Utjeha kaosa

Page 5 of 5 Previous  1, 2, 3, 4, 5

Go down

Re: Utjeha kaosa

Post by metilda on 27/3/2017, 14:45

Tulips


The tulips are too excitable, it is winter here. 
Look how white everything is, how quiet, how snowed-in.   
I am learning peacefulness, lying by myself quietly 
As the light lies on these white walls, this bed, these hands.   
I am nobody; I have nothing to do with explosions.   
I have given my name and my day-clothes up to the nurses   
And my history to the anesthetist and my body to surgeons. 

They have propped my head between the pillow and the sheet-cuff   
Like an eye between two white lids that will not shut. 
Stupid pupil, it has to take everything in. 
The nurses pass and pass, they are no trouble, 
They pass the way gulls pass inland in their white caps, 
Doing things with their hands, one just the same as another,   
So it is impossible to tell how many there are. 

My body is a pebble to them, they tend it as water 
Tends to the pebbles it must run over, smoothing them gently. 
They bring me numbness in their bright needles, they bring me sleep.   
Now I have lost myself I am sick of baggage—— 
My patent leather overnight case like a black pillbox,   
My husband and child smiling out of the family photo;   
Their smiles catch onto my skin, little smiling hooks. 

I have let things slip, a thirty-year-old cargo boat   
stubbornly hanging on to my name and address. 
They have swabbed me clear of my loving associations.   
Scared and bare on the green plastic-pillowed trolley   
I watched my teaset, my bureaus of linen, my books   
Sink out of sight, and the water went over my head.   
I am a nun now, I have never been so pure. 

I didn’t want any flowers, I only wanted 
To lie with my hands turned up and be utterly empty. 
How free it is, you have no idea how free—— 
The peacefulness is so big it dazes you, 
And it asks nothing, a name tag, a few trinkets. 
It is what the dead close on, finally; I imagine them   
Shutting their mouths on it, like a Communion tablet.   

The tulips are too red in the first place, they hurt me. 
Even through the gift paper I could hear them breathe   
Lightly, through their white swaddlings, like an awful baby.   
Their redness talks to my wound, it corresponds. 
They are subtle : they seem to float, though they weigh me down,   
Upsetting me with their sudden tongues and their color,   
A dozen red lead sinkers round my neck. 

Nobody watched me before, now I am watched.   
The tulips turn to me, and the window behind me 
Where once a day the light slowly widens and slowly thins,   
And I see myself, flat, ridiculous, a cut-paper shadow   
Between the eye of the sun and the eyes of the tulips,   
And I have no face, I have wanted to efface myself.   
The vivid tulips eat my oxygen. 

Before they came the air was calm enough, 
Coming and going, breath by breath, without any fuss.   
Then the tulips filled it up like a loud noise. 
Now the air snags and eddies round them the way a river   
Snags and eddies round a sunken rust-red engine.   
They concentrate my attention, that was happy   
Playing and resting without committing itself. 

The walls, also, seem to be warming themselves. 
The tulips should be behind bars like dangerous animals;   
They are opening like the mouth of some great African cat,   
And I am aware of my heart: it opens and closes 
Its bowl of red blooms out of sheer love of me. 
The water I taste is warm and salt, like the sea, 
And comes from a country far away as health.









Sylvia Plath



avatar
metilda

Female
Posts : 7643
2015-10-10

Age : 80

Back to top Go down

Re: Utjeha kaosa

Post by metilda on 27/3/2017, 22:03

Ljubomora


Tada je pevao dan u granama topola.
Setim se tebe i odmah mi grešna miso.
Jutrom reka, a ti ludo gola.
Pa mišljah: da je reka muško,
ja bih od bola vrisko.



I ja sam mogao ribe klati.
Nisam verovao grmu niti ženskoj jovi.
Ti si se mogla i mladom klenu dati.
Iz tvog su čela nicali beli rogovi.



Tada je pevao dan u granama topola.


Da bi te videla, trska je porasla za dva
kolenca.
Dolazile su zveri oba pola.
Iz tvojih grudi htela su poteći
dva bela studenca.



I ja sam samo mogao da padnem na kolena.
Bio sam snažni junac a ti mlada mati.
I gledao sam dva tvoja oka zamagljena
zbog kojih ključa krv i snaga ludo pati.



Tada je pevao dan u granama topola.
Tvoja sam bedra zvao sapima, igračice.
Osećao sam: iz mog čela rastu dva roga vola.
Kako da stignem noge takve trkačice.



Bio je to ludi galop od jutra do noći.
Povaljali smo trave i izranili žita.
I gledali smo se na svetlu, svojoj bledoći,
ja zdepast, debelog vrata, ti bela, tankovita.



I presta da peva dan u granama topola.
Čudno: rasle su šume sa korenjem nagore.
U vuka oči pune vučjeg bola.
U vodi ribe vode tajne razgovore.



I bila su dva neba, jedno je u reci.
I svaka je grana imala toplinu ruke.
Plovili su neki čudni, crni meseci
s usnama da ljube, s rukama za kurjake.



I presta da peva dan u granama topola.
Bi veče. Ti si ležala na paprati.
A ja sam bio mladić, slab, bez ona dva roga
vola.



I videh: ti bi se mogla i mladom kurjaku dati.
Da sam ti bičje reči riknuo, ti bi znala.
I nikad bliže nožu ne bi moja ruka.
Pobegoh, sa mnom su i debla posrtala.
Pratila su me dva grozna oka, tvoja ili tvog
vuka.



Branko V. Radičević
avatar
metilda

Female
Posts : 7643
2015-10-10

Age : 80

Back to top Go down

Re: Utjeha kaosa

Post by metilda on 29/3/2017, 09:51

Preblizu sam - Wislawa Szymborska


Preblizu sam da bi me sanjao.
Ne lepršam nad njim, ne bježim mu
pod korijenje drveća. Preblizu sam.
Mojim glasom ne pjeva riba u mreži.
S mog se prsta ne ne skida prsten.
Preblizu sam. Velika kuća gori
a ja ne vičem upomoć. Preblizu,
da bi na mojoj kosi zvonilo zvono.
Preblizu da bih mogla ući kao gost
pred kojim se razmiču zidovi.
Više nikad neću tako lako umrijeti,
tako posve izvan tijela, tako besvjesno,
kao nekad u njegovu snu. Preblizu sam,
preblizu. Čujem psiku
i vidim ljeskavu ljusku te riječi,
nepomična u zagrljaju. On spava,
pristupačniji u ovom trenu jednom viđenoj
blagajnici putujućeg cirkusa s jednim lavom
nego meni koja ležim uza nj.
Za nju se sada u njemu prostire riđolisna
dolina, zatvorena osnježenom planinom
u plavetnom zraku. Ja sam preblizu
da mu s neba padnem. Moj krik
samo bi ga probudio. Jadna,
svedena na vlastitu pojavu,
a bijah breza, bijah salamandra,
i svlačih sa sebe vrijeme i atlas
prelijevajući se bojama kože. Mogla sam
milostivo iščezavati pred začuđenim očima,
što je blago nad blagom. Blizu sam,
preblizu, da bi me sanjao.
Ispod glave usnulog izmičem ruku,
utrnulu, punu nestvarnih iglica.
Na vršku svake od njih, da ih prebrojiš,
svrgnuti sjede anđeli.







Pavo Urban
avatar
metilda

Female
Posts : 7643
2015-10-10

Age : 80

Back to top Go down

Re: Utjeha kaosa

Post by metilda on 30/3/2017, 10:19

“Godine - to je stvar za druge, za ne-ja; baš kao i smrt. Kad reknemo ja, mi time ciljamo na onaj isti subjekt, na onaj isti intimni osjećaj jastva na koji smo ciljali i onda kad smo kao šesnaestogodišnjaci, ili šestogodišnjaci, izrekli tu zamjenicu ja. A svaki naš čin i svaka naša riječ, od rođenja do smrti, spontan su ispad i autentičan odraz onog istog našeg identiteta, onog ja koje se u nama rodilo zajedno s prvim tračkom naše svijesti, ili s prvim tračkom našeg instinkta, i koje se otada neprestano, svakim danom i svakim časom, u nama nadorađa, integrira, jedri, ocjelokupljuje, ali jezgra ostaje uvijek ono prvotno goluždravo ja. Svojstva, obilježja, kakvoće - to je ono od čega su sačinjeni drugi. Samo drugi sazdani su na taj staromodni, skolastički način. Naše ja sastoji se iz golog fakta bivstvovanja i iz primarnog, slijepog osjećaja tog bivstvovanja. Dakako, tome pridolazi i percipiranje ostalog postojećeg oko nas. I to nije neugodno; baš naprotiv. Ali to nije bitno. Zgoljni fakat bivstvovanja i goli osjećaj tog bivstvovanja. Sve drugo je sporedno, nebitno. Puki ogrtači na leđima tog našeg ja. I što je tu onda važno ako, kad se pogledamo u ogledalo, konstatiramo da taj naš isti, identični, nezamjenjivi ja ima nešto prosijedu ili prorijeđenu kosu, da su mu leđa nešto pogrbljena, da je dobio rđavu naviku da nosi naočare, i tome slične trice?”


Vladan Desnica





avatar
metilda

Female
Posts : 7643
2015-10-10

Age : 80

Back to top Go down

Re: Utjeha kaosa

Post by metilda on 30/3/2017, 13:41

došle su, došle su...  :loveshower

avatar
metilda

Female
Posts : 7643
2015-10-10

Age : 80

Back to top Go down

Re: Utjeha kaosa

Post by metilda on 1/4/2017, 12:05

LIJEČNIK KOD SIROMAHA

Kratkovidan gospodin s hladnim mekanim prstima
što hlade kao kamfor topla, us'jana rebra,
gumenim cijevima od kaučuka i srebra
pipa znojno meso po stegnu i na krstima.
On ima rukavice od jelenje kože skupe
i Njega vani čeka vlastita karuca.
Svjetluca staklo cvikera i hladno paluca,
sve tajne tijela Njemu su prozirne i glupe.
Oprali su pred Njim sve stolice i daske poda
te ribahu dugo lavor pepelom i pijeskom;
svjetlucaju čaše svečanim blijeskom,
čitava kuća plaho i oprezno na prstima hoda.
Žena se stidi; dršće u ruci platno gruboga ručnika,
od muke se znoji za bijedu sobe, prnje traljave.
U očima toga stranca sve su stvari kaljave:
on misli na svoje lovačke blistave puške,
na zeca na livadi, na vlagu pasje njuške,
na odmor poslije ručka: stolice od slame,
na drugove, na ruže, perunike, ciklame,
na smiješak lutke - mlade u bjelini dame.
 

Miroslav Krleža


avatar
metilda

Female
Posts : 7643
2015-10-10

Age : 80

Back to top Go down

Re: Utjeha kaosa

Post by metilda on 2/4/2017, 12:54

Rasute latice trešnjeva cvijeta
na vodama rižina polja -
zvjezdano nebo.
 

Buson




avatar
metilda

Female
Posts : 7643
2015-10-10

Age : 80

Back to top Go down

Re: Utjeha kaosa

Post by metilda on 3/4/2017, 12:55

Latice trešnje
pale poput snijega –
ples maestrala




avatar
metilda

Female
Posts : 7643
2015-10-10

Age : 80

Back to top Go down

Re: Utjeha kaosa

Post by metilda on 3/4/2017, 12:58




(ma pusti latice i haiku, daj mi ručak)
avatar
metilda

Female
Posts : 7643
2015-10-10

Age : 80

Back to top Go down

Re: Utjeha kaosa

Post by metilda on 5/4/2017, 10:43

U NEPOSLANOM PISMU NAPISANO
 
Anđele moj
poleti
ovaj cvit odnesi
znaš ti di
 
na led ga položi
led ledeni
znaš di
 
ledu lednom
nek cvita
kad druge
nema mi
 
a zašto nema
znaš samo ti
anđele moj
nebeski
 

Mate Sušac


avatar
metilda

Female
Posts : 7643
2015-10-10

Age : 80

Back to top Go down

Re: Utjeha kaosa

Post by metilda on 7/4/2017, 11:41

“Naučio sam da je svaka žurba uzaludna i svaki nemir jalov; svejedno se dočeka sve, svejedno se otkrije smisao ili besmisao svega. Svejedno čovjek obiđe čitav svoj krug. Pa zašto onda tolika žurba?”


Vladan Desnica


avatar
metilda

Female
Posts : 7643
2015-10-10

Age : 80

Back to top Go down

Re: Utjeha kaosa

Post by metilda on 7/4/2017, 18:50

Apple Blossoms
 
I sit in the shadow of apple-boughs,
 In the fragrant orchard close,
And around me floats the scented air,
 With its wave-like tidal flows.
I close my eyes in a dreamy bliss,
 And call no king my peer;
For is not this the rare, sweet time,
 The blossoming time of the year?
 
I lie on a couch of downy grass,
 With delicate blossoms strewn,
And I feel the throb of Nature's heart
 Responsive to my own.
Oh, the world is fair, and God is good,
 That maketh life so dear;
For is not this the rare, sweet time,
 The blossoming time of the year?                                 
 
I can see, through the rifts of the apple-boughs,
 The delicate blue of the sky,                              
And the changing clouds with their marvellous tints
 That drift so lazily by.
And strange, sweet thoughts sing through my brain,
 And Heaven, it seemeth near;
Oh, is it not a rare, sweet time,
 The blossoming time of the year?
 

Horatio Alger Jr




avatar
metilda

Female
Posts : 7643
2015-10-10

Age : 80

Back to top Go down

Re: Utjeha kaosa

Post by metilda on 8/4/2017, 13:43




Under the Linden-tree

By Walter von der Vogelweide (1170–1228)
 
UNDER the linden-tree       
Upon the heath,      
There I lay with him.—Alas,
When you go there, you’ll see      
The flowers beneath        
Crushed and trodden with the grass.       
By the forest in the dale,   
Tandarady!   
Sweetly sang the nightingale.       
 
I strolled unto the green:           
My lover true
Was waiting there impatiently.      
Such welcome ne’er was seen—    
Ah, if you knew!      
My heart still throbs in ecstasy.            
Kisses?—Thousands—more!—he took:     
Tandarady!   
See, how red my lips now look!     
 
How he caressed me there,
If anyone             
Should know: alas, how I should blush!    
And all our pastime fair!     
Ah, none, none, none        
Shall know, but he and I—hush, hush!—  
And the birdie on the tree.         
Tandarady!   
May that ever silent be!     
avatar
metilda

Female
Posts : 7643
2015-10-10

Age : 80

Back to top Go down

Re: Utjeha kaosa

Post by metilda on 13/4/2017, 08:17

Porušen most -
Za vrbinim stablom:
Tako samotno.
 

Shiki




avatar
metilda

Female
Posts : 7643
2015-10-10

Age : 80

Back to top Go down

Re: Utjeha kaosa

Post by metilda on 13/4/2017, 09:05

Noć u provinciji



Zašto tako laju psi po našim mračnim noćima?
Odjeknu li cestom korak nepoznata stranca
Il; zavonja usred tmine vuk?
Na tren je tiho: sve glasove progutao je muk,
i dok hladno klizi zvek pasjega lanca,
u daljini neka lampa tiho žmirka očima.
 
Sve je gluho. Potom opet lavež počima.
Psi laju. Laju bijesno, bezumno i suludo,
psi laju glupo, krvavo i uludo
na sve što se krene: na svjetiljke, na glasove i sjene,
na mjesec, slutnje i nepoznate ljude,
psi pasji laju pjesme pasje lude,
psi laju noći i noći, tamne i vjetrovite,
a te su pjesme pasje jalove i prokletstvom ovite.
 
O, pasji sabore, ti laješ, a karavane idu,
i čuje se zveket orme, kopita i točkova škripa.
Zaludu lavež tvoj svu pasju mržnju na prolaznike sipa,
svi prolaze i nestaju, a ti na lancu, kao sijena slijepa,
sudbinu čekaš da s tobom tu pod plotom pasji krepa.
 

Miroslav Krleža
avatar
metilda

Female
Posts : 7643
2015-10-10

Age : 80

Back to top Go down

Re: Utjeha kaosa

Post by metilda on 15/4/2017, 11:51

Moj Bože,
Ti istu ljubav dijeliš prosjaku
I velmoži, čiji prsti s dragim kamenom
Počivaju na baršunu.
Na oblacima i na rijekama caruješ
Zasjenjujući oklopnike.
 
Od tvoje vatre plodovi sazrijevaju
I slatkoću daješ trudnom snu.
Anđeo Ti šestopercem ime
Na klisurama kuje.
Nečujni rast trave
I šum školjke Te veliča.
 
A i bogohulnik
Ističe postojanje Tvoje,
Kad se otrovnim laticama
Truje.
 
Dok se prenuh od šaputanja Tvoga
U svijetu,
Bio sam sam.
Ko zaboravljena frula
Il slomljen stup u travi.
 
Viktor Vida
avatar
metilda

Female
Posts : 7643
2015-10-10

Age : 80

Back to top Go down

Re: Utjeha kaosa

Post by Sponsored content


Sponsored content


Back to top Go down

Page 5 of 5 Previous  1, 2, 3, 4, 5

Back to top


 
Permissions in this forum:
You cannot reply to topics in this forum