju vlast. Rat u Jugoslaviji nije završio 1945. Nakon obračuna s političkim neprijateljima, kreću čistke protiv svakog za koga bi se moglo pretpostaviti da ne bi pristajao uz novi režim, uglavnom pripadnicima građanske klase. Potom slijedi kolektivizacija sela i obračuni sa seljacima. Nakon toga ubilačka paranoja zahvaća i samo Partiju, pa slijede unutarpartijski obračuni.
Nakon takvog pokolja, doista nije ostalo nikoga više za ubijanje. Zavladali su masovni strah i amnezija komunističkog zla – amnezija koja traje i danas. Razglabati o tome da "Titov režim nije bio totalitaran u više od pola vijeka svoje vladavine" znači ignorirati efekte totalitarnog terora kojemu je stanovništvo komunističke Jugoslavije bilo intenzivno podvrgnuto prvih godina nakon osvajanja vlasti. To samo znači da smo i sami žrtvama te amnezije i da su efekti Titovog velikog terora još uvijek djelatni.
Zamislimo situaciju u kojoj nacisti sklapaju pakt sa Saveznicima i pobjeđuju u Drugom svjetskom ratu. Oni otkrivaju zločine koje su počinili komunisti. Većina Nijemaca ništa ne zna o holokaustu, u Hrvatskoj se ne zna ništa o Jasenovcu, tek pokoji disidentski glas na Zapadu dozvoljava da se nazru razmjeri uništenja, ali i oni vrlo brzo bivaju ušutkani, a njihovi nalazi relativizirani ukazivanjem na razmjere zla koje su počinili komunisti. U poraću, nakon normaliziranja sustava, Hitler, Mussolini i Pavelić zadržavaju svoju karizmu ratnih pobjednika, ali zbog imperativa efikasnog funkcioniranja sustava moraju vlast predavati partijskoj i državnoj birokraciji. Time sustav zahvaćaju centripetalne sile i totalitarni pritisak slabi. Pojavljuju se čak i disidentski glasovi unutar samog pokreta, frakcije unutar Partije, pjesnici i pisci i dalje pišu, ponekad usvajajući i estetike koje nisu u skladu s nacističkom dogmom, krenula je normalizacija sustava pritisnuta silama života...
Na kraju se taj sustav nacističke Nove Europe ruši pod pritiskom unutarnjih slabosti. Ponovno se uvodi kapitalistički sustav i liberalna demokracija, nestaje jednopartijski sustav i osnivaju se nove stranke, postoji sloboda tiska, itd. Međutim, to su već dvije-tri generacije odgojene u fašističkom sustavu. Mnogi od njih, njihovi očevi i djedovi, bili su funkcioneri u fašističkom sustavu, pa prirodno na taj sustav gledaju s blagonaklonošću, žale za izgubljenom mladošću, sustavom u kome se znao red i za izgubljenim idealima. Što bismo, na kraju tog misaonog eksperimenta rekli kada bi se pojavio članak koji potpisuje bivši visoki službenik fašističkog režima, sada ugledni znanstveni djelatnik, u kome on prosvjeduje što se u Laibachu, nekadašnjoj Ljubljani, ne dozvoljava gradskim vlastima da ulicu imenuju po Adolfu Hitleru, s obrazloženjem da "Hitlerov režim nije bio totalitaran"? I što bismo rekli kada bi u demokratskoj Hrvatskoj, u kojoj bi jedan trg još uvijek nosio ime poglavnika Ante Pavelića, mišljenje tog slovenskog znanstvenika 10. travnja prenijeli svi mediji kao kakvo senzacionalno znanstveno otkriće?
Bez obzira na dugotrajnu totalitarnu pedagogiju laži, vjerojatno reakcije ne bi išle u smjeru odobravanja i aplaudiranja, kao što je to bilo s ovim naknadnim i opetovanim medijskim spinom povodom 29. studenoga ove godine. Jer postoji ključna razlika u našoj moralnoj refleksiji o prirodi komunizma i nacizma. Za razliku od nacizma, koji nema aspiracije na univerzalnu moralnost, zbog čega pod njim sposobnost moralnog suđenja ostaje neoštećena, komunizam svojom aspiracijom na univerzalno moralno važenje, korumpira i oštećuje samo našu sposobnost moralne prosudbe. Nacizam je u sukobu s normalnim moralnim shvaćanjima; komunizam ih pervertira. Da bismo osudili nacističke zločine, dovoljno je pozvati se na našu običnu moralnost; da bismo osudili komunističke zločine, potrebno je prethodno dekontaminirati naše obično shvaćanje morala, koje je kontaminirano dugotrajnim komunističkim pervertiranjem naših moralnih shvaćanja. To je ključ toga što nakon poraza nacizma i otkrivanja njihovih zločina više nije bilo moguće naći uvjerenog nacista, dok nakon poraza komunizma i otkrivanja komunističkih zločina još uvijek mnogi vjeruju u snagu komunističkog ideala.
Naša moralna percepcija stvarnosti je uveliko iskrivljena i još uvijek oblikovana totalitarnim naslijeđem komunističkog režima. Mimo broja ubijenih i komunističkih statistika užasa, mimo političkih i ekonomskih disfunkcionalnosti izazvanih teškim naslijeđem bivšeg totalitarnog sustava, nesposobnost za normalnu moralnu percepciju zločina vjerojatno je najteže i najpogubnije naslijeđe totalitarnog komunističkog režima. Pored fizičkog, ekonomskog i političkog uništenja, koje je prouzročio Titov totalitarni režim, u njegovu poputbinu spada i moralno uništenje. On je sebe uspio predstaviti kao sustav temeljen na moralu i težnji za ostvarenjem dobra, pa je duga sjenka njegovih zločina bačena i na našu sposobnost moralnog prosuđivanja danas. Naša neprevladana prošlost još uvijek određuje i našu budućnost. Amnezija komunističkog zla je ključni sastojak iskrivljene moralne percepcije naše stvarnosti, a time i izvor svih teškoća koje Hrvatska ima da bi se uspostavila kao normalna pravna država, tržišna ekonomija i parlamentarna demokracija.
http://blog.vecernji.hr/borislav-ristic/ljevicarsko-prekrajanje-povijesti-i-unistenje-moralne-refleksije-6034
Guest- Guest
Re: zločinac che guevara...
by Guest Sat 17 Dec - 19:38
Spomenimo kako komunisti, da bi dovršili posao akulturacije, nastavljaju u isto vrijeme s čišćenjem knjižnica, bilo javnih bilo privatnih, kako bi se izbacili sve “loše” reference. Tako se napadaju djela “ustaša” (uključujući i izdanja Racinea, Hugoa ili Dostojevskog čiji je jedina „mana“ što se služe službenom ortografijom NDH-a ) kao i „neprijateljske knjige”, tj. sve one koji su pisane na talijanskom ili na njemačkom jeziku. Bacaju se tekstovi Nietzschea, Kanta i Dantea, kao i prijevodi Eshila, Homera, Sofokla, Euripida i Tacita. Šef agitpropa, Milovan Đilas (budući miljenik liberala sa Saint-Germain, intelektualni kvarta u Parizu gdje se skupljanu ljevičari) predlaže u siječnju 1947. da se bace knjige Roalda Amundsena kao i djela Bernarda Shawa i Gustavea Flauberta. Za one koji se žele kultivirati ostaju u svakom slučaju djela Marxa, Lenjina i Dietzgena ili novih misaonih šefova poput Đilasa, Kardelja i “Čiče“ Janka (Moše Pijadea) .
Nakon ovog kratke i zastrašujuće panorame, čini se možde, i to bez pretjerivanja, da se komunističke čistke u Hrvatskoj mogu nazvati kao aristocid. Okrutni i lud “lov na vještice”, nikada nije imalo za cilj kazniti neke “fašističke zločince”, nego smaknuti navodnu neprijateljsku inteligenciju i tako lišiti Hrvatsku njenih mogućnosti, no isto tako isprazniti kuću i dati mjesta za novi režim. Nažalost ta je operacija savršeno ispunila svoj cilj, tako da će Hrvatskoj trebati više od 25 godina da si izgradi novu elitu vrijednog tog imena, a nakon toga još 20 godina da konačno izađe iz jugokomunističke noćne more.
http://narod.hr/hrvatska/titovi-zlocini-masovna-ubijanja-progoni-znanstvenika-lijecnika-pisaca-novinara-drugih-stupova-drustva
Nakon ovog kratke i zastrašujuće panorame, čini se možde, i to bez pretjerivanja, da se komunističke čistke u Hrvatskoj mogu nazvati kao aristocid. Okrutni i lud “lov na vještice”, nikada nije imalo za cilj kazniti neke “fašističke zločince”, nego smaknuti navodnu neprijateljsku inteligenciju i tako lišiti Hrvatsku njenih mogućnosti, no isto tako isprazniti kuću i dati mjesta za novi režim. Nažalost ta je operacija savršeno ispunila svoj cilj, tako da će Hrvatskoj trebati više od 25 godina da si izgradi novu elitu vrijednog tog imena, a nakon toga još 20 godina da konačno izađe iz jugokomunističke noćne more.
http://narod.hr/hrvatska/titovi-zlocini-masovna-ubijanja-progoni-znanstvenika-lijecnika-pisaca-novinara-drugih-stupova-drustva
Guest- Guest
Re: zločinac che guevara...
by Guest Sat 31 Dec - 15:43
Partizanski poslijeratni zločini u Zagrebu označavaju pokolj kojeg su počinili Titovi partizani nakon završetka Drugog svjetskog rata u Zagrebu. Zagrepčani, izbjeglice koje su bježale pred partizanima, ranjenici, civili, žene i djeca su ubijani na stratištima u samom gradu (današnja Pedagoška akademija u Savskoj ulici), po okolnim šumama, podsljemenskim i žumberačkim stratištima i poljima.
Nisu bili pošteđeni niti bolesnici i ranjenici iz zagrebačkih bolnica.
„To nije bilo nikakvo oslobođenje Zagreba jer je uslijedio čitav niz zastrašujućih zločina koje je proveo komunistički režim, a što potvrđuje pronalazak 850 prikrivenih stratišta u Hrvatskoj, a samo na području Zagreba i okolice locirano je 120 takvih masovnih grobišta“, rekao je svojevremeno prof. dr. Jurčević.
Donosimo popis stratišta u gradu Zagrebu i okolici koji pokazuje strahotu i razmjer zločina nad tisućama ljudi, a prof. Ivo Banac tvrdi da se radi najmanje o 5000 ljudi ubijenih tih dana u Zagrebu. Postoje i veće prosudbe, a broj stvarno ubijenih se neće nikada znati.
POPIS STRATIŠTA KOJA SU POČINILI PARTIZANI U GRADU ZAGREBU 1945. NAKON ZAVRŠETKA BORBI:
1. Bukovečka šuma – broj žrtava nepoznat – obavljane masovne likvidacije;
2. Brestovec – 1945 (poraće) – ranjenici iz bolnice Brestovec (Sljeme) i uhićeni domobrani odvede su u šumu gdje su likvidirani. Broj žrtava je nešto preko 50;
3. Čučerje (selo Trstenik) – srpanj 1945 – likvidirano 7 domobrana koji su najprije sebi iskopali grobove. Grobište je u zaseoku Fabijanec kod Trstenika;
4. Galovići – 1945 – likvidirano 13 njemačkih vojnika koji su zakopani u dva grobišta – ubili ih partizani;
5. Gornji Mikulići – likvidiran nepoznat broj njemačkih vojnika
6. Dotrščina (šuma) – svibanj 1945 – broj žrtava 7 000 i više – postoji više grobišta; – poubijali ih partizani
7. Gornje Vrapče – 1945 – broj žrtava 2 000 – 2 500. Likvidirani zarobljenici iz logora Senjak i bačeni u špilju zvanu Dragulinec na Horvatnici. Žrtve su uglavnom bili Zagrepčani te bolesnici iz psihijatrijske bolnice u Vrapču – partizani i vlast FNRJ;
8. Gornje Vrapče (Kolarska Gora) – 1945 – izvršene masovne likvidacije na više od 70 osoba;
9. Gornje Vrapče (u blizini Kolarske Gore) – 1945 – ubijeno oko 180 osoba i bačeno i zatrpano na šest lokacija;
10. Gornje Vrapče (špilja ispod kote Brežan) – 1945 – ubijeno i pokopano oko 30 žrtava;
11. Gračanska cesta – travanj i svibanj 1945 – Nepoznat veliki broj civila doveden i ubijen. Prilikom dizanja zemlje na mjestu zvanom Tri humka, iskopan je jedan od posmrtnih ostataka te bačen u Savu. Ostali su u masovnoj grobnici na tom mjestu;
12. Lokacije:
I. Gračani (Stremec);
II. Ribnjak;
III. Matkov Brijeg;
IV. Golača;
V. Đurkov voćnjak;
VI. Lonjšćina;
VII. Šiftarov vrt;
VIII. Šiftarov vinograd;
IX. Bešđićev vrt; Trnčićevo dvorište;
X. Trnčićev brijeg;
XI. Sljeme-Stare Sjenokoše;
XII. Okrugljak;
XIII. Banićevo dvorište;
XIV. Zlodijev brijeg;
XV. Peščenka;
XVI. Zdenčec (prva lokacija);
XVII. Zdenčec (druga lokacija);
XVIII. Zdenčec (treća lokacija);
XIX. Bjelčenica;
XX. Obernjak – Brestovac;
XXI. Krivćev brijeg (prva lokacija);
XXII. Krivćev brijeg (druga likacija);
XXIII. Jelačićev brijeg (prva lokacija);
XXIV. Jelačićev brijeg (druga lokacija)
19.V.1945 – u svim ovim lokacijama ubijeno je i pokopano, što vojnika što civila do 2000;
13. Horvati – 1945 – u hrastovoj šumi, a cesti Zagreb Karlovac u krugu 500 m razbacano je preko 50 grobišta
14. Jarek – 8.V.1945 – žrtve su streljane, pretpostavlja se da su bili pripadnici domobranstva i ne zna se točan broj;
15. Jelenovac – svibanj 1945 – 12 osoba je streljano i zakopani su u potoku kod Čulumovićeve šume;
16. Kupinečki Kraljevec (Hasan Breg) – uhapšeno 15 osoba, likvidirani i bačeni u jamu;
17. Lipnica (šuma Radovanec) – 1945 – uhvaćeno 10 njemačkih vojnika i streljano;
18. Ljubijska ulica – svibanj 1945 – likvidirano preko sto hrvatskih i njemačkih voj nika i civila. Bačeni u jamu;
19. Kanal (logor) – 1945 – u taj su logor sabirali zarobljene hrvatske vojnike, koje su noću ispražnjavali likvidiranjem. Broj osoba nepoznat;
20. Prečko (logor) – 1945 – likvidirani zarobljeni hrvatski vojnici;
21. Maksimirska šuma – svibanj i lipanj 1945 – broj žrtava nepoznat. Dovažani đaci i studenti iz zatvora u Petrinjskoj ulici i streljani u Maksimirskoj šumi – partizani i vlasti FNRJ;
22. Perivoj Maksimir – svibanj 1945 – Nepoznat broj hrvatskih zarobljenih vojnika mučen i streljan. Zakopani u obrambene jarke u blizini zgrade Poljoprivrednog fakulteta;
23. Maksimir (ulica Gospočak) – svibanj 1945 – Prko 30-ak vojnika i civila vezanih žicom, bačene u jarak i rafalima pobijeni;
24. Markovo polje – 24/25. siječnja 1947 – dvije civilne osobe likvidirane i pokopane pokraj groblja;
25. Markuševac – svibanj 1945 – strijeljan veći broj osoba većinom civila;
26. Ulica Miholićev Put – 10. svibnja 1945 – streljano 108 hrvatskih vojnika;
27. Mirogoj (kraj krematorija) – 1945 – streljano mnoštvo osoba i zakopano podno krematorija;
28. Mlinovi – Nepoznat broj osoba zakopan nakon likvidacije;
29. Miroševac (kod potoka Trnava) – 1945 – streljano oko 40 osoba čiji su ostaci nađeni na istočnoj obali potoka;
30. Pedagoška akademija u Savskoj ulici – dovedeno oko 300 zarobljenika iz zatvora i streljano. Zakopani su u jamu u dvorištu Akademije. Jama je zatrpana i na njoj zasijano raslinje;
31. Šuma iznad Prečkog – svibanj 1945 – likvidirano 750 domobrana;
32. Pod Sljemenom – svibanj 1945 – sve su zatvorenike zatvora Nova Ves odveli i streljali i zakopali u jame pod Sljemenom;
33. Remete (šuma Bukovina) – 8. svibanj 1945 – zarobljeno i streljano 42 domobrana. Bačeni su u jarak između brijega Črešnjevec i Gospodiček;
34. Remete (šuma Hrupić) – svibanj 1945 – likvidirano oko 50 osoba i bačeno u grabe;
35. Remete (u blizini samostana) – dovezeno oko 30 domobrana, rukama vezanih žicom ubačeni u iskopane rovove i pobijeni rafalom. Više je lokacija grobišta;
36. Remete (iznad krematorija, Fučkov jarak) – svibanj 1945 – nepoznat broj dovezenih vojnika i civila streljan i pokopan;
37. Sesvete (Kučane) – svibanj 1947 – U vinogradima u Kučanima streljano 6 osoba;
38. Sesvete (Selčinska šuma) – poraće – nepoznat broj osoba dovezen, ubijen i pokopan;
39. Šestine – svibanj 1945 – broj žrtava oko 5 000. masovno grobište likvidiranih hrvatskih i njemačkih vojnika. Tu su i prema Gračanima bili žrtve i bolesnici zagrebačke bolnice i ranjenici. Kamionima su dovažani i likvidirani i zakopani.
40. Između Šestina i Gračana – svibanj 1945 – iz zagrebačkih bolnica su dovažani bolesnici i ranjenici i tu su streljani i zakopani;
41. Šestine (kod Lagvića) – svibanj 1945 – između 250 i 300 zarobljenih domobrana likvidirano je na putu prema Lagviću (prema potoku na lijevoj strani brijega);
42. Šuma Gliboki jarek – svibanj i lipanj 1945 – Kroz to vrijeme OZN-a iz Sesveta je dovodila osobe, mučila ih i likvidirala;
43. Šuma Resničina (između Sesveta, Resnika i Ivanje Reke) – od 8. V. do kraja lipnja 1945 – partizani i vlasti FNRJ dovele i likvidirale nepoznat broj osoba;
44. Šume Zagrebačke gore – 8. svibnja 1945 – Partizani su hrvatske vojnike i bolesnike iz bolnice Brestovac dovezli i poubijali u blizini bolnice;
45. Tuškanec (Dubravkin put) – od 10-20. svibnja 1945 – kamionima su dovožene žrtve, streljane i zakopane. Broj žrtava nepoznat;
46. Rijeka Sava – lipanj 1945 – nepoznati broj žrtava je kamionima dovezen na Savski nasip i uz maltretiranje likvidirane i bačene u rijeku. Bilo je tu i 40-ak djece u odorama „Ustaške uzdanice“ i 20 – 30 ranjenika;
STRATIŠTA – ZAGREBAČKA ŽUPANIJA:
7. Jastrebarsko (šuma Gović) – ljeto 1945 – veliki broj civila dovedena iz grada i okolice dovezeni i streljani;
48. Zaprešić (kod postaje Sutla) – svibanj 1945 – partizani doveli 6 civila pa ih streljali;
49. Zaprešić (živica kod Malekovića) – 1945 – broj žrtava do 700. Vršene masovne likvidacije – partizani;
50. Sv. Ivan Zelina (Dubovec Bisački goblje) – svibanj 1945 – vlasti FNRJ u više navrata likvidirali nepoznate vojnike;
51. Samobor (ulica Milana Reizera) – svibanj 1945 – U dvorcu je bio sabirni logor s oko 1500 osoba. U logoru su vršena strijeljanja sudionika Križnog puta. Broj žrtava na ovoj lokacije je oko 200. Grobište je obilježeno drvenim križem i spomen-pločom;
52. Samobor (Giznik) – 1945 – nepoznat broj osoba streljan i pokopan. Mjesto stradanja obilježeno je spomen-križem;
53. Samobor (Jelenšćak) – 1945 – broj žrtava nepoznat. Mjesto obilježeno spomen-križem;
54. Samobor (Stražnik) – 1945 – broj žrtava nepoznat. Mjesto je obilježeno spomen-križem;
55. Samobor (kod Kerestinca) – broj žrtava nepoznat. Vršene masovne likvidacije;
56. Samobor – Bobovica (kod mjesta) – 1945 – broj žrtava nepoznat. Poznato je da je tu pogubljen jedan vod zarobljenih domobranskih vojnika;
57. Samobor – Povučnjak (šuma) – 1945 – Masovna grobnica domobrana. Likvidirano oko 300 domobrana;
58. Samobor – Rakov Potok (kod mjesta) – Vlasti FNRJ likvidirali oko 650 hrvatskih vojnika. Postoji više lokacija;
59. Samobor – Rakov Potok (Stupnik) – broj žrtava je nepoznat. Likvidiranja su vršena noću, a žrtve su bacane u jarke locirane uz cestu;
60. Samobor – Smerovišće (Vilinske jame) – Likvidirano oko 350 osoba. 210 Hrvata, 110 Srba i 30 Slovenaca;
61. Samobor – Velika Rakovica (kod mjesta) – 1945 – broj žrtava nepoznat. Mjesto je obilježeno spomen križom;
62. Velika Gorica – Levi Štefanki – od 1943 do lipnja 1945 – broj žrtava je 660. Likvidirani su civili i hrvatski vojnici;
63. Velika Gorica (na putu za Kravarsko) – Streljano 60 djevojaka iz ženskog internata u Preradovićevoj;
64. Velika Gorica (Hrašće Turopoljsko) – Broj žrtava nepoznat. Tu su likvidirani dovezeni zarobljenici iz zagrebačkih zatvora;
65. Velika Gorica – Buševec (šuma Brezik) – 1945 – broj žrtava nepoznat. Streljani hrvatski vojnici i civili;
66. Velika Gorica – Dubranec (kod mjesta) – broj žrtava nepoznat;
67. Velika Gorica – Gudci (potok Peščenjak) – 1945 i 1946 – broj žrtava nepoznat. Na desnoj obali potoka kopane su jame u koje su bacali streljane zarobljenike;
68. Velika Gorica – Vukovina (Vukomeričke gorice) – broj žrtava je do 3000. Žrtve su pripadnici hrvatskog domobranstva;
69. Brckovljani – Lupoglav (kod mjesta) – svibanj 1945 – broj žrtava je 15 osoba. Osobe su izdvajane iz kolona Križnog puta i likvidirani;
70. Brdovec (šuma zvana Janekovićevo) – svibanj 1945 – broj žrtava nepoznat. Masovna grobnica;
71. Brdovec (brdovečko groblje) – broj žrtava oko 700;
72. Brdovec (Ključanska Gmajna – broj žrtava nepoznat. Likvidirano više osoba i bačeno u streljački vod;
73. Brdovec (Hercegovo) – broj žrtava do 700. Grobnice se nalaze na putu prema selu Zdenci. Uz veliko grobište se nalazi niz manjih na drugoj strani puta;
74. Brdovec (kod Rasadnika) – broj žrtava do 700;
75. Brdovec – Javorje (graba iza) – broj žrtava nepoznat;
76. Brdovec – Ključ Brdovečki (kod utoka Sutle u Savu) – broj žrtava nepoznat;
77. Brdovec – Prudnice (prema Lovačkom domu) – likvidirano do 1000 osoba;
78. Brdovec – Šenkovec (Pancer graba) – svibanj 1945 – broj žrtava nepoznat. Likvidirano više osoba i bačeno u grabu;
79. Brdovec – Šnkovec (kod mjesta) – broj žrtava 3000. Grobište se nalazi u pravcu od zdenca prema Šenkovcu;
80. Klinča Sela (šuma Raščak) – svibanj 1945 – broj žrtava 19;
81. Klinča Sela – Repišće (Šumbar) – 1945 – Likvidirano je oko 300 osoba civila i hrvatskih vojnika. Među njima su bili logoraši iz logora Kanal i Kerestinac. Postavljen spomen-križ;
82. Klinča Sela (Ravnice, Sakomani, Rašćak i Pavučnjak) – poraće – Oko 250 logoraša (vojnici, civili i djeca) iz Jastrebarskog, Kanala i Kerestinca;
83. Klinča sela (Sakomani – Jarica) – svibanj 1945 – Likvidirani su sudionici Križnog puta, broj žrtava je nepoznat;
84. Kloštar Ivanić (voćnjak samostana karmelićanki) – 06.05.1945 – Likvidirano oko 40-ak hrvatskih vojnika i bačeni u jamu u voćnjaku;
85. Kloštar Ivanić – Bešlinec (groblje Svetog Trojstva) – svibanj 1945 – Na Križnom putu kroz selo Bešlinec u šumi Marča 8 osoba je likvidirano i zakopani su na istočnoj strani groblja;
86. Krašić (kod crkve sv. Ivana )- svibanj 1945 – do 300 žrtava – poubijali partizani;
87. Krašić (mjesno groblje uz crkvu sv. Ivana) – svibanj 1945 –
88. Krašić (mjesno groblje uz crkvu sv. Ivana) – svibanj 1945 – na ove dvije lokacije likvidirano je između 50 i 300 osoba;
89. Kravarsko (šuma između Kravarskog i Gornjeg Lukavca) – svibanj i lipanj 1945 – Likvidirano je oko 5000 osoba i zakopano u masovnu grobnicu;
90. Farkaševac – Donji Markovac (šuma Bolčanski Lug) – 1947 – ubijen 1 civil koji je u toku rata bio u hrvatskoj vojsci. Grob je označen križem;
91. Gradec – Haganj (šuma Novakuša) –svibanj 1945 – 16 pripadnika hrvatske vojske odvedeno u šumu i likvidirani;
92. Gradec – Haganj (šuma Doline) – 06.05.1945 – Zarobljeni hrvatski vojnici odvedeni u šumu Doline i likvidirani. Grobište se nalazi desno od ceste Haganj-Gradec. Podignut je drveni križ;
93. Pisarovina – Lučelnica (kod mjesta) – likvidirano 45 civila Hrvata;
94. Pokupsko – Cerje Pokupsko (u šumi kraj kapele sv. Petra) – Nepoznat veći broj osoba likvidiran i bačen u jame koje se nalaze na više lokacija;
95. Preseka – Šelovec (kod mjesta) – svibanj 1945 – Oko 20 zarobljenih Nijemaca je nakon mučenja likvidirano i bačeni na više lokacija;
96. Preseka – Šelovec (šuma Popovec – Bjelovarec) – 05.do 08. 1945 – oko 30 njemačkih vojnika i Hrvata dočekani u zasjedi i pobijeni;
97. Rakovec (kod groblja) – svibanj 1945 – oko 20 njemačkih vojnika koji su poginuli u bitci ili likvidirani;
98. Rakovec – Lipnica (šuma Kolenica) – svibanj 1945 – broj žrtava nepoznat su njemački vojnici pokopani u dvije lokacije;
99. Rakovec – Valetić (livada) – 4 njemačka vojnika i jedan civil. Zakopani su na vododerini livade;
100. Sveta Nedjelja (Pakovica u polju) – 1945 – broj žrtava nepoznat. Grobište je označeno križem;
101. Sveta Nedjelja – Kerestinec (kod mjesta) – 1945 (poraće) – oko 350 logoraša iz Kerestinca likvidirano. Postoji više grobišta;
102. Sveta Nedjelja (na putu od Svete Nedjelje do Jaske) – 1945 – broj žrtava 2000 – 3000. Likvidirana je kolona koja je išla s Križnog puta – poubijali partizani;
103. Žumberak (Sošice – Jazovka) – 1943 i 1945 – broj žrtava 447. Pripadnici hrvatske vojske likvidirani su odmah nakon bitke za Krašić 1943. godine. Između Sopte i Gornjeg Sela je prirodna provalija gdje su svaku noć, kroz 30-ak dana, vršene likvidacije. Likvidirano je 447 osoba, od toga 270 ranjenika zagrebačke bolnice Sveti Duh – poubijali ih partizani;
104. Žumberak (Kremenjak, Koriljak i Osovlje) – nepoznat broj likvidiranih Hrvata. Grobište se nalazi između Pećina i Kalja, u Žumberačkom gorju;
105. Žumberak (Pogana ili Zla jama) – poraće – u jami su zakopane brojne žrtve masovnih likvidacija;
106. Žumberak – Oštrc (kod mjesta) – 1945 – likvidirano oko 200 osoba. Jama se nalazi ispod mjesta
Izvor: narod.hr/komunistickizlocini.net
Oznake
Josip Broz Tito
Titovi zločini
Nisu bili pošteđeni niti bolesnici i ranjenici iz zagrebačkih bolnica.
„To nije bilo nikakvo oslobođenje Zagreba jer je uslijedio čitav niz zastrašujućih zločina koje je proveo komunistički režim, a što potvrđuje pronalazak 850 prikrivenih stratišta u Hrvatskoj, a samo na području Zagreba i okolice locirano je 120 takvih masovnih grobišta“, rekao je svojevremeno prof. dr. Jurčević.
Donosimo popis stratišta u gradu Zagrebu i okolici koji pokazuje strahotu i razmjer zločina nad tisućama ljudi, a prof. Ivo Banac tvrdi da se radi najmanje o 5000 ljudi ubijenih tih dana u Zagrebu. Postoje i veće prosudbe, a broj stvarno ubijenih se neće nikada znati.
POPIS STRATIŠTA KOJA SU POČINILI PARTIZANI U GRADU ZAGREBU 1945. NAKON ZAVRŠETKA BORBI:
1. Bukovečka šuma – broj žrtava nepoznat – obavljane masovne likvidacije;
2. Brestovec – 1945 (poraće) – ranjenici iz bolnice Brestovec (Sljeme) i uhićeni domobrani odvede su u šumu gdje su likvidirani. Broj žrtava je nešto preko 50;
3. Čučerje (selo Trstenik) – srpanj 1945 – likvidirano 7 domobrana koji su najprije sebi iskopali grobove. Grobište je u zaseoku Fabijanec kod Trstenika;
4. Galovići – 1945 – likvidirano 13 njemačkih vojnika koji su zakopani u dva grobišta – ubili ih partizani;
5. Gornji Mikulići – likvidiran nepoznat broj njemačkih vojnika
6. Dotrščina (šuma) – svibanj 1945 – broj žrtava 7 000 i više – postoji više grobišta; – poubijali ih partizani
7. Gornje Vrapče – 1945 – broj žrtava 2 000 – 2 500. Likvidirani zarobljenici iz logora Senjak i bačeni u špilju zvanu Dragulinec na Horvatnici. Žrtve su uglavnom bili Zagrepčani te bolesnici iz psihijatrijske bolnice u Vrapču – partizani i vlast FNRJ;
8. Gornje Vrapče (Kolarska Gora) – 1945 – izvršene masovne likvidacije na više od 70 osoba;
9. Gornje Vrapče (u blizini Kolarske Gore) – 1945 – ubijeno oko 180 osoba i bačeno i zatrpano na šest lokacija;
10. Gornje Vrapče (špilja ispod kote Brežan) – 1945 – ubijeno i pokopano oko 30 žrtava;
11. Gračanska cesta – travanj i svibanj 1945 – Nepoznat veliki broj civila doveden i ubijen. Prilikom dizanja zemlje na mjestu zvanom Tri humka, iskopan je jedan od posmrtnih ostataka te bačen u Savu. Ostali su u masovnoj grobnici na tom mjestu;
12. Lokacije:
I. Gračani (Stremec);
II. Ribnjak;
III. Matkov Brijeg;
IV. Golača;
V. Đurkov voćnjak;
VI. Lonjšćina;
VII. Šiftarov vrt;
VIII. Šiftarov vinograd;
IX. Bešđićev vrt; Trnčićevo dvorište;
X. Trnčićev brijeg;
XI. Sljeme-Stare Sjenokoše;
XII. Okrugljak;
XIII. Banićevo dvorište;
XIV. Zlodijev brijeg;
XV. Peščenka;
XVI. Zdenčec (prva lokacija);
XVII. Zdenčec (druga lokacija);
XVIII. Zdenčec (treća lokacija);
XIX. Bjelčenica;
XX. Obernjak – Brestovac;
XXI. Krivćev brijeg (prva lokacija);
XXII. Krivćev brijeg (druga likacija);
XXIII. Jelačićev brijeg (prva lokacija);
XXIV. Jelačićev brijeg (druga lokacija)
19.V.1945 – u svim ovim lokacijama ubijeno je i pokopano, što vojnika što civila do 2000;
13. Horvati – 1945 – u hrastovoj šumi, a cesti Zagreb Karlovac u krugu 500 m razbacano je preko 50 grobišta
14. Jarek – 8.V.1945 – žrtve su streljane, pretpostavlja se da su bili pripadnici domobranstva i ne zna se točan broj;
15. Jelenovac – svibanj 1945 – 12 osoba je streljano i zakopani su u potoku kod Čulumovićeve šume;
16. Kupinečki Kraljevec (Hasan Breg) – uhapšeno 15 osoba, likvidirani i bačeni u jamu;
17. Lipnica (šuma Radovanec) – 1945 – uhvaćeno 10 njemačkih vojnika i streljano;
18. Ljubijska ulica – svibanj 1945 – likvidirano preko sto hrvatskih i njemačkih voj nika i civila. Bačeni u jamu;
19. Kanal (logor) – 1945 – u taj su logor sabirali zarobljene hrvatske vojnike, koje su noću ispražnjavali likvidiranjem. Broj osoba nepoznat;
20. Prečko (logor) – 1945 – likvidirani zarobljeni hrvatski vojnici;
21. Maksimirska šuma – svibanj i lipanj 1945 – broj žrtava nepoznat. Dovažani đaci i studenti iz zatvora u Petrinjskoj ulici i streljani u Maksimirskoj šumi – partizani i vlasti FNRJ;
22. Perivoj Maksimir – svibanj 1945 – Nepoznat broj hrvatskih zarobljenih vojnika mučen i streljan. Zakopani u obrambene jarke u blizini zgrade Poljoprivrednog fakulteta;
23. Maksimir (ulica Gospočak) – svibanj 1945 – Prko 30-ak vojnika i civila vezanih žicom, bačene u jarak i rafalima pobijeni;
24. Markovo polje – 24/25. siječnja 1947 – dvije civilne osobe likvidirane i pokopane pokraj groblja;
25. Markuševac – svibanj 1945 – strijeljan veći broj osoba većinom civila;
26. Ulica Miholićev Put – 10. svibnja 1945 – streljano 108 hrvatskih vojnika;
27. Mirogoj (kraj krematorija) – 1945 – streljano mnoštvo osoba i zakopano podno krematorija;
28. Mlinovi – Nepoznat broj osoba zakopan nakon likvidacije;
29. Miroševac (kod potoka Trnava) – 1945 – streljano oko 40 osoba čiji su ostaci nađeni na istočnoj obali potoka;
30. Pedagoška akademija u Savskoj ulici – dovedeno oko 300 zarobljenika iz zatvora i streljano. Zakopani su u jamu u dvorištu Akademije. Jama je zatrpana i na njoj zasijano raslinje;
31. Šuma iznad Prečkog – svibanj 1945 – likvidirano 750 domobrana;
32. Pod Sljemenom – svibanj 1945 – sve su zatvorenike zatvora Nova Ves odveli i streljali i zakopali u jame pod Sljemenom;
33. Remete (šuma Bukovina) – 8. svibanj 1945 – zarobljeno i streljano 42 domobrana. Bačeni su u jarak između brijega Črešnjevec i Gospodiček;
34. Remete (šuma Hrupić) – svibanj 1945 – likvidirano oko 50 osoba i bačeno u grabe;
35. Remete (u blizini samostana) – dovezeno oko 30 domobrana, rukama vezanih žicom ubačeni u iskopane rovove i pobijeni rafalom. Više je lokacija grobišta;
36. Remete (iznad krematorija, Fučkov jarak) – svibanj 1945 – nepoznat broj dovezenih vojnika i civila streljan i pokopan;
37. Sesvete (Kučane) – svibanj 1947 – U vinogradima u Kučanima streljano 6 osoba;
38. Sesvete (Selčinska šuma) – poraće – nepoznat broj osoba dovezen, ubijen i pokopan;
39. Šestine – svibanj 1945 – broj žrtava oko 5 000. masovno grobište likvidiranih hrvatskih i njemačkih vojnika. Tu su i prema Gračanima bili žrtve i bolesnici zagrebačke bolnice i ranjenici. Kamionima su dovažani i likvidirani i zakopani.
40. Između Šestina i Gračana – svibanj 1945 – iz zagrebačkih bolnica su dovažani bolesnici i ranjenici i tu su streljani i zakopani;
41. Šestine (kod Lagvića) – svibanj 1945 – između 250 i 300 zarobljenih domobrana likvidirano je na putu prema Lagviću (prema potoku na lijevoj strani brijega);
42. Šuma Gliboki jarek – svibanj i lipanj 1945 – Kroz to vrijeme OZN-a iz Sesveta je dovodila osobe, mučila ih i likvidirala;
43. Šuma Resničina (između Sesveta, Resnika i Ivanje Reke) – od 8. V. do kraja lipnja 1945 – partizani i vlasti FNRJ dovele i likvidirale nepoznat broj osoba;
44. Šume Zagrebačke gore – 8. svibnja 1945 – Partizani su hrvatske vojnike i bolesnike iz bolnice Brestovac dovezli i poubijali u blizini bolnice;
45. Tuškanec (Dubravkin put) – od 10-20. svibnja 1945 – kamionima su dovožene žrtve, streljane i zakopane. Broj žrtava nepoznat;
46. Rijeka Sava – lipanj 1945 – nepoznati broj žrtava je kamionima dovezen na Savski nasip i uz maltretiranje likvidirane i bačene u rijeku. Bilo je tu i 40-ak djece u odorama „Ustaške uzdanice“ i 20 – 30 ranjenika;
STRATIŠTA – ZAGREBAČKA ŽUPANIJA:
7. Jastrebarsko (šuma Gović) – ljeto 1945 – veliki broj civila dovedena iz grada i okolice dovezeni i streljani;
48. Zaprešić (kod postaje Sutla) – svibanj 1945 – partizani doveli 6 civila pa ih streljali;
49. Zaprešić (živica kod Malekovića) – 1945 – broj žrtava do 700. Vršene masovne likvidacije – partizani;
50. Sv. Ivan Zelina (Dubovec Bisački goblje) – svibanj 1945 – vlasti FNRJ u više navrata likvidirali nepoznate vojnike;
51. Samobor (ulica Milana Reizera) – svibanj 1945 – U dvorcu je bio sabirni logor s oko 1500 osoba. U logoru su vršena strijeljanja sudionika Križnog puta. Broj žrtava na ovoj lokacije je oko 200. Grobište je obilježeno drvenim križem i spomen-pločom;
52. Samobor (Giznik) – 1945 – nepoznat broj osoba streljan i pokopan. Mjesto stradanja obilježeno je spomen-križem;
53. Samobor (Jelenšćak) – 1945 – broj žrtava nepoznat. Mjesto obilježeno spomen-križem;
54. Samobor (Stražnik) – 1945 – broj žrtava nepoznat. Mjesto je obilježeno spomen-križem;
55. Samobor (kod Kerestinca) – broj žrtava nepoznat. Vršene masovne likvidacije;
56. Samobor – Bobovica (kod mjesta) – 1945 – broj žrtava nepoznat. Poznato je da je tu pogubljen jedan vod zarobljenih domobranskih vojnika;
57. Samobor – Povučnjak (šuma) – 1945 – Masovna grobnica domobrana. Likvidirano oko 300 domobrana;
58. Samobor – Rakov Potok (kod mjesta) – Vlasti FNRJ likvidirali oko 650 hrvatskih vojnika. Postoji više lokacija;
59. Samobor – Rakov Potok (Stupnik) – broj žrtava je nepoznat. Likvidiranja su vršena noću, a žrtve su bacane u jarke locirane uz cestu;
60. Samobor – Smerovišće (Vilinske jame) – Likvidirano oko 350 osoba. 210 Hrvata, 110 Srba i 30 Slovenaca;
61. Samobor – Velika Rakovica (kod mjesta) – 1945 – broj žrtava nepoznat. Mjesto je obilježeno spomen križom;
62. Velika Gorica – Levi Štefanki – od 1943 do lipnja 1945 – broj žrtava je 660. Likvidirani su civili i hrvatski vojnici;
63. Velika Gorica (na putu za Kravarsko) – Streljano 60 djevojaka iz ženskog internata u Preradovićevoj;
64. Velika Gorica (Hrašće Turopoljsko) – Broj žrtava nepoznat. Tu su likvidirani dovezeni zarobljenici iz zagrebačkih zatvora;
65. Velika Gorica – Buševec (šuma Brezik) – 1945 – broj žrtava nepoznat. Streljani hrvatski vojnici i civili;
66. Velika Gorica – Dubranec (kod mjesta) – broj žrtava nepoznat;
67. Velika Gorica – Gudci (potok Peščenjak) – 1945 i 1946 – broj žrtava nepoznat. Na desnoj obali potoka kopane su jame u koje su bacali streljane zarobljenike;
68. Velika Gorica – Vukovina (Vukomeričke gorice) – broj žrtava je do 3000. Žrtve su pripadnici hrvatskog domobranstva;
69. Brckovljani – Lupoglav (kod mjesta) – svibanj 1945 – broj žrtava je 15 osoba. Osobe su izdvajane iz kolona Križnog puta i likvidirani;
70. Brdovec (šuma zvana Janekovićevo) – svibanj 1945 – broj žrtava nepoznat. Masovna grobnica;
71. Brdovec (brdovečko groblje) – broj žrtava oko 700;
72. Brdovec (Ključanska Gmajna – broj žrtava nepoznat. Likvidirano više osoba i bačeno u streljački vod;
73. Brdovec (Hercegovo) – broj žrtava do 700. Grobnice se nalaze na putu prema selu Zdenci. Uz veliko grobište se nalazi niz manjih na drugoj strani puta;
74. Brdovec (kod Rasadnika) – broj žrtava do 700;
75. Brdovec – Javorje (graba iza) – broj žrtava nepoznat;
76. Brdovec – Ključ Brdovečki (kod utoka Sutle u Savu) – broj žrtava nepoznat;
77. Brdovec – Prudnice (prema Lovačkom domu) – likvidirano do 1000 osoba;
78. Brdovec – Šenkovec (Pancer graba) – svibanj 1945 – broj žrtava nepoznat. Likvidirano više osoba i bačeno u grabu;
79. Brdovec – Šnkovec (kod mjesta) – broj žrtava 3000. Grobište se nalazi u pravcu od zdenca prema Šenkovcu;
80. Klinča Sela (šuma Raščak) – svibanj 1945 – broj žrtava 19;
81. Klinča Sela – Repišće (Šumbar) – 1945 – Likvidirano je oko 300 osoba civila i hrvatskih vojnika. Među njima su bili logoraši iz logora Kanal i Kerestinac. Postavljen spomen-križ;
82. Klinča Sela (Ravnice, Sakomani, Rašćak i Pavučnjak) – poraće – Oko 250 logoraša (vojnici, civili i djeca) iz Jastrebarskog, Kanala i Kerestinca;
83. Klinča sela (Sakomani – Jarica) – svibanj 1945 – Likvidirani su sudionici Križnog puta, broj žrtava je nepoznat;
84. Kloštar Ivanić (voćnjak samostana karmelićanki) – 06.05.1945 – Likvidirano oko 40-ak hrvatskih vojnika i bačeni u jamu u voćnjaku;
85. Kloštar Ivanić – Bešlinec (groblje Svetog Trojstva) – svibanj 1945 – Na Križnom putu kroz selo Bešlinec u šumi Marča 8 osoba je likvidirano i zakopani su na istočnoj strani groblja;
86. Krašić (kod crkve sv. Ivana )- svibanj 1945 – do 300 žrtava – poubijali partizani;
87. Krašić (mjesno groblje uz crkvu sv. Ivana) – svibanj 1945 –
88. Krašić (mjesno groblje uz crkvu sv. Ivana) – svibanj 1945 – na ove dvije lokacije likvidirano je između 50 i 300 osoba;
89. Kravarsko (šuma između Kravarskog i Gornjeg Lukavca) – svibanj i lipanj 1945 – Likvidirano je oko 5000 osoba i zakopano u masovnu grobnicu;
90. Farkaševac – Donji Markovac (šuma Bolčanski Lug) – 1947 – ubijen 1 civil koji je u toku rata bio u hrvatskoj vojsci. Grob je označen križem;
91. Gradec – Haganj (šuma Novakuša) –svibanj 1945 – 16 pripadnika hrvatske vojske odvedeno u šumu i likvidirani;
92. Gradec – Haganj (šuma Doline) – 06.05.1945 – Zarobljeni hrvatski vojnici odvedeni u šumu Doline i likvidirani. Grobište se nalazi desno od ceste Haganj-Gradec. Podignut je drveni križ;
93. Pisarovina – Lučelnica (kod mjesta) – likvidirano 45 civila Hrvata;
94. Pokupsko – Cerje Pokupsko (u šumi kraj kapele sv. Petra) – Nepoznat veći broj osoba likvidiran i bačen u jame koje se nalaze na više lokacija;
95. Preseka – Šelovec (kod mjesta) – svibanj 1945 – Oko 20 zarobljenih Nijemaca je nakon mučenja likvidirano i bačeni na više lokacija;
96. Preseka – Šelovec (šuma Popovec – Bjelovarec) – 05.do 08. 1945 – oko 30 njemačkih vojnika i Hrvata dočekani u zasjedi i pobijeni;
97. Rakovec (kod groblja) – svibanj 1945 – oko 20 njemačkih vojnika koji su poginuli u bitci ili likvidirani;
98. Rakovec – Lipnica (šuma Kolenica) – svibanj 1945 – broj žrtava nepoznat su njemački vojnici pokopani u dvije lokacije;
99. Rakovec – Valetić (livada) – 4 njemačka vojnika i jedan civil. Zakopani su na vododerini livade;
100. Sveta Nedjelja (Pakovica u polju) – 1945 – broj žrtava nepoznat. Grobište je označeno križem;
101. Sveta Nedjelja – Kerestinec (kod mjesta) – 1945 (poraće) – oko 350 logoraša iz Kerestinca likvidirano. Postoji više grobišta;
102. Sveta Nedjelja (na putu od Svete Nedjelje do Jaske) – 1945 – broj žrtava 2000 – 3000. Likvidirana je kolona koja je išla s Križnog puta – poubijali partizani;
103. Žumberak (Sošice – Jazovka) – 1943 i 1945 – broj žrtava 447. Pripadnici hrvatske vojske likvidirani su odmah nakon bitke za Krašić 1943. godine. Između Sopte i Gornjeg Sela je prirodna provalija gdje su svaku noć, kroz 30-ak dana, vršene likvidacije. Likvidirano je 447 osoba, od toga 270 ranjenika zagrebačke bolnice Sveti Duh – poubijali ih partizani;
104. Žumberak (Kremenjak, Koriljak i Osovlje) – nepoznat broj likvidiranih Hrvata. Grobište se nalazi između Pećina i Kalja, u Žumberačkom gorju;
105. Žumberak (Pogana ili Zla jama) – poraće – u jami su zakopane brojne žrtve masovnih likvidacija;
106. Žumberak – Oštrc (kod mjesta) – 1945 – likvidirano oko 200 osoba. Jama se nalazi ispod mjesta
Izvor: narod.hr/komunistickizlocini.net
Oznake
Josip Broz Tito
Titovi zločini
Guest- Guest
Re: zločinac che guevara...
by Guest Fri 20 Jan - 11:32
U svibnju 1942. u Prijedor ulaze postrojbe Titovih partizana, a time počinje ubijanje po ovom gradu. U nepunih mjesec dana okupacije, partizanski je režim ubio 229 građana Prijedora, a sveukupno je u gradu i okolici ubijeno preko 400 civila, i to na način da su uhićeni i pritvoreni u zatvoru policijske postaje u Prijedoru.
Potom su zatvorenici pojedinačno izvođeni pred partizanski revolucionarni sud i redom osuđeni na smrt.
Partizani su “osuđenike” strijeljali kod sela Čirkin-polje-Pašinac, zvano Glavica, tri kilometra od Prijedora prema planini Kozari, i bacili u četiri iskopane masovne grobnice.
Iste godine su partizani zauzeli Derventu i ubili 30 zarobljenih pripadnika ustaške posade i sveukupno likvidirali 300 civila i građama Dervente, a prilikom povlačenja su Titove snage zapalile Derventu koja je, prema izjavama svjedoka, sličila groblju.
U siječnju 1943. Titovi partizani, nakon što su partizani iz “udarne” XIII proleterske brigade “Rade Končar” zauzeli mjesto Sošice na planini Žumberak, između Karlovca i Zagreba, na smrt su osudili i strijeljali 218 zarobljenih vojnika oružanih snaga NDH. O izvršenim egzekucijama je zapovjedništvo brigade obavijestilo svog vrhovnog komandanta, Josipa Broza Tita. Jedan od trojice potpisnika depeše bio je i politički komesar Vladimir Bakarić, poslijeratni visoki funkcioner KPJ i Socijalističke Republike Hrvatske.
I na kraju, da ne preskočimo 1944. godinu, navest ćemo i za tu ratnu godinu jedan primjer ratnog zločina za koji je odgovoran komunistički maršal i trostruki “narodni heroj” Josip Broz.
Prvi partizanski juriš na grad Travnik u srednjoj Bosni izveli su partizani 15. studenog 1943. godine, 6. lička brigada i Bosanski korpus, sveukupno 10 tisuća partizana nasuprot 2500 vojnika NDH u 6. domobranskoj konjičkoj pukovniji, zagrebačkoj pukovniji, travničkoj bojni i kupreškoj bojni. Napad je počeo ispaljivanjem 1000 granata na grad iz 26 topova i talijanskih tenkova koje su talijanski fašisti nakon kapitulacije Italije prepustili komunistima. Juriš nije uspio.
No, dana 4. siječnja 1944. Tito je od zapadnih anglo-američkih saveznika zatražio zračnu podršku, koju je i dobio: u zračnom napadu američkog ratnog zrakoplovstva bačeno je na grad Travnik 500 zračnih bombi koje su ubile 120 civila Travnika. Tijekom 1944., Travnik se nalazio pod partizanskom blokadom, sve do 19. listopada 1944. kada su partizani izvršili novi juriš na Travnik, ovaj puta u jačini divizija. Travnik je osvojen 22. listopada.
Dan nakon pobjede uslijedila je partizanska osveta: Narodno-oslobodilačka vojska Jugoslavije, kako su partizani nakon AVNOJ-a od 29. studenoga 1943. godine preimenovali svoje oružane formacije, poubijala je 70 ranjenika iz travničke bolnice, među njima nekoliko civila i dvije časne sestre. Sve zarobljene ustaše (vojnike) partizani su skinuli do gola i zaklali. Partizani su ubili i šest učenika nadbiskupske gimnazije u Travniku, a 24. listopada 1944. titovi partizani ubili su oko 800 građana Travnika i nešto zarobljenih vojnika koje su zatvorili u gradsko sklonište i minirali.
http://narod.hr/hrvatska/titovi-zlocini-poceli-ratu-1942-prijedor-derventa-1943-zumberak-1944-travnik
Potom su zatvorenici pojedinačno izvođeni pred partizanski revolucionarni sud i redom osuđeni na smrt.
Partizani su “osuđenike” strijeljali kod sela Čirkin-polje-Pašinac, zvano Glavica, tri kilometra od Prijedora prema planini Kozari, i bacili u četiri iskopane masovne grobnice.
Iste godine su partizani zauzeli Derventu i ubili 30 zarobljenih pripadnika ustaške posade i sveukupno likvidirali 300 civila i građama Dervente, a prilikom povlačenja su Titove snage zapalile Derventu koja je, prema izjavama svjedoka, sličila groblju.
U siječnju 1943. Titovi partizani, nakon što su partizani iz “udarne” XIII proleterske brigade “Rade Končar” zauzeli mjesto Sošice na planini Žumberak, između Karlovca i Zagreba, na smrt su osudili i strijeljali 218 zarobljenih vojnika oružanih snaga NDH. O izvršenim egzekucijama je zapovjedništvo brigade obavijestilo svog vrhovnog komandanta, Josipa Broza Tita. Jedan od trojice potpisnika depeše bio je i politički komesar Vladimir Bakarić, poslijeratni visoki funkcioner KPJ i Socijalističke Republike Hrvatske.
I na kraju, da ne preskočimo 1944. godinu, navest ćemo i za tu ratnu godinu jedan primjer ratnog zločina za koji je odgovoran komunistički maršal i trostruki “narodni heroj” Josip Broz.
Prvi partizanski juriš na grad Travnik u srednjoj Bosni izveli su partizani 15. studenog 1943. godine, 6. lička brigada i Bosanski korpus, sveukupno 10 tisuća partizana nasuprot 2500 vojnika NDH u 6. domobranskoj konjičkoj pukovniji, zagrebačkoj pukovniji, travničkoj bojni i kupreškoj bojni. Napad je počeo ispaljivanjem 1000 granata na grad iz 26 topova i talijanskih tenkova koje su talijanski fašisti nakon kapitulacije Italije prepustili komunistima. Juriš nije uspio.
No, dana 4. siječnja 1944. Tito je od zapadnih anglo-američkih saveznika zatražio zračnu podršku, koju je i dobio: u zračnom napadu američkog ratnog zrakoplovstva bačeno je na grad Travnik 500 zračnih bombi koje su ubile 120 civila Travnika. Tijekom 1944., Travnik se nalazio pod partizanskom blokadom, sve do 19. listopada 1944. kada su partizani izvršili novi juriš na Travnik, ovaj puta u jačini divizija. Travnik je osvojen 22. listopada.
Dan nakon pobjede uslijedila je partizanska osveta: Narodno-oslobodilačka vojska Jugoslavije, kako su partizani nakon AVNOJ-a od 29. studenoga 1943. godine preimenovali svoje oružane formacije, poubijala je 70 ranjenika iz travničke bolnice, među njima nekoliko civila i dvije časne sestre. Sve zarobljene ustaše (vojnike) partizani su skinuli do gola i zaklali. Partizani su ubili i šest učenika nadbiskupske gimnazije u Travniku, a 24. listopada 1944. titovi partizani ubili su oko 800 građana Travnika i nešto zarobljenih vojnika koje su zatvorili u gradsko sklonište i minirali.
http://narod.hr/hrvatska/titovi-zlocini-poceli-ratu-1942-prijedor-derventa-1943-zumberak-1944-travnik
Guest- Guest
Re: zločinac che guevara...
by Guest Sat 21 Jan - 19:44
Glupo i naivno je danas koristiti komunističku ikonografiju – srpove, čekiće i crvene petokrake – kao simbol antifašističke borbe.
Staljin je prvi, ali ne i jedini, koji antifašizam koristio kao izgovor za brutalnost prema svim političkim protivnicima. To su isto radili i Josip Broz kao i Georgi Dimitrov.Stotine hiljada Rusa, koji su završili po sibirskim gulazima, bili su etiketirani kao „fašisti“, što je značilo dozvolu za njihovo ubijanje ili u najmanju ruku neljudski odnos prema njima.
Žalosno i velika sramota je da se o stradanjima na Golom otoku ćuti, pogotovo kada se zna da je uhapšeno 55.000 ljudi-slobodara i ljubitelja Rusije, da je 8.800 njih ubijeno i to na zvjerski način, bacano u more, sahranjivano kao pse po bilećkom i golootočkom kamenjaru, udavljeno u moru kao što je slučaj sa ambasadorom Žarkom Popovićem iz Bjelopavlića.
Poznato je da je pod mukama u istražnim zatvorima umoreno na stotine ljudi ili se ubilo pod nesnosnim terorom.Goli otok je svojevrsni zverinjak u kome su upravljači, razarali ljudsko telo, razgrađivali, čerečili, drobili, na varvarski i vandalski način, u korijenu razarali dušu i moral nevinih žrtava, zdravih i normalnih ljudi.
Po direktivi Broza,golootočanima je bio stvoren pakao u logoru, gladovali su pod najsurovijim iscrpljujućim mukama, žeđ ih je satirala na užarenom suncu golog bezvodnog ostrva. Za bržu smrt, pomagale su zarazne bolesti. Najveća radost bila je smrt i svi su molili: “Ubijajte, ne mučite me više”.Zašto o ovom genocidu za ubijanje, mučenje i satiranje ljudi ćute istoričari, akademici, naučnici i javni radnici?Evidentno je da je antifašizam bio jedan od instrumenata u rukama totalitarnih režima istočne Evrope koji je bio masovno korišćen u svrhu pljačke privatne imovine, uništavanje života i sudbina pojedinaca i njihovih porodica, sprovođenja torture svih vrsta i oblika… ili u najmanju ruku ponižavanja nepoželjnih pojedinaca i grupa.
https://zlj13051967.wordpress.com/2015/05/15/zlocini-komunista-protiv-boga-i-srbskog-naroda/
izgubio mi se ovaj članak na Vijestima, šteta ga je ne ovjekovječiti i ovdje ....
Staljin je prvi, ali ne i jedini, koji antifašizam koristio kao izgovor za brutalnost prema svim političkim protivnicima. To su isto radili i Josip Broz kao i Georgi Dimitrov.Stotine hiljada Rusa, koji su završili po sibirskim gulazima, bili su etiketirani kao „fašisti“, što je značilo dozvolu za njihovo ubijanje ili u najmanju ruku neljudski odnos prema njima.
Žalosno i velika sramota je da se o stradanjima na Golom otoku ćuti, pogotovo kada se zna da je uhapšeno 55.000 ljudi-slobodara i ljubitelja Rusije, da je 8.800 njih ubijeno i to na zvjerski način, bacano u more, sahranjivano kao pse po bilećkom i golootočkom kamenjaru, udavljeno u moru kao što je slučaj sa ambasadorom Žarkom Popovićem iz Bjelopavlića.
Poznato je da je pod mukama u istražnim zatvorima umoreno na stotine ljudi ili se ubilo pod nesnosnim terorom.Goli otok je svojevrsni zverinjak u kome su upravljači, razarali ljudsko telo, razgrađivali, čerečili, drobili, na varvarski i vandalski način, u korijenu razarali dušu i moral nevinih žrtava, zdravih i normalnih ljudi.
Po direktivi Broza,golootočanima je bio stvoren pakao u logoru, gladovali su pod najsurovijim iscrpljujućim mukama, žeđ ih je satirala na užarenom suncu golog bezvodnog ostrva. Za bržu smrt, pomagale su zarazne bolesti. Najveća radost bila je smrt i svi su molili: “Ubijajte, ne mučite me više”.Zašto o ovom genocidu za ubijanje, mučenje i satiranje ljudi ćute istoričari, akademici, naučnici i javni radnici?Evidentno je da je antifašizam bio jedan od instrumenata u rukama totalitarnih režima istočne Evrope koji je bio masovno korišćen u svrhu pljačke privatne imovine, uništavanje života i sudbina pojedinaca i njihovih porodica, sprovođenja torture svih vrsta i oblika… ili u najmanju ruku ponižavanja nepoželjnih pojedinaca i grupa.
https://zlj13051967.wordpress.com/2015/05/15/zlocini-komunista-protiv-boga-i-srbskog-naroda/
izgubio mi se ovaj članak na Vijestima, šteta ga je ne ovjekovječiti i ovdje ....
Guest- Guest
Re: zločinac che guevara...
by Guest Sun 22 Jan - 17:09
metilda wrote:Glupo i naivno je danas koristiti komunističku ikonografiju – srpove, čekiće i crvene petokrake – kao simbol antifašističke borbe.
KOMUNISTIČKI ZLOČINI NAD BOŠNJACIMA
A navodna jugoslovenska ravnopravnost Bošnjaka plaćana je ogromnom cijenom, od strašnih srbokomunističkih zločina nad bošnjačkim civilima 1944/45., ali i poslije, preko otimanja vakufske i privatne imovine, protjerivanja u Tursku, zatiranja sjećanja na 103.000 ubijenih Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu, pa do raznorodnih oblika neigranja bošnjačkog identiteta. S druge strane, antifašistička borba, kojoj su Bošnjaci dali procentualno najveći doprinos u odnosu na druge narode, omogućila je na ZAVNOBiH-u obnovu bosanske državnosti, a time i afirmaciju historijske činjenice da su Bošnjaci narod sa domovinom. Komunisti su pokrali antifašističko naslijeđe, zloupotrijebili ga i nagrdili, tako da se i danas misli kako je kritika komunizma usmjerena protiv antifašizma. Bošnjaci su upali u ovu zamku, pa komunističke podvale doživljavaju kao svoj nacionalni (anti)identitet, utoliko što emotivno stavljaju znak jednakosti između ZAVNOBiH-a i ubistva jednog od najsvjetlijih Bošnjaka, Mustafe Busuladžića (1914-1945). Kao da je Busuladžić bio protiv ZAVNOBiH-a, i protiv antifašizma, pa je morao biti ubijen od komunista?! A sudbina sličnih je bilo na hiljade, u tim vremenima za koje Bošnjaci misle da je bilo vrijeme mira i rahatluka. To jeste bilo vrijeme u kome su se Bošnjaci masovno iškolovali i u mnogim segmentima uznapredovali, a na talasu bosanskog proljeća iz 60-tih godina i stekli svijest o svojoj državotvornoj posebnosti.
Činjenica da je komunizam činio zločine nad Bošnjacima, a istovremeno i vladao vremenom u kome su Bošnjaci napredovali poglavito u obrazovnom smislu, čini još složenijom obavezu distanciranja bošnjačke emocije od komunističkog zločinstva.
Prvo pitanje koje vrijedi raspraviti je – zašto su komunisti ubijali ugledne Bošnjake, kad ti Bošnjaci nisu nikakva zla činili? Na Hadžetu, u Novom Pazaru, ubijeno je 1427 bošnjačkih civila, bez ikakve krivice, suda, razuma. Džemaludin Latić masakr na Hadžetu naziva „sandžačkom Srebrenicom“. Zašto su ubijani? Pa upravo iz razloga iz kojeg se danas izmišlja tzv. islamski terorizam, kako bi se ujednačila, ako ne i prebacila krivica za počinjene zločine. Mnogi Bošnjaci zdušno podržavaju „istragu mudžahedina“, ne bi li odobrovoljili Srbe i Hrvate. I tada su mnogi Bošnjaci bezbeli povjerovali da toliki ljudi, kao na Hadžetu, nisu džabe pobijeni, već su krivi, kao što su i drugi narodni neprijatelji bili krivi. I nije samo to razlog zbog kojeg su Bošnjaci najprije, u odnosu na sve narode na Balkanu, trebali prigodnim programom obilježiti 23. avgust, koji se u Evropi obilježava kao Evropski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. Za razliku od drugih Bošnjaci prema komunističkom modelu ne mogu graditi historijsku distancu, jer je taj model i danas faktor bošnjačkog (samo)uništenja. Obilježiti 23. avgust značilo bi ući u arenu sa avetima prošlosti i kerovima sadašnjosti.
http://diwan-magazine.com/komunisticki-zlocini-nad-bosnjacima/
Guest- Guest
Re: zločinac che guevara...
by Guest Mon 23 Jan - 13:11
metilda wrote:Glupo i naivno je danas koristiti komunističku ikonografiju – srpove, čekiće i crvene petokrake – kao simbol antifašističke borbe.
Arhipelag Gulag (ruski: Архипелаг ГУЛАГ) je knjiga ruskog pisca Aleksandra Solženjicina.
Knjiga istražuje prisilne radne logore za disidente koji su procesuirani u sovjetskom režimu godinama nakon Drugog svjetskog rata. Većina disidenata bili su nevini i kažnjeni samo zbog drugačijeg političkog mišljenja.
Solženjicin je napisao knjigu prema vlastitom iskustvu, jer je i osobno bio zatočen u trajanju od 8 godina u razdoblju između 1958. i 1968. godine. Knjiga je prvobitno objavljena ilegalno kao samizdat u Sovjetskom Savezu, a na Zapadu 1973. godine u Parizu. U Rusiji, knjiga nije službeno objavljena sve do 1989. godine.
To je dokumentarna, ali i duboko osobna optužba sovjetskoga sustava koncentracijskih logora, golemo trosvezačno djelo temeljeno na preplitanju osobnih iskustava i mnoštva pisama, zabilješki i ostalih dokumenata koje je pisac dobivao od bivših supatnika, a koja su skupljena i obrađena u okolnostima krajnje konspirativnosti. Ta je uništavajuća optužba sovjetskoga sustava za propast i smrt milijuna ljudi slomila i posljednje komunističke apologete na Zapadu. (osim u Hrvatskoj – opaska metilda)
Naslov knjige odnosi se na niz izoliranih "otoka" logora diljem Sovjetskog Saveza. Gulag je ruski akronim za "Glavnu upravu logora" (ruski: "Главное управление лагерей").
Knjiga se smatra jednom od najutjecajnijih knjiga 20. stoljeća. Na zapadu se smatralo, da je za prisilni rad u logorima odgovoran prvenstveno Staljin, a ne indirektno sovjetski režim. U svojoj knjizi, međutim, Solženjicin objašnjava, da problem logora potječe još od Lenjina i početka socijalističke države.
Arhipelag Gulag i danas se naširoko smatra da pripada vrhu svijeta književnosti, pa se 1999. godine u izboru "Le Monda" našao na popisu 100 najboljih knjiga stoljeća.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Arhipelag_Gulag
Guest- Guest
Re: zločinac che guevara...
by Guest Mon 30 Jan - 12:34
metilda wrote:metilda wrote:Glupo i naivno je danas koristiti komunističku ikonografiju – srpove, čekiće i crvene petokrake – kao simbol antifašističke borbe.
Pol Pot - ono.. crvena zastava, petokraka, srp i čekić...
ono.. smrt fašizmu, sloboda antifašizmu....
Pol Pot , (19 May 1925 – 15 April 1998),born Saloth Sar, was a Cambodian politician and revolutionary who led the Khmer Rouge from 1963 until 1997. From 1963 to 1981, he served as the General Secretary of the Communist Party of Kampuchea. As such, he became the leader of Cambodia on 17 April 1975, when his forces captured Phnom Penh. From 1976 to 1979, he also served as the Prime Minister of Democratic Kampuchea.
He presided over a totalitarian dictatorship, in which his government made urban dwellers move to the countryside to work in collective farms and on forced labour projects. The combined effects of executions, strenuous working conditions, malnutrition and poor medical care caused the deaths of approximately 25 percent of the Cambodian population. In all, an estimated 1 to 3 million people (out of a population of slightly over 8 million) died due to the policies of his four-year premiership.
After Cambodia lost the Cambodian–Vietnamese War in 1979, Pol Pot relocated to the jungles of southwest Cambodia, and the Khmer Rouge government collapsed.From 1979 to 1997, he and a remnant of the old Khmer Rouge operated near the border of Cambodia and Thailand with the support of the United States, China and Thailand. Until 1993, they clung to power as part of a coalition government that was internationally recognized as the rightful government of Cambodia. Pol Pot died in 1998, while under house arrest by the Ta Mok faction of the Khmer Rouge. Since his death, rumours that he committed suicide or was poisoned have persisted.
https://en.wikipedia.org/wiki/Pol_Pot
Guest- Guest
Guest- Guest
Re: zločinac che guevara...
by Guest Mon 13 Feb - 11:11
Dresden, koji je prije Drugog svjetskog rata bio sedmi po veličini grad u Njemačkoj, zapravo je simbol njemačkog stradanja u ratu koji je poveo nacistički režim napadom na Poljsku 1939. godine. Bombardiranje Dresdena za mnoge je najveći saveznički zločin u Drugom svjetskom ratu, zanemarimo li američke atomske udare na Hirošimu i Nagasaki. Bombardiranje se dogodilo u razdoblju od tri dana, od 13. do 15. veljače 1945. godine. Dakle, samo dva i pol mjeseca prije samoubojstva Adolfa Hitlera u bunkeru u Berlinu i službenog završetka Drugog svjetskog rata, što dovoljno svjedoči o tome da ovaj barokni grad zapravo nije bio toliko vojni nego koliko politički cilj.
Odgovor Zapada Staljinovom SSSR-u
Naime, savezničko bombardiranje Dresdena, tvrde brojni povjesničari, bio je odgovor Zapada, poglavito Britanaca, na jačanje Crvene armije, koja se u munjevitom kontranapadu s istoka približavala njemačkoj prijestolnici, Berlinu. Dresden, koji je ranije bio izuzet od savezničkih udara, napali su tog 13. veljače bombarderi pod zapovjedništvom Arthura Harrisa, koji su bacanjem zapaljivih bombi (po današnjim kriterijima, one bi bile zločin prvog ranga) prouzročili kaos i smrt u gradu od preko 600.000 stanovnika, koliko je Dresden imao prije Drugog svjetskog rata. Grad je potpuno razoren, a poginulo je, prema nekim procjenama oko 25.000 ljudi. Statistike nisu precizne pa se tom broju dodaje oko 20% od broja poginulih.
http://narod.hr/kultura/13-veljace-1945-dresden-zlocinacko-bombardiranje-grada-punog-izbjeglica
Odgovor Zapada Staljinovom SSSR-u
Naime, savezničko bombardiranje Dresdena, tvrde brojni povjesničari, bio je odgovor Zapada, poglavito Britanaca, na jačanje Crvene armije, koja se u munjevitom kontranapadu s istoka približavala njemačkoj prijestolnici, Berlinu. Dresden, koji je ranije bio izuzet od savezničkih udara, napali su tog 13. veljače bombarderi pod zapovjedništvom Arthura Harrisa, koji su bacanjem zapaljivih bombi (po današnjim kriterijima, one bi bile zločin prvog ranga) prouzročili kaos i smrt u gradu od preko 600.000 stanovnika, koliko je Dresden imao prije Drugog svjetskog rata. Grad je potpuno razoren, a poginulo je, prema nekim procjenama oko 25.000 ljudi. Statistike nisu precizne pa se tom broju dodaje oko 20% od broja poginulih.
http://narod.hr/kultura/13-veljace-1945-dresden-zlocinacko-bombardiranje-grada-punog-izbjeglica
Guest- Guest
Re: zločinac che guevara...
by Guest Thu 16 Mar - 13:37
Danteov 10. Krug
«U Danteovu paklu od 9 krugova doba Staljinove Prve petoljetke bilo bi 10. krug... Rat protiv kulaka, «od 5 popodne do 7 ujutro» (list Boljševik), imao je goleme ljudske žrtve. Prema umjerenim podatcima, 11,000.000 ljudi je protjerano, od čega trećina ubijena, a ostali su otjerani koncentracijske logore i na velika radilišta, gdje su mnogi također stradali.»
«Crvena armija nemilosrdno guši bune, surovošću nadilazi nekadašnji carističku praksu. Lenjin piše komandantu armije koja guši bunu «zelenih»: «Sjajan plan. Dovrši ga s Dzeržinskim. Pretvarajući se da smo ‘zeleni’ (a njima ćemo poslije to pripisati)..., vješat ćemo kulake, svećenike, veleposljednike. Nagrada: 10.000 rubalja za svakog obješenog.»
«Ponovimo: u genocidu u komunističkoj Rusiji, 10 godina prijenego u nacističkoj Njemačkoj, u doba mira, samo do 1936., ubijenoje više ljudi nego na svim područjima kojima su u doba rata vladali fašisti i nacisti. Tu činjenicu historiografija, nažalost, uglavnom prešućuje.
Više Hrvata stradalo od komunizma nego od Turaka
Mogao bih u ovom članku navesti još bezbroj podataka i činjenica o strahotama komunističkog režima. Za kraj prenijet ću samo još dva odlomka iz zadnjeg poglavlja Mrkocijeve knjige i, po mojem mišljenju, možda najvažniju poruku koju nam autor šalje na kraju same knjige.
«Posljednja europska zemlja koja se oslobodila komunizma bila je Jugoslavija. Kako je komunizam u toj državi došao na vlast, a došao je na surov i krvav način, tako je s vlasti i otišao, u krvi. Od svih komunizama u Europi, komunizam u Jugoslaviji, najgori je bio onaj u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Hrvati su, uz Ukrajince, bili najveća europska žrtva komunizma.»
Jugoslavija je bila replika Sovjetskog Saveza, u mnogočemu gora od originala. Kult ličnosti u Jugoslaviji bio je bezočniji, sramotniji, apsurdniji, pa i gluplji od onih u lageru i u samom SSSR-u. Jugoslavenski je komunizam bio sredstvo šovinizma vladajućeg naroda: srpski šovinizam nadmašivao je ruski.»
Komunizam je kao ideologija bio laž, a kao praksa zločin
«Komunizam je kao ideologija bio laž, a kao praksa zločin. Desetljeća komunističke vlasti u Hrvatskoj donijela su Hrvatima pogubne posljedice, na prvome mjestu demografske. U 50 godina komunizma ubijeno je ili protjerano više Hrvata nego u 400 godina teških bojeva s Turcima. Za vrijeme komunizma organizirana je najveća ekonomska pljačka hrvatske nacije u cijeloj njezinoj povijesti. I na kraju, ali ne najmanje važno: psihološki teror komunističke vlasti gurnuo je naciju u krizu identiteta i nacionalnu psihozu, no, to je problem koji prelazi granice historiografije i ulazi na područje psihologije, točnije, psihopatije.»
«Samo je jedan zločin veći od zločina komunizma, a to je zaborav na taj zločin. Ova mala knjiga moj je skroman prilog nezaboravu», poručuje Vladimir Mrkoci na samom kraju knjige.
Smatram potrebnim pohvaliti izdavačku kuću P.I.P i glavnog urednika profesora Josipa Pavičića na objavi ovako važne knjige u naročito teškom vremenu u Hrvatskoj.
mr. sc. Antun Babić
http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/a-b/babic-antun/26269-mrkoci-mracna-strana-tajnih-sluzbi-u-komunizmu.html
Guest- Guest
Re: zločinac che guevara...
by Guest Thu 16 Mar - 14:36
Ministarstvo hrvatskih branitelja počelo je u ponedjeljak terenska istraživanja i probna iskapanja žrtava Drugoga svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja u zagrebačkom naselju Gračanima, gdje su prilikom radova za sljemensku žičaru pronađene kosti.
Nakon završetka rata jugoslavenski su komunisti u okolici Gračana tisuće tzv. “narodnih neprijatelja”, zapravo civila i zarobljenih hrvatskih i njemačkih vojnika,likvidirali bez suđenja, a masovna smaknuća trajala su sve od 10. na 11. svibnja do početka lipnja 1945. kada su napustili selo.
> RTL za žrtve jama u Gračanima koristi retoriku njihovih ubojica: „okupatori i domaći izdajnici“
Lokalno stanovništvo otkrilo je kako su žrtve dovođene iz sabirnih centara, zatvora i logora u Zagrebu, pješice, u skupinama ili u kolonama, među njima je bilo muškaraca i žena, neki su bili vezani žicom, neki nisu. Ubijali su žrtve na ulazu u Park prirode Medvednica, a tijela su naknadno u masovne grobnice morali pokapati mještani Gračana.
Ne postoje podatci da je itko od žrtava dovedenih u Gračane preživio. Iskazi svjedoka i dostupna dokumentacija daju informacije da su odluke o smaknuću tih žrtava donesene ranije, na drugim mjestima, dok su Gračani bili samo mjesto egzekucije.
> Titovi zločini – Hrvati ni danas ne znaju razmjere zločina u Zagrebu
Ministarstvo hrvatskih branitelja, Uprava za zatočene i nestale od jučer, naime, organizira i koordinira ovo terensko istraživanje i probno iskapanje na temelju Zakona o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugoga svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja.
http://narod.hr/hrvatska/foto-gracani-rtl-ovi-domaci-izdajnici-u-jamama-mladici-ruku-vezanih-zicom
jama do jame, jama do jame... ivan goran ih nije stigao opjevati...
Nakon završetka rata jugoslavenski su komunisti u okolici Gračana tisuće tzv. “narodnih neprijatelja”, zapravo civila i zarobljenih hrvatskih i njemačkih vojnika,likvidirali bez suđenja, a masovna smaknuća trajala su sve od 10. na 11. svibnja do početka lipnja 1945. kada su napustili selo.
> RTL za žrtve jama u Gračanima koristi retoriku njihovih ubojica: „okupatori i domaći izdajnici“
Lokalno stanovništvo otkrilo je kako su žrtve dovođene iz sabirnih centara, zatvora i logora u Zagrebu, pješice, u skupinama ili u kolonama, među njima je bilo muškaraca i žena, neki su bili vezani žicom, neki nisu. Ubijali su žrtve na ulazu u Park prirode Medvednica, a tijela su naknadno u masovne grobnice morali pokapati mještani Gračana.
Ne postoje podatci da je itko od žrtava dovedenih u Gračane preživio. Iskazi svjedoka i dostupna dokumentacija daju informacije da su odluke o smaknuću tih žrtava donesene ranije, na drugim mjestima, dok su Gračani bili samo mjesto egzekucije.
> Titovi zločini – Hrvati ni danas ne znaju razmjere zločina u Zagrebu
Ministarstvo hrvatskih branitelja, Uprava za zatočene i nestale od jučer, naime, organizira i koordinira ovo terensko istraživanje i probno iskapanje na temelju Zakona o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugoga svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja.
http://narod.hr/hrvatska/foto-gracani-rtl-ovi-domaci-izdajnici-u-jamama-mladici-ruku-vezanih-zicom
jama do jame, jama do jame... ivan goran ih nije stigao opjevati...
Guest- Guest
Re: zločinac che guevara...
by Guest Sun 9 Apr - 17:27
Titovi zločini – groblje Lovrinac u Splitu puno je jama gdje su bačeni ubijeni dalmatinski Hrvati
„Došli smo mi sjemeništarci u pratnji svećenicima na groblje Lovrinac na Mrtvi dan, dakle u studenome 1945. godine blagoslivljati grobove i moliti za pokojnike. A kako se stalno govorilo o ljudima koji su nestajali na splitskom groblju, čak i o dvadesetorici mojih sa Studenaca, kazao sam don Jakovu Maroviću da me zabolio želudac, kako bih prošvrljao malo okolo, bio sam znatiželjan 19-godišnjak. I kad sam povirio iza jednog brijega, a to bi bilo sjeverno od nove zgrade mrtvačnice i istočno od stare gdje je sada uprava, moj sinko… Vidio sam tri masovne grobnice, duge između 120 i 150 metara, široke oko četiri metra, na njima nasuto zemlje oko metar i pol. Tu su nekoć bile podzidane njive. Ondje i danas leže ostaci, moguće i do desetak tisuća ljudi koji su od listopada 1944. pa do polovice 1946. dovođeni iz cijele Dalmacije i ubijeni bez suđenja“, rekao je msgr. Ivan Bilić (84), svećenik splitsko-makarske nadbiskupije izvrsnog pamćenja, koji je trenutno u rodnim Studencima, gdje živi u svećeničkoj mirovini.
Jedan je od rijetkih svjedoka komunističkih zločina koji su se u Splitu dogodili nakon ulaska partizana, najvećim dijelom nad civilima i pripadnicima vojske NDH. A u doba Drugog svjetskog rata nagledao se zločina svih zaraćenih strana. Na to mjesto vratio se nekoliko mjeseci poslije, na Cvjetnicu 1946. godine, kad se zemlja slegla, pa je nastala rupa. Nakon toga teren je nasut i poravnat, posađeni su čempresi, a zatim podignute grobnice na kat, kako više nitko ne bi istraživao što je ispod.
Lovrinac je bio daleko od grada, par kilometara uokolo nije bilo ničega. U Split su se zarobljenici dovozili brodom, slijedilo je ispitivanje na Gripama ili Roku, a zatim u logor koji je ostao od Talijana, a bio je kod današnje bolnice na Firulama. Kraj je bio na groblju. Dvadesetorica bi iskopala rupu, skinula sve sa sebe, onda bi ih postrijeljali i doveli druge koji bi ih zatrpali i iskopali sebi rupe.
„Prije nekoliko godina pokazivao sam našim ljudima iz Zagreba to mjesto na Lovrincu, kad jedan prolaznik čuje i dođe k nama. Bio je Stobrečanin, a imali su posjed na Duilovu, ispod groblja. Ispričao nam je kako mu je ćaća govorio da su dvije godine svake noći s ovog mjesta odjekivali pucnjevi.
I naši šoferi koji su poslije vozili zemlju svjedočili su o pustim kostima koje su ispadale iz nasipa. Postoje svjedočanstva, ali tko je smio pisnuti… Ode glava. Ali ljudi nema, 180 je samo Neorićana nestalih, a gdje su druga mjesta, nema sela bez žrtve. Za vrijeme rata komunistički zločinci su bacali u jame sve koji bi ih krivo pogledali, a iza rata je Lovrinac bio glavno stratište“, navodi don Ivan Bilić, koji je, nakon što je javno progovorio o lovrinačkim žrtvama, prije dvije godine bio pozvan na obavijesni razgovor u splitsku policiju.
„Četiri sata su me snimali, pa kako su mi rekli, sve proslijedili Državnom odvjetništvu. A onda šutnja, niko ništa. Kad sam prvi put progovorio, počeli su me zvati na telefon u jedan, dva po noći, prijetiti i govoriti svakakve gadosti, ali šta da se radi. Istina mora izaći na vidjelo, mora radi obitelji tih žrtava koje su zaslužile da se zna gdje su im pokojnici. A valjda je dosad velika većina počinitelja pomrla, njihove obitelji koje nemaju s tim ništa svakako bi trebalo pustiti na miru. Većina naloga za strijeljanja nakon rata dolazila je iz kuće pakla, Ville Shiller, u kojoj je najprije stolovao Tito, a nakon oslobođenja Beograda, Vlada NR Hrvatske, dakle Vladimir Bakarić i Vicko Krstulović. Bio je to plan Partije da se unište neprijatelji i to ne oni s oružjem, nego klasni, a ostalima da se utjera strah u kosti. Bez suđenja, bez ikakvih dokumenata, jame i takva užasna mjesta razasuta su po cijeloj Dalmaciji, na žalost, Hrvati su potpisivali naloge za ubojstva Hrvata – kaže don Ivan Bilić, kojeg su stradanja ljudi u Drugom svjetskom ratu pratila na svim putovima.
„Iskaz i svjedočanstvo don Ivana Bilića koje donosite sasvim su u redu, s time da brojke koje iznosi mogu biti preuveličane, ali i realne. Tek iskapanja mogu pokazati stvarne žrtve stradanja u Splitu, u kojem je na Firulama bio jedan od glavnih sabirnih logora u koje su dovođeni ljudi s područja cijele sjeverne Dalmacije. Postoje popisi ubijenih, ali su nepotpuni, i samo bi temeljito istraživanje moglo pokazati što se dogodilo na Lovrincu“, komentirao je dr. Vladimir Geiger iz Hrvatskog instituta za povijest, uz prof. Matu Rupića, priređivač knjige dokumenata “Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj od 1944. do 1946.“.
http://narod.hr/hrvatska/titovi-zlocini-groblje-lovrinac-splitu-puno-jama-baceni-ubijeni-dalmatinski-hrvati
Guest- Guest
Page 1 of 3 • 1, 2, 3
Similar topics» Pupovac:Ako je Stanimirovic ratni zlocinac onda sam to i ja.Neka me DORH cuje - ja sam ratni zlocinac
» zločinac?
» Heroj a ne zločinac
» Avion zločinac
» Toda Heroj a ne zločinac
» zločinac?
» Heroj a ne zločinac
» Avion zločinac
» Toda Heroj a ne zločinac
Page 1 of 3
Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum